Moderno je govoriti o kompromisu. To će svakom razumnom političaru dobro zazvučati. U današnjem složenom i međusobno povezanom svijetu rijetka su crno-bijela rješenja. Zato treba tražiti kompromise. Tako je ”kompromis” često rabljen, a nerijetko i zlorabljen pojam. Mudrac mora biti sposoban razlučiti područje u kojem kompromis treba tražiti od područja u kojemu ga ne može i, štoviše, ne smije biti. Mudrost je upravo u tome – znati sagledati okvire unutar kojih se krećemo i vidjeti granice koje ne prelazimo.

Slovenija smatra da ima pravo na teritorijalni dodir s otvorenim morem. Je li o toj, doista najvišoj morskoj želji Slovenije, moguće postići ”kompromisno rješenje”? Prije svega, mora biti jasno da će – kakvo god jednom bilo razgraničenje u Piranskom/Savudrijskom zaljevu, pa čak i kad bi (hipotetički!) cijelo more tu pripalo Sloveniji –polazne crte teritorijalnog mora Slovenije i dalje ostati na više od 12 nautičkih milja od najbližega otvorenog mora (točke 5 iz Osimskog ugovora). Zbog te činjenice, između Slovenije i otvorenog mora, kojeg bi ona željela ”teritorijalno dodirnuti”, stoje dvije prepreke.

Jedna je prepreka Konvencija UN-a o pravu mora, koja danas obvezuje 156 država svijeta – uključujući Sloveniju i sve članice EU. Prema članku 3. te konvencije, nijedna država nema pravo na teritorijalno more koje bi bilo više od 12 nautičkih milja udaljeno od njezinih polaznih crta. Drugim riječima, za postizanje kompromisa koji tako uporno traži – tj. omogućivanje izravnog teritorijalnog izlaza, odnosno dodira s otvorenim morem – Slovenija bi trebala dobiti odobrenje od najmanje 155 ostalih država stranaka Konvencije UN-a, koje bi se sve trebale suglasiti da se teritorijalno more može protezati i izvan 12 milja. No ni to ne bi bilo dovoljno, jer je u odredbi Konvencije UN-a o najviše 12 milja protezanja teritorijalnog mora sadržano običajno pravo koje obvezuje sve zemlje svijeta. Riječju, Slovenija je u tom zahtjevu – nasuprot ostatku svijeta.

Postoji, zato, i drugi put za skok preko tih dugačkih 12 nautičkih milja, a prepreka se tu čini nešto nižom. U čemu se taj drugi način sastoji? U tome da se postupi prema onoj: ako neće Muhamed brdu, brdo će Muhamedu. Trebalo bi, dakle, kad je već Slovenija odviše daleko od otvorenog mora – nekako približiti otvoreno more Sloveniji. kako to postići? Jedino tako da se Hrvatska odrekne onog dijela svojeg teritorijalnog mora koji ”smeta” izravnom teritorijalnom putu Slovenije do otvorenog mora; onog koji je ”nadoštuklan” između. Na taj dio mora Slovenija, zbog udaljenosti veće od 12 nautičkih milja, nikako ne može polagati pravo. Znači, riječ je o području koje ne može biti predmetom spora. U čemu bi se onda sastojao kompromis? U tome što bi se Hrvatska odrekla dijela svojeg područja na koje ima puno pravo. Točna riječ za to onda nije ”kompromis”, nego – dar. Darivanje onoga što svaka država najljubomornije čuva i uvijek brani.

Kako, dakle, u takvoj situaciji može pomoći neki mudrac, u vijeću ili sam – pa bio čak = nobelovac? Zasigurno ne tako da predloži izmjenu Konvencije UN-a o pravu mora, jer onda nije mudrac. Ali ni tako da Hrvatsku pokuša navesti da se odrekne dijela svojeg državnog područja na moru, jer bi to bilo u izravnoj suprotnosti ne samo s Poveljom UN-a, nego i s idealom mira u svijetu. Ipak, nema problema za koji =e postoji neki ključ. Zato bi mudrac trebao biti sposoban uvidjeti da postoji ključ za preslagivanje te sjevernojadranske Rubikove kocke želja i prava. Postoje zapravo ne jedan, nego dva međusobno povezana ključa.

