Previranje u Društvu hrvatskih književnika

Društvo hrvatskih književnika jedna je od najstarijih i najuglednijih hrvatskih kulturnih institucija. Barem je bilo. Turbulencije koje su počele u Društvu još početkom ovog tisućljeća to su na neki način dovele u DHKpitanje. Naime, 2002. društvo se rascijepilo na dva društva, to jest od DHK se odvojila, uvjetno rečeno, lijeva skupina pisaca na čelu s Velimirom Viskovićem, a osokoljena dolaskom ''trećejanuarske'' ekipe na vlast. Prvo su Društvo pokušali preuzeti pa kada su vidjeli da ne ide, osnovali su vlastito i nazvali ga Hrvatsko društvo pisaca premda bi im više odgovarao naziv Društvo pisaca u Hrvatskoj ili tako nekako. U tomu im je dosta pomogao i tadašnji ministar kulture Antun Vujić Nakon toga se činilo da je taj spor riješen, nastala su dva društva - ono naprednije, a to u iščašenim hrvatskim okolnostima znači jugoslavenskije, i ono konzervativnije što u istim tim okolnostima znači hrvatskije - te je svatko mogao odabrati ono koje mu odgovara.

Međutim, stanovite ideološke protimbe kao da su nastavile tinjati u DHK, a samo Društvo gubiti na važnosti, što zbog slabljenja potpore Ministarstva kulture što zbog vlastite inercije i neinventivnosti. Ipak, sve donedavno stanje se činilo redovnim, barem nama izvana koji nismo bili upućeni u podzemna strujanja u DHK. Osobno jesam član DHK, ali vrlo pasivan član, tako da doista nisam bio upućen u eventualne sektaške borbe unutar samog Društva. Prije određenog vremena u javnosti su se počele pojavljivati naznake da se u Društvu nešto događa, da dolazi do razmimoilaženja između dijela članstva i tada još aktualnog vodstva Društva, to jest predsjednika Zlatka Krilića i tajnika Marka HDPGregura. Na Izvanrednoj izbornoj skupštini 20. svibnja 2023. za predsjednicu Društva hrvatskih književnika izabrana je Hrvojka Mihanović Salopek, a za dopredsjednike Željka Lovrenčić i Mirko Ćurić, a izabran je i novi Upravni odbor.

Koliko sam uspio saznati neslužbenim kanalima, temeljni spor je bio vezan uz odnos Upravnog odbora i operativnog vodstva Društva, predsjednika i tajnika. U odboru su negodovali da vodstvo zaobilazi njihove odluke i donosi neke svoje koje, smatrali su u Odboru, nisu u interesu Društva. Neslaganja je bilo, kako se ovih dana moglo iz istupa nekih članova primijetiti, i oko uređivačke politike časopisa Republika. Također se spekuliralo i o tomu da je vodstvo s Krilićem na čelu DHK počelo približavati HDP-u te da je cilj u konačnici bio da se ta dva društva ponovo fuzioniraju pod vodstvom lijeve struje među književnicima, što je navodno podržavala i aktualna vlast. Ne znam koliko je to točno, znam samo da je sad već bivši predsjednik Krilić tvrdio da članovi HDP-a kao pojedinci mogu podnijeti molbu i vratiti se u DHK, ali da je on izričito protiv kolektivnog prelaska, odnosno spajanja dvaju društava. Bilo kako bilo, razmimoilaženje je nedvojbeno postojalo, a Krilić očito nije imao pravu podršku vlasti jer koga Plenković ozbiljno podržava, ne izvisi tako lako.

Zapravo je i najzanimljivije pitanje što pravi kreatori društvenih kretanja u Hrvatskoj namjeravaju sa DHK-om. Nisu li aktualna previranja samo faza u građenju temeljitije promjene koja nas čeka u budućnosti. Trenutna smjena djeluje kao trijumf konzervativnije struje u jednoj od najvažnijih hrvatskih kulturnih institucija. Bio bi to prvi takav trijumf otkako je ovaj Plenkovićev HDZ 2016. preuzeo vlast. Dosad je Plenković igrao tako umješno da bi – i u slučajevima kada bi se činilo da konzervativnije, narodu bliskije ideološko rješenje odnosi prevagu – na kraju uvijek ispostavilo da je to bio samo manevar i da pobjedu odnosi suprotna strana. Stoga bi novo vodstvo DHK trebalo imati spremnu strategiju za suočavanje s novim izazovima, koje će spomenuti kreatori društvenih kretanja preda nje postaviti, s jedne strane, ali i naći načina da prevladaju napukline u Društvu, koje nakon svakog prevrata nužno nastaju, s druge strane.

