Izbori 2024.

IIzbori, oni politički, demokratski su proces potvrde ili promjene vlasti kako bi se oblikovale i vodile politike u javnome interesu. No akteri koji sudjeluju na izborima, u izbornome procesu pritom mogu imati različite interese. Teorijom javnoga izbora pokušalo se objediniti zakonitosti kako birači biraju. Na drugoj strani još nije uspostavljena jedinstvena teorija niti pravila o poželjnim ponašanjima političkih aktera u vremenima prije, ali ni poslije izbora.

Politički akteri ili pojedinci, koji imaju prava da mogu birati i biti birani, mogu se kandidirati na izborima, kako bi ostvarili cilj, tj. osvojili neko zastupničko mjesto ili dužnosničku poziciju. Sudjelovati na izborima može se i zbog povećanja javne vidljivosti, kako bi ih se politički aktiviralo. To npr. radi HDZ, kada na lokalnim izborima izvlače kandidate koji nemaju šanse, ali ih kasnije promoviraju u dužnosnike, unatoč jasnim metričkim pokazateljima izbora. Tako se koriste reflektori javnosti, kao utjecaj medija, a ignoriraju se rezultati izbora. Zatim sudjelovanje na izborima može povećati osobnu javnu vidljivost, što se onda može iskoristiti za osobnu promidžbu, kao potporu nekoj aktivnosti, od poduzetničke nadalje.

Građani, tj. birači, biraju po teoriji javnog izbora, koja uz političku sferu ima dio i ekonomskih principa, valjda jer je čovjek ili birač političko, ali i ekonomsko biće. Ovdje se nalaze glasači i političari kao dio procesa donošenja javnih odluka. Birači biraju sukladno svojim interesima, koji mogu biti višestruki, i svojoj koristi. Dok politički akteri, kandidati ili jednostavno političari biraju svoje politike, naviše prema kriteriju ponovnoga izbora. Politički marketing skup je radnji istraživanja mišljenja i stavova građana i njihovih želja, kako bi se prema tome konstruirala politička komunikacija u kampanjama za izbore. Vremena velikih ideologija su iza nas, iako ne u potpunosti.

Udar na izborni proces

Neki politički akteri još igraju na ideološku zatucanost, kao npr. SDP ili Predsjednik u svojoj neustavnoj „samoregrutirajućoj“ agitacijskoj funkciji. Predsjednik kada političke protivnike, koje predsjednik osim kao predsjednički kandidat ne bi trebao imati, naziva ugnjetačima, okupatorima i uzurpatorima, ili kada „prvi“ SDP-a, kaže: „Na putu nam stoji bijedan diktator i njegove sluge. Oni su danas nama zaprijetili da radimo ono što smije svaki slobodan čovjek. Ljudi ove zemlje nisu ovce, znaju protiv čega jurišamo. Protiv bagre i poslušnika. Pobijedit ćemo i povijest će nas odriješiti i nakon 17.4.“

Ovo je opasno ili upozoravajuće iz barem dva razloga. Čak je manji je problem što javni izričaji političkih aktera utječu razorno na političku kulturu i socijalizaciju, a time na unutardruštvenu komunikaciju. No veći problem, pa i kriza jest činjenica da „vođe“ opozicije znaju i priznaju kako su najmanje onkraj Ustava, ali se nadaju ili pak znaju kako će ih povijest odriješiti, i to bez javne ispovijedi. Oni znaju da će biti obranjeni u javnoj sferi od dobrog dijela medija u Hrvatskoj, ali i komentatora „oblikovatelja“ mnijenja.

Pitati se možemo koja se društvena skupina cilja, jesu li oni živi, mogu li izaći na birališta ili se računa kako glasuju i „mrtvi. Ovdje dolazimo do jednog, od više političkih paradoksa u Hrvatskoj. Nositelji i sljedbenici ideologija su mrtvi ili su u nedostatku životne sile umrtvljeni, a duh ideologija još živi. To objašnjava pojam propagande i njen najmaligniji učinak djelovanja na organiziranje znanja iz povijesti. Ideologije su mrtve, ali se one u procesu školovanja konstantno osvježavaju, a što vrijeme odmiče „opjevavaju“ u sve ljepšem svjetlu.

Koja je svrha ovakvih izbora?

