Dokle hrvatski čovjek i hrvatski narod mora još živjeti pod zatrovanim ozračjem?

Ljetni mjeseci topline, odmora, susreta, plodova svake vrste su nam darovani za osvježenje duševnih i tjelesnih snaga za novu perspektivu životnog djelovanja. Mnogi ljudi iz EU i svijeta dolaze u lijepu Hrvatsku upravo iz tih razloga. Naš čovjek im priprema sve potrebno da im boravak bude što ljepši i ugodniji. On to čini usprkos jednoj teškoj hipoteci koja pritišće leđa i dušu našega čovjeka. Njezin sadržaj čine događanja iz bliže i daljnje povijesti hrvatskoga naroda: događanja radosti i ponosa - stvaranje suverene hrvatske države - i sjećanja na Križni put, na ubijanja stotina tisuća ljudi hrvatskoga naroda bačenih u tisuće jama i prekrivenih zavjerom šutnje zločinaca sve do danas. To boli svakog plemenitog čovjeka, a posebno to boli hrvatske majke i očeve, braću i sestre nestalih za kojima se traga. Ta bol je tim veća jer među nama žive oni koji znaju o tome i šute već godinama, i jer među nama žive oni koji ne pokazuju nikakve osjećaje žaljenja, krivnje, spremnosti na priznanje istine i na pomirenje. Tako zločin i krivnja truju iz godine u godinu horizont hrvatskog neba u ljetnim mjesecima. Živjeti s krivnjom - bilo kao pojedinac, bilo kao zajednica i nacija - je nešto strašno, neizdrživo na dulje vrijeme.

Nikakvi mehanizmi pranja krivnje vodom zaboravljanja, prikrivanja, idealiziranja prošlosti ne mogu učiniti neučinjenim zlo i zločine nad nevinim ljudima hrvatskoga naroda pred sudom povijesti, razuma i pred sudom Božje pravednosti. Tragika je tim veća što ima među takvim našim suvremenicima onih koji su dio vladajuće političke klase u hrvatskoj državi i u većini državnih institucija. Dok se god nitko ne osjeća odgovornim za te zločine niti spremnim po kajanju na izmirenje sa svojom savješću i sa žrtvama zločina, zajedničko biće hrvatskoga naroda neće moći naći duhovno-psihičku ravnotežu i stabilnost, nužno potrebnih za pomireni i pravedni politički život stvaranja općeg dobra. U tom stanju nepriznate i neokajane krivnje prisiljeni su nositelji tog stajališta oblikovati svoj odnos prema istini na dvolični način sprečavanjem istinskog i pravednog javnog obrađivanja spoznate stvarnosti za vrijeme vladanja komunizma.

Pokušava se različitim sredstvima ucijepiti u svijest mlade generacije pseudostvarnost, krivotvorinu realiteta i na taj način onesposobiti mlade ljude da sami traže istinu o svijetu, o sebi, o svom narodu. Što je to drugo nego pokušaj nastavljati duhovno osakaćenje mladih, počinjeno marksističkom ideologijom u poslijeratnim decenijima. Treba se bojati da ima u našem društvu onih aktivista na koje se mogu primijeniti riječi Pavla Apostola u Drugoj poslanici Solunjanima: ima snaga s ciljem zavođenja da ljudi ne upoznaju istinu (2,11). To je jedan od znakova vladanja Antikrista na kraju vremena. O tome reflektirati je od velike važnosti za otkrivanje istinskog usmjerenja u životu.

Društvene posljedice nepriznavanja krivnje

Krivnja je povreda koja čovjeka pogađa na najdubljoj i najosjetljivijoj točki njegova ljudskog bića: u središtu njegove slobodne osobnosti. Čovjek kao slobodna osoba negira samog sebe time da je počinio zlo umjesto dobro, time da je razorio život umjesto da ga je sačuvao i podržao. Tko prizna krivnju takve naravi, taj doživljava svoje stanje bezizlaznim i sebe izgubljenim. Teološki gledano, to je stanje izvan spasa, iz kojeg čovjek ne može izaći samo vlastitim snagama. Znanost potvrđuje da ljudi pod težinom krivnje često padaju u zdvojnost sve do samoubojstva. Velika je zabluda misliti da čovjek koji ne gleda u krivnji grijeh protiv Boga nema posebne probleme s krivnjom.

