U osvit 338. obljetnice pogibije Zrinskih – Frankopana, Bečko Novo mesto – 30.4. 1671.

'Što ste izišli u pustinju gledati? Trsku koju vjetar ljulja? Ili što ste izišli vidjeti: Čovjeka u mekšaste haljine odjevena? Eno, oni u sjajnoj odjeći i raskošju po kraljevskim su dvorima. Ili što ste izišli vidjeti? Proroka? Uistinu, kažem vam, i više nego proroka…Kažem vam među rođenima od žene nitko nije veći od Ivana. A ipak, i najmanji u kraljevstvu Božjem veći je od njega.' ( Lk 7,24-29).

Potaknuti Duhom Nazarenca u čijem svjetlu je stvoreno sve plemenito, pozitivno, istinito i vrijedno u hrvatskom narodu imamo pravo, koristeći se propalim parolama bratstva jedinstva, poput – 'mi smo Titovi, Tito je naš' ili 'svi smo mi drug Tito', mutatis mutandis – mijenjajući što treba mijenjati, međusobno se pozdraviti po prilici – svi smo mi na putovima koje zastupa svakim svojim treptajem srca i duše Marko Perković Thompson –dakle 'svi smo mi Thompson' a to su putovi, kako često susrećemo u ovoj malo neuobičajenoj knjizi, a koje je tako divno opisao sadašnji šibenski biskup Ante Ivas:

Dobro znade biskup Ante da je Marko samo čovjek i da kao čovjek može upasti u napast da radi štogod što nije ljudsko:

„Nek na putu tvom te vodi Bog,
Izdat nećeš tad ti roda svog…
Samo je vjera sačuvala mene,
Ljubio sam Boga, a on mi da tebe, sine moj“
Samo ljubav rađa život.“

U pjesničkom zanosu biskup Ante upućuje završne riječi pjesmotvora Marku 'Iliji od Kljaka!' nazivajući ga: „Ognjeni pjevač, čovjek domoljub i vjernik, suprug i otac, gromovnik iz Čavoglava. (Usp. Mate Kovačević – Josip Pečarić – Thompson u očima hrvatskih intelektualaca, Zagreb 2009., str. 14-15). Biskupov pjesmotvor će naš Marko potvrditi tolikim nastupima, intervjuima, a iznad svega dosljednim životom. U razgovoru s jednim od tvoraca knjige koju predstavljamo – Matom Kovačevićem odgovara odakle mu nadahnuće za njegove pjesme:

„Nadahnuće mi je široka narodna tradicija, obiteljski odgoj, naša slavna ali često nesretna i vrlo krvava povijest. Moram posebno istaknuti kršćanske vrijednosti, koje nam je unatoč surovom okruženju usadila Katolička Crkva. Od nje znatnim dijelom baštinim osjećaj zajedničke pripadnosti…Morate znati da čovjek ništa ne može bez Boga. A zašto je Bog odlučio da ja imam taj dar, to ja ne znam. Mi kršćani smo pozvani da oblikujemo svijet…Sve je dio Božjeg plana, a ja mu se pokoravam i slijedim ga. Svatko ima svoj križ i nije ga lako nositi, neki ga odbace, a ja ga ne želim odbaciti ma koliko bio težak, jer znam da će mi u trenutku kad ga ne budem mogao nositi On pomoći.“ (ib. 20-21).

I kada takvom čovjeku koji ne laže, nego se trudi istinu, pravdu, mir i ljubav živjeti s oba plućna krila tzv. antifašisti, a u biti nacifašisti ne dopuštaju doći u pojedine dijelove hrvatske zemlje kroz koje slobodno šeću oni koji su ne samo kroz četiri godine domovinskog rata nego i kroz onaj II. svjetski rat, tamanili sve hrvatsko – njima se priređuju svečani dočeci – jer bratstvo jedinstvo biblijskih Kajina želi biti besmrtno. Sarkastički sam se nasmijao kada je simbiotički dvojac aktualnog hrvatskog predsjednika javno se hvalio kako je uspio dobiti potporu Pantovčaka i onemogućiti dolazak u Istru čije je 'hrvatstvo drukčije od ruralnog hrvatstva Marka Perkovića.' Drugi suradnik Damirov će izjaviti u stilu Musolinijevskih smjernica kako nema smisla dati Arenu Thompsonu, jer neće biti dovoljno gledatelja.

