Otvorio sam oči. Neartikulirano vikanje. Svi govore u jedan glas i kreću se po malom prostoru. Polumrak. Muhe bez glave. (Poslije sam shvatio da se nikome nije izlazilo iz zemunice.) Navukao sam čizme, nema vremena za vezivanje, i istrčao van. Ništa mi nije jasno. Pokušavam dokučiti što se događa. Stiže čovjek u maskirnoj uniformi. Krv mu se slijeva niz lice. Gleda kao zombi, izgubljeno. Mlad je i jak, krupan. Govori. Vraća se. Nas nekoliko trči za njim. Stežem kalaša u ruci, osjećam se kao jebeni Superman. Ulijećemo pravo u ničiju zemlju. Trčimo pognuti kroz nisko raslinje i grmlje. Nadam se da zna kuda ide, ja nemam pojma. Ekstaza vlada tijelom. Imam osjećaj da letim. Noge same trče. Mislim: idemo ravno u minsko polje. Ludnica. How cool. Prvi se zaustavlja. Dvojica na zemlji. Jedan sjedi, drugi leži nepomično. Mina desno i lijevo. Stoje, sablasno gledaju. Sitne rupice po maskirnim hlačama. Sjedi. Poprskan je po butinama, ne može se pomaknuti. (moticani.blogspot.com)

 

 

 

Velikosrpski zločini protiv Hrvata katoličke i islamske vjeroispovijedi imadu korijene već 1917. u Odesi kada su Srbijanci pobili veliki broj zarobljenih. Hrvata. Zločini prema Hrvatima nastavili su se nesmanjenom žestinom tijekom opstojnosti protunaravne, nedemokratske i posvema protuhrvatske Kraljevine Jugoslavije. Hrvate su najviše progonili i ubijali, osim četnika, pripadnici inih velikosrpskih terorističkih skupina, uz potporu srbijanskih oružnika i tajnih službi. Srpski pripadnici jugoslavenske kraljevske vojske, u savezu s četnicima, tijekom travanjskog rata 1941. za jedanaest dana trajanja, pobili su u Makedoniji i Srbiji sedamdeset Hrvata: časnika, dočasnika i vojnika. U razdoblju od 7. do 14. travnja 1941. više desetaka nevinih Hrvata mučki je ubijeno od zločinačke četničke ruke: u okolici Bjelovara, Doboju, Srijemskoj Mitrovici te navlastito u selima oko Mostara i Čapljine.(www.dragovoljac.com )

 

 

Iz Hrvatskog lista donosimo tekst Nikole Bićanića koji se u njemu osvrnuo samo na dio zla koje je velikosrpska politika odjevena u antifašističko jugoslavensko ruho učinila u Gospiću nakon Drugog svjetskog rata. Izdvajamo: "Kad su nakon uzaludnih pokušaja tijekom rata konačno 4. travnja 1945. partizani ušli u Gospić počelo je zločinačko trijebljenje Hrvata koji nisu bili u šumi i koji nisu slijedili utvarne "antifašističke" idole. Najprije su prvih 48 sati ubijali Gospićane koje su ranije popisali za odstrjel, a zatim, kad je trebala početi funkcionirati pravna država, partizanski su "narodni sudovi" bili izraz pomahnitaloga razuma i gubilišta s temeljnom zadaćom da likvidiraju što veći broj Hrvata. Među više partizanskih zatvora u Gospiću isticale su se kaznionica u gradskom središtu i zgrada u kojoj je do dolaska partizana bila financija na Tratini blizu Kaniškoga mosta na rijeci Bogdanici."

 

 

 

Prema tragičnom otkriću slovenskog tjednika Demokracija, 4000 leševa Hrvata spaljeno je u slovenskome Auschwitzu. Prema "Demokraciji", vojni su zarobljenici, po Ozninoj naredbi, u tvornici Impol u Slovenskoj Bistrici krajem Drugog svjetskog rata spalili oko 4000 leševa ubijenih ustaša, domobrana i hrvatskih civila. Već više desetljeća u Slovenskoj se Bistrici šuškalo kako je krajem Drugoga svjetskog rata u peći tvornice Impol spaljeno nekoliko tisuća hrvatskih domobrana i civila, no ti događaji nikad dosad nisu dobili javnu potvrdu, a o sudskoj odgovornosti nekoga ili nekih da i ne govorimo. A kako bi se i dobila javna potvrda ili pak traženje sudske odgovornosti kad je opće poznato da je i ovo spaljivanje zajedno s masovnim poslijeratnim ubijanjem (povjesničari procjenjuju da je u Sloveniji nakon Drugoga svjetskog rata ubijeno od 200 do 300 tisuća ljudi) tijekom dugih desetljeća bivšega režima bilo najstrože čuvana tajna. (nemacenzure.com)

 

 

 

