Svi sveti i Dušni dan: naš susret na putu života s našim Dragima u vječnom životu

Svjesno znanje o tome da naš život na ovom svijetu ima svoj konac, ima duboke posljedice za naš svakidašnji život. Ono nas može oslobađati od mnogog tereta. Oslobođeni smo od opasne sigurnosti da su naša mjerila dobrog, vrijednog, poželjnog ispravna. Oslobođeni smo od umišljenosti da je naš sud o stvarima i životu jedino istinit. Sada, u stanju te slobode, svaku stvar stavljamo na njezino pravo mjesto – gotovo automatski. Sve što nam je bilo do sada na prvom mjestu, pomiče se na drugo ili zadnje mjesto; što nam je bilo jedino važno, postaje u našim očima sporedno; za čim smo težili svim snagama srca i duha, jer smo u tome gledali smisao, svrhu života, postaje nam sada tuđim, nespojivim s nutarnjim doživljavanjem dragocjenosti života u sebi. Iz ovog stanja oslobođene egzistencije za nas vrijedi samo jedno načelo: ne biti samo nešto ili netko – nego jednostavno biti sudionik u dinamici Života, kako ga Duh Božji oblikuje, usmjeruje, obogaćuje. Naša autobiografija - ispisivanje ili opisivanje života - neće onda moći glasiti: rodio se - živio je - umro je - nema ga. Kada bismo sprječavali da nam naša autobiografija ne bude takva, onda ne bi vrijedio najkraći opis povijesti čovječanstva: rodili su se - živjeli su - umrli su – nema ih. Čini se da je taj opis biografije čovječanstva još uvijek valjan jer za veliki dio članova ljudskog roda, još uvijek vrijedi njihova autobiografija: rodio se - živio je – smrću je nestao.

Što je život? Što je smrt? Što je željeni mir? Težimo za mirom – ne dobivamo ga jer ga tražimo na krivom mjestu, s neprimjerenim sredstvima, na mutnim izvorima. Mir je krepost vječnosti i za vječnost. On je jedino pravi put u vječnost, u vječni život. Dok smo još živi, trebamo tražiti taj mir u mislima na vječnost, na predstojeći vječni život. Naći ćemo ga u „smrti“ koja je vrata u život; koja je izlaz iz ograničenog, nemirnog, burnog, nestalnog, osiromašenog života na zemlji. Naći ćemo ga u smrti zbog smrti Onoga, koji je pobijedio smrt svojim uskrsnućem. On, Isus Krist, nam je dao obećanje: Mir vam svoj ostavljam – mir vam svoj dajem – ne kao što ga svijet daje. Mir svijeta je, naime, smrt-kraj – konac. Moj mir je uskrsnuće na vječni život. Tko ljubi moj mir, taj se ne boji smrti. Ja sam pobijedio smrt da imate vječni život. Tako nam govori Gospodin. I naš odgovor na to divno obećanje glasi: „Pa da mi je i dolinom smrti proći, zla se ne bojim, jer si Ti sa mnom. Tvoj štap i palica tvoja utjeha su meni“ (Ps 23,4).

To uvjerenje nam je izvor dubokog mira, Božjeg mira u nama, u našem životu, u svjesnom gledanju predstojećoj smrti u oči. U tom vjerničkom uvjerenju nas ne žalosti izreka: „Sjeti se, čovječe, da si prah i da ćeš se u prah pretvoriti“ nego nas ohrabruje i smiruje na putu našega života, na putu umiranja kao opraštanja od prolaznog, nesavršenog na ovom svijetu i prijelaza u vječnost: u stanje vječnoga života u punini mira i savršenstva. Bez relativnih granica slobode kao što su bolest, neispunjenje planova, neuspjeh, razočarenje zbog pogaženog obećanja, loši materijalni uvjeti života, politička zlostavljanja, sloboda se ne bi cijenila, ne bi se moglo o njoj niti misliti. A što tek reći o toliko žuđenoj slobodi imajući pred očima apsolutnu granicu slobode imenom „smrt“? Pred smrću kao apsolutnom granicom slobode su sve druge granice ljudske slobode relativne.

I sama sloboda je relativna. Zato sloboda nije najviše dobro niti najveća vrjednota ljudskoga života. Iza čežnje za slobodom se krije stvarnost konačnog smisla života. To ne može biti smrt. To može biti jedino život bez granice koju nazivamo smrt.

Vječni život je ujedno ostvarenje apsolutne slobode za kojom čovjek, svjesno ili nesvjesno, čezne. Nažalost, mnogi moderni borci za slobodu prikrivaju ideju smrti kao nepremostivu granicu slobode jer ne žele govoriti o vječnom životu kao najvišoj vrjednoti ljudskoga duha i kao najvišim i konačnim ostvarenjem čovjeka u miru, u apsolutnoj slobodi, u vječnoj sreći s Bogom, jedinim ciljem i jedinim Dobrom čovjeka stvorenog na sliku Božju.

Smrt: zajednički put kroz smrt u život. Svi sveti: veličanstvena vizija jedinstva ovog i onog svijeta. Dušni dan: duhovno-idejni susret s našim dragima u vječnosti života. Na groblju pred svojim dragima tješi nas vjerničko uvjerenje: život kao umiranje u približavanju k smrti nije nama ljudima naš neprijatelj. Neprijatelj našega života je jedino „grijeh“: svjesno uništavanje života - nerođenog i rođenog. Taj grijeh isključuje vječni život s Bogom Stvoriteljem i održavateljem života i otvara vrata u vječni život bez Boga, bez sreće i mira. To su vrata pakla.

dr. Josip Sabol

Prilog je dio programskoga sadržaja "Događaji i stavovi", sufinanciranoga u dijelu sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.