Hrvatsko-ukrajinske paralele (IV.)

Kozaci

Međutim, tada su (i ne samo tada) poljsko-ukrajinski odnosi ponovno (po tko zna koji put) zapeli o „povijesne grablje“, pokopavši time predivnu ideju stvaranja zajedničke države. Tome je pridonio i anarhistički, osiromašeni dio ukrajinskih Kozaka, na čijoj je strani, prema riječima hrvatskoga istraživača Ivana Goluba, nastupao Juraj Križanić, vjerojatno pišući po diktatu nižinskoga protopopa („starješina nad parohijskim svećenstvom“) Filimonova, tj. njegovo „ekumenističko obraćenje“ prema nižim slojevima Kozaka, čijim rukama je pogubljen Jurij KrižanićNemyryč – „najobrazovaniji Rusin, aristokrat i prvi kancelar, zamišljene po njemu ali ne i ostvarene, Velike kneževine Rutenske“.[1]

Žalosno je to što su neki hrvatski istraživači pozitivno ocijenili Križanićevu podršku „pravoslavnim Kozacima u njihovoj budućoj borbi protiv Poljske“, tumačeći njegovo posve destruktivno djelovanje u korist anarhičnih osiromašenih Kozaka kao „progresivno i objektivno“.[2] Ipak, problem nije toliko u hrvatskim istraživačima, ipak su oni do zaključaka došli zahvaljujući tome što je „Rusiji pošlo za rukom posložiti dijelove svojega povijesnog diskursa s pomoću Zapada, ili pak preslagivanje istih uz vlastite komentare ili primjedbe, prikazujući ih kao općepoznate. Otklon prema obrambenom diskursu, takoreći kroz sporedna vrata, osigurao je 'neprimjetnost' Rusije kao treće strane“.[3]

Napore Križanića u „ekumenskom“ huškanju siromašnih Kozaka točno je ocijenio zapovjednik moskovske vojske, knez Aleksej Trubecki koji je, prema tvrdnji Ivana Goluba, bio zadužen za „gušenje ustanka Ukrajinaca“. (Očigledno, sukladno nametnutoj ruskoj totalitarnoj interpretaciji, za Goluba je buntovnik bio hetman Ivan Vihovski, a nikako ne njižinski protopop Filimonov.)

Hrvatskom „rusofilu i ekumenskom vizionaru“ knez je dao neophodne preporuke za nastavak putovanja u Moskvu, kamo je stigao 17. rujna 1659. g. („Чорна рада / Crni odbor“, na kojem je kozačka raja svrgnula hetmana Vihovskog, održan je 20. rujna 1659. ) i za svaki slučaj predstavio se kao Jurij Biliš Srbin, nudeći ruskome caru usluge osobnoga historiografa, knjižničara, prevoditelja Biblije i autora nove slavenske gramatike. Od svega ponuđenog dopustili su mu samo sastavljanje gramatike.[4] Nedugo zatim, godine 1661., carskom odlukom i pod još nerazjašnjenim okolnostima, hrvatski je misionar prognan u Sibir. Ivan Golub nekako nerado pristupa analizi stvarnih okolnosti progonstva, smatrajući ih banalnim nesporazumom: „Netko je nešto pitao Križanića, na što je on odgovorio neku nesuvislost“.[5] Između ostalog, u takvu je verziju lako povjerovati jer su u to vrijeme u Moskvi sve strance pomno nadzirali i zaista je bila je dovoljna jedna neoprezna riječ da se nađeš ne samo u sibirskoj pustoši nego i na lomači.