Šteta što je već napisana knjiga 'Pohvala gluposti'. Velikog saborskog zastupnika, bolje rečeno 'bukača' sa svojih preko 2000 nastupa u hrvatskom saboru, uz čije karakteristike možemo saznati da je već uspio dospjeti do zvanja upravnog referenta (SSS), treba upozoriti na istinitost nomen est omen – a znamo što bijaše prvi Kajin u ljudskoj povijesti. On u ime demokracije koju nisu ostvarili tzv. hrvatski antifašisti nego krv hrvatskih branitelja kojima nije u krvi bilo ubijati, nego svoje braniti i zato su trn u oku, sljedbenicima fašizma odnosno najrigidnijeg komunizma, što se šćućurio pod plašt antifašizma, a koji je bio najplodniji u skrivanju i zataškavanju tolikih grobnica punih nevino pogubljenih iza II. svjetskog rata. Kako će takvi prihvatiti Markovu poruku:

„Antikristi i masoni, komunisti ovi, oni, šire sotonske fraze da nas poraze. E, moj narode!“ Kao kroz kapaljku smo čuli o preko 820 masovnih grobnica na tlu Hrvatske. Tu možemo dodati i 720 jama na samom Biokovu, o kojima govori splitski patolog i specijalist sudske medicine dr. Antonio Alujević u razgovoru s Miloradom Bibićem Mosorom – u SD od 15. 11. 2008. Poslušajmo izvorni tekst:

„Čitam da ste relativno često angažirani i u identifikaciji kostiju iz jama…“

'Drugi svjetski rat u Dalmaciji, očito još nije završen! Stalno se otkrivaju nove jame u kojima su kosti ljudi ubijenih i bačenih u Drugom svjetskom ratu. Vjerovali ili ne, samo na Biokovu ima – 720 takvih jama!'

„Sedamstotina dvadeset!?“

'Da dobro ste čuli. Nalazimo oko kostiju ruku žicu, vidljivo je da su uglavnom sve žrtve ubijene metkom ili mecima u zatiljak. Identificirane su i nakon šezdesetak godina sahranjene mnoge žrtve koje su ubili partizani…'

„Zar su u Drugom svjetskom ratu ubijali i leševe bacali u jame samo partizani?“

'Moje iskustvo tako govori. Ustaše su ubijale u logorima. Nijemci su ubijali po našim selima, strijeljali bi ljude, ali trupla su ostavljala obiteljima da ih sahrane…'

„Ova vaša tvrdnja dignut će na noge dalmatinske antifašiste!“

'Znam da govorim istinu. U svim jamama koje sam 'obradio' počivale su kosti žrtava koje su ubili partizani'.

Mi, kojima Bog nije oduzeo pamet, sjećamo se ne tako davne hajke pod parolom da zločini ne zastarijevaju. Bilo je doista smiješno pratiti suđenje jednom Artukoviću, a i Šakiću. Sjećate se kako je Artuković znao odgovoriti na pitanje suca gdje se nalazi: „U Americi!“ I znamo pala je osuda, a sada kada su prve jame sablasno otvorila vrata krvavih pirova tzv. antifašističkih zločinaca, pod imenom osloboditelja, i to nakon što je u kulturnom svijetu utihnulo oružje, sada se taj svevideći drug, kojemu je svaka riječ bila procesuiranje, valjda pod smetnjom svojih obrva, uozbiljio i održao labuđi pjev u Jasenovcu, a bolje bi mu bilo da je pristao na katarzu, jer ima za što obaviti metanoju. Kada su me pozvali na izravnu emisiju, koja je cjelovito objavljena u ovoj knjizi na str. 73. – 76., a u svezi s g. Thompsonom, dok je u osječkom studiju bio drug Jaroslav Pecnik pokušali su Marku imputirati ustaštvo. Između ostalog podsjetio sam na jednog od desetak sveprisutnih na televiziji, zove se – čini mi se – Žarko Puhovski koji je u Thompsonovoj rečenici: „Na ljutu ranu ljutu travu!“ vidio duh Ante Pavelića, jer je on to često ponavljao ja sam replicirao: „Ako je to tako onda ja svečano izjavljujem da od večeras ne ću jesti kruh, jer vjerujem da je Poglavnik jeo kruh.“ (Thompson , s. 74). Jasenovac – najveće stratište hrvatskog naroda Dobro ste čuli izričaj ovog podnaslova. Pred par mjeseci sam obavljao duhovnu obnovu u Novoj Gradišci. Odlučio sam posjetiti sam Jasenovac. Bijaše ponedjeljak, kada službeno logor nije otvoren. Ipak mi je jedna gospođa zaposlenica odgovarala na moja pitanja, ali na bitna nije znala ili nije htjela.