Te napukline dosada su najizravnije artikulirane u istupima dviju književnica, Julijane Matanović i Ivane Šojat. Julijana je Matanović dala ostavku na mjesto glavne urednice časopisa Republika i u intervjuu u Večernjem listu, između ostalog, izjavila i sljedeće: ''Raskol je isforsiran. Idem biti do kraja iskrena, Književnicima za promjene najveći trn u oku je tajnik Gregur. Otvorio je u posljednje tri godine mnoga vrata, učinio je to Društvu u korist, ali očito je važno jedino to da je kvaku tih vrata primio on, a ne netko drugi. Lansirano je i to da on i Zlatko žele ujediniti dva književnička društva. Znaju na što će članovi najjače reagirati. Prvo, to nije istina, a drugo, nisu nama kolege iz Pisaca neprijatelji. Članstvo DHK mora otvoriti oči i suočiti se s činjenicom da je članstvo u Društvu pisaca puno mlađe od nas, da mladi pisci u daleko većem broju svoje molbe šalju u Basaričekovu nego na Trg bana Jelačića.'' Njezina je izjava prilično odmjerena, u smislu da ne daje ideološke kvalifikacije, no znakovita je opaska kako ''kolege iz Pisca'' nisu neprijatelji i da mladi pisci hrle njima, a ne u DHK pa ću tu opasku dodatno komentirati.

Prvo, nepomirljivost koja je izazvala raskol 2002. nije u međuvremenu splasnula nego je, sudeći po onomu što Visković i drugi viđeniji hadepeovci pišu, samo porasla, stoga ''kolega iz Pisaca'' objektivno jesu protivnici koji se s ''Književnicima'' bore za sve manji komad kolaču. Protivnici ili neprijatelji stvar je semantike, ali se spomenuti komad kolača neće povećati, može se samo smanjivati. U takvim uvjetima prepuštanje stranica Republike ''kolegama Piscima'' uistinu može biti doživljeno kao svojevrsna izdaja vlastitoga ceha. Naravno, s povišenog pijedestala Nadvremenosti za Književnost s velikim 'K' nije bitno radi li se o ''kolegi Piscu'' ili ''kolegi Književniku'', ali danas i ovdje te u oku Vlasti, od čije milosti ovise i Književnici i Pisci, mislim kao kolektivni entiteti a ne kao pojedinci, i te kako je bitno. Drugo, što se tiče toga gdje hrle mladi pisci, oni hrle tamo gdje slute da je veća šansa da se afirmiraju, a to je, budimo realni, tamo gdje su novci i društvena moć. I ako ćemo pravo, dobro slute. DHK na svojoj strani ima samo tradiciju i ime, no stvarni upravljači hrvatskim društvom skloniji su HDP-u. Zato je, logično gledano, njima dobitna kombinacija da se dva društva spoje, pri čemu će DHK dati ime i tradiciju, a HDP upravljačku strukturu.

Puno je oštrija u svom istupu bila osječka spisateljica Ivana Šojat. U svom pismu u kojem traži ispis iz DHK, ona kaže kako ''smo se vratili unatrag te kolektivno DHK iz sfere književnosti prebacili u mračno vrijeme vaganja tko je veći Hrvat''. Zatim dodatno pojačava svoju tvrdnju: ''Vratili smo se na staro, provjereno močvarno, klaustrofobično, zatvoreno, na Društvo kojemu su u svim tijelima većinski oni koji si jedino sinekurama, pozicijama u odborima i komisijama mogu zajamčiti književničku titulu, Društvo u kojem neki razgaljeno uzvikuju da su pobijedili, premda bi trebali znati da je njihovim poklikom izgubila književnost, njezin ugled.'' Iako teške njezine riječi nisu bez zrnca istine, no čine mi se dosta kontradiktorne. U koje smo se to vrijeme ''vaganja hrvatstva'' vratili? Ako misli na Šuvar-Babićevo vrijeme, tada je samo nastradati mogao onaj tko je na njihovu kantaru ispao veći Hrvat. Ako misli na devedesete, što je Društvo tada trebalo, biti protiv Hrvatske? U ratu je Hrvatska bila tolerantnija na disonantne tonove od bilo koje zemlje u povijesti. Da se bilo tko u suvremenoj Ukrajini pokuša ponašati slično nekim piscima ili drugim javnicima u Hrvatskoj za vrijeme devedesetih, ne bi se dobro proveo. Dalje, dobro bi bilo znati koje je to ''staro, klaustrofobično, zatvoreno Društvo'', ono za vrijeme Slavka Mihalića, Ante Stamaća, Stipe Čuića, Borbena Vladovića, Božidara Petrača ili Đure Vidmarovića? Ili je Društvo uvijek bilo takvo?