Puno su slatkorječiviji ruski istraživači. Suvremeni povjesničar filozofije Aleksandar Zamaljeev ističe da je sumnju izazvalo prekomjerno Križanićevo zanimanje za pravoslavne bogoslovne traktate (očigledno, tražio je dodatnu građu za svoju „Bibliotheca Schismaticorum Universa“). Kako bi se otkrile prave namjere toga Hrvata, nastavlja Zamaljeev, „pomoglo je i njegovo neiskustvo u konzumiranju jakih pića“. Međutim, kao stranca Križanića nisu spalili, nego su ga kaznili s petnaest godina boravka u Tobolsku, gdje je imao vremena razmišljati „o prevrtljivosti sudbine i ruskoj politici“.[6]

 Jezik

U progonstvu hrvatski isusovac piše svoje životno djelo „Politika ili Razgovori o vladavini“, 1663. (doslovni prijevod „Politika, ili Rasprave o vladavini“), u kojemu Križanić opisuje tadašnje zakone u Ruskome Carstvu kao „ljudožderske“, te da europski narodi tiraniju „preslavnoga carstva“ drže „ne samo uobičajenom, nego i najvećom“.[7] Zanimljivo je to da je ruski filozof Gustav Špet (Густав Шпет) izrazio nesvakidašnje zadovoljstvo glede Križanićeva progonstva što dalje od carske visosti, jer da je Hrvat utopijskim prognozama o rađanju samobitne Rusije „ponekad prevršio mjeru“.[8] „Malo je vjerojatno to da bi Rusija postala europskom i povela slavenstvo, kao što je to želio Križanić, da je uzela u obzir blagonakloni savjet Križanićev“, zaključuje Špet.[9] Međutim, povjesničar S. Solovjev tvrdi kako su upravo Križanićevi „Razgovori o vladavini“ bili udžbenik Petru I.[10]

Godine 1665. Križanić završava „Gramatiku slavenskoga jezika“, na kojoj je radio dvadeset godina. Prema njegovu je mišljenju slavenski jezik tijekom povijesti bio pod utjecajem mnogih neslavenskih naroda (Nijemaca, Mađara, Talijana i Turaka). Ipak, najčistiji je slavenski jezik sačuvan među Hrvatima s područja (Ozalj – Ribnik – Dubovac) odakle je podrijetlom autor gramatike. Kako ističe Ivan Golub, Križanić nije imao namjeru stvaranja „sveslavenskoga esperanta“, koji bi istisnuo ili zamijenio neke slavenske jezike (kao što je to bilo u slučaju crkvenoslavenskoga jezika, op. aut.); „njegov“ je jezik trebao postati sverazumljiv, poput primjerice grčke „koinē“.[11]

Poput Ivana Uževića, Križanić stvarajući svoju „Gramatiku slavenskoga jezika“ i uzimao je  kao osnovu upravo ovaj dijalekt (jezik ozaljskoga kruga – trodijalektna čakavsko-kajkavsko-štokavska stilizacija), koji je čuo u dijelu svoje male domovine. U ovom smislu između Hrvata i Ukrajinaca postoje određene sličnosti (čak i u vremenskim okvirima njihovo djelovanje na stvaranju jezika poklapa se), što može biti dodatni argument u korist teze o mogućnosti hrvatskoga utjecaja na nastanak prve gramatike ukrajinskoga jezika.

Godine 1676., nakon smrti cara Alekseja Mihajloviča, odsluživši petnaest godina na robiji u Tobolsku, Križanić se vraća u Moskvu, gdje susreće staroga znanca, svećenika Maksima, koji je u to vrijeme zbog zasluga pred Moskvom napredovao do episkopskog zvanja i promijenio ime u Metodije.[12]

Unatoč, na prvi pogled, pogodnim okolnostima za završnu realizaciju „intentio moscovitica", hrvatski misionar moli novoga ruskog cara Fedora Aleksejeviča da ga otpusti. Nakon „sibirskoga lječilišta“, Križanićeve su „ekumenske vizije“ vjerojatno izblijedjele i sada su mu izgledale kao potpuna utopija. Napustivši Moskvu, Hrvat zbog „nerazumljivih“, kako smatra Golub, razloga dolazi u Vilno (Vilnius) i zaređuje se kod dominikanaca. Tijekom sibirskoga zatočeništva Križanić je imao vremena za donošenje nove odluke koja, razumljivo, više nije uključivala Moskvu. Sada više ne moskovskome caru, već poljskome kralju Janu III. Sobieskom hrvatski misionar piše svoju „Historia de Sibiria“.

