Bez zajedničkog sustava vrjednota nema humanog društva

Najprije nekoliko konstatacija o stanju i strukturi društva u kojem živimo. Cjelokupni svakidašnji život nam stavlja pred duhovne oči činjenicu da unutar društva operiraju mnogovrsne snage - konkretno rečeno skupine ljudi - koje prosljeđuju svoje interese u konkurenciji jedna s drugom. Čini nam se da djeluju samostalno i suvereno kao da nisu podvrgnute nekom zajedničkom cilju ili nekoj zajedničkoj svrsi. Zapažamo da se te snage ne orijentiraju na općenito važeće i za sve obvezujuće norme i vrijednosti nego da smatraju svoje partikularne interese i svoja uvjerenja jedinim mjerilom njihove aktivnosti. Stručni naziv za to činjenično stanje je pluralizam. Pravno gledajući pluralizam – grupni način oblikovanja života kao izljev ideje o ljudskim pravima - počiva na slobodi čovjeka pojedinca u ime koje svatko može oblikovati svoj život po svom vlastitom nacrtu, konkretno rečeno u skladu sa svojim interesima i svojim uvjerenjima. Tu slobodu jamči pravna država ili država prava. Ona štiti tu slobodu svojim zakonima, zabranama i odredbama. Pravna država, dakle, zakonima „prisiljava“ svoje građane da poštuju ljudska prava ostvarujući ih samo u dozvoljenim okvirima zakona. U jednu stvarnost se pravna država ne želi miješati: ona prepušta slobodnoj odluci svakog čovjeka da se uvrsti kao član u neku skupinu ili neku zajednicu bilo da je ona religiozne naravi ili svjetovne naravi. Time je automatski prepušteno svakom čovjeku da ima svoj svjetonazor, bilo religiozni bilo neki drugi. Paušalno rečeno: svaki čovjek može biti slobodnom odlukom katolički vjernik, može biti musliman, agnostik, ateist.

Historijsko-sociološki gledano kažemo da je ovo otpuštanje čovjeka kao pojedinca u slobodno određivanje i oblikovanje vlastitog života vodilo i dovelo društvo u podjelu na različita životna područja, primjerice na područje privatnog života i javnog života, obiteljskog života i života zaposlenja, na područje kulture i znanosti, politike i religije, na područje gospodarstva i rada. Sva ova područja uvjetuju jedno drugo, utječu jedno na drugo. No ona su ipak jedno od drugog neovisna jer svako područje ima svoju zakonomjernost, svoja mjerila ponašanja i djelovanja, svoje vlastite svrhe. Zajedničko je svima to da smiju djelovati, razvijati se i ostvarivati svoje interese unutar pravnog uređenja države. Stoga možemo u toj perspektivi govoriti o slobodnom društvu unutar pravne države. Na osnovi ovih pretpostavki doživljavamo današnje društvo kao jako dinamično društvo koje stvara razne vrste pluralizma: ekonomsko-socijalni pluralizam, kulturno-znanstveni pluralizam, religiozno-svjetonazorski pluralizam, političko-stranački pluralizam, moralno-etički pluralizam. Nije teško predvidjeti i spoznati da se takvo društvo nužno nalazi u stanju neprestane mogućnosti međusobnog konflikta ili blaže rečeno u stanju konkurencije. Osobito velika opasnost za izbijanje međusobnog konflikta postoji na svjetonazorsko-religioznom području, na moralno-etičkom i političkom području. To ovisi o onoj stvarnosti koja čini sadržaj ovih područja, a to su ideje, ideali, istina i moralno dobro. Jednom riječju: vrjednote.

Ako društvo nije u stanju postići konsenzus u pitanju vrjednota, ono neće moći niti uspješno funkcionirati niti se održati na željenom kulturno-gospodarskom razvoju. Ta misao nam spontano nameće pitanje je li pluralizam kao stvarnost suvremenog društva nešto što je u sebi dobro ili nešto što je u sebi loše? Danas možemo govoriti o određenim negativnim pojavama prouzročenim pluralizmom. Određene pojave današnjeg društva nam šalju signale da društvo jednog zajedničkog sustava vrjednota i jednog zajedničkog svjetonazora ima daleko više šansi organizirati zajedništvo u miru, u međusobnom poštivanju i solidarnosti nego društvo različitog sustava vrjednota, različitog svjetonazora, različitog moralno-etičkog oblikovanja života. Današnje društvo jest baš takvo. Stoga, s određenim pravom možemo ipak ustvrditi da živimo danas u društvu koje nam život u osjetnoj mjeri otežava. Vratiti se ne možemo više u tradicionalno homogeno društvo, u kojem je vladala ista zajednička vjera, isti zajednički smisao i cilj života, isti zajednički moral. Nedavna prošlost nam uvjerljivo poručuje da svaki pokušaj stvaranja nekog homogenog društva na osnovi bilo koje ideologije vodi svijet pod današnjim uvjetima u neizvjesnost razvoja. Stoga moramo biti intelektualno i moralno spremni prihvatiti današnje pluralističko društvo kao naše društvo, otkrivati u njemu šanse za pomireni zajednički život, ali i trijezno otkrivati opasnosti koje nam pluralističko društvo nameće. Izvore snage i spoznaje za izgradnju dobrog društva imamo. Humanističko-kršćanska kultura i tradicija čuvaju u svom krilu gotovo neiscrpno duhovno blago u kojem možemo naći snagu i spoznaje za ostvarenje nove kulture života u različitosti, u višestrukim usmjerenjima života u skupinama ili manjinama, ali ipak u zajedništvu putovanja prema jednom cilju na osnovi zajedničkog sustava vrjednota, kojega smo izradili u slobodnoj raspravi i kojega smo prihvatili slobodnom odlukom.

Odmah na početku tog zajedničkog puta, do kojega bi trebalo doći što prije, oslobodimo se prve velike greške: nemojmo povjerovati da je politika ona snaga koja može ovaj naš projekt voditi i ostvariti. Politika ima važnu ulogu u tom našem projektu da ga tako nazovem. Ali ona nema u sebi potrebne izvore spoznaje i snage za to. Nadahnuće za istinski, moralno dobri i uspješni život može doći iz onih izvora, koji su blizu božanskoj, nadljudskoj stvarnosti. To je svijet religije i vjere, to je svijet umjetnosti i filozofske misli utemeljene na kreposnom kontemplativnom životu istinskih poniznih mislilaca, koji se osjećaju sretnima na putu traženja Istine. Istine, koju oni ne izmišljaju, nego koju oni traže jer je objavljena Božanskim zahvatom u povijest svijeta i čovječanstva. Tu istinu je živio i naučavao Bogočovjek Isus Krist.

dr. Josip Sabol

Prilog je dio programskoga sadržaja "Događaji i stavovi", sufinanciranoga u dijelu sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.