Prvi se ključ sastoji od vrlo jednostavne činjenice. Premda se već više od desetljeća i pol odlučuje slovenski zahtjev prema kojemu bi Sloveniji trebala pripasti suverenost nad ukupnim morem u Piranskom zaljevu kao i ”izravni teritorijalni izlaz” na otvoreno more, to – naprosto – nije jedan zahtjev, nego su dva. Ta se dva zahtjeva, isto tako, ne mogu riješiti zajedno, nego svaki zasebno. Pitanje razgraničenja između Hrvatske i Slovenije u Piranskom/Savudrijskom zaljevu jedna je stvar, a pitanje «izlaza» na otvoreno more druga. Ta dva pitanja nisu uzročno-posljedično povezana, jer kako god se riješilo pitanje razgraničenje u zaljevu, neće se doći do podloge za rješenje za drugog pitanja – dopiranja Slovenije do otvorenog mora. Prvi je ključ u rukama mudraca da zato razdvoji ta dva pitanja. Njih treba odvojeno rješavati.

Drugi je ključ za mnoge teže vidljiv, ali svakom pravom mudracu dostupan. To je ključ razlikovanja stvarnosti od percepcije. Tim bi ključem mudrac trebao otključati, svaku zasebno, zaključane brave odnosnih dvaju pitanja. Prvo je pitanje razgraničenja Hrvatske i Slovenije na moru. Je li to stvaran, neriješen problem? Jest, jer među dvjema državama još nije određena granica na moru i jedina je nesporna činjenica u tome da svakoj od njih pripada jedan dio obale Piranskog/Savudrijskog zaljeva. Kako odrediti granicu, pitanje je međunarodnog prava. Mudrac bi za to pitanje uputio države na rješavanje međunarodnom pravosudnom tijelu. U sadašnjoj situaciji, samo bi netko krajnje nerazuman (ili zlonamjeran) mogao predlagati drukčije.

Drugo je pitanje pristupa Slovenije otvorenome moru. Je li to stvaran, neriješen problem? Ne treba biti mudrac da bi se znalo da se pristup na moru ostvaruje – brodom. Brodovi koji u Sloveniju stižu iz međunarodnih voda pristaju u jedinu slovensku međunarodnu trgovačku luku, Kopar. Nakon toga opet kreću put otvorenog mora. Kojim putem plove? Prema Sloveniji plove uz hrvatsku obalu Istre. Na odlasku iz Slovenije do otvorenog mora ”izlaze” kroz teritorijalno more Italije. Tako je, naime, uređena plovidba svih brodova na temelju sustava usmjerene i odvojene plovidbe prihvaćenog 2004. godine u Međunarodnoj pomorskoj organizaciji u Londonu – i to na suprijedlog Slovenije, zajedno s ostalim jadranskim zemljama. Ima li pri tome teškoća? Umjesto podlijeganja nametnutoj percepciji zatvorenosti ”izlaza” na otvoreno more, svatko razuman najprije bi pogledao brojke. Luka Kopar je u 2008. godini pretovarila 16 milijuna tona tereta.

U 1990. godini, dok je Slovenija još bila u sastavu Jugoslavije, pa je navodno uživala ”izravni teritorijalni izlaz na otvoreno more”, Luka Kopar pretovarila je 5 milijuna tona tereta što ujedno i odgovara ”stanju zatečenom na dan 25. lipnja 1991”. argument za lakoću pristupa Slovenije do otvorenog mora danas je, dakle, 11 milijuna tona razlike težak. Mudracu dosta. I kad se tako sve brave otključaju, vrata otvore i problemi sagledaju, postaje jasno da za rješenje stvarnog problema – onoga graničnog – preostaje samo jedno pravo «vijeće mudraca». Vijeća sudaca Međunarodnog suda pravde u Haagu. Janez Janša je na Bledu 26. kolovoza 2007. precizno rekao da je – o iznošenju upravo graničnog spora pred taj sud – postignut načelni dogovor. Sad je vrijeme da ga se provede. A pristup otvorenome moru Slovenija će uvijek imati, bez obzira na ishod graničnog spora.

Dr. Davor Vidas

{mxc}