Hrvatsko-ukrajinske paralele (III.)

Među počasnim doktorima moskovskoga sveučilišta bio je i poznati hrvatski javni i crkveni djelatnik (teolog, političar), đakovački biskup Josip Juraj Strossmayer (1815.-1905.). Godine 1883. ruski filozof i teolog Vladimir Solovjov/Solovjev (Влади́мир Серге́евич Соловьёв, 1853.-1900.) započinje aktivnu korespondenciju s hrvatskim biskupom. Kasnije, godine 1885., filozof dolazi u Zagreb, gdje se upoznaje s hrvatskim crkveno-religijskim životom, opisujući Hrvate kao znatno pobožnije od Rusa.[1] Ne bez Strossmayerove potpore, hrvatski katolički časopis „Katolički list“ objavljuje rad Solovjeva „Povijest i budućnost teokracije“ na ruskome jeziku.

Godine 1887. V. Solovjev započinje rad na knjizi „La Russie et l'Église Universelle“, iz koje biskupu Strossmayeru čita ulomke za vrijeme boravka, tijekom katoličkoga Božića, u njegovoj rezidenciji u Đakovu.[2] Godine 1888. Strossmayer po kardinalu Rampollu u Vatikan šalje uvodni članak za knjigu, izdan kao zasebna brošura s naslovom „Ruska ideja“. Ona može poslužiti kao slikovit primjer „intelektualne kolonizacije“ i „pranja mozgova“ intelektualnoj i duhovnoj eliti još neporobljenih teritorija.

Poznati ruski kršćanski filozof, zahvaljujući formiranoj svijesti o veličini Rusije i „uspješnom nametanju vlastitih stavova Drugima“, pokušao je stvoriti povlašten prostor intelektualnog diskursa u osnovi kojega leži „nastojanje da se porobi zemlju Drugih, postavi tamo vlastite institucije i razvije vlastita djelatnost“.[3] U uvodnim primjedbama čitatelju predočuje bit problema, a to je – ni manje ni više – „pitanje o smislu postojanja Rusije u svesvjetskoj povijesti“.[4] „Ideja nacije“ za Solovjeva nije isto što i „nacija misli na sebe u vremenu, a ono što Bog misli o njoj je u vječnosti“.[5] On tako čitatelja želi uvjeriti da sve rečeno u povodu „ruske ideje“ dobiva gotovo religiozni status Božje objave, u čemu je vidljiva osjetljivost prema „vlastitoj univerzalizaciji“, tipična za nacije-kolonizatore, kao što je već spomenuto. S pozicije univerzalnosti „ruske ideje“ Solovjev se približava „balkanskom pitanju“, kritizirajući „Ruske lažne patriote“ koji razumiju samo „snagu oružja“ i nastoje „pridobiti krhko Osmansko Carstvo, a zatim srušiti Habsburšku Monarhiju“.[6] Na prvi pogled Solovjev zauzima demokratsku, miroljubivu poziciju, kritizirajući militarističku politiku ruskoga totalitarizma. Međutim, urušivši spomenute imperije, nastavlja dalje filozof, pojavljuje se masa malih neovisnih kraljevina koje jedva čekaju „svečani trenutak konačnog oslobođenja, kako bi mogle krenuti jedna protiv druge“.[7]

Dalje, Solovjev izvodi zaključak genijalan po svomu totalitarnom značenju, a u obliku retoričkog pitanja: „Zaista, je li vrijedilo Rusiji stradavati i boriti se tisućama godina, postati kršćanskom sa Svetim Vladimirom, i europskom s Petrom Velikim, pritom zauzimajući određeno mjesto između Istoka i Zapada, a sve samo zato da bi pri završnom obračunu (na kraju krajeva) postala instrumentom 'ideje velike Srbije i 'ideje velike Bugarske.“[8]

 
Kolonijalne konstrukcije

Drugim riječima, Solovjev želi reći: je li vrijedilo Rusiji toliko njegovati svoju totalitarnu ideju a da bi propustila priliku nametnuti je balkanskim narodima kojima će neovisnost tek prouzročiti štetu, jer bez starateljstva „kršćanske europske“ Rusije „balkanski su aboridžini“ na poziv svojih „plemenskih vođa“ sposobni samo jedni drugima prerezati grkljan? Ovdje se Solovjev upušta u kolonijalnu konstrukciju, koju Thompsonova naziva „trivijalizacijom nacionalnog identiteta“ – odnosno načinom ponižavanja pokorenih (ili još nepokorenih) naroda, pa ih se stoga kvalificira „kao takve, kojima nešto nedostaje, kao nedovoljno pozitivne, kao što su i njihovi porobljivači“.[9] Značajno je to da filozof u navodnicima koristi izraz „velika ideja“ u odnosu na Srbe i Bugare, kao da se podsmjehuje, aludirajući na to da postoji samo jedna „velika ideja“ – ruska. Tako u navodnicima predstavlja i grčku veliku ideju „panhelenizma“ (пανέλληνες, ukr. панеллінізм- iredentistički koncept; Μεγάλη Ιδέα – Megáli Idéa, tj. Velika ideja), od koje je Rusija posudila, prema riječima mislilaca, poganski državni apsolutizam i načela cezaropapizma. To je u konačnici i uništilo Bizant, naglašava on, tako da ne će Grci u Carigrad „ni slučajno“!