S obzirom na to da je Ivana Šojat bila dragovoljac Domovinskog rata, što nije propustila istaknuti ni u svom pismu ostavci, nelogično bi bilo da misli kako devedesetih DHK nije trebao biti čvrsto uz svoj narod i svoju državu kada se branila. Nelogično je to biti i sada, ali to je druga priča. Također nije vaganje hrvatstva kada se netko odlučno zalaže protiv dekroatizacije hrvatske književnosti ili osporava nijekanje hrvatskog jezika i njegovo utapanje u nekom ''zajedničkom jeziku'', a takvih, poznato je to i gospođi Šojat, ima i u hrvatskim književničkim udrugama i drugim kulturno-znanstvenim institucijama. Ako je donedavno, kako bi se gospođu Matanović i gospođu Šojat moglo razumjeti, Društvo hrvatskih književnika bilo nacionalističko, kako to da je odbilo molbu Tihomira Dujmovića za članstvo, a Nagradu Ksavera Šandora Đalskog dalo Jurici Pavičiću!? Vjeruje li itko da je moguće da HDP dodijeli nagradu Hrvoju Hitrecu? Ne, njega i DHK zaobilazi. Valjda zato što je slab pisac. Dobro, Julijana Matanović govori da je upravo njezin glas odnio prevagu da Pavičić dobije nagradu i da joj je zbog toga tadašnji predsjednik DHK prigovarao. Po mom viđenju stvari, to svjedoči u prilog tomu da se u DHK poštivala procedura, da nije bilo isključivosti, naprotiv pokazana je širina nezamisliva u konkurentskom društvu, a to što predsjednik nije bio zadovoljan, Bože moj, svatko ima pravo na svoje mišljenje.

Ivana je Šojat u pravu da kada kaže da ima takvih ''koji si jedino sinekurama, pozicijama u odborima i komisijama mogu zajamčiti književničku titulu'', ali takvih ima, bilo ih je i bit će u svim društvima književnika ili čega god oduvijek i zauvijek. Stoga me nije uvjerila da je upravo to razlog aktualnim previranjima u DHK, ali kada bi tako čak i bilo, onda bi tek to bio dokaz da nije nikakav nacionalizam i vaganje hrvatstva u pitanju, nego da je riječ o nečemu drugom. Bilo kako bilo, novom bi vodstvu DHK trebalo poželjeti da stabilizira Društvo, ojača ulogu Društva u društvu te nastavi igrati važnu ulogu u hrvatskoj kulturi. Nastave li se prijepori i protimbe, bit će to znak da je smjena Zlatka Krilića i Marka Gregura bila tek uzgredna posljedica jedne dublje preobrazbe Društva, i to ne u smjeru nekakvog turbohrvatstva, što bi se na temelju istupa Ivane Šojat moglo zaključiti, nego upravo suprotno, smjeru polaganog lomljenja samosvojnosti DHK i njegova prisilnog spajanja sa HDP-om. Ne treba zaboraviti da je sa stajališta upravljača to jeftinije i ideološki podobnije rješenje.

Damir Pešorda
Hrvatski tjednik

 

Sri, 21-02-2024, 05:25:39

Potpora

Svoju članarinu ili potporu za Portal HKV-a
možete uplatiti i skeniranjem koda.

Otvorite svoje mobilno bankarstvo i skenirajte kod. Unesite željeni novčani iznos. U opisu plaćanja navedite je li riječ o članarini ili donaciji za Portal HKV-a.

barkod hkv

Komentirajte

Zadnji komentari

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)91/728-7044

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2024 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.