Profesor političkog sustava Goran Čular oprezno je rekao kako su prvi put u 35 godina upitni mirni izbori. Sve do prije zadnje promjene vlasti dio političke kulture bio je da izbornim pobjednicima čestitaju na izbornoj pobjedi, uvjetno rečeno, politički gubitnici. Jedna politička stranka odlučila se, kako je dalje rekao za promjenu izborne strategije, na blitzkrieg, odnosno agresivni populizam. Najveći je problem po njemu u činjenici kako građani teško raspoznaju razlike između institucionalnog djelovanja i poziva na populističke sadržaje.

Stranka i njezin bivši predsjednik kao da misle, ako ne pobijedimo, ne treba nam sustav. Predsjednik posebno najavljuje i postizborne obračune i stvaraju se uvjeti za izvaninstitucionalno djelovanje. Predsjednik i SDP otvorili su jedan politički front kao praksu koju još nismo imali. Ovim se stvaraju uvjeti za produbljivanje društvenih procjepa, sve do stvaranja političkih, a kasnije i društvenih frontova do razine sukoba. Iz više razloga jednostavno rijetko tko može s visokom izvjesnošću reći kako će ovo završiti.

Jedan drugi profesor politolog, posredstvom medija rekao je dvije stvari čije raščlambe mogu u ovom slučaju biti bitne. Prvo je rekao kako jedan politički akter otvoreno krši Ustav i kako je to Z. M., predsjednik Republike Hrvatske, te da on otvoreno krši upozorenje Ustavnog suda. Dalje on nastavlja kako to samo po sebi nije dobro i da bi nas moglo odvesti u neke pravce koji nisu dobri za hrvatsku demokraciju, ali s druge strane nastavlja, da taj njegov ulazak u političku borbu zaista je ove izbore u smislu ishoda, u smislu rezultata, učinio neizvjesnima.

„Profesor“ ovdje relativizira cijelu stvar i apstrahira, tako što prvo priznaje i kaže kako je tu prisutno kršenje Ustava i upozorenja Ustavnoga suda i tu je trebao stati. Nema ulaska u političku borbu na parlamentarnim izborima za predsjednika države, barem ne u javnom interesu. Profesor zna kako je tako, no ovo izjavljuje valjda uslijed multimedijalnosti, jer je izjavu primarno dao na radiju koji je vrući medij. Radio kao takav nije medij za obrazlaganje, a njegove izjave prenošene su s ovoga medija na tisak, pa tu i medij može povesti čovjeka. Ipak politolozi i profesori trebali bi znati granice javnoga interesa u javnim nastupima.

Opet kada mediji potiču političke aktere, kao npr. kada novinari koji su premijera Plenkovića pitali zašto nije poslao prijavu Ustavnom sudu i DIP-u, on je odgovorio da ne treba jer oni imaju veću odgovornost od njega i na njima je. On je time rekao kako prihvaća dio odgovornosti i vjerojatno želi biti u ovome, recimo to tako, neaktivan, što je rizično, kako bi se produbila percepcija razlike između njega i kršitelja Ustava.

Šutnja, grijeh institucija

Opet se putem medija javnosti izjasnila profesorica Ustavnog prava iz Rijeke Sanja Barić, kako je razočarana manjinom u Ustavnom sudu. Ona vjerojatno misli na one kojima kršenja Ustava od strane predsjedništva nisu dovoljna za njegov opoziv. Tu kako kaže, ustavno pravo nema više što dodati, svi se slažu oko kršenja ustava, svi sve znaju, barem oni koji žele znati. Ovdje na političkoj sceni u velikoj većini, svi su funkcionalno slabovidni, a institucije posebno. Opet treba reći kako loš politički sustav koji je kao nenorma ne može stvoriti snažne i neovisne institucije.

Naravno, tu su i mediji u Hrvatskoj koji se hrane incidentima razgoropađenog institucionalnoga kršitelja Ustava. Mjerna jedinca za medijsko licemjerje je samohvaleća izjava na javnoj dalekovidnici, kada izjave bez da trepnu, kako shodno naputcima Ustavnoga suda izjave „Predsjednika“ objavljuju/prikazuju izvan tzv. izbornoga bloka, koje su usput rečeno ispred navedenoga bloka. Kad smo već kod toga, ako izuzmemo medijsku pohlepu, u obliku veće tiraže/gledanosti, zašto se prenose sve gadarije koje on izgovori. Kao da bi prisegu dao i crnoj slavonskoj svinji (nije li zaštićena), kako ga se ne može silovati ili kad se „pilad guši“ i slično. Koji je javni interes za to, ili barem, ako se i „moraju“ prenositi da se ukaže kako su to uznemirujući sadržaji i zbog prostakluka i institucije koja ih izgovara.

