Moja jedinica, Časnička škola HOS-a, a koja se je sastojala od jedne bojne, a ova od pet satnija po 120 ljudi, krenula je na povlačenje uredno u sklopu ostalih jedinica. Zagreb smo napustili 7. svibnja u potpunom sastavu, iako na povlačenje nitko nije bio prisiljen. Tko je želio napustiti Školu i ostati u Zagrebu, mogao je to učiniti, no kako sam poslije niza godina ustanovio, svega se je par pitomaca okoristilo ovom slobodom. Predhodno smo primili municiju, suhu hranu i svaki od nas po par novčanica kuna. Ne sjećam se više koliko je to novaca bilo, ali znam da je to bio lijepi iznos. Išlo se je pješke te putem noćilo po štagljima i poljima, kako bi se već koja jedinica snašla. Od partizana nije bilo ni traga – sve do Celja. A onda iznenađenje. Šok. Celje je iskićeno slavolucima i parolama u počast «oslobodioca», te pretežno slovenskim i jugoslavenskim zastavicama s petokrakom, a partizani stoje na kolniku i promatraju nas. Naoružani mi, naoružani oni, ali nitko nikoga ne dira. Samo jedni drugima po koju dobacimo, časteći se onako masno po balkansku. Partizani su, naime, pred Celjem razoružavali njemačku vojsku i puštali je dalje nesmetano u pravcu Austrije. Tu su došli do bogatog plijena u oružju i prijevoznim sredstvima, pa su nas te iste jedinice narednog dana, na našem putu prema granici prestigle, vozeći se na njemačkim kamionima. I tom prilikom smo izmijenili «bratske» pozdrave, ali se dalje od toga nije išlo. No, osjećali smo, da bismo mogli biti napadnuti. I stvarno. Mislim, već slijedećeg dana su nam priredili «dobrodošlicu», te nas u jednom klancu zasuli bacačima. Okršaj nije dugo trajao, no tom prilikom smo ostali bez kuhinje koja nam je uništena granatom. (N.Mulanović)

 

 

 

Iz Zagreba 10. prosinca 1993. godine, pod visokim pokroviteljstvom predsjednika Republike Hrvatske dr. Franje Tuđmana i uz pratnju predstavnika Katoličke crkve i Franjevačke provincije Bosne Srebrene, kreće veliki konvoj humanitarne pomoći nazvan Bijeli put za Novu Bilu i Bosnu Srebrenu. Trajao je 14 dana, a u Novoj Bili dočekan je sa suzama radosnicama i s do neba velikim "Hvala"!. Konvoj su pratili državnici, veleposlanici, fratri, medicinari, humanitarci, novinari, kulturni i javni radnici, a svih njih s vozačima bilo je 143. Bolnica u Novoj Bili bila je na izdisaju, ranjenici su umirali jer nije bilo osnovnih lijekova i medicinskog pribora. Glad je opasno prijetila Hrvatima cijele Lašvanske doline.Početnoj koloni vozila putem preko Splita pa dalje preko Tomislavgrada priključivali su se novi kamioni i novi suputnici. Konvoj su predvodili gospoda Herman Vukušić i dr. Slobodan Lang. Na Pavlovici, pred Gornjim Vakufom zaustavili su ih pripadnici Armije BiH i tu su u hladnom prosincu probdjeli dva dana. Zastoj je nastao zbog muslimansko-bošnjačke ucjene, premda su bile pribavljene sve suglasnosti muslimansko-bošnjačkih vlasti čak i u Sarajevu.( www.zupa-novabila.com)

 

 

Kažu da vrijeme liječi sve rane... Ne misle valjda na praznine uzrokovane gubitkom očeva, majki, prijatelja, suboraca, ne misle na udarce, samoću i poniženja pretrpljena u zarobljeništvu, daljinu i neizvjesnost izbjeglištva? Kako dugo i kako snažno to vrijeme mora biti? U čemu uopće tražiti utjehu? Neki su gubici preveliki i nepovratni. Nikad uzaludni! Možda prelako to kažem! Jer kakva je slika koju Oni gledaju s neba ? Misle li i danas da se za ovo što vide isplatilo dati život, u crno zaviti majke i supruge, zakinuti djecu za dar imanja očeva u svim svojim usponima i padovima? Voljela bih vjerovati da ne vide ovo što mi živimo, htjela bih znati da su ondje gdje jesu sretni i ispunjeni, da su našli mir i da su sve njihove ovozemaljske patnje izbrisane. Jer baš ništa danas nije kako treba! Prezirem izdajice ovog naroda koji jedva dočekaju priliku da pljuju po hrvatskim braniteljima, proglašavaju ih „ prolupalima „, problematičnima, nepoželjnima, neprijateljima ove idilične države koja malo po malo, ali sigurno ,ne kroči, već puzi prema sužanjstvu i novim okovima.(uhd91.com)

 

 

