Pa kako Mile ne bi dobio status!?

Mile Kekin iza sebe ima buran tjedan, još jučer je bio u zatvoru, danas nastupa u Beogradu, u noćnom klubu Zappa Baza. Rasprodano je svih 650 karata. Samo tisuću puta manje nego je Thompson prodao karata za Hipodrom. Ali zato Kekinovu umjetnost prepoznaje država – i to ne ona koja je pobijedila četrdeset pete, nego ona koja je navodno pobijedila devedeset pete - pa mu je dodijelila status samostalnog umjetnika čije je stvaralaštvo '' zamjetan doprinos hrvatskoj kulturi'', na temelju čega Kekin ostvaruje pravo da mu država uplaćuje doprinose za mirovinsko i zdravstveno osiguranje. Dobra država, takve nema na daleko! Ti je pljuckaš, a ona te mazi. Kako piše sveznajući Index.hr, jedan od dva uvjeta da bi se dobio takav status – prvi je onaj o zamjetnom doprinosu hrvatskoj kulturi – jest da dotični umjetnik ostvaruje prosječni godišnji dohodak manji od prosječne bruto plaće u Hrvatskoj.

Prema imovinskoj kartici saborske zastupnice Ivane Kekin njezin suprug ima godišnji prihod od preko 130000 eura, dakle više od deset tisuća eura mjesečno (oko 10900). Prosječna plaća u Hrvatskoj je za siječanj 2025. iznosila 1392 eura, što znači da je Kekinova ''plaća'' 7, 83 puta veća od prosječne plaće. Očito je stoga da Kekin ne ispunjava jedan od dva uvjeta da bi mu država plaćala doprinose za mirovinsko i zdravstveno. Doduše, upitno je ispunjava li i onaj drugi, onaj o zamjetnom doprinosu hrvatskoj kulturi, ali to je već pitanje glazbenog ukusa. Međutim, za zaslužne drugove, pardon, umjetnike uvijek se nađe način. Pravilnik, naime, ostavlja diskrecijsko pravo Stručnom povjerenstv u Hrvatske zajednice slobodnih umjetnika (HZSU) da zaslužne drugove, pardon, umjetnike uvrsti na tu listu iako ne zadovoljavaju financijske limite za to. Konačno cijelu tu stvar odobrava ili ne odobrava Ministarstvo kulture, a tu je dobra vila hrvatskih lijevih kulturnjaka ministrica Obuljen Koržinek. Pa kako Mile ne bi dobio status!?

Sva ova graja oko Mile Kekina uopće ne bi izbila niti bi tko znao tko mu plaća mirovinsko i zdravstveno da DORH nije počeo čeprkati oko njegove sumnjive kupnje zemljišta u Istri na kojemu je izgradio vilu. Ironično je da jedna od poznatijih pjesama Mile Kekina Zimmer Frei nije bila satira na hrvatsku lijenost i očekivanje da nam turizam riješi sve ekonomske probleme, nego svojevrsni poslovni plan zaogrnut u stihove. Sada se neka zlopamtila prisjećaju kako je Kekin od Bandićeve vlasti dobio povlaštenu kartu za garažu Tuškanac, što svakako govori u prilog tomu da je Mile okretan momak kad je nalaženje prečica u labirintu suvremenog hrvatskog društva u pitanju. Vidim da po portalima mnogi Kekinove osuđuju da su licemjeri, s jedne strane pričaju o socijalnoj pravdi, poštenju i borbu protiv korupcije, a s druge strane ne ponašaju se ništa drukčije od omraženih hadezeovaca.

Ja ne mislim tako. Ili barem ne u cijelosti tako. Za vrijeme SFRJ nacionalno osviješteni Hrvati nisu se baš trsili štititi državne interese. Ispunjavali su ono što su morali da ne bi bili sankcionirani i proglašeni državnim neprijateljima, ali u većini slučajeva nije im bilo moralno upitno ne željeti dobro državi koju nisu osjećali svojom. Na žalost, dio te nebrige za državno dobro prenio se i na novu državu, konačno našu. Stare navike ne gube se lako. Nakon raspada Jugoslavije mnogi su se ljudi našli u sličnoj poziciji kao Hrvati u SFRJ-u, to jest bili su prisiljeni živjeti u državama koje nisu osjećali svojima. Tako stvari stoje, recimo, s mentalnim Jugoslavenima u Hrvatskoj. Njihova elita uglavnom je povratila – ako ih je ikada i izgubila!? – pozicije društvene moći, ali se svejedno moraju pretvarati da su barem nominalno Hrvati i u službi Hrvatske, a to im, čini se, još uvijek teško pada. Naravno da oni s takvim emotivnim odnosom prema državi ne mare previše za njezinu dobrobit.

Mediji javljaju da je koncert Mile Kekina u Beogradu bio uspješan. Odbio je davati intervjue, ali je podržao studente i uzviknuo ''Pumpaj!'', na što je šestotinjak posjetitelja koncerta palo u delirij vičući ''Pumpaj, pumpaj!'' Kada srpski mediji sutra opet budu jadikovali kako im ''ustaše'' iz Zagreba ruše države, Mile će ni kriv ni dužan ispasti ustaša; a ako srpske službe štogod priupitaju Kekina, odmah će se oglasiti Grlić-Radmanovo ministarstvo žestokim priopćenjem kakvo ni slučajno ne bi uputilo da, ne daj Bože, Thompsonu tkogod u inozemstvu nešto nažao učini. Jer hrvatska država uvijek žestoko brani one koji su prema njoj zlovoljni, dok odane tretira strogo i sa stanovitim prijezirom. Ono što bi drugdje slovilo za apsurd, u Hrvatskoj je samorazumljivo pravilo. No, dobro da se za kraj iskupim zbog mračnijih tonova i spominjanja ''ustaša'', evo jednog vica neobičnog naslova Četnički haiku. Čuo sam ga u jednoj srpskoj emisiji rekreativnog karaktera, glasi ovako: Mi kažemo ostrvo/ ovaj kaže otok!/ Milutine, vodi ga u potok.

Damir Pešorda
Hrvatski tjednik