Gdje su hrvatski intelektualci?

Sada kada nitko ne želi vidjeti ili kada svi „žmire“ ili su se sakrili u nekoj neumnoj magarećoj pozi, iako magarac ima karakter i općenito je plemenita životinja. Mi više nemamo ni, recimo to tako, intelektualnu scenu, koja je razmrvljena, bezidejna, i kada sagledamo kumulativno i glupava. Niti u našem glavnom gradu nema više kavana ili gostiona tipa Blata, staroga Kavkaza, Gradske kavane ili Corsa i drugih kultnih mjesta, gdje su se mijesile javne stvari i politika, gdje si za dobru dosjetku ili politički vic bio počašćen pićem.

Nema ni Marinkovićevog „Dajdama“ jer je sam naziv oknjiženog ugostiteljskog objekta, previše simetričan, jer sada je In samo „Daj“ i pitanja gdje sam ja tu, a ono dam, kao davanje je nepoznata društvena disciplina. Ni neovisne udruge i tzv. civilna scenane deklamiraju proteste osim Matice, niti pojedinci „Intelektualci“ ne dižu glas barem do oblaka za ovo otužno stanje u društvu, za bjelodano kršenje Ustava, za drastično urušavanje političke kulture. Jednostavno nema toga nagona konstitutivnosti. Reći će možda netko da ima prava poplava stavova i izvitoperenih vrijednosti na virtualnim društvenim mrežama.

Kako prihvatiti, kao rijeke pravde, na proljeće, kada voda ulazi u temelje našega truda, ruši mostove, uništava usjeve i živote. Pravde ili ima ili nema i dolazi evolucijski, niti jedna revolucija nije donijela pravdu, samo zlo i propast. Mogu li intelektualci, ako bar ne mogu spriječiti svojim glasom društvene sukobe, biti nešto poput „intelektualnih izvidnika“ kao iz filma Gospoda, Guya Ritchieja, koji će nam dati barem razumijevanje promjena i događanja koja dolaze.

Može li narod sam riješiti ustavnu krizu?

Čak i vrla profesorica Barić na kraju kaže: „No sada je vrijeme da narod da svoj sud i izabere vlast. To je sada jedino ispravno." Znači narod sada treba riješiti situaciju, trebamo li se onda zvati NRH kao Narodna Republika Hrvatska, kao od 1945. do 1963.? Nikako, jer republika bilo kojega broja znači i ustavnu državu. Teoretski najpriličnije je državu u kojoj se grubo krši Ustav i to od njene institucije, posebno ako se tako dođe do takve Vlade, zvati Narodna država Hrvatska. Kao u „pačjoj školi“, nakon toliko godina i usvojenih demokratskih pobjeda i standarda opet NDH. Koja može izgubiti i ono srednje „D“ i biti kao i u olovna vremena virtualan pojam za kojim se čeznulo, a bogme i krvarilo. „Grijeh institucija“ uslijed činjenja i nečinjenja, može iskupiti kako izgleda samo mudrost naroda. Hoće li biti tako pokazat će predstojeći izbori, koji su u svojoj konstitutivnoj prirodi referendum o Ustavu ili ustavni referendum.

Pokušaj pojašnjenja poluezopovskom komunikacijom

Ovdje je sasvim teško u jednom kaotičnom političkom okolišu prognozirati razvoj događaja poslije izbora, jer on ovisi, ali prevelikim dijelom i ne ovisi o rezultatima izbora. Uvijek kada nešto ne razumijemo, trebamo ili promijeniti kut gledanja ili uvesti nove parametre ili dosegnuti rješenja u inovacijskoj sferi. Za ovu priliku možemo učiniti brži pregled utjecaja na postizborna događanja i to triangulacijom tri osnovna područja, tj. polja. Kao prvo područje su naše institucije i njihova (ne)kakvoća u Hrvatskoj. Kao drugo (ne)kakvoća političkog sustava kakav on jest, i kao treće polje je naš informativno medijski sustav, odnosno mediji u Hrvatskoj sa svojom (ne)kakvoćom. Sva ova tri polja, povezana su poput zakona o spojenim posudama, ovdje jedinstvenom negacijom kakvoće ili možda bolje rečeno uvjeta za (ne)postizanje kakvoće političkog sustava.

