Djed Ilija

U proljeće 90'. u Sibinju pored Slavonskog Broda prvi put u živo vidio sam Franju Tuđmana, imao sam tada nepunih 17 godina. Na lokalnom nogometnom igralištu održao je jedan od prvih predizbornih govora. Sibinj je mjesto poznato po „sibinjskim žrtvama", događaju u kojem su srpski žandari pobili hrvatske seljake koji su krenuli na prosvjed u Slavonski Brod. Nakon Domovinskog rata, na mjestu tog predizbornog skupa gradila se sportska dvorana kojom prilikom se naišlo na masovnu grobnicu iz 2. svjetskog rata, u kojoj su bili uglavnom njemački i hrvatski vojnici. I u Domovinskom ratu Sibinj je dao jako veliku žrtvu Sibnjčani su se borili u 108., 139. 157., 3gbr, specijalnoj policiji... Skupilo se tada na tom skupu 10-tak tisuća ljudi iz cijele Slavonije i takav domoljubni naboj sam prvi put tada osjetio. S ponosom sam gledao nakon skupa kako moj djed Ilija ponosno se fotografira s Tuđmanom. I danas postoji ta slika...

A djed Ilija rođen je u Lici, gdje ga je Drugi svjetski rat zatekao kao maloljetnika.. Jednog dana, on i njegova mlađa sestra Jeka, otišli su u šumu po drva. Kada su se vratili kuća i štala bile su u plamenu. Sa proplanka je gledao kako mu četnici ubijaju obitelj a trudnu majku nabijaju na bajunet... Kraj Drugog svjetskog rata dočekao je u hrvatskom gradu Banja Luci. Kada je pao Vukovar i kada je plakao na snimke kolone Hrvata kako izlaze iz podruma i predaju se četnicima, rekao je: „E vidiš, ovako smo se i mi '45. predali partizanima u Banja Luci. I nas su tamo na punktovima čekali domaći Srbi i pokazivali prstom na onoga tko je nosio odoru Hrvatske vojske, isto kao i ovi sada u Vukovaru".

No, djeda Iliju nisu prokazali samo radi hrvatske uniforme nego i radi toga jer je jednom prilikom u nekoj gostioni pijan pucao iz pištolja u njemačku potjernicu za Titom, koja se nalazila na zidu, tj. u Titovu sliku na potjernici. Kod Maribora se nekako uspio dokopati domobranske uniforme pa se tako našao u koloni koju su vraćali nazad prema Hrvatskoj... No, produžio je pješice sve do Novog Sada gdje je osuđen na robiju. Robovao je još 5 godina u Petrovaradinu, a onda morao služiti još i JNA 3 godine. Tek tada su ga pustili... Kako nije imao kamo poći a nije ni znao što mu je sa sestrom koja je preživjela pokolj, zaustavio se u Slavoniji, u blizini Slavonskog Broda, gdje je dočekao starost, Domovinski rat, i umro nakon mirne reintegracije svih hrvatskih područja, i potpune slobode. Dočekao je svoju Hrvatsku, moj djed Ilija....

Posebno je djed Ilija bio ponosan na mene, svog prvog – najstarijeg unuka. I ja sam kao i on maloljetan obukao uniformu Hrvatske vojske i krenuo u rat protiv četnika. Kada je čuo da sam doslovno pobjegao od kuće u rat bio je jako zabrinut, ali i strašno ponosan. Ni jedan njegov sin tada još nije bio otišao u rat ali zato unuk je.

Kada bih dolazio s terena prvo bih navratio do ujaka i do bake i djeda. Ujak bi odmah narezao kulina i šunke, izvadio rakiju na stol, a djed bi sa suznim očima ali s velikim žarom i s nestrpljenjem htio saznati što više o situaciji na ratištu, kakve su sada puške, da li su četnici i sada kukavice kao i onda itd, itd. Uživao sam mu pričati i osjećao sam se sav važan jer ja, njegov unuk, sada ja njemu pričam ratne priče a ne on meni...

A legenda je bio djed Ilija. Nikad u bivšoj Jugoslaviji nije mogao u ničemu napredovati zbog svojih hrvatskih stavova. Rijetko bi se napio ali kad bi se napio, obavezno bi tema bila na nacionalnoj osnovi a onda je bio spreman na svašta. Zbog toga se često zamjerao „drugovima" ali i ispaštao. Međutim, i u normalnim situacijama koristio je da se na neki način suprotstavi bivšim partizanima i seoskim komunistima. Kao mladić bio je naočit, visok, crn, strog. Na jednoj od ratnih fotografija sjedi na konju, uspravan i utegnut kao jablan, a pored njega sjedi njemački ovčar... Poslije rata je markantan muškarac za kojim su se snaše hihotale kad prođe biciklom po selu. A djed Ilija bi im se samo vragolasto nasmiješio i namignuo i prstom dodirnuo obod šešira i produžio svojim velikim crnim biciklom dalje. A najveći gušt mu je bio nedjeljom poslije mise provozati se biciklom i onda proći pored starog Banića, starog partizana koji je nedjeljom uvijek ispred kuće, na klupi ispod oraha sjedio i frkao svoje duge sive brčine. Izbacio bi na prsa svoja partizanska odlikovanja, a moj djed Ilija bi se provezao pored njega i gospodski ga pozdravio dodirom po šeširu: „Faljen Isus i Marija", i produžio dalje...

Pričalo se po okolnim selima da djed Ilija ima dosta vanbračne djece, ali nitko ga nije dolazio tražiti niti se netko bunio...Osim milicije i bivših partizana, djeda Iliju Mravinca svi su voljeli. Volio sam ga i ja, iako dok sam bio dijete nisam ga često shvaćao. Nisam razumio njegove ljutnje kada bi malo popio, niti zašto mu je za sve kriv drug Tito...bio sam dijete. Učili su me u školi da nas je drug Tito oslobodio od Nijemaca i domaćih izdajnika, a moj djed Ilija sada psuje i Tita i Jovanku, i nekog Rankovića... Baka plače, zna da će sada doći milicija... Ali djed Ilija je uvijek govorio: „Ni jednog zla za vijeke...", pa tako i zla Jugoslavija pade i djed Ilija dočeka slobodnu Hrvatsku. Kad je umirao bio je sretan, znam to.

Dražen Kasprek Tyson
www.uhd91.com