Svršetkom srpnja 2015. u Hrvatskoj
Po najvećim vrućinama u novijoj povijesti sleđena je Hrvatska čekala presudu Uefe i sva se rastopila od ganuća i oduševljenja što reprezentacija nije izbačena s europskoga prvenstva nego je „samo" izgubila bod a dvije utakmice mora igrati na praznom stadionu, bez publike i bez svastike. Tako je Europa u kojoj postoje demokratske, nacionalne države s legalnim profašističkim strankama, uz to parlamentarnim, milostivo poštedila Hrvatsku (danke, Jurop) gdje takvih stranaka nema niti znaju crtati, a tko je crtao još ni danas ne znamo jer sjevernokorejski ministar unutarnjih dela, Ran Ko, ne može pronaći počinitelje budući da je i sam rekao da su nepronalažljivi. A i ona amaterska snimka navodno s nadzorne kamere – snimljena je vjerojatno naknadno. Informbiro HTV-a je vijest plasirao s nešto tuge jer je upravo iz njegove radionice danima stvarana histerija oko izbacivanja Hrvatske, čemu je doduše kumovao i nejasni Šuker nejasnim slutnjama.
U kategoriju nepronalažljivih svakako spadaju i podmetači požara na Pelješcu. Vatrogasci su glasno i jasno, kao stručnjaci, ustvrdili da je većina požara podmetnuta, a isto je, čini mi se, potvrdio i Kotromanović koji se ondje nekako našao. Bilo je tako i prošlih godina i prošlih desetljeća, bilo je posve razvidno da se požari podmeću, da se ne radi o piromanima nego diverzantima. Potonji nisu uhvaćeni, palo je nekoliko piromana, a ovoga ljeta i jedna piromanka na Korčuli kojoj se navode samo inicijali, valjda zato što je samo inicijalno potkurila šumu.
Braća po oružju
Spomenuti Kotromanović našao je vremena za požare premda se ovih dana bavi isto tako zapaljivim mimohodom Oružanih snaga RH u Zagrebu. Iz Beograda koji se tradicionalno i nekažnjeno upleće u unutarnje stvari RH, vrište od užasa jer ih podsjeća na onaj čuveni jarunski mimohod što je prethodio Oluji u kojoj je srpska vojska pobjegla pred hrvatskom i usput povukla civile i „civile". Za tu vojsku kaže Kotromanović da su naša „braća po oružju". Je li to rečeno ironično, ne može se saznati iz vokala. Misli li Kotromanović da su vojnici s jedne i druge strane „braća po oružju", ako misli onda krivo misli.
Braća po oružju mogu biti saveznici u ratu, oni koji se zajedno bore, a s nama (uz nas) se nitko nije borio osim nas PusićPa ne će sada valjda sestra Pusić ići đonom na Sloveniju koja je stara srbijanska saveznica, ne će valjda sada sestra Pusić ići u građanski rat sa Slovencima, ne će valjda izvršiti agresiju na Arbitražni sud, ne će valjda otvoriti pitanje hrvatskoga teritorija preko Dunava pa izazvati građanski rat sa Srbijom.samih i zato je hrvatska pobjeda veličanstvena. A navodna braća po oružju bila su braća terora i kriminala, braća otimača i razbojnika, braća koja su se uzdala u ionako srbiziranu jugoslavensku vojsku koja im je doista bila brat po oružju te se i sama odavno bila strovalila u status paravojske.Ta „braća po oružju" su ona braća Milorada Pupovca koji i danas usprkos svim dokumentima i svjedočanstvima tvrdi da su Hrvati „prognali" srpske civile, tvrdi jer njegova politika i politika njemu sklonoga dijela srpske manjine u Hrvatskoj jednostavno mora biti sinkronizirana s Beogradom inače bi ga smijenili (iz Beograda) i postavili drugoga. A nađe se, Bože pravde, premda je tačno da Pupovac dobro radi, mnogo je dobro plasiran u hrvatskoj vanjskoj politici i odlično se slaže sa sestrom Pusić oko ključnih pitanja koja i nisu pitanja nego decidirani odgovori na upite iz zajedničke nam nesretne historije – naime da je u Hrvatskoj bio građanski rat, da je Hrvatska izvršila agresiju na Bosnu i Hercegovinu, da je Tuđman bio zlikavac itd. Pa ne će sada valjda sestra Pusić ići đonom na Sloveniju koja je stara srbijanska saveznica, ne će valjda sada sestra Pusić ići u građanski rat sa Slovencima, ne će valjda izvršiti agresiju na Arbitražni sud, ne će valjda otvoriti pitanje hrvatskoga teritorija preko Dunava pa izazvati građanski rat sa Srbijom.