'Koliko je točno žrtava ovdje pogubljeno?'

  „Sada smo došli do broja od preko 70 000 tisuća. Svatko može donijeti podatke i ovdje ih provjerene ostaviti…

“Gospođo, kako to da je broj od milijun, čak 1 400 000 spao na 70-ak' tisuća. „

Žrtve su žrtve…i onda nastavi s uobičajenim propagandnim rječnikom.

“Da. Gospođo, žrtve su žrtve, ali nije isto kada netko npr. naleti ovdje i ubije, ne daj, Bože, samo vas a nas preostalih četvero poštedi, zar ne?“

Jest, ali…

“Ništa, gospođo, ali. Znate li vi da je poslijeratna povijest hrvatskog naroda pisana na lažnoj komunističkoj propagandi posebno ovog logora koji nije prestao biti logor 1945.?' Malo se nakostrušila. Tko je prvi počeo skidati milijunske brojeve? Ne vjerujem da ne znate da je pred par godina među žrtve Jasenovca upisivano i one koji nikada nisu bili u Jasenovcu. Znam tako da je preko 120 Podgorana, koji su umrli u El Šatu upisano kao žrtve Jasenovca. Slično su završili i podaci solinskih 'Jasenovčana' koji nikada nisu vidjeli Jasenovac.' „

Da, to smo izbrisali…

“Vi ste izbrisali, ali to nije učinio muzej holokausta u Washingtonu i nakon tolikih 60 godišnjih manipuliranja i laži tko može vjerovati u ono na čijim lažima je ispisana cijela hrvatska tzv. 'zločinačka' povijest. Mi smo rijetki narod proglašen zločinački od onih koji su nas tamanili, a da nikada nismo stupili na tuđi teritorij. Kada sam bio u Jad Vašemu u Jeruzalemu crvenio sam se gledajući u pod na kojemu su napisana glavna stratišta židovskog naroda. Tu je zapisano 65 000 židovskih žrtava u Jasenovcu. Malo prije sam kupio najnoviju monografiju spomen područja Jasenovac gdje piše da je u logorima – Jasenovac – Stara Gradiška izgubilo živote 78.163, od kojih 46.925 muškaraca, 30.079 žena i 159 osoba neutvrđena spola. Nacionalni sastav: 47.123 Srba; 10. 521 Židova, 6.281 Hrvata; 5.836 Roma, 919 muslimana i ostalih 7.483. Što bi izgubili pošteni tražitelji istine i u hrvatskom i u židovskom narodu kada bi sada ažurirali popise kako je objektivno istraživanje pronašlo, jer nije isto 65 000 i 10. 521.“

Kako se povijest piše dovoljno je navesti Enciklopediju Jugoslavije br. 4, Zgb 1960. Str. 467 koja kaže da broj premašuje 700 000 žrtava, Vojna enciklopedija 4, Bgd 1972. Str. 31 govori o preko 600 000. Jesmo li onda u pravu ako naglasimo da je Jasenovac najveće stratište Hrvatskog naroda? Najveće stratište hrvatskog naroda, gdje je broj žrtava uvećavan i do 20 puta i po tome se pisala povijest, kako bi nas se proglasilo jednim od najkrvoločnijih naroda na zemlji. Kada je neki srpski poslanik govorio o 1 400 000 srpskih žrtava u Jasenovcu prišao mu je Stevo Krajačić i prišapnuo: „Da vas je toliko bilo pobijeno ne bi ti danas bio ovdje.“

