Krivo shvaćena tolerancija i jednosmjerno moraliziranje

Ili je istina ili je laž: je li to baš tako? Izgleda na prvi pogled da jest tako jer baš ne zvuči uvjerljivo kada kažemo: ovo je pola istine odnosno ovo je pola laži. Dakle: ili jest ili nije: trećega nema? Pluralističko društvo ide još dalje: ima i trećega i četvrtoga i X-toga jer nema samo jedne istine. Ili još jasnije: istine kao takve uopće nema. „Istina“ za sebe izvan čovjekove misli ne postoji. Čovjek stvara svoju istinu svaki puta kada nešto ostvaruje. Stručno rečeno: nešto je istina jer je učinjeno - verum quia factum. To „učinjeno“ je sada „istina“ takva kakva jest i dotle dok jest. Posljedica: prema onoj „koliko ljudi toliko ćudi“ moramo priznati da svaki čovjek ima svoju istinu: po svojoj ćudi. Svaki je sretan po svojoj želji; svaki ima svoju vjeru i sve do onoga: svaki je „kovač svoje sreće“.

Tko prihvaća ovaj sklop misli, taj je poklonik „pluralizma“ i zagovornik ponašanja po načelu tolerancije. Taj se odriče zalaganja za svoja uvjerenja, za vršenje utjecaja na svoju okolinu u smislu svojeg svjetonazora. Prema svemu što se događa oko njega je „mrtav hladan“ - neutralan. Jednom riječju: odrekao se „svoje istine“ i svoga mjesta u razvoju društva. Kod toga je zaboravio na najvažnije: uzorni život se ne da izigrati protiv uvjerljivih riječi. Jedno uvjetuje drugo: uzoran život pada u oči susjedima, čini ih znatiželjnima i odmah zapitkuju o izvorima tvog uzornog života. To je čas kada ispovjedimo da smo vjernici, da smo katolici, da vjerujemo u Boga.. .i tako redom možemo započeti „vjeronaukom“, evangeliziramo sebe i druge, vršimo misionarenje koje nam je naš susjed „dozvolio“ svojom znatiželjom. On nam je dao priliku da ispunimo Božju riječ koja glasi: „Nemoguće je da šutimo o onom što smo vidjeli i čuli“ (DjA 4,20, Dtn 6, 6-9). Nemoguće je da se nazivamo vjernicima katolicima ako ne vršimo prvu i najveću zapovijed: Ljubi Boga i bližnjega svoga. Uostalom, čitavi sadržaj vjerovanja ne može se pokazivati samo kroz dobra djela. Isus i učenici nisu propovijedali dobrim djelima u prvom redu, nego govorom, riječima. S vjerom erodira etičko promišljanje. Usprkos svemu tome ostaje ponašanje kršćana značajna indicija za istinu njihove vjere. Trebamo biti sol zemlje, svjetlo svijeta. Demoskopija poručuje da kršćani žive drukčije nego nekršćani, nego ljudi bez vjere.

Sociološka istraživanja čak potvrđuju ispravnost tvrdnje da su pravi vjernici „bolji ljudi“ nego nevjernici. Opravdano je kritički zapitati zašto ta činjenica pokazuje preslabi utjecaj u društvenim odnosima? Statistički gledano ima svih kršćana danas u svijetu dvije milijarde ljudi (33% svjetskog stanovništva). Predočimo si kako bi izgledao svijet kada bi tih 33% svjetskog stanovništva zaista živjelo svoju kršćansku katoličku vjeru? Uzmimo si malo vremena pa razmislimo konkretno kako bi izgledalo naše društvo u Hrvatskoj kada bi 86% katolika toga društva stvarno živjelo po duhu, načelima i normama katoličke vjere? Što se sve ne bi smjelo događati u Hrvatskoj državi, a događa se? I što bi se sve trebalo događati, a ne događa se? Kršćani katolici moraju ostati članovi društva svoga naroda. Nikada ne smiju otpisati čitava društva. Crkva je tu za svakoga bio on kršćanin katolik ili ne, pravedan ili ne... Tako se moramo ponašati i mi vjernici. Crkva mora ostati crkva naroda, zajednica naroda, ljudi koji su tu. Učenje morala, kreposnog života jest zadaća poučavanja. No prioritet treba imati naviještanje i poruka spasenja kroz djela ljubavi. Katolika danas ima u svijetu oko dvije milijarde. Procjene: od današnjih 33% rasti će na 33,4% do 2025. Nereligioznih i ateista ima danas 15% i pasti će na 13,2 % do 2025. godine prema prognozama. Zar nije nelogično da tražimo krivca za sve moguće negativne događaje u svjetskoj politici među tih 13,2% stanovnika svijeta? Mnogo toga u svjetskoj politici ide krivim smjerom. No kako je moguće da manjina globalno odlučuje o smjeru svjetske politike? I to ne samo na području razvoja gospodarstva, znanosti,tehnologije, nego još intenzivnije na području duhovnog razvoja u takozvanom oblikovanju sustava vrjednota kao temelja smisla i cilja života? Kršćanstvo se treba današnjem svijetu ponovno predstaviti cjelovito i izvorno: ono mora naviještati Boga Živoga koji jest Bog živih, a ne Bog mrtvih; koji je izvor i temelj odnosa životnih zbivanja općenito između Njega i stvorenja, a posebice između Boga Spasitelja i čovjeka koji je stvorenje ljubavi Boga. Kršćanstvo je činjenica, koje je ušlo u povijest na isti način kao što ulazi u povijest dijete u kuću dvoje supruga: oca i majke. To je događaj koji se više ne može ukloniti. Kršćanstvo je objektivna nazočnost u svijetu koja je za čovjeka izazov u oba smjera: u smjeru vječnog spasenja ili vječne propasti. Mi vjernici smo njegov znak u svijetu. Više: mi smo njegovo tajanstveno Tijelo, koje se zove i „Božji narod“ kako nas uči Pavao Apostol. To je ta neuništiva originalnost kršćanstva – rimokatoličkog, apostolskog, svetog, jedinstvenog - koje ne živi niti ne djeluje kroz znanstvene rasprave, kroz moderniziranje socioloških struktura, kroz relativiziranje povijesnih činjenica za volju ljudske autonomije... Narod Božji - Tajanstveno Tijelo Kristovo - živi liturgijskim životom slavljenja, zahvalnosti, blagovanja Božjih tajni. Tu svi doživljavamo život jer se ispunja obećanje: Blago onima koji su pozvani na Gozbu Jaganjčevu.

dr. Josip Sabol

Prilog je dio programskoga sadržaja "Događaji i stavovi", sufinanciranoga u dijelu sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.