Kao svojevrstan dar za Božić čitateljima Portala Hrvatskoga kulturnog vijeća u nastavku donosimo knjigu akademika i člana HKV-a Josipa Pečarića "Za ponosnu Hrvatsku".

Uvod u knjigu Damira Pešorde: Pečarićev boj za ponosnu Hrvatsku

Pišući svojedobno o Pečarićevoj knjizi Zločinački sud u Haagu, osvrnuo sam se i na njegovu konstataciju u predgovoru te knjige da se već umorio od stalnog ponavljanja istog u apatičnoj sredini. Izrazio sam tada sumnju da će Pečarić tek tako odustati od buđenja obamrlog nacionalnog bića ma koliko okolnosti tom buđenju bile nesklone. I bio sam u pravu! Mnogi su se umorili i odustali, ali akademik Pečarić nije. Nastavio je i dalje objavljivati knjige i priloge u tisku, nastupati na tribinama i prosvjednim skupovima, pisati otvorena pisma, okupljati i bodriti sve one kojima je Hrvatska na srcu.

Pred nama je nova Pečarićeva knjiga, još jedna u uistinu impresivnom nizu. Još jedna i još jednom o istom, ali na uvijek drugačiji, pečarićevski način. Riječ je o jedinstvenoj knjizi u cjelokupnoj hrvatskoj publicistici. Okosnicu te knjige čine otvorena pisma koja je inicirao i oblikovao akademik Pečarić, a potpisali brojni potpisnici najrazličitijih zanimanja, od akademika do radnika, diljem Hrvatske. Pisanje otvorenih pisama pojedinim uglednicima i institucijama nije nikakva novina u hrvatskoj kulturnoj javnosti. Svojedobno je marljivi skribent Matvejević svojim ''umjereno otvorenim'' otvorenim pismima krčio sebi put iz anonimnosti među uglednike, a valja priznati da nije štetio ni onima koje je tobože branio. Doduše, ni koristio im nije, ali to se od njega nije ni očekivalo. Pečarićeva otvorena pisma drukčije su naravi. Kao prvo, ona njemu ne trebaju da bi stekao ime u javnosti, jer on je s imenom jednog od najvažnijih suvremenih matematičara u Hrvatsku došao. No ta su pisma itekako važna nama, svima nama kojima je do Hrvatske stalo, ona nas okupljaju, hrabre, nude nam modalitete javnog djelovanja. Drugo, Pečarićeva otvorena pisma ne traže milost od aktualnih vlasti, pojedinih visokopozicioniranih pripadnika vladajuće kaste ili javnih ustanova, nego te iste proziva i podsjeća ih na njihove obaveze prema pojedincima i narodu u cjelini u ime kojih i zahvaljujući kojima jesu tu gdje jesu. Treće, svako Pečarićevo otvoreno pismo svojevrsni je ''work in progress'', koji se stalno nadopunjuje, napreduje i pridobiva nove suradnike. Tu specifičnost Pečarićevih pisama omogućila je suvremena tehnologija, internet, koliko i autorova iznimna agilnost. Putujući tim virtualnim prostorom od portala do portala, od jedne e-mail adrese do druge i, na koncu, do tisuću njih – te zakotrljane grudve pomalo prizivaju lavinu koja će pomesti izdaju, laž i poniženje s lica Lijepe Naše. Ali da bi se dogodila ta lavina, potreban je i naš udio, naš aktivan doprinos! Pečarić nas, zapravo, danas, kao Šegedin svojedobno, podsjeća na to da smo ''svi odgovorni''. Pečarićeva knjiga je, u svijetlu svega rečenoga, i svojevrsni kulturno-sociološki fenomen. To je, koliko znam, prva internetska knjiga ''ognjištarske'' Hrvatske. Svojedobno su naime kriptokomunisti i kriptoorjunaši sve one koji po njihovom mišljenju pokazivali višak nacionalnog osjećaja nazvali ''ognjištarima''. Onda su se tim ''ognjištarima'', ovisno o inspiraciji, lijepile etikete: nacionalisti, konzervativci, ustaše, fašisti, ćoškastoglavci, čavoglavci itd. Stoga je korisno da se upravo u radionici jednog ''ognjištara'' pojavila ovakva knjiga koja egzamplarno pokazuje kako se služiti suvremenom tehnologijom u borbi za svoj stav i svoje ideje.