Tim trima poljima jezde, a galopirati će za nas specifični konjanici promjena ili će im one dati puni doprinos. Ako u strateškim međunarodnim dokumentima u cilju prepoznavanja promjena u budućnosti, inovativno prepoznaju nosioce promjena kao „7 vozača promjena“. Tako da je kod nas primjereno zvati ih konjanicima, naravno s konjima. Tu je već duže vrijeme kao prvi konjanik korupcije, koji još uvijek jaše unatoč ili baš zbog borbe protiv njega, jer nitko nikada nije ni obećao pobjedu nad njim. On je učinio „zločine“ nad povjerenjem u institucije, ekonomskim ili poduzetničkim slobodama i pozitivnom selekcijom upravljača javnim dobrima i prema samim njima i još mnogo drugih devijacija.

Kao drugoga, možemo spomenuti, konjanika zločinačkih ideologija 20. stoljeća. Za njih smo mislili kako su mrtve ili ostale bez konja, ali ne. Uslijed pogodne klime ili kao kod kratkoga ili nedovoljnog uzimanja antibiotika, koji su trebali učiniti da ga nema, on se mutirajući prilagodio. To je stvorilo super hibridne ideologije nazivajući se lijevo liberalnim svjetonazorom, koji je u nekim izbojima ekstremno protivan razumu, a i povijest bi priveli kraju.

Treći konjanik se trudi biti morfološki različit. Kao da uspijeva svoje želje okruniti i morfološkim promjenama. Tako ovi konjanici ponekad kao da imaju krila ili njihovi konji kao Pegaz, jer su oni uvijek iznad svega i preponosni na svoje velike ideje. Njihov ponos sad je još veći jer su njihovi vrijednosni preci jahali na guskama u svim vremenskim neprilikama, a oni sada slušaju i Vakulu, pa jašu/lete kada nema magle. Ipak je došlo do napretka, postoje sateliti i ostale napredne tehnologija. Oni vrlo često ne vide svoj narod, njegove težnje i strahove, pa se onda moraju okruživati svojim prijateljima, njihovom djecom, ili rodbinom ili ponekad čak i uskim krugom ljudi. Na raznolike međunarodne asocijacije gledaju kao na svoje strateške ciljeve, a ne kako bi one pomogle za osiguravanje nacionalnih ciljeva naroda od kojega žive.

Četvrti izgledom (fenotipski) i konj i njegov konjanik, nekako su u niskom hodu bliže zemlji s nižim težištem, kako bi bili stabilniji, stalno ruju po povijesnom, vrijednosnom gnoju, koji uslijed ispranosti i atmosferilija ne može pobuditi ništa životno, jer u njemu ničega za život pogodno ne postoji. Reći će netko, sve na svijetu ima svrhu, i hijene i štakori i slična oku neprivlačna bića. Ali ne, nisu oni nastali evolucijom ili od Stvoritelja, oni su došli iz zemlje nedođije, po ulicama su se nahodavali i valjali, pa bismo im i davali koju kovanicu. Pa odmah bez prilagodbi došli u političku arenu i sad tu nije problem da su tu malo i ostali, neki bi morali i raditi, pa bi se profilirali, nego odmah zaslugom i ostalih konjanika došla za njih i Vlast. I tako je ostalo smeće na ulicama, urušavaju se smetlišta i slične smetlišne nepogode. Ovaj konjanik ne može sam, on daje donju perspektivu, pa sada svi napasaju svoje konje otrovnim travama političke (ne)kulture, što se širi socijalizacijom na cijeli javni pejzaž, i dalje na cijelu domovinu.

Svi navedeni konjanici oblikovali su se nekako zajednički u nekome obliku simbioze, ili pak točkasto, kako gdje, varijacija je bezbroj. Za kraj jedan brzi test kako bismo provjerili jesmo li razumjeli samu bit političke crne rupe kojoj se približavamo. Poredajte po vrijednosti javnog interesa ova četiri pojma: glasački listić, institucije, puška, vlast (vlada) i parlament. Ovo nije pitanje izbaci uljeza, jer bi mnogi brzopleto odmah pušku izbacili.