Osjeća se kako hrvatskome istraživaču, dr. Golubu, nije baš ugodno o tomu govoriti. On dvaput izbjegava spomenuti kraljevsku titulu Jana III., ograničavajući se podatkom kako se godine 1683. Križanić priključio „vojsci Jana Sobieskog“, koja se žurila prema Beču opsjednutom Turcima, gdje je  završio život hrvatskoga misionara.[13]

Prosječni čitatelj, koji nije pobliže upoznat s poviješću Poljske, Litve i Ukrajine, može steći dojam da je riječ o nekom vojskovođi, a ne o poljskome kralju i velikome knezu litavskom. „Intentio moscovitia“ (moskovski naum) profesora Goluba tako je posve razumljiv: on želi da, najprije u povijesnoj memoriji, Juraj Križanić ostane „rusofil i ekumenski vizionar“ koji je u Moskvi našao „lumen ad revelationem gentium“ (svjetlo prosvjetljenja narodâ) i postao „prorokom ruskoga mesijanizma“ (čitaj: ruskoga kolonijalizma).[14]

Govoreći o ukrajinsko-ruskim povijesnim usporedbama, moramo imati u vidu (posebno oni koji proučavaju povijest Ukrajine s hrvatske strane) još jedan kolonijalni  fenomen koji Thompsonova naziva „lingvističkom nejasnoćom“. On se, taj fenomen, najprije pojavio u anglojezičnoj sredini, gdje se izrazima „Russia“ i „Russian“ prevodi desetak i više ruskih riječi i izraza, kojima se posebno označava državu koja je postojala u predmongolskom razdoblju (XIII. st.) sa središtem u Kijevu. Ipak, u tom kontekstu pojam „Rus'“ objedinjuje teritorije Bjelorusije i Ukrajine, ali ne i Moskovije, to jest suvremene Rusije.

„Оtuda je“, poentira Thompsonova, „prijevod riječi Rus' kao 'Russia' (Россия) vrlo složen i samo ga tako najčešće prevode američki povjesničari“.[15] „Lingvističke nejasnoće“ posebno su izražene u ukrajinskim prijevodima iz engleskih tiskovina, kada su prevoditelji uz ukrajinsku inačicu primorani (ponekad svjesno) navesti izvorni engleski izraz. Kao primjer navodimo ulomak prijevoda knjige Anthonyja D. Smitha „The Cultural Foundations of Nations“ (2008.): „Ruski slučaj (the Russian case) imao je, naime, drugačiji karakter. Tamo se vrlo rano pojavilo izrazito samoopredjeljenje zajednice i počelo njegovanje mnogih ruskih (Russian) mitova, legenda, tradicija i uspomena. Tamo je postojala i velika povezanost s ruskom (Russian) domovinom“.[16]

Ako je riječ o ukrajinskim prevoditeljima, izlazeći iz povijesnoga konteksta priče, oni znaju u kojim slučajevima je riječ o „Rus'i“, a u kojima o Rusiji u suvremenu značenju pojma. Ali hrvatski prevoditelj ovu razliku gotovo da ne primjećuje. Na posebne poteškoće nailazimo u prijevodu naziva „Kijevska Rus'/Київська Русь“, koji naziv Hrvati već tradicionalno prevode kao „Kijevska Rusija", što bi u doslovnom ukrajinskom prijevodu trebalo zvučati kao „Kиївська Росія“. Ponekad čak i anglojezični autori, svjesni razlike, pojam prevode kao „Kievan Rus׳“, a ne „Kievan Russia“. Kao primjer navodimo citat iz Smithove knjige: „Moskovska Rus' (Russia), izraslina i duhovna sljedbenica Bizanta, vuče podrijetlo od Kijevske Rus'i (Rus׳), feudalne države koju su u IX. stoljeću utemeljili skandinavski vladari Rjurikoviči i slavenski seljaci...“[17] Zanimljivo je to da sadržaj navedenoga Smithova citata pojednostavnjuje Eva Thompson, naznačujući kako „u početku Moskovija sebe nije nazivala Rusijom (to jest Russia – op. aut.); taj se naziv počeo koristiti u XVII. st., a službeno se koristio u XVIII. st.“,[18] štoviše, „u Moskoviji nije postojala svijest o tomu kako je ona nastavak Kijevske države“.[19]

