Kultura smrti pod egidom ljudskih prava

Ako bi vjerovao što se sve događa u 21. st. nakon toliko krvavog 20. st. i to u središtu civilizirane Europe i to pod blagoslovom većine „čuvara" demokracije i ljudskih prava?!

Naime, doznao sam kako trenutno u Francuskoj 96% trudnica izvrši pobačaj kad im se dijagnosticira da nose dijete s Down sindromom. Kao da ta djeca nemaju famozna „ljudska prava"?! No, ovo je tek sitnica s obzirom na ono što je u pripremi: Govori se naime da „visokocivilizirane", demokratske zemlje Nizozemska, Francuska i Danska pripremaju zakon prema kojemu će svaka trudnica kojoj se utvrdi da nosi dijete s Down sindromom MORATI izvršiti pobačaj! Te zemlje žele biti „Down syndrome free"! Jer takva djeca nemaju pravo postojati! Tržištu su nezanimljiva. Ekonomski neisplativa. Društvu teret. Ne doprinose gospodarstvu, ni profitu.

Njihov život društvu ne znači ništa. Stoga bolje da ih se pobije prije nego i ugledaju svjetlo dana. Jer možda bi se odluka mogla promijeniti kad se ugleda njihovo lice i osjeti toplina osmjeha, iskrene oči koje svoju mamu vole najviše na svijetu. Stoga ih je ipak bolje pobiti prije nego iziđu iz majčine utrobe. Tu odmah u tom najzaštićenijem skrovištu, dok ništa ne očekuju, dok se ne mogu braniti. Pa mogli su pričekati bar da se rode, da bar jedan dan ugledaju svjetlo sunca, pa onda ih ubiti! I zaista, ima i takvih rješenja.

Naime, neki Australski znanstvenici (Alberto Giubilini i Francesca Minerva u stručnom časopisu „Journal of Medical Ethics") nedavno su potresli svijet zalažući se da se takva djeca mogu ubiti i nakon rođenja (sic!), kao novorođenčad, ako su majci preveliko opterećenje i šok. Argumentacija im ide u smjeru da nema neke značajne razlike od ubojstva (abortusa) dok je fetus u majčinoj utrobi i tek novorođenog djeteta, - s čime se slažem, ali s posve suprotnim zaključkom, tj. da je zapravo i abortus ubojstvo jednako kao i ubojstvo novorođenoga djeteta.

Kao da je neka bitna razlika između djeteta dan prije rođenja i dan poslije rođenja. Barem se danas suvremenom tehnologijom može pratiti sve što se odigrava, i kako se dijete ponaša i prije rođenja, u majčinoj utrobi. I kako raste pomalo od trenutka začeća, kako mu srce kuca, kako empatički doživljava svoj skučeni svijet... I ako ta linija ostane neprekinuta, ono će od zigote jednoga dana postati odrasli čovjek.

No, možda neće baš previše doprinositi ekonomskom vidu društva, neće od njega biti previše koristi. Stoga je bolje likvidirati ga čim prije. I to pod krinkom zaštite – opet naravno – „ljudskih prava", ovaj puta prava majke koja ga je začela i koja ga nosi, jer ona smatra da može upravljati tuđim životom ako je začet u njezinoj utrobi. A ne zna da ne određuje ona kad će začeti, nego da se čitav niz „sretnih" okolnosti mora poklopiti da bi se dogodilo začeće i novi život. A te okolnosti očito nisu u ničijoj vlasti, jer inače ne bi postojala neplodnost na svijetu. One su dar. I nitko nema pravo prekinuti tuđi život. Nikada. Ako neko društvo, dopusti suprotno – a prema spomenutom zakonu čak i naređuje ubojstvo najslabijih – onda ne samo da to društvo više ne može imati nikakvog blagoslova, nego je otvorilo i pandorinu kutiju, ali i nedvojbeno nagovijestilo početak svoje propasti.

Gdje je kraj?

Jer, nameće se pitanje, zašto stati baš tu kod djece s Down sindromom? – Trebalo bi onda pobiti i svu drugu djecu koja imaju bilo kakve poteškoće, i to prije Kraj?Jer, nameće se pitanje, zašto stati baš tu kod djece s Down sindromom? – Trebalo bi onda pobiti i svu drugu djecu koja imaju bilo kakve poteškoće, i to prije nego iziđu iz majčine utrobe. A izgleda da može i poslije. Jer što će nam invalidi, bolesni, problematični? A možda netko nosi loše gene, pa nije doduše sad bolestan, ali će ubrzo postati bolestan i teret društvu, pa je bolje da ga se odmah ubije, prije nego previše optereti društvo, proračun... Dakle, tom logikom trebalo bi pobiti i sve one na koje se sumnja da bi mogli biti društvu nekorisni, bolesni, slabi. A trebalo bi s druge strane likvidirati odmah i penzionere, jer ni oni više ničemu ne koriste. Samo terete proračun i zadaju brige ministrima financija.nego iziđu iz majčine utrobe. A izgleda da može i poslije. Jer što će nam invalidi, bolesni, problematični? A možda netko nosi loše gene, pa nije doduše sad bolestan, ali će ubrzo postati bolestan i teret društvu, pa je bolje da ga se odmah ubije, prije nego previše optereti društvo, proračun... Dakle, tom logikom trebalo bi pobiti i sve one na koje se sumnja da bi mogli biti društvu nekorisni, bolesni, slabi. A trebalo bi s druge strane likvidirati odmah i penzionere, jer ni oni više ničemu ne koriste. Samo terete proračun i zadaju brige ministrima financija. Doduše, u Hrvatskoj su penzioneri korisni.