Najnovija knjiga akademika Pečarića podijeljena je na tri cjeline: Otvorenim pismima za ponos i dostojanstvo; Jesu li Thompson i Miroslav Tuđman jedina prepreka završetku rušenja ponosne Hrvatske i Šalom za ponosnu Hrvatsku. U prvom dijelu središnje mjesto zauzima Inicijativa za referendum o graničnom sporu sa Slovenijom te uz nju vezana otvorena pisma Jadranki Kosor i Andriji Hebrangu, ali i razni prilozi i dodaci s internetskih foruma, imena potpisnika Inicijative i sl. Tu je također uvršteno i prosvjedno pismo Vladi RH Željka Tomaševića u kojem se protestira zbog vladine potpore obnovi spomenika ''četničko-fašističkom zločinu'' u Srbu. Pridodamo li tome otvorena pisma Andriji Hebrangu, inicirana od strane zabrinutih domoljuba iz Istre, u kojima se Hebranga poziva da, ukoliko mu je uistinu stalo do Hrvatske, odustane od predsjedničke utrke u korist Miroslava Tuđmana, jer je u tu utrke i gurnut ne da pobijedi, nego da izgubi i tako još više dezavuira državotvornu političku opciju u Hrvatskoj.

U drugom dijelu sabrani su Pečarićevio tekstovi i tekstovi drugih autora ( primjerice, Ivana Aralice, Mate Kovačevića i dr.) tematski naoko raznorodni, no idejno jedinstveni, to jest objedinjeni geslom iz naslova – Za ponosnu Hrvatsku. Thompson i Tuđman tu se izdvajaju kao pojedinci koji se, svaki na svoj način, bore za takvu Hrvatsku, ali i kao simboli takve Hrvatske. Treba odmah dodati i to da je ovaj dio, ali i knjiga u cjelini, u velikoj mjeri u znaku Pečarićeva strastvenog angažmana u promicanju predsjedničke kandidature Miroslava Tuđmana. Ali nije to angažman profesionalnog propagandista, nego angažman intelektualca koji svoje vrijeme i energiju ulaže u promicanje politike koja će vratiti dostojanstvo zajednici kojoj i sam pripada. Ako Tuđman na predstojećim izborima ostvari značajan rezultat, bit će to konačno jedna dobra vijest u ovoj sve tmurnijoj zemlji, vijest koja budi nadu. Tom općem zadovoljstvu svih iskrenih domoljuba, ja ću osobno, onako za sebe, dodati još jedno – zadovoljstvo zbog potvrde da se basnoslovno skupoj propagandi i medijskoj manipulaciji može suprotstaviti snagom uvjerenja, čistim srcem i bistrim umom.

Knjiga završava pomalo burleskno, svojevrsnom mistifikacijom. Pečarić tu pušta mašti na volju i u internetski optjecaj pušta ''topničke dnevnike'' koje je, kako kaže, pronašao u svom kompjuteru. Ti ''dnevnici'' ,obogaćeni pismima autoru i forumaškim raspravama o njima, možda ponajbolje ogoljuju poslušničko ludilo koje je zahvatilo domaće vlasti u slijepom provođenju naputaka tužiteljstva Haškog suda. Pečarićevi ''topnički dnevnici'' u kompozicijskom smislu pun su pogodak. Oni predstavljaju svojevrstan kontrapunkt tragičnoj napetosti koja prožima cijelu knjigu, počevši od uvodne posvete hrvatskim uznicima Međunarodnog sudišta u Haagu do Kovačevićeve zabrinute analize nezavidnog položaja Hrvata u BiH i drugih aktualnih - što haških, što domaćih – gadosti kojima je Hrvatska izložena. Kontrapunkt koji dobro vođenu tenziju smiruje, priječi trijumf ogorčenja i beznađa te čitatelje bodri humorom. Ali taj humor, ako ga pravilno shvatimo, tek je predah nakon kojega se još odlučnije trebamo uhvatiti u koštac s neveselom hrvatskom stvarnošću. Ne samo Josip Pečarić, nego svi mi koji samostalnu, suverenu i ponosnu hrvatsku shvaćamo kao jedini poželjni okvir za dostojan život. Nas samih, kao i onih koji dolaze nakon nas.

Stoga je dobro da imamo akademika Pečarića. Dobro je da imamo ovakvih knjiga koje u suvremenom hrvatskom društvu obavljaju sličnu funkciju koju su nekada obavljale budnice i davorije. One bude, potiču, upozoravaju, kore i hrabre. Dobro je da se konačno i nacionalno svjesna Hrvatska počela na adekvatan način koristiti internetom u borbi za hrvatske interese. Knjige kao ova i nekoliko portala u posljednje vrijeme o tome jasno svjedoče. Međutim, ipak bi bilo korisno da ova knjiga jednoga dana izađe i u tiskanom obliku. Iskreno se nadam da će se naći izdavač zainteresiran za to. To će, u neku ruku, biti i test koliko je Hrvatska uistinu hrvatska. Živi bili pa vidjeli!