Razumljivo je to zašto je u kontekstu Križanićeve misije spomenuti papinski legat Antonio Possevino, posjetivši državu Ivana Groznog, svoj rad nazvao upravo „Moskovia“, jer u XVI. st. ništa nije ukazivalo na zajedništvo te države s Rus’u, koju je tada označivao latinski pojam Ruthenia, kamo je spadala suvremena Ukrajina i Bjelorusija. Ipak, ne toliko pojam Rusija koji je nastao od grčkoga iščitavanja naziva države Rus', koliko njemu sličan pridjevak „ruski“, zadaje najviše briga prevoditeljima neupućenim u posebnosti ruskoga kolonijalizma. Čitajući ukrajinske zapise iz XIV. st., nailazimo na mnoštvo inačica pridjeva „русский“: руски, Роуски, Русское, Русского, Русскому... i tako dalje.[20]

 Jezikoslovne nejasnoće

U „Žitju“ sv. Ćirila spominje se kako je on, prebivajući u Korsunu Hersonskom, naišao na evanđelje i psaltir napisan „ruskim pismom“.[21] U kolofonu na početku „Reimskog evanđelistara“ hrvatski knjižar glagoljicom je napisao: „Лєт господнiх 1395 тато Евангєлiє єсто су пiсанi словянскiм язiкем. [...] А то пiсмо русске дал нєбожтiк Карел чтвртi цар Рiмскi ко славянi томуто клаштру“.[22] (Ovdje autor pod pojmom „пiсмо русске“ razumije najstariji ćirilični tekst „Reimskoga evanđelistara“, a „словянскi язiк“ – to je hrvatska glagoljica!). Razumljivo je da su takvu „lingvističku nejasnoću“ vrlo uspješno koristili ruski povjesničari u korist ruskoga kolonijalizma; kao: Evo, vidite, ipak je sve ovo naše, to jest rusko (u suvremenom značenju te riječi). Pritom je 1978. godine čak objavljen „Rječnik staroukrajinskoga jezika XIV.-XV. st.“, koji zbog ideoloških razloga vrlo općenito određuje pojam „Rus'“ („teritorij naseljen istočnoslavenskim narodima“). Naprotiv, tumačeći pridjeve „руский“, „pусскии“, „pоускии“, „pусскіи“ i tako dalje, rječnik je vrlo konkretan, predstavljajući ih, što se tiče „istočnoslavenskih zemalja u sklopu Kraljevine Poljske i Velike kneževine Litve“., a stanovništvo Velike kneževine Moskovske tijekom XIV.-XV. st.  spomenutim pridjevima nisu imali nikakav odnos.[23] Ovdje se postavlja pitanje za ozbiljnu raspravu: „Zašto su Rusini postali Ukrajinci?“, o čemu možemo napisati cijelu biblioteku knjiga. Ipak, povjesničar Jaroslav Daskevič ističe kako je „u današnje vrijeme potpuno (...) razumljivo da zamjena naziva Rus', Rusin s Ukrajina, Ukrajinac – nije zamjena jednoga naziva boljim (kao što je to bio slučaj u kolonijalnim  zemljama, kada je Cejlon postao Sri Lanka, a Siam pak Tajland), nego potreban čin, kako bi se ugroženi oslobodili nasilne asimilacije tlačiteljâ“.[24] Posrijedi je jedinstven slučaj koji nema analogija  u europskoj povijesti.

Naravno, ne treba se nadati preustroju povijesti unatrag, tj. da se Rusi odreknu „ukradenoga imena“ i okrenu svojemu pravom identitetu, spoznavši da je „Moskovija usvojila, a zapravo oduzela naziv Rus', koji svojim specifičnim sadržajem – etničkim i zemljopisnim, potpuno odgovara suvremenome značenju pojma Ukrajina“.[25] U postkolonijalnim studijama ruskoga (moskovskoga) kolonijalizma ovu je „lingvističku nejasnoću“ uvijek važno imati u vidu.