Barem jedan značajan postotak koji skuplja plastično smeće, stari kruh i slično, pa smanjuju troškove zbrinjavanja smeća i time ipak koriste profitu. Ali one druge, koji ne rade nešto tako društveno korisno, moglo bi se odmah likvidirati s platne liste i dati im injekciju sreće kao u nekim „visokociviliziranim" zemljama. A našlo bi se i još kandidata koji su suvišni u ovom društvu, a koji samo opterećuju proračun. Kao npr. umjetnici, humanisti i slična ekipa. Jer što ima društvo od onih koji ne proizvode, ne trguju, ne stvaraju profit?

Dakle, ako ćemo biti dosljedni, vjerojatno bi trebalo pobiti barem polovicu društveno nekorisnih građana, a ne stati samo na djeci s Down sindromom. Stoga preporučujem tim zemljama (Nizozemska, Francuska, Danska) neka odmah prošire taj zakon i na sve druge koji nisu društveno korisni, koji ne doprinose rastu BDP-a ni tržištu, neka ih sve likvidiraju, pa će sav profit ići upravo njima koji su korisni, marljivi radnici i doprinose razvoju gospodarstva i gomilanju bogatstva. Jer, sad kad više uglavnom nemaju javnih kolonija, kako će drukčije nadomjestiti sav taj nedostatak bogatstva koje su nekad imali?!

Zaista je neshvatljivo kako promotori takvog i sličnih zakona, kojima se čak naređuje likvidacija društveno nepoželjnih, s druge strane, imaju obraza licemjerno prigovarati bilo što Hitlerovim rasističkim zakonima i nacionalsocijalističkim likvidacijama nepoželjnih. Ako je Hitler navodno htio stvoriti savršenu arijevsku rasu (on se zasigurno sam ne bi uklopio u željene proporcije), zar se to isto ne čini i danas? Zar danas nisu poželjni samo najbolji, najzdraviji, najprofitabilniji? Druge se posve marginalizira, a po ovom zakonu čak se i naređuje likvidacija nepoželjne niže rase. Rasizam na vrhuncu civilizacije. Društvo koje dođe do te točke definitivno je započelo svoju propast. Slično se događalo u povijesti s raznim civilizacijama, i uvijek je završilo isto – velikom propašću i urušavanjem tzv. „civilizacije".

Izgubljena kršćanska baza

Humanost, sloboda i ljudska prava, do čega je dovelo kršćanstvo, očito više ne mogu opstati kad se izgubila kršćanska baza i nadomjestile je bazične kvazivrijednosti profita, tržišta, ekonomije i sl. Umjesto humanizma imamo rasizam, umjesto slobode liberalizam, a umjesto pravih ljudskih prava imamo RasizamRasni zakoni, koji se pišu u današnjim poznatim „demokratskim zemljama" poznatima po „zaštiti ljudskih prava", vrhunac su licemjerja, ali i konačno razotkrivanje svih iluzija da živimo u humanom društvu i da svi zaista imamo jednaka ljudska prava. Neki su ipak „jednakiji" i smatraju da imaju pravo gospodariti životom i smrću svih drugih. Vrhunac rasizma na vrhuncu civilizacije.nekakva kvaziprava pojedinih skupina i kontrolirana ljudska prava po mjeri moćnika i vlastodržaca. Gubitkom baze humanosti u onostranosti transcendencije i u ovostranosti razuma, preostaje rasizam moćnih i likvidacija svih nepoželjnih u društvu.

Moram još dodati kako razlog likvidacije djece s Down sindromom možda leži i u tomu što oni svojom egzistencijom pozivaju na promatranje života, svijeta i društva „sub specie aeternitatis" (pod vidom vječnosti), jer nekako indirektno razbijaju moćnicima vrlo poželjni model nesvjesnog radnika uronjenog u profit, zaradu, tržište i svakodnevne brige, komu je jedini cilj trčati za novcem i brinuti se za preživljavanje te nema vremena niti želje sagledati svoj život s odmakom, dati mu neki viši smisao i voditi se nekim višim vrijednostima. Poželjno je da sve prođe nesvjesno: ustajanje – posao – životarenje – spavanje, pa opet krug iznova. A ljudi koji ne žive na taj način, koji ne trče za karijerom, za novcem, za moći i sl., ne samo da se ne uklapaju u društvo, nego su i određena kritika i stalna savjest takvog društva te zov da nešto nije sasvim u redu, da čovjekov život ima i neki dublji smisao i jednu drukčiju ljepotu. Sam po sebi. Čak i kad nikomu ne koristi. Čak i ako je teret društvu. Iz neposrednosti i topline djece s Down sindromom takav se zov neprestano čuje.

A rasni zakoni, koji se pišu u današnjim poznatim „demokratskim zemljama" poznatima po „zaštiti ljudskih prava", vrhunac su licemjerja, ali i konačno razotkrivanje svih iluzija da živimo u humanom društvu i da svi zaista imamo jednaka ljudska prava. Neki su ipak „jednakiji" i smatraju da imaju pravo gospodariti životom i smrću svih drugih. Vrhunac rasizma na vrhuncu civilizacije.

dr. sc. Anto Periša