Biže Turci iz Cetine ravne…

govor održan za vrijeme mise na sinjskom „gradu“ 30. kolovoza 1992.

Dobri puče Sinja i Cetine,

ponosan sam i počašćen što me je Viteško alkarsko društvo pozvalo da vam zborim u ovo rano jutro na dan održavanja 277. alkarskog natjecanja. Srce mi jače zaigralo dok se penjah obroncima nekadašnje sinjske tvrđave, tim svetim prostorom na kojemu je proliveno toliko nam pradjedovske krvi! Isti ovaj čarobni krajolik što u jutarnjem suncu blista pod nama, gledali su hrabri branitelji sinjski sudbonosnih dana, kolovoza ljeta Gospodnjega 1715., dok se na junačku pripremahu obranu. Trenutak bijaše presudan: biti iľ ne biti, opstati ili se u turskom ropstvu utopiti...

Čim su straže s Vagnja najavile nailazak silne vojske iz pravca Livna, uzbunila se čitava krajina. Uzalud su hrabri Otočani, sa župnikom Vučemilovićem na čelu, pokušavali zaustaviti tursko nadiranje. Neprijatelj preplavi Cetinu, pa od Trilja do Vrlike sve porobi i popali, a one što ne izbjegoše, pobije. Preživjeli se k braniteljima u tvrđavu skloniše.

Kad posada odbije predati se, zapucaše Turci topovima teškim. Sedam dana, dvaput dnevno, jurišahu, lagum pod zidinama već kopaju. Tri je noći uzastopce fra Pavao Vučković u pratnji puka i posade obilazio zidine s prilikom Gospe od Milosti voštanicama osvijetljenom. Pred silinom tolike vojske u nje zaštitu moleći.

U osvit 14. kolovoza, nasrnu Turci. Triput jurišahu. Onda, sred najljućeg boja, u dušmanskim redovima zavlada strka i zbrka. Kao da im je tajanstvena sila pamet pomutila. Navale bježati, a zapovjednici njihovi zaludu ih zaustavljali. Iste noći povuku se put Prologa...

Ne znaju se pravi uzroci turskog rasula: srdobolja ili premorenost, pucnjava s južnih brda ili Gospina pomoć - aľ Turaka nesta iz krajine. Po zapisu očevica ostaviše 10.000 mrtvih, a branitelji Sinja tek četrdesetak poginulih i pedesetak ranjenika imali.

Pjesnik naš franjevac, fra Andrija Kačić Miošić, također suvremenik krvave bitke (bilo mu 11 godina!) poslije pjevaše:

Obrani ga Marija Divica / kojano je sinjska pomoćnica / Koliko ih god grad dolazaše / toliko ih mrtvih ostavljaše.

Po trista ih na dan umiraše / po toliko iz vojske bižaše / a uoči Gospojine slavne / biže Turci iz Cetine ravne.

Osta mrtvih trideset hiljada / turske vojske oko bila grada / što pogibe, što bolest umori / Gospe Sinjska posve ih obori.

Zahvaljujte, od Sinja junaci / brez pristanka Isusovoj Majci / kojano vas od Turak' obrani / I da ste mi zdravi Cetinjani!

Hvali Kačić i sinjske vitezove koji se istaknuše u ljutome boju, među ostalima spominje: Martina Brčića, Bakovića i Tomaševića, Antuna Grabovca, Ivana Grčića, Ivana Gulića, Franu Surića, dva Lovrića, Nikolu Žanka i dva Vučkovića.

Mnogo je vode Cetinom proteklo, preživio je Sinj druge ubojite ratove i bune, razorne zemljotrese... Izginuše brojni Cetinjani pod tuđim vojujući barjacima, a ponajviše pod onima domaćih lažnih proroka što im bratstvo i jedinstvo, slobodu i jednakost obećavahu... Desetljećima vješto prikrivano licemjerje očitovali su oni prošlog ljeta. Naročito od 25. kolovoza kad iz gradskih vojarni i s Kukuzovca zapucaše iz ubojitih oružja. Dojučerašnja Narodna armija pucala je u narod koji ju je stvorio i uzdigao, koji joj je - sebi od usta odvajajući - skupocjeno oružje i druga moćna sredstva i opremu priskrbio. Ubojitim gvožđem zasuše krovove, ulice i trgove ponosnoga Sinja koji im gostoljubivo utočište pružaše. Potekla je opet krv Cetinjana, aľ ovoga puta ne od turske, već od vjerolomne srpske ruke!

Nastaviše zli potomci cara Lazara kukavički rat iz daljine, jer se pravog megdana oduvijek pribojavahu. Mjesecima su padale mine i granate po Sinju i okolici: kuće rušile, raskapale groblje sv. Frane. Srce mi se kao i vama paralo od tuge, bijesa i nemoći, jer tamo su i zemni ostaci moga djeda (Frane Bradića, starog hrvatskog narodnjaka i borca za sjedinjenje Dalmacije s Hrvatskom) pokopani.

Zulumčari s istoka što su nekoć bijedni, gladni i nevoljni u hrvatskim stranama utočište potražili, sada nam domove, škole, crkve i bolnice rušiše i pališe. Djedovinu našu naumili razgrabiti, povjesnicu izbrisati...

Primismo ih kao rođenu braću, a oni leševe naših junaka pokopati ne dali, trupla im sakatili. Zarobljene momke pod zidinama drevnog hrvatskoga Knina svirepo mučili.