I tu je u nedjelju, po ne znam koji put, razgalio svoju ,sveznajuću' predsjedničku dušu, nadajmo se po posljednji put kao građanin predsjednik u pratnji svoje bratije na čelu s Fumićem i sličnima s kojima sam vodio polemike pred 10 i više godina kao što sam vodio i s aktualnim predsjednikom, iako mi to nije htjela objaviti, po svom običaju SD. Tekst 'Uz gorku crnu kavu nasuprot predsjedniku'. S kojim sam ga guštom pročitao nakon 8 godina? Dirnut predsjednikovim krokodilskim suzama u Jasenovcu poslao sam u zarobljenu tzv. SD opet tekst ovog trenutka. Dopustite mi jedan mali odlomak:

'Predlažem vam da učinite gest s kojim biste ušli u zlatnu knjigu hrvatske povijesti. Umjesto da šeretski pokušavate izrugati svoje protivnike, posebno one, koji pogađaju 'u sridu', ovo vrijeme što vam je preostalo, iskoristite za katarzu. Osobnu i našu hrvatsku. Posjetite svaki dan barem dvije od preko 800 grobnica na tlu iskrvavljene Hrvatske. Ne dajite pri tom nikakve izjave. Dajte im samo dužnu počast. Tiho im recite kojom ste ideologijom zadojeni. Budući da su vam dani nektara vlasti odbrojeni poštedit ću vas, kao sin podbiokovlja, preko 700 jama na tlu same planine Biokova. I sve nam to učiniše antifašistički 'osloboditelji'. Spreman sam vam se pridružiti, ali bez vaše kohorte s Pantovčaka. I meni će dobro doći ta katarza. Ne samo vama i meni, nego tolikima, ali vama u najvećoj mogućoj mjeri.“

Budući da SD pred 8 godina nije objavila tekst uz gorku crnu kavu dopuštam sebi ovdje navesti završni odlomak tog teksta zbog kojeg su me sve tiskovine u Hrvatskoj napale, posebno SD kroz svog glasnogovornika Sašu Jadrijevića Tomasa, kojeg sam tužio i čiji je predmet već više od 20 mjeseci na čekanju kod sutkinje. Zanima me bi li predsjednik svih građana Hrvatske toliko čekao da ga je netko uvrijedio? A svi smo jednaki pred zakonom: „Kako bi sve bilo u kafeđijskom stilu napominjem kako sam došao k vama na kavu, ne iz Pantovčaka, transparentno, bez ikakvih resursa, kompatibilno s mojim stajalištima, predsjedniku svih građana, kao gost, jer se ponosim svojim seljačkim rodom te ne pripadam građanskoj kategoriji, i zato legalistički rečeno ne bih smio biti pod vašom jurisdikcijom, i to me doista raduje, nadajući se da zbog krvave istine neću biti – lege artis – procesuiran.

Sa štovanjem, 9.2.2001.“ (Usp. J. Čorić, Crveni je crveni, Split 2004 str. 113). Mi smo vjernici. Ne možemo zaboraviti onu scenu iz Lukina evanđelja kada se je napuhivao farizej zbog svoje pravednosti, no opravdan je grešnik, carinik, koji se je udarao u prsa moleći: 'Bože, milostiv budi meni grešniku!' (usp. Lk 18, 13). Ako tražimo katarzu onih na vrhu vlasti nitko od nas nije pošteđen od katarze, jer: 'U narodu mome ima zlikovaca, …postavljaju zamke, hvataju ljude…ne mare za pravo sirotinje…proroci laž proriču, a svećenici poučavaju na svoju ruku. A mojem narodu to omilje' (Jr 5, 26, 31). S bezbošcima sjesti ne želim (Ps 26,5) poručuje psalmist. Neizvršena lustracija je Černobil Hrvatske. 23 godine su prošle od Černobilske tragedije, a prema procjeni će još radijacija odnositi žrtve najmanje 100 godina. Gore radijacije od najtotalitarnije ideologije – komunizma nema. Ovdje ne želim prozivati nikoga, iako sam svjestan da je barem 10% nazočne populacije očijukalo i pripadalo toj zločinačkoj partiji. Ne ćemo ih prozivati, ali neka budu toliko pošteni pa neka šute, a ne da, jer imaju bukači glas, viču i buču protiv crvene partije, a i mačka i pas su im pripadali toj 'osloboditeljici' ljudskog roda.

