Kineski je virus pošast nad pošastima, a atomske pečurke čipkin dim

Odrastao sam i najbolji dio života proveo u svijetu u kojem je barem deklarativno pacifizam Putin vojskaslovio kao najviša vrijednost, znate one spike od djece cvijeća do zelenih i zaštitnika životinja, a evo starim u svijetu u kojem odjednom pacifizam ne vrijedi ni pišljiva boba; starim, rekoh, a – kako stvari stoje – ostarjeti mi neće dati.

Danas je nastalo neko čudno vrijeme, sve kanda je zahvatila neka euforija i o atomskom se ratu razdragane rasprave vode od prigradskih kavana do televizijskih studija i središta političke moći. Na internetskim forumima mladci se razmeću procjenama kakve su perspektive širenja rusko-ukrajinskog sukoba tko bi koga ''vratio u kameno doba'' u slučaju da se posegne za atomskim bombama, Rusi Ameriku ili Amerika Ruse. Lako je tuđim gloginje mlatiti, samo budale ne shvaćaju da bi u ovom slučaju gloginje bile njihove glave, a mlatilo malo tvrđe od onoga čime se poslovično gloginje mlate.

Upravo je neshvatljivo da se gotovo nigdje ne može čuti razložan glas, upozorenje da sve ovo može vrlo loše završiti.

Umjesto toga kao da se namjerno dolijeva ulje na vatru. Svako malo neki umirovljeni američki ili britanski general, analitičar ili što već izjavi kako Ruse treba još jače pritisnuti i kako bi sve ovo moglo završiti nuklearnim ratom. Zašto to rade, zar ne bi bilo logično da predlažu neka rješenja kojima bi se izbjegao takav scenarij? Zar će se ukrajinska situacija popraviti ako svijet završi u nuklearnoj katastrofi? Dobro, Putin je Putler i s njim se ne može drukčije, ali zašto se već u sljedećoj rečenici inzistira na totalnom porazu Rusije, a u podtekstu se provlači i ideja o njezinom SAD Rusijakomadanju? Što je stvarni cilj, obrana Ukrajine ili komadanje Rusije? Atomski rat? Sjetimo li se da je pokojni Zbigniew Brzezinski govorio o tomu kako Rusiju treba podijeliti na tri države, a njezina bogatstva razdijeliti, razložno je posumnjati u namjere i krajnji cilj zapadnog angažmana u Ukrajini. Bojim se da je sloboda ukrajinskog naroda samo dobar izgovor.

Naravno, Ukrajinci nisu u poziciji da poklonjenom konju gledaju u zube, kad si u nevolji, dobrodošla je svaka pomoć.

Rašizam, kako u Ukrajini nazivaju rusku inačicu nacizma, plod je velikoruskog imperijalizma i frustracije zbog sloma SSSR-a, ali i postojanog anglosaksonskog pritiska na Rusiju i okolne zemlje koje Rusi doživljavaju kao područje na kojemu bi ruski utjecaj trebao biti dominantan. Rašizam je zloćudan i definitivno ga treba suzbiti, ali nije razborito ni stjerati nuklearnu silu u kut bez izlaza. Nisu bez vraga pred rat u Ukrajini mediji donijeli anegdotu iz Putinove autobiografije o ponašanju štakora stjeranog u škripac. Izgleda da je zaboravljena vještina održavanja svojevrsnog balansa iz vremena Hladnog rata. Desetljeća unipolarnoga svijeta lišila su anglosaksonske elite osjećaja za mjeru i učinile Zapad gorim mjestom za život umjesto da ga učine boljim, a isto tako u dobroj mjeri dezavuirale ugled demokracije kao sustava u istočnim zemljama.

Čudan smo svijet postali, do jučer smo sve zaustavljali, zatvarali se u kuće, nosili maske i rukavice, dezinficirali sve živo i neživo i činili sto drugih šašavih stvari od straha pred malo jačom gripom, a danas bezbrižno brbljamo o sasvim izglednoj mogućnosti atomskog rata. Ako se jučer tkogod drznuo malo opuštenije odnositi prema koronarativu, na atomska bombanjega bi se sručio bijes javnosti, stručne i one obične, danas pak ako tko zabrinuto prokomentira mogućnost otkliznuća u katastrofu, odmah se suoči sa sumnjom da je pritajeni rusofil, antieuropejac i putinovac. Dakle, kineski je virus pošast nad pošastima, a atomske pečurke čipkin dim. Usput, zanimljivo je kako su zašutjeli intelektualci, takozvana savjest društava. Nigdje javnog poziva na smirivanje, apela na razum, inzistiranja na nekoj međunarodnoj konferenciji za mir, pokušaja da se Ukrajini jamči nezavisnost, a Rusiji koliko-toliko podnošljiv uzmak. Premda u ovom trenutku to izgleda kao nemoguća misija, međutim još prije nekoliko mjeseci nije bila, a i kada je stanje naoko bezizgledno, svejedno vrijedi pokušati nešto da bi se izbjegao Armagedon.

Na svom je Facebook profilu Zoran Vukman, jedan od najboljih hrvatskih kolumnista i jedna od prvih žrtava tzv. cancel culture u Hrvatskoj, iznio turobno predviđanje: ''Minimalne su šanse da se izbjegne Treći svjetski rat, odnosno otvoreni sukob SAD-a (NATO-a, EU) i Rusije. Mislim da se trebamo duhovno, psihički i materijalno pripremiti za najgori scenarij i da u kontekstu razvoja ratnih događanja u Ukrajini i oko nje vrijedi Murphyjev zakon. Ako je kauzalitet loš, ako niz zbivanja upućuje na negativne učinke, ako se može dogoditi najgora moguća opcija, onda će se ona vrlo vjerojatno i dogoditi.'' Nisam takav pesimist, ali bome ni optimizam me baš nešto ne spopada u posljednje vrijeme. Nemam iluzija da će moje bojazni nešto promijeniti, znam da sam uzalud krečio, ali krečiti se mora dok smo s ove strane zida.

Damir Pešorda
Hrvatski tjednik

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.