Sa internetskih stranica www.nemacenzure.com donosimo razgovor (objavljen 2005. godine) s 83-godišnjim Stjepanom Ibrišimovićem jedinim preživjelim sudionikom krvavoga događaja koji se zbio 19. veljače 1935. godine kad su jugoslavenski žandari ubili dvanaestoricu nenaoružanih hrvatskih seljaka - od toga vremena poznatih kao Sibinjske žrtve.

 

 

Petnaest godina nakon što je porušen, veći je dio grada, statistika kaže 80 posto obnovljen. Posjetitelj, međutim, svejedno na gotovo svakom koraku uočava da je strašan vihor rata poharao ovaj grad. I kada se, na papiru, taj statistički postotak obnove približi onom stopostotnom, Vukovar će pokazivati svoje rane. Očekivano jer to je mjesto najveće bitke u ratu koji je u devedesetim godinama 20. stoljeća devastirao prostor raspadajuće bivše zajednice. Ovdje je poginula trećina svih Hrvata i Srba stradalih u tom ratu. Psihološki i povijesno, to je grad koji ujedinjuje takve simbole kao što su Staljingrad, Bleiburg i Jasenovac. Politički aspekt stradanja grada uvijek će ostati dvojben. Je li se mogao spasiti grad i njegovi stanovnici, je li njihova žrtva bila slučajna, namjerna ili jednostavno sudbinska ostaje dvojbeno. Bitka za Vukovar, strogo vojnički gledano, naprotiv jest nedvojbena. Legendarna, no činjenična. (www.hercegovina24.info)

 

 

 

Cijeli me život progone slike iz svibnja 1945. godine, kada su u krugu Opće bolnice u Varaždinu partizani hladnokrvno strijeljali ljude bez dokazi­vanja njihove krivnje. Iz bolnice su tada pokupili i dr. Bazila Barickog, koji je kao mali dječak pobje­gao s roditeljima iz svoje Ukrajine u vrijeme kad je započeo Staljinov teror. Dr. Baricki je proveo mla­dost i školovao se u Hrvatskoj, a tijekom rata kao uzoran liječnik pružao je pomoć ranjenim vojnici­ma, bez obzira na boju njihove odore, jer mu je ljudski život bio svetinja. To je, međutim, bio gri­jeh u očima vrlih antifašista (partizana), te su ga, kao i njegova zemljaka i kolegu po struci dr. Stepašina, pokupili po dolasku u Varaždin i mučki li­kvidirali. (safaric-safaric.si)

 

 

Donosimo osvrt Damira Borovčaka na knjigu Izudina Bečirčića - "Braća po oružju". Autor knjige hrvatski je branitelj koji danas u Zenici živi s posljedicama ranjavanja i invaliditetom, zaboravljen od hrvatske vlasti i institucija.  Izdvajamo: "Knjiga Izudina Bečirčića Braća po oružju (Vlastita naklada; Zenica 2007.) nastala je kao potreba objavljivanja istinitog svjedočanstva. Iako se prošle godine kroz medije u Hrvatskoj tvrdilo kako su branitelji popisani i evidentirani, kako je lista branitelja Domovinskog rata u Hrvatskoj kompletna i završena, ipak nije tako. Izudin Bečirčić neosporno je hrvatski barnitelj, o tome govori njegova životna ratna priča ispričana u knjizi Braća po oružju. Govore o tome i ratne fotografije pripadnika postrojbe 4. brigade ZNG, kasnije poznate kao 4. udarna gardijska brigada. Borio se na nekoliko južnih bojišta, četiri je puta bio ranjen. Ipak ni nakon 16 godina poslije tih događaja hrvatska država Izudinu Bečirčiću ne priznaje ništa, nema ga na popisu hrvatskih branitelja, nije mu priznala ranjavanje ni invaliditet, ne dobiva nikakvu pomoć ni naknadu".

 

 

 

Propašću Nezavisne Države Hrvatske početkom svibnja 1945. godine započeo je masovni zbjeg preostale hrvatske vojske i mnoštva civilnoga stanovništva prema zapadu. Svi su se oni povlačili pred partizanima prema austrijskoj granici, nadajući se da će tamo naći zaštitu kod Engleza i Amerikanaca. Spasili su se većinom samo oni koji su uspjeli pobjeći, dok su i vojnike i civile, koji su se do tada nalazili na polju kod Bleiburga, Englezi prepustili partizanima. Predajom hrvatske vojske i civila 15. svibnja partizanske su postrojbe, sastavljene na tom području većinom od Srba, započele s masovnim ubijanjem i zlostavljanjem zarobljenika. Krenuli su u kolonama natrag u Jugoslaviju, čime je započeo križni put. Jedan od tih smjerova kretanja prolazio je kroz samu Koprivnicu, a završavao u Beloj Crkvi, u Srbiji, na granici s Rumunjskoj. Na tom putu mnogi su stradali i izgubili živote, bez ikakva suda ili dokaza krivnje. (www.podravina.net )

 

 

 

Hrvatsko društvo političkih zatvorenika Ogranak Đakovo objavilo je u svibnju 2007. žrtvoslov pod nazivom "Prešućene žrtve Đakova i Đakovštine u Drugome svjetskom ratu i poraću". Priređivači su Mato Lukačević iz Trnave kod Đakova, Mladen Đaković iz Đakova, te Stjepan Jakab i Ivo Tubanović iz Selaca Đakovačkih. Urednici su dr. Vladimir Geiger i prof. Branko Ostajmer iz Hrvatskog instituta za povijest u Zagrebu, te Sanja Rogoz-Šola iz Đakova.( www.hdpz.net)

 

 

Danas, poslije deset godina, zamišljam njegovu vitku figuru, nasmiješeno lice i usta koja izgovaraju za nj već poslovični poziv: - Iđemo, rode! Potom bi Mate Vučak, zbog brzine i odlučnosti zvan Čigra, ušao u autobus, koji je po tko zna koji put odnio bojovnike iz Ciste Provo, općinskog središta u Imotskoj krajini, prema jednom od mnogobrojnih ratišta gdje su ginuli oni, sinovi i kćeri krajine, među kojima počasno mjesto svakako pripada desetini iz Ciste Velike, selu navedene općine. Pred kraj proljeća 1991. počeli su vježbati na Kamen mostu, mjesto nadomak Imotskog u kojemu su se u vrijeme jugo - soldateske skupljali rezervisti. Tu su od tristotinjak ljudi stvorene tri, kasnije glasovite, satnije (Bobanova, Tolićeva i Zdilarova) koje će biti temeljac još čuvenije i herojske Treće imotske bojne, čiji se rođendan slavi 1. lipnja 1991. godine. (www.imotski.hr)

 

 

 

Srpski zločini u Širokoj Kuli tijekom Drugoga svjetskog rata, poraća i Domovinskog rata, zorno svjedoče o pogubnosti hrvatske nagodbenjačke politike. Hrvatski se političari kmetskom podložnošću dodvoravaju svjetskim političkim mešetarima i bespogovorno izvršavaju njihove naloge. Rastaču hrvatsko zajedništvo, gaze po dostojanstvu, časti i ponosu svoga naroda. Po nalogu tih političkih mešetara sudilo se hrvatskim braniteljima u Rijeci, a sada se sudi u Den Haagu i Zagrebu.(www.hdpz.htnet )