Naprotiv puška je prva, jer puška kao oružje ne ovisi o zemlji, zlatu, dvorcima, a nastala je vatrena moć koja ima do tada neviđenu operativnu moć u ratovima. Dok na društvo djeluje po principu jedna puška jedan čovjek, dakle demokratizirajuće, jačajući samopoštovanje i svijest o sebi. Poslije masovne uporabe pušaka, nije više bilo moguće da samo odlučuju neki koji imaju zemlju ili dvorce ili zlata. Poslije puške strijelac je jednostavno morao dobiti glasački listić, naravno u obliku općega biračkoga prava jedan čovjek jedan glas. I to nije bilo sve, mogao je strijelac, koji je mogao biti i upucan, sada biti i biran.

Dalje zna i svaki stariji pučkoškolac, biračkim listićem biraju se predstavnici više ili manje vezani izborom ili svojom političkom autonomijom. Izabrani parlamentarci opet manje ili više sjede u parlamentu (saboru, skupštini, senatu i sl.) ili se goste u kantini ili dalje. Pa nisu na lancu. Kada rade, oni kao zakonodavna vlast ili legislativa (zakonodavna skupština), donose zakone, koje provode sudovi ili judikativa kao neovisna institucija i predstavljaju s vladom kao izvršnom vlasti ili egzekutivom i saborom tzv. trokut vlasti, koji optimalno funkcionira kao trodioba neovisnih čimbenika vlasti. Vladu vodi predsjednik vlade, koji se često naziva i premijerom, a koji opet modrom politikom u zanosu „služenja javnome interesu“ treba paziti da prvo oni, a onda ni drugi ne naruše tu neovisnost trodiobe. Institucije, a posebno ako su neovisne, a kao takve i snažne su svojevrsna sidra ili stupovi društva. One su jedan od rezultata djelovanja političkog sustava. To je bitno za razne oblike političkog nadmetanja jer „Banku“ političke igre drže institucije jer ih treba kapitalizirati kredibilnom otpornošću, kako bi držali igru živom i regularnom, jer igra je život ili obrnuto.

Kraljica izbora kravica Milova

Predsjednik je tu kao specifičan dio izvršne vlasti značajniji u sektorima obrane i vanjskih poslova i može biti biran u parlamentu i samostalno na predsjedničkim izborima. Tada on ima jaču političku težinu odnosno kredibilitet, a sve kako bi snažnije skrbio za političku stabilnost. Jedino za što on skrbi je kršenje Ustava, jer stvara, a time moramo razumjeti kako priželjkuje kaos. Količina njegovih kršenja Ustava je ogromna, no mjerodavni šute. Možda misle ili se namjeravaju braniti tako, kako je njegova količina kršenja Ustava prividno velika, zbog velike koncentracije tih kršenja, uslijed kraćega radnoga dana prvoga Kršitelja Ustava. Ovdje treba napomenuti kako nije on samo prvi počeo, nego je prvi kao predvodnik kršitelja Ustava.

U ovim izborima sadržaja nema, a Kraljica izbora je kravica Milova. Imamo velike zakonske praznine u zakonima i Ustavu, ali pojam „pobješnjeloga predsjednika“ teško je zakonski omeđiti. Imamo pojavu, što čak nije ni prvi put, možemo to nazvati izostankom zaštite predsjednika/nice, ali sada i zaštite društva, institucija i same države od Predsjednika. Što njega ili njih „poziva“ na to, je li to biogene ili farmakogene prirode ili oboje umnažajući se, treba nam već jednom reći struka. To sada ovdje nisu politolozi, niti komunikolozi, već je potreban interdisciplinaran ili konzilijaran pristup. Toga ima previše iz minute u minutu, iz sata u sat, a mi građani imamo te tri riječi nadanja. Jer opasno je ako dobiju, opasno ako izgube, kao da se spas ne vidi. Oni neka krše, ali kršni smo mi, sa sedlanjem ili bez sedla. Ne bi oni mogli kršiti Ustav da ga (se) nismo konstituirali. Il' je ludost il' je zloća, al' svjetla ne treba gasiti. BOŽE, ČUVAJ HRVATSKU!

Darko Marinac