Predstavljanje ove vrijedne knjige obavljamo u osvit 338. Obljetnice pogibije dvaju velikana – velikaških obitelji – Zrinsko-Frankopanske: Petar Zrinski i Fran Krsto Frankopan. Zar nam najdraži i najsnažniji grob Hrvatske – iza oltara zagrebačke prvostolnice, gdje uz svjedoka vjere bl. Alojzija Stepinca, njegovih suradnika, kardinala Šepera i Kuharića, leže kosti mučenika ubijenih u Bečkom Novom mestu 30. travnja 1671. Počujmo pismo Petra Zrinskog koje na današnji dan 29.4. 1671. piše svojoj ljubljenoj ženi Katarini:

'Moje drago serce!

Nemoj se žalostiti svrhu ovoga pisma, niti burkati. Polag Božjega dokončenja sutra u deseti ore budu mene glavu sekli, i tulikajše naokupe, tvojemu bratcu. Danas smo mi jedan od drugoga srčano proščenje uzeli. Zato jemljem ja sada po ovom listu i od tebe jedan vekuvečni v a l e t e, tebe proseći, ako sam te u čem zbantuval, ali ti se čem zameril (koje ja dobro znam), sprosti mi. Budi Bog hvaljen, ja sam k smrti dobro pripravan, niti se plašim. Ja se ufam u Boga svemogućega, koji me je na ovom svitu ponizil, da se tulikajše mene hoće smilovati, i ja ga budem molil i prosil (komu sutra dojti ufam se), da se mi na okupu pred njegovem svetem tronušem u dike vekuvečne sastanemo. Veće ništa ne znam ti pisati, niti za sina, niti za druga dokončenja našega siromaštva. Ja sam ove na Božju volju ostavil, ti se ništar ne žalosti, ar je to tak moralo biti. U Novem Mestu, pred zadnjim dnevom mojega življenja, 29. dan aprila meseca, o sedme ore pod večer, leta 1671. Naj te Gospodin Bog s mojom kćerju Auroru Veroniku blagoslovi.

Grof Zrini Petar

(Usp. Obljetnice hrvatskih velikana, Zagreb 1971. str. 69. Na njihovu grobu stoji Franova izreka: Navik on živi ki zgine pošteno!

I Frankopan piše dirljivo svojoj Juliji:

'Draga moja Julija, želio bih iz sve duše da ti uzmognem ostaviti posljednji spomen svoje najdublje ljubavi, ali sam gol i siromah…

'Iako je javno mišljenje ondašnje Europe bilo da Zrinski i Frankopani moraju biti pomilovani, jer su namjerno došli u Beč, obistinilo se što je govorio Nikola Zrinski: 'Viruj Nimcu ko i suncu zimcu!' 18. 4. 1761. Osuda im je pročitana 28. 4. 1671. Zrinski je osuđen na smrt odsijecanjem glave i desne ruke dok će Frankopan biti 'pošteđen' siječe ruke, ali glave ne!

Ne možemo a da se još jednom, pred kraj, dotaknemo komunističke ideologije. Najjezgrovitije se je o KP izrazio veliki disident Brodski: 'Pripadati jednoj jedinoj postojećoj partiji znači biti nadprosječno nepošten!' Marko i Markovi, a to smo vjerojatno svi nazočni ne bi bili radosni da se traži spas od one monstruozne božice što siše krv svojih podanika. U starim zazivima kliktalo se Bogu: Od kuge, glada i rata – oslobodi nas, Gospodine. Ja bih malo modernizirao: Od kuge, glada, rata i komunističke ideologije oslobodi nas Bože, Gospe i svi sveci. Amen.

Prof.dr.sc. don Josip Čorić

{mxc}