Vremena su teška i preteška, aľ i junačka! Vjerolomni dušmanin još je na vidiku. Još smo na dometu njegovih topova što ih pod skutima UNPROFOR-a skriva. Umjesto da od Boga i od susjeda, zbog počinjenih zlodjela nečuvenih, oprost pokuša tražiti, on priječi tijek hladne Cetine ne bi li nam struju uskratio...

Okupili smo se danas da po 277. put Alkom proslavimo sjećanje na junačka djela pradjedovska. Od svih drevnih kopljoigara što se nekoć i po drugim hrvatskim gradovima izvodiše, sačuvala se u punome sjaju jedino sinjska Alka. Iako im u početku cilj bijaše vojničko vježbanje usavršiti, stvoriše od nje ubrzo Sinjani slikovitu i raskošnu predstavu narodnog slavlja i veselja. Od puste igre i nadmetanja posta Alka svetkovinom junaštva, časti i otmjenosti. Živim simbolom tegobne bojovničke prošlosti Cetinske krajine. Zato je s pravom po međunarodnim mjerilima (1979.) „zaštićenim pokretnim spomenikom kulture” proglasiše.

Zato sam i ja naročito ponosan što je jedan od mojih predaka (Stipan Parlov) u prošlom stoljeću Alku trčao punih dvadeset godina (1856.-1876.) te četiri puta slavodobitnikom bio, a drugi (Božo Korlaet) alkarskim vojvodom (1888.) bio.

Divili su se Alki: mletački providuri, Napoleonovi generali, austrijski carevi i kraljevi, vojvode i grofovi. Mnogobrojni putnici i namjernici te ini civilni, vojni i vjerski velikodostojnici. I tako sve do naših dana. Smjenjivali se u hrvatskim stranama vladari i vladavine, jedino Alka osta nepromijenjenom. Ona i čudotvorna Gospa maleni Sinj po čitavom svijetu proslaviše.

Osim nagrada i pohvala, doživjeli su alkari i nedaća. Tako, primjerice, u prošlom stoljeću Vuk Karadžić „Halku” htjede svom svenarodu prisvojiti, pak se usudi čak srpskom je igrom proglasiti!

Drugom zgodom, kad su alkari 1922. prisustvovali svečanostima u povodu svadbe kralja Aleksandra, optuži ih beogradska čaršija da su stup crnožute austrijanštine u Dalmaciji. Da su Hrvati pravi, pokazaše alkari 1928. kada odgodivši natjecanje, uputiše poslanstvo kao vjeran tumač osjećaja Sinja i čitave Cetinske krajine u Zagreb na sprovod Stjepanu Radiću, žrtvi zločinačke srpske ruke. To potvrdiše i u vrijeme talijanske okupacije, kada, uz pomoć franjevaca ne dopustiše neprijatelju da odore, oružje i ukrase u promidžbene svrhe koristi.

U prvim godinama jugo-komunističke vladavine viteško su društvo drugovi pretvorili tobože u narodno. Poseban članak novog statuta (1947.) propisivao je da kao izvršujući član treba da bude najmanje jedan Srbin! Starinsku zastavu od tamno-crvene čoje s likom Bogorodice i natpisom 16. KOLOVOZA 1715. VITEŠKO ALKARSKO DRUŠTVO, zamijeniše trobojnicom na kojoj je predstavljen seljak s buzdovanom i petokrakom te natpis SMRT FAŠIZMU - SLOBODA NARODU! 14. VIII. 1941!

Alkarski momci birali se na zborovima Narodne fronte, a uz pristanak Narodnih odbora! Svi su članovi morali gajiti ljubav prema cijeloj socijalističkoj jugoslavenskoj zajednici i pridonositi razvitku socijalističkih demokratskih samoupravnih odnosa!

Bivši je režim punih četrdeset i pet godina nametao Viteškom alkarskom društvu unitarističko-komunističko ozračje, najuže ga vezivao uz NOB i JNA, a uskraćivao mu svako čašćenje hrvatskih nacionalnih i vjerskih tradicija, naročito ono Čudotvorne Gospe Sinjske.

Ali, kako poslovica kaže: Svaka sila za vremena! Otkako se na slobodnim izborima 1990. odlučila sudbina hrvatskog naroda, Sinjani su shvatili da je Alka starija od svih političkih stranaka, da je nadživjela sve vladavine i vladaoce. Oslobodili su je partijskih obilježja, zavisnosti od vojske i pokroviteljstva Beograda. Obnovili stare običaje, vratili na barjak Gospin lik.

Dobri puče Sinja i Cetine!

Vremena su teška i preteška! Kukavička oružja srpskih zlotvora posijala su ruševine i smrti po mnogim gradovima i selima Lijepe Naše. U crno zavila desetke tisuća obitelji. Natjerala stotine tisuća pojedinaca da napuste pradjedovska ognjišta. Ne pamte se slična stradanja u novijoj povijesti europskih naroda! Ipak, budimo ponosni što smo doživjeli ostvarenje vjekovne težnje naših pređa - Biti svoj na svome!

Budimo ponosni što će potomstvo današnju, 277. Alku, pamtiti kao prvu odigranu u samostalnoj i međunarodno priznatoj Domovini nam Hrvatskoj. Viteškim alkarima želim sretnu trku, a svima ostalima: Mir i dobro!

Frano Baras
Cetinska vrela, br. 1(9), kolovoz 1997.

Povezano:

Sjećanje na 277. Sinjsku Alku