Danas među hrvatskim filolozima i jezikoslovcima postoji žestok otpor uvođenju bilo kakvih ispravaka u „tradicionalno“ usvojen pojam „Kijevska Rusija“, koji se itekako koristi u znanstvenim izdanjima (da ne spominjemo popularne školske udžbenike), unoseći „lingvističku nejasnoću“ i podržavajući rusku kolonijalnu praksu. Ipak, u Hrvatskoj su profesionalni znanstvenici, među kojima je Anto Knežević, osjetljivi prema navedenim bitnim nijansama prijevoda, a koji postupno istiskuju „konvencionalnu tradiciju“, pišući „Kijevska Rus׳“, „Kijevska Rusi“, „srednjovjekovna Rus׳“ i sl.[26]

Oleh Hirnyk

Bilješke

 [1] Н. Яковенко, isto.

[2] I. Banac, „Mjesto Jurja Križanića u hrvatskoj kulturnoj povijesti“, u:Homo imago Dei. Miscellanea in honorem Ioannis Golub, 343.

[3]Е. Томпсон, 53.

Juraj Križanić (1618.-1683.), u Rusiji poznat kao Jurko Križanić Srbljanin, djelovao je i u Bjelorusiji. Bio je prvi nositelj ideje sveslavenstva kao jezične i etničke cjeline, crkvene unije te  njegova duhovnog i kulturnog jedinstva. U središtu njegova zanimanja bila je Rusija koju je smatrao jedinom slavenskom državom koja je uspjela očuvati svoju slobodu i kojom upravlja vladar slavenskoga podrijetla.

[4] I. Golub, 27-28.

[5] Isto, 29.

[6] А. Замалеев, Летопись русской философии 862-2002, Летний сад, С.-Петербург,: 2003.,  53.

[7] Isto,  54.

[8] Г. Шпет,„Очерк развития русской философии“, u: Очерки истории русской философии,  Из-во Урал. Ун-та, Свердловск,1991., 237.

[9] Isto, str. 238.

[10] I. Golub, Križanić, 39.

* Koinē grčki – „zajednički grčki“ popularni je oblik grčkoga jezika koji se razvio u postklasičnom razdoblju.

[11] I Golub, Križanić, 31-32.

[12] I. Golub, Križanić, 103.

[13] Isto, 37-38.

[14] Isto, 38.

[15] Е. Томпсон, , 40.

[16] Е.Д. Сміт,, Культурні основи націй,Темпора, Київ,2010.,124.

[17] Isto.

[18] Е. Томпсон,,40-41.

[19] Isto, 41.

[20] Vidjeti: „Покажчик словоформ апелятивної лексики“ // Грамоти XIV ст., Наукова думка,  Київ, 1974., 186.

[21] C. O. Висоцький, Київськa письмена школа X-XII ст., 22.

[22] Za hrvatski tekst Reimskoga evađelistara na glagoljici i tumačenje teksta kolofona vidjeti. Cjeloviti tekst: www.bm-reims.fr.

[23] Словник староукраїнської мови XIV-XV ст. / Rječnik staroukrajinskoga jezika XIV.-XV. st., sv. 2., Наукова думка, Київ, 1978., 308-309.

[24] Я. Дашкевич,  “Етноніміка між наукою та політикою або довкола національного імені українського народу“.(Etnonimika između znanosti i politike, ili o narodnosnome imenu ukrajinskoga naroda)u: Є. Наконечний, Украдене їм׳я. Чому русини стали українцями.(Ukradeno ime. Zašto su Rusini postali Ukrajinci), Піраміда, Львів,2004., 7.

[25] Я. Дашкевич,“Етноніміка між наукою та політикою або довкола національного імені українського народу“.(Etnonimika između znanosti i politike, ili o narodnosnome imenu ukrajinskoga naroda),  5.

[26] A. Knežević, Najstarije slavensko filozofsko nazivlje, Hrvatsko filozofsko društvo, Zagreb,1991.,  107, 109, 137.

Čet, 6-10-2022, 06:57:52

Komentirajte

Zadnji komentari

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)91/728-7044

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2022 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.