Podravska republika nije dugo trajala - tek tri mjeseca. Ustaški si režim nije mogao dopustiti da tako važno uporište kao što je Koprivnica bude u partizanskim rukama. Zato su ustaše ubrzanim tempom skupljali ljude i postrojbe, koje bi bile dovoljno jake da potjeraju partizane i tako vrate izgubljeno područje. U Križevcima se 6. veljače 1944. pojavila ustaška postrojba zvana Crna legija, koja je imala oko 1 100 ustaša. Crna je legija pučki naziv za Sarajevsku ustašku pukovniju, te I. i V. ustaški stajaći djelatni zdrug. Koliko je poznato, ta jedinica osnovana je 15. rujna 1941. u Sarajevu, a ime je dobila po crnim odorama. Osnovali su je ustaše povratnici satnik Jure Francetić i poručnik Rafael Boban, a kao njezin osnivač spominje se i Bećir Lokmić. To je bila uglavnom interventna postrojba koja je operirala u istočnoj Bosni i u sjeverozapadnoj Hercegovini. Godine 1942. ustrojen je V. ustaški stajaći djelatni zdrug pod Bobanovim zapovjedništvom, "Bobanova" Crna legija, koja je bila sastavljena od novopridošlih ustaških bojni i dijelova I. ustaškog zdruga na području Bugojna, Kupresa, Tomislav Grada, Livna i Imotskog. Njezine su pripadnike najčešće zvali "bobanovci". Potkraj siječnja 1944. postrojba je premještena u sjeverozapadnu Hrvatsku, gdje u njezin sastav ulazi i ustaška bojna iz Bjelovara. (podravina.net)

 

 

U ponedjeljak, 21. travnja 2008. u 20 sati u Hrvatskom glazbenom zavodu u organizaciji udruge Krug održano je komemorativno okupljanje "Pisma iz Bezdanke - Autentične poruke stradalnika". U drugom nastavku [vidi i Pisma iz Bezdanke (1)] donosimo još nekoliko potresnih pisama pročitanih na tom okupljanju, a koje su nesretni ljudi prije smrti uspjeli poslati svojim obiteljima. U ovom uvodu izdvajamo pismo Ante Gadže koje je napisao neposredno prije nego što će ga smaknuti talijanski fašisti: "Evo na čas prije nego ću poći skrušen pred Spasitelja, nevin, sjećam se i mislim mnogo na Vas, kao i sve ove dane u duhu Vas gledam i ako nemognem drugačije pozdravljam se sa Vama i molim Vas kao dobar sin i brat da mi oprostite sve moje greške koje sam hotice ili nehotice učinio. Dragi moji roditelji, mila mama i tata, sve seke i braća, djeco i ostali, za menom nemojte biti žalosni ja idem pred lice Božje, samo pazite sebe. Nisam se nadao na ovo, ali nek se vrši Božja volja. Dragi moji molim Vas nemojte sebe patiti i mučiti mislima na mene. Molim Vas ako se mogne moje tjelo prevesti u Ljubuški da i ono bude uz Vašu blizinu, kao što će duh moj biti s Vama. Mamu, tatu, Katicu (molim pazite je), Milu, Ljubicu, Franu, Zvonku, svu djecu, Ivu i stipuvana i sve naše puno voli i u duhu ljubi i pozdravlja Vaš iskreni i odani, Ante. Za stvari sam molio da se pobrine fra Vojo Mikulić, koji nas je ispovjedio i pričestio. Sve voli i ljubi Ante, Jure Gadže".

 

 

U ponedjeljak, 21. travnja 2008. u 20 sati u Hrvatskom glazbenom zavodu u organizaciji udruge Krug održano je komemorativno okupljanje "Pisma iz Bezdanke - Autentične poruke stradalnika", u znak sjećanja na ljude čiji su nevini životi smrvljeni komunističkim nasiljem na Bleiburgu i na teškim križnim putovima. U prvom nastavku donosimo nekoliko potresnih pisama pročitanih na tom okupljanju, a koje su nesretni ljudi prije smrti uspjeli poslati svojim obiteljima.

 

 

Zenica je grad u centralnoj Bosni udaljen od Sarajeva 70 km prema sjevero - zapadu. Prije rata Zenica je bila centar željezne industrije. Prema popisu stanovništva iz 1991 od 145.577 žitelja; oko 55.2 % su bili Muslimani; 15.6 % Hrvati i 15.5% Srbi. Početkom rata u grad je pristiglo oko 50.000 prognanika. 1.1.1993. muslimanske snage su iz hrvatskog dijela Zenice protjerale Hrvate i odmah se uselili u njihove kuće. Od 18.4. do 8.6.1993 vodila se bitka između Armije BiH i HVO, nakon koje je 520 Hrvata odvedeno u zatočeništvo u zatvor Zenica. Hrvati su prisiljeni napustiti Zenicu. Oni koji se nisu odazvali mobilizaciji, suđeni su i poslani u zatvor (70 osoba) ili u Muzičku školu (15 osoba). Na području Zenice je prijavljeno nekoliko logora. Svi su bili pod vlašću BiH vlade ili Muslimanskih snaga. ICRC je potvrdio 6 logora sa oko 500 zatočenika ukupno.(http://shp.bizhat.com)