Nitko im nije mogao reći da će ispisati najslavniju povijest roda svoga. Bilo je među njima i ljevih i desnih, krivih i pravih, radnika, težaka i nešto malo intelektualaca. Ljubav prema Domovini, čestitosti i siromaštvu bijahu njihov znamen. Zemlja im je bila sve. Umirali su i ubijali zbog nje, zbog sna stara devet stotina godina. Uglavnom bijahu vijernici, mada je među njima i ateista bilo, no to nije bilo važno. Važno je bilo braniti Hrvatsku .Nisu bježali, vodili su dosuđene im bitke, promjenjivom srećom gubili i dobivali. Nadu i vjeru u pobjedu nikada napustili nisu, okrutan život nauči ih kultu i hrabrosti.(uhd91.com)

 

 

Jednom sam vjerovala da su to svi koji su stvarali Hrvatsku. Mislila sam da svi imaju iste želje, cilj, sredstva... da je dovoljno biti ratnik. Danas nam pokušavaju reći da su to tek oni kojih više nema. Zapravo, oni koji nikad nisu stigli iznijeti svoju priču jer su je odnijeli na nebo sa sobom. Gdje su oni drugi mali ljudi čija su imena ostala neuklesana na hladne spomenike? Vratili su se, ali nikad više neće biti isti... rat je ukrao njihova djetinjstva i osmjehe, iscrpio vedrinu, ranio srca... nema više sjaja u njihovim očima. Neznani junaci. S godinama se moje poimanje heroja počelo izmjenjivati. Ipak nisu svi... prva velika istina s kojom sam se morala suočiti. Mislila sam da ako to priznam da ću dati za pravo onima koji me ionako uvjeravaju da je obrana Domovine zapravo zločin, pa su prema tome i oni koji su je branili, zločinci. (uhd91.com)

 

 

U Gospiću je 16. studenoga 2008. slavljena misa u povodu 100. obljetnice rođenja sestre Žarke Julijane Ivasić, koja je mučki pogubljena od komunističke vlasti strijeljanjem uza zid kapele svete Marije Magdalene na groblju u Gospiću 16. svibnja 1946. godine. Donosimo izlaganje mons. Jezerinca koji je ispričao njenu životnu priču. "Služila je u bolnicama u Gračacu, Banjoj Luci i Petrinji, a od 1939. u Otočcu, gdje se za vrijeme Drugoga svjetskog rata od bolesnika i ranjenika ni danju ni noću nije odvajala. S jednakom je ljubavlju njegovala sve ranjenike različitih sukobljenih vojska. U svakome je bolesniku i ranjeniku vidjela Gospodina Isusa. Tako je u služenju potrebnima nalazila smisao svoga života, istaknuo je biskup. "Kad su partizani 1945. godine došli na vlast, proklamirali su novu ideologiju u kojoj život jedne časne sestre nije puno značio. Život pak časne sestre koja je njegovala ranjenike, i pobjedničke i poražene vojske, nije značio ništa. Život dapače svakoga čovjeka samo je toliko za njih vrijedio koliko je koristio njihovu poretku. Sve je drugo, milom ili silom, moralo nestati. I časna sestra milosrdnica Žarka Ivasić morala je umrijeti."

 

 

 

Osamdesetih godina SFRJ tone u sve dublju politčku i gospodarsku krizu, što se odražava na sve zaoštrenije odnose među republikama i pokrajinama. Cilj Srbije je stvaranje unitarisičke Jugoslavije ili Velike Srbije, prema poznatom Memorandumu SANU iz 1986. godine. Radi provođenja ovakvog programa srpsko vodstvo pomoću nacionalističkih jurišnika, i uličnih demonstracija u drugoj polovici 1988. godine ruši postojeću vlast u Crnoj Gori, Vojvodini i Kosovu. Pomoću srpskog pučanstva u Hrvatskoj i ubačenih nacionalističkih elemenata želi se destabilizirati Hrvatska. Istom cilju služi i JNA, oduzimanjem oružja Teritorijalnoj obrani Hrvatske i naoružavanjem srpskog pučanstva u Republici Hrvatskoj. Takvoj velikosrpskoj politici u Hrvatskoj javlja se organizirani otpor. Tijekom 1989.godine u Hrvatskoj se osnivaju i registriraju prve političke stranke. Među prvim organizacijama Hrvatske demokratske zajednice u Hrvatskoj osnovan je Odbor HDZ-a u Šarengradu 30. prosinca 1989.godine. Početkom 1990. godine osnovani su odbori HDZ-a u lloku, Bapskoj i Mohovu te Odbor Hrvatske kršćanske demokratske stranke u Iloku.( www.domovinskirat.hr)

 

 

 

Koliko je zaista ljudi pobijeno ili stradalo u srpsko-crnogorskoj agresiji na Hrvatsku? Posljedice "komšijske" agresije ostavile su ogroman materijalni i psihološki trag na pojedincima, ali i na ukupnoj populaciji Hrvatske, a u nekim se vidovima agresija na sve nas nastavlja i danas, te se ponekad čini kako će se i te brojke u tišini pridružiti onim "blajburškim" ili "maceljskim", ili... Neke se stvari jednostavno ne žele dirati, već se u pravilu ostavljaju pojedincima, te građanskim i volonterskim udrugama koje potom same skupljaju materijal i pokušavaju ga progurati u medije, ali krznene su bunde čini se, puno zanimljivije povijesti Hrvata. Dakle, sve ostaje na nama samima.( www.domovinskirat.hr)