Hrvati u vrtlogu Napoleonskih ratova (3)

Neposredno nasuprot Srebrenih vrata Dioklecijanove palače nalaze se samostan i crkva splitskih dominikanaca. Po jednom događaju ta je crkva jedinstvena ne samo u Splitu, već i u cijeloj Hrvatskoj. Naime, za vrijeme francuske uprave u Dalmaciji u njoj je zasjedao Vojni sud...

Nakon što su u ljetu 1807. ognjem i mačem ugušili pobunu u Poljicima i Makarskom primorju - poticanu i podržavanu od ruske flote - Francuzi puna dva mjeseca provode opsežnu i veoma podrobnu istragu. Danima su morem i kopnom pod strogom vojničkom pratnjom s bubnjarom na čelu sprovodili u Split osumnjičene: svećenike, plemiće, serdare, građane, seljake... Prostorije Lazareta, do nedavno namijenjene smještaju trgovačkih karavana i raskuživanju robe, poslužile su kao zatvor.

Splićani su zabrinuto promatrali kako iz dana u dan sa svih strana novi zatočenici pristižu morem i kopnom. Broj uhićenika poraste na tri stotine. Suvremenik događaja zapisao je:

"Ovi mračni svodovi koliko su suza primili, koliko patnja i stradanja vidjeli, dok su pod njima stenjali u mraku zbunjeni svjedoci i osumnjičeni u tom procesu. Njihov zaglušan žagor povećavao je užas građana koji su strahovali da će ubrzo vidjeti prolijevanje krvi osuđenih sinova iste domovine..."

Za mjesto održavanja procesa svetogrdno je upotrebljena crkva otaca propovjednika sv. Dominika. Ratnom sudu predsjedao je tada mladi pukovnik, poslije general, Joseph Bachelu (1777.-1849.). Rasprava je počela 1. listopada. Zbog velikog broja optuženih, ispitivanja svjedoka optužbe i obrane, govora branitelja i samih optuženika, što se obavljalo uz pomoć prevoditelja, rasprava je potrajala tri dana i noći!

general Joseph Bachelu

Najveći broj optuženih bude oslobođen. Preostala su trideset i četiri optužena (desetorica u odsutnosti). To su većinom bili državni službenici koji su pogazili položenu zakletvu, ili pojedinci optuženi poradi okrutnosti (na pr. J. Aljinović koji je s naoružanom grupom zarobio, opljačkao, zlostavljao te Rusima izručio dva vojna kirurga. Ili harambaša Kačić, koji je pokušao zakopati živog ranjenog Francuza...)

Presuda je donesena i objavljena 4. listopada. Na smrt su osuđena petnaestorica (šestorica u odsutnosti). Dvojica na 5 odnosno 10 godina zatvora u okovima. Svima je konfiscirana imovina. Ostalih sedamnaest bude pomilovano.

Međutim, odmah po izricanju presude pojavi se pobočnik generala Marmonta, pukovnik Richemond, u ovom slučaju njegov posebni izaslanik. Donio je pismeno naređenje neka se izvršenje kazne strijeljanja odgodi za 24 sata.

Događaj je bio bez presedana budući da je odgodu strijeljanja mogao narediti samo car Napoleon. Zato Vojni sud - kao neovisno tijelo - ne uvaži naređenje već zatraži strjeljački vod za pogubljenje. Međutim, zapovjednik grada, tada pukovnik Alexis Joseph Delzons (1775.-1812.) - poštivajući zapovijed svog pretpostavljenog, tj. tada generala Marmonta - ne udovolji njihovom zahtjevu.

pukovnik Alexis Joseph Delzons

Budući da smrtne presude nisu bile izvršene u roku od 24 sata - kako je zahtijevao zakon - osuđenici više nisu mogli biti strijeljani. Kazna im je pretvorena u vremensku. Sprovedeni su u Boku kotorsku, da bi poslije nekoliko godina bili pomilovani.

Takvim lukavim i politički mudrim postupkom, Marmont je stekao velike simpatije među Splićanima i ostalim Dalmatincima.

Napominjem da sam (1976.) u osobnom Marmontovom arhivu u Chatillon-sur-Seine pronašao zahvalnicu koju su mu 2. XII. 1810. iz Kotora uputila šestorica osuđenika (Juraj Beroš, Gabrijel Ivulić, Stjepan Kačić, Franjo Kačić Miošić, Pavao B. Marušić, Ivan Turić) još uvijek beskrajno zahvalni što im je svojevremeno spasio život i što je sada zamolio Napoleona da ih potpuno oslobodi. Ujedno mole neka ih se zbog loših zatvorskih uvjeta, prebaci u grad, gdje će za njih jamčiti časni stanovnici Kotora...

Frano Baras

Prilog je dio programskoga sadržaja "Događaji i stavovi", sufinanciranoga u dijelu sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.