A glede svih tih tipova, manjih izdajnika i veleizdajnika, u njihovo i svoje ime prekinula je mudrovanje Vedrana R., napisavši negdje da je Hrvatska čudovište koje se pojavilo baš kad nam je bilo tako dobro.
I to je u sklopu pitanja granica RH. Naime, rečenu i prije toga rečene te znane i neznane koji tako doživljavaju Hrvatsku, treba uputiti u Liberland, novu državu navodno smiješnoga Čeha Jedličke (ili Jurasa, ili kako se zove) na granici Hrvatske i Srbije – tako da ne žive u čudovišnoj Hrvatskoj, a opet nisu ni u Srbiji, barem do trenutka kada sve opet bude Jugoslavija. To jest da čekaju u čistilištu prije nego im se otvore rajska vrata.
Zašto svi viču na sestru Pusić?
Jadna sestra Pusić, sve se nekako okrenulo prema toj ljupkoj gospođi koja djeluje kao da je (u političkom smislu, je li) sastavljena od Erjavca i Dačića. Ona dugo nije znala je li istina da je istina glede slovenskih šaputanja, a kada je napokon saznala – shvatila je da je to znala još od račanovskih pripetavanja. No, pa što? Malo mora, malo kopna, je li to za Hrvatsku neka katastrofa? Pa kako smo u jugokomunizmu ostali bez Boke kotorske, bez istočnoga Srijema, bez cijele jedne župe dodijeljene „BiH", kako smo davno ostali bez cijele Bosne i cijele Hercegovine...kako? Lako. I sada radimo problem od šake zemlje i kapi mora, radimo težak problem i dajemo milijune za arbitre a mogli smo bez riječi dati Sloveniji što je tražila kao što smo joj dali Mokrice i Svetu Geru, a davno prije Belu krajinu. (Usput, Brežice su bile posjed Vuka Frankopana). Hrvatska je zemlja davatelj i tu se ne može ništa. Oduvijek okružena daviteljimai tu se ne može ništa. Davež je davež, i ako vas netko na ulici davi da mu date pet kuna, najbolje je odmah dati jer je davež uporna.
Gornje rečenice samo su prepisani tijek misli ne samo sestre Pusić nego i mnogobrojnih hrvatskih političkih elitaša PozitivnoIpak ima i pozitivnih pojava u obliku ponešto vraćenog povjerenja u hrvatsku obavještajnu zajednicu, koja se valjda malo pridignula nakon što su ju razjurili račanovci početkom stoljeća. Ili su u njoj zaostali naši kadrovi koji ipak nešto znaju o poslu (ta, prisluškivali su i Miloševića 1995.) a možda je stiglo i nešto tehnologije. Bilo kako bilo, ta zaostala ekipa- ili možda samo osamljeni specijalist- lijepo je „odradila" Sekolca i šaptačicu, što znači da još ima hrvatskih špijuna koji ne prisluškuju samo Hrvate.kojima su hrvatski interesi zanemarivi i dosadni, a uglavnom se takvi sada nalaze na vlasti. Provaljena slovenska ekipa - čiji je bitni dio Sekolec kao član Arbitražnoga suda za Savudrijsku valu - dala je ostavku i glede Slovenije ništa se ne mijenja, osim što će promijeniti Sekolca. Idemo dalje, vele Slovenci, ionako je sve unaprijed poznato, mi dobivamo sa Sekolcem ili bez njega jer je tako odlučeno u trenutku pristanka Hrvatske na arbitražu,ali i prije - sve ostalo je samo predstava.