Psihologija zna da mnoga duševna oboljenja u današnjem društvu imaju korijen u moralnoj krivnji. Mnogima kod toga ne može pomoći niti umijeće psihologa niti psihoterapeuta. Kod krivnje se, naime, radi u biti o religioznoj stvarnosti, o susretu čovjeka s moralnim redom, koji je iznad čovjeka, koji ne stoji na raspolaganju ljudske volje.

Jednom riječju: čovjek pod krivnjom nužno dolazi u odnos s Bogom: bilo kao pokajnik koji traži oproštenje, bilo kao onaj koji niječe svoju krivnju osporavajući postojanje objektivnog moralnog reda - i time postojanje Boga zakonodavca. Takav čovjek stavlja sebe iznad moralnog reda i pravi se stvarateljem morala po svojoj volji.

Konkretno: taj čovjek živi u najdubljoj zabludi da je njemu dozvoljeno činiti sve što je u njegovom interesu. Na tom principu je oblikovano svako društvo totalitarizma: dozvoljeno je sve što je u interesu određene oligarhije, što je volja velikoga vođe. Za našu nedavnu povijest je vrijedilo: partija je ona koja određuje dobro – loše , ispravno – krivo....Problem hrvatskog društva i hrvatske države se danas sastoji baš u još uvijek aktualnom principu da je partija - danas pod drugim nazivom - ona instanca koja donosi mjerila u prosuđivanju aktualnih zbivanja, a posebice o tragediji hrvatskog naroda u Drugom svjetskom ratu, u poraću i vladavine komunizma. Time je osigurano: nepriznati zločin i krivnja od još živućih direktno ili indirektno povezanih sa žrtvom hrvatskog naroda predstavlja prisutnost zla u tkivu hrvatskoga naroda sa svojom razarajućom snagom. Tako će ostati sve do onoga časa kada se javno i pred licem hrvatskoga naroda ne izreče ispovijed: počinjena su zla djela, mi snosimo za njih moralnu i političku odgovornost, mi žalimo što se tako dogodilo. Naravno, za takav čin je sposobna jedna osobnost duboke moralne i duhovne zrelosti s uvjerenjem da je savjest ugrađena u biće čovjeka od njegovog Stvoritelja. Savjest je glas Božji u duši čovjeka i pokazatelj ljudskom razumu da postoji objektivna razlika između dobrih i zlih čina. Ljudi bez te svijesti vjeruju da je njima sve dozvoljeno činiti u ostvarivanju njihove revolucionarne, progresističke i ateističke volje. Dosljedni rezultat jedne takve volje je stvaranje idejno-kulturalnog totalitarizma i zločinačkog etatizma.

Novi početak pomirenjem i opraštanjem

Tko ne doživljava unaprijed ljepotu i radost onoga povijesnog časa kada će se pojaviti ta ispovijed u javnosti kroz sredstva komunikacije! Pomirenjem i praštanjem započinje novi život u našem društvu: teret krivnje je skinut s leđa počinitelja; tama žalosti, razočaranja, nepravde nestala je iz duše žrtava... Iluzija? Kako stvari stoje: za sada još samo želja bez temelja. Kritičko pitanje: na koji način, pomoću kojih institucija, pomoću kojih udruženja dobre volje... je započeta neka aktivnost u tom smjeru? Smatramo započetu djelatnost sa strane vlade u smjeru pomirbe nedovoljno razrađenom u javnosti, bez potrebnih jasnih principa. Pomirba i praštanje ne mogu biti predmet nagodbe između dviju stranaka s određenim političkim interesima. Proces pomirbe i praštanja spada u red religioznog, duhovnog s ciljem obraćenja ljudi intelektualno-moralne naravi. Od počinitelja zla se traži krepost poniznosti, od žrtve krepost velikodušnosti. Jedni i drugi trebaju htjeti nove odnose na temelju Istine. Samo ona - istina - će donijeti slobodu za izgradnju novih odnosa u društvenom i političkom životu. Samo spoznata i prihvaćena istina o spomenutim događanjima može osloboditi pojedine sudionike od njihove moralno-etičke zablude davajući im dovoljno snage za novo usmjerenje djelovanja u pomirenom društvu na opće dobro. Hrvatska traži od EU jače angažiranje u ostvarivanju lustracije hrvatskog društva u duhu vlastitih deklaracija o totalitarnim i zločinačkim sistemima.

dr. Josip Sabol

Prilog je dio programskoga sadržaja "Događaji i stavovi", sufinanciranoga u dijelu sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.