Nejedinstvo - prokletstvo hrvatske „desnice"
U dvadeset godina postojanja hrvatske države pokazalo se da je nejedinstvo najveće prokletstvo hrvatske desnice. Možda je riječ „desnica" prejaka i ne odražava pravo stanje stvari jer se radi o ljudima koji se okupljaju na desnom centru i više su domoljubi nego desničari.
U ovom skupu nalazi se više pravaških stranaka koje se obavezno pozivaju na stračevićansku tradiciju koja je u svemu bila poptpuno benevolentna, djelomično idealistička, ali zbog svoje razjedinjenosti uvijek nesposobni za bilo kakav, pa i najmanji izborni uspjeh. Međutim, nije samo riječ o pravaškim strankama, već i o nekim drugim predstavljenim inicijativama koje gaje nadu da će ih hrvatski birači prepoznati i dati upravo njima glasove. Ali glasače, kako trenutačno stanje izgleda, čeka ponovno novo i opće razočaranje.
Odgovornost za pobjedu ljevice
I u ovim vremenima kad je HDZ na nacionalnom planu i na nacionalnoj politici gotovo u cijelosti krahirao, naši „desničari" nesposobni su da se bezuvjetno okupe u jedinstvenu stranku ili pokret i da već jednom preuzmu kormilo države upravo u sadašnjem vremenu kad im se za to pruža prilika. IzboriStranački i rukovodni ego opet se pokazuje jačim od svih nacionalnih interesa. Vodeći ljudi vide samo sebe, samo svoju stranku i samo svoju personu na čelu Hrvatske. Pri tome ne primjećuju da sami sebi utvaraju i da im se njihov san nikada neće ostvariti. Ne vide i ne znaju da narod nikada nije volio razjedinjenost, koja je najveći neprijatelj svakoga naroda, pa i hrvatski nije iznimkaOni će biti glavni krivci ako na sljedećim izborima lijeve stranke pobijede, a možda i trijumfiraju, jer se na političkom jelovniku nije ponudila treća spasonosna opcija.
Da bi ta treća spasonosna opcija pobijedila ona ne može biti samo stranka, ili neki zamišljeni pokret koji jedva da je i poznat u narodu. Da bi pobijedila ona mora biti udarna snaga koja će na izborima naprosti smrviti i pregaziti svu onu politiku koja u prvi plan ne stavlja nacionalne, gospodarske i socijalne interese širokih slojeva, odnosno interese naroda na svakome, pa i na sasvim sporednom planu. Ta udarna snaga da bi pobijedila mora biti prisutna svuda, na svakom plakatu, na svakom zboru, na svakom javnom mediju kako bi je narod prepoznao kao dobro, kao spasonosno dobro koje se nudi ovome jadnom, izbezumljenom i izmučenom puku.
Narod ne voli politikante
Na žalost, stranački i rukovodni ego opet se pokazuje jačim od svih nacionalnih interesa. Vodeći ljudi vide samo sebe, samo svoju stranku i samo svoju personu na čelu Hrvatske. Pri tome ne primjećuju da sami sebi utvaraju i da im se njihov san nikada neće ostvariti. Ne vide i ne znaju da narod nikada nije volio razjedinjenost, koja je najveći neprijatelj svakoga naroda, pa i hrvatski nije iznimka.
U politici nema što tražiti onaj koji se ne uzdigne iznad samoga sebe, koji ne osjeća bilo naroda i otkucaje njegovoga srca. Narod voli snažne političare koje onda osjeća kao stup upornjak, za kojeg se mogu vezati i osjećati sigurnost. Narodu ne trebaju politikanti koji ne znaju ni sami što hoće, a kamoli da bi im narod dao povjerenje da ga vode.
Zato, sve domoljubne političke stranke i na ljevici i na desnici - bezuvjetno odmah trebaju stati u jedan domoljubni izborni blok. Ovo je možda zadnja politička šansa za preuzeti Hrvatsku u svoje ruke i izvesti je na pravi put, na put slobode, nezavisnosti, suvereniteta i prosperiteta kojeg narod čeka i očekuje.
Varaju se, ljuto se varaju oni koji misle da će pojedinačno išta postići. Neka načelo bude – viribus unitis! Združimo svoje snage mi žedni pravde, slobode, ljubavi i čovječnosti. Združimo svoje snage svi koji živimo za Hrvatsku, koji smo se borili za Hrvatsku i koji smo za Hrvatsku bili spremni i umrijeti.
Mile Prpa