Pitajte preko bare, ako ne znate. No, takva kakva jest, bijedna i nikakva, čak je i aktualna hrvatska Vlada šutke poskočila vidjevši na kalendaru da je izborna godina a Hrvati srditi na arbitražu. Da se ne mora sama izlagati i nešto odlučno odlučiti, pokupila je s mora i gora raspuštene saborske zastupnike i zapovjedila im da se okupe – mogla je to jer u Hrvatskoj Vlada zapovijeda Saborom. Tako su se i tribuni rasrdili što moraju s mora tek što su umočili nogu, pa se od tako rasrđenih ljudi može štošta očekivati – primjerice Deklaracija o raskidu svih državnopravnih sveza s Arbitražnim sudom, pa čak i posezanje za Međunarodnim sudom za pravo mora na čemu su svojedobno inzistirali najbolji hrvatski stručnjaci , pa i Sanader, ali je politika popustila pred ucjenama koje su glasile: Ili ne bute ušli u Uniju ili bute ak Kranjcima date taj zaljev i malo zemljice, a usput se odrecite gospodarskog pojasa da odmah riješimo i Italiju pa smo mirni.
No, ipak ima i pozitivnih pojava u obliku ponešto vraćenog povjerenja u hrvatsku obavještajnu zajednicu, koja se valjda malo pridignula nakon što su ju razjurili račanovci početkom stoljeća. Ili su u njoj zaostali naši kadrovi koji ipak nešto znaju o poslu (ta, prisluškivali su i Miloševića 1995.) a možda je stiglo i nešto tehnologije. Bilo kako bilo, ta zaostala ekipa- ili možda samo osamljeni specijalist- lijepo je „odradila" Sekolca i šaptačicu, što znači da još ima hrvatskih špijuna koji ne prisluškuju samo Hrvate.
Svugdje problemi
Granično pitanje na Neumu i oko Neuma opet dolazi u prvi plan jer se opet ozbiljno govori o gradnji Pelješkoga mosta, a govore raskajani Zoki i Hajdaš koji su svojedobno (prvi, to jest) poslali most u ludnicu. Na to je „Sarajevo" naćulilo uši i opet reklo da bez njega od mosta ne će biti ništa jer se ne zna granica na moru. Kada im je konvertit i demonetizator Hajdaš poručio da će se do srednje Europe voziti preko Srbije, „Sarajevo" je odmah otišlo u Beograd slizati se sa Srbijancima, a Vučić se osjećao kao gazda regiona i rekao da više ne će pucati po Sarajevu. Eto kakve su sve posljedice gradnje toga mosta koji – kako je u vrijeme prve afere ustanovljeno – u svakoj varijanti vodi s hrvatskoga kopna na hrvatsko kopno i nikakva arbitraža nije potrebna ali je „Sarajevo" učilo od Slovenaca i nešto naučilo – o Hrvatima.
S tim u svezi: za sada bez indicija i bez dokaza, ali...nije li neobično da najžešći, katastrofalni požari u ovo vrijeme haraju baš Pelješcem?
A što je s granicom prema Crnoj Gori? Problem je u tomu što Crnogorci baš ne bi htjeli da im Hrvati gledaju izravno u Boku kotorsku i mlađi se pitaju odakle ondje toliko katoličkih crkava, toliko svetaca.
Granice i unutar Hrvatske
Gdje su? Za sada nigdje, ali oni koji sanjaju o regijama i federalizaciji Hrvatske – upravo ih dozivaju. Radi se sve vrijeme i na (doduše amaterskom) nagnuću prema IstraNešto sjevernije, u Istri, na federalizaciji se radi od samoga početka samostalne hrvatske države, pa očekujem i „Istrijansko-hrvatski rječnik" ili barem „Istarsko-hrvatski rječnik". Usput: onaj koji je dopustio da se u popisu 2011. Hrvati mogu izjašnjavati (i) kao Istrijani, također treba doći na popis veleizdajnika.federalizaciji, o čemu između ostaloga piše prononsirani orjunaško-autonomaški Jurica P. u jutarnjim novinama a pod nadnaslovom „Dalmatinsko-hrvatski rječnik". Tekst ne čitam, valjda odgovara nadnaslovu, a ako je tako onda tu neka baraba tvrdi da postoje dva jezika – hrvatski i dalmatinski. I to se tvrdi iz Splita gdje je Marulić ustvrdio da piše hrvatskim jezikom. No, neka se nađe – misle provokatori - neka zaderemo još malo prljavim noktima u jedinstveni hrvatski jezik.
Taj po Snježani Kordić ionako i dalje i uopće ne postoji, a svoje misli jezičarka može plasirati još jedino u riječkom „Novom listu" jer se ostale novine više na tu davež ne osvrću. I eto – sve što je protuhrvatsko, sve što mrzi Hrvate i Hrvatsku, nalazi utočište u hrvatskoj Rijeci kojoj vladaju crveni, jugonostalgični barbari . Kazalište (NK, bivši HNK), neka Šerbedžijina diletantska glumačka škola ili što već, „Novi list", bivši urednici i suradnici lista „Komunist" – to je, nepotpuna, slika kulture u gradu koji se natjecao za kulturnu prijestolnicu Europe.
Nešto sjevernije, u Istri, na federalizaciji se radi od samoga početka samostalne hrvatske države, pa očekujem i „Istrijansko-hrvatski rječnik" ili barem „Istarsko-hrvatski rječnik". Usput: onaj koji je dopustio da se u popisu 2011. Hrvati mogu izjašnjavati (i) kao Istrijani, također treba doći na popis veleizdajnika.
Mali Braun
Napisano je negdje da su se mali Zoki i mali Braun posvađali, oko plavca iili slično. U svakom slučaju, piše, mali Braun više nije izborni savjetnik velikoga vođe i učitelja BraunNapisano je negdje da su se mali Zoki i mali Braun posvađali, oko plavca iili slično. U svakom slučaju, piše, mali Braun više nije izborni savjetnik velikoga vođe i učitelja Milanovića. Piše isto tako da je mali Braun autor izjave „ili mi ili oni" koju je dao na papiru Zokiju, a ovaj pročitao pred kamerama. Sada može doći do spora oko intelektualnoga vlasništva.Milanovića. Piše isto tako da je mali Braun autor izjave „ili mi ili oni" koju je dao na papiru Zokiju, a ovaj pročitao pred kamerama. Sada može doći do spora oko intelektualnoga vlasništva.
Dike ter hvaljenja
Vraćam se Maruliću, ustaškom pjesniku – naime, podsjećam na svjedočanstvo suvremenog lingvista kojemu je u komunističko doba urednica izbacivala riječi kao što su mimohoditi i uhititi, budući da su po njezinoj tvrdnji ustaške. Onda joj je čovjek dokazao da te riječi postoje u Marulića.
Nego, nisam zato opet potegnuo Marulića. Prvi stih „Judite" našao se u naslovu antologije hrvatske renesansne književnosti prevedene na engleski: „The Glory and Fame/ Dike ter hvaljenja". Urednici su Vladimir Bubrin i Vinko Grubišić, nakladnik Hrvatska Akademija Amerike. Knjiga je predstavljena prošloga tjedna u Hrvatskoj matici iseljenika, a budući da o tome događaju niste mogli pročitati ni riječi drugdje, evo vam ja dajem informaciju. Zato i postoji HKV.
Opsežnija djela predstavljena su ulomcima.
Hrvatske kronike
Postoji vjerojatnost da tekstovi Hrvatskih kronika budu ukoričeni možda i do svršetka godine (to jest izbor iz tekstova objavljenih u ovoj rubrici u zadnjih osam godina ili više). Premda od ukoričenja ne očekujem dobit ni za koricu kruha, najavljujem knjigu onima koji još čitaju i slova tiskana na papiru, neizlječivim guttenbergovcima.
Hrvoje Hitrec