'Samo je Rusija sposobna napraviti tamo reda, doduše pod određenim uvjetima. Solovjev savjetuje: želi li Rusija ostvariti krajnji cilj svoje 'nacionalne (čitaj: kolonijalne) politike', 'zavladati nekada drugim Rimom (sic!), privodeći konačno kraju 'kobno Istočno pitanje'“, mora odustati od 'slijepog nacionalizma' (sic!) i 'nemirnog opskurizma' (sic!). U protivnom, umjesto slave Rusiju čeka veliko poniženje, naime: mjesto Rusije na Istoku zauzet će druga nacionalna snaga, 'manje nadarena', ali zato 'čvršća u svojim ograničenim duhovnim stremljenima (ciljevima)'. Ruski filozof predviđa da tom snagom mogu postati Bugari, koji su nekoć bili vrlo ljubazni prema Rusiji, živeći pod njenom skrbi, 'danas nedostojni pobunjenici' u očima Rusâ, a već sutra 'svečani pobjednički suparnici' Rusije i 'gazde drevnoga Bizanta'.[10]

Ali Solovjev je pogriješio u predviđanjima, jer nije ostvarena ideja „velike Bugarske“, a velikosrpska ideja jugoslavenstva ostvarena je u osobi pobunjenika Josipa Broza Tita (1892.-1980.), koji je – potanko proučivši boljševičku raznolikost ruskoga totalitarizma – godine 1948. raskinuo odnose sa Staljinovim Sovjetskim Savezom i prionuo izgradnji vlastita modela jugoslavenskog „socijalizma s ljudskim licem“. Međutim, formalno raskinuvši s Rusijom, Tito je ostao duhovno ovisan o njenoj totalitarnoj politici, koja je apologeta dobila u osobi Slobodana Miloševića za vrijeme raspada Jugoslavije.

Začuđuju nezgrapna upozorenja Solovjeva glede budućih mogućih suparnika Rusije u borbi za Carigrad i nadzor nad balkanskim prostorom. Čini se kao da znameniti (izvanredan) ruski filozof zaboravlja odakle su došli kršćanski sveci, sveti slavenski prosvjetitelji Ćiril i Metod, i čitava slavenska pismenost (glagoljica i ćirilica), kada ove narode naziva „manje nadarenima“! Posebno je upečatljivo potpuno proturječje ovoga filozofa: s jedne strane, Rusiju „poziva“ da se oslobodi „slijepoga nacionalizma“, s druge, pak, da neskromno gradi planove o zauzimanju „drugoga Rima“, a moguće, podsvjesno, i „prvoga“. (Pa zašto ne bi, zar apetit ne dolazi jedenjem?). Štoviše, upozorava da Rusiji prijete „čvršći u svojim ograničenim duhovnim ciljevima“ Bugari, istodobno priznajući kako je Rusija u stanju „nemirnoga i slijepoga opskurizma“!

 
Kolonijalna retorika

Eva Thompson zato ima pravo tvrdeći da je za razliku od „obrambenog nacionalizma“ agresivni, to jest „ekspanzivni nacionalizam“ usmjeren pretežno prema van, i zbog toga „manje svjestan vlastita šovinizma i kolonijalnih težnji“.[11] Jednako tako čudnim se doima opis koji Solovjev daje o „europejstvu“ Petra I., koji kao da je odustao od „slijepog nacionalizma Moskve“ i krenuo europskim putem „prosvijetljenog patriotizma“.[12] Suvišno je podsjećati na to kako su „prosvijetljeni patriotizam“ europskoga obrazaca osjetile Ukrajina, Bjelorusija i drugi narodi koje je kolonizirala tadašnja Rusija.

Recimo i to da se Solovjev ipak odvažio kritizirati kolonijalnu  politiku rusifikacije, nazivajući je „gnjusnom“, istini za volju samo u odnosu prema Poljacima. Upozorava na izravnu vezu između politike rusifikacije i likvidacije Unijatske (grkokatoličke) crkve, smatrajući to „doista nacionalnim grijehom, koji kao težak teret leži na savjesti Rusije i dovodi u pitanje njezinu moralnu snagu“.[13] Barem za to vrijedi zahvaliti Solovjevu, jer do sada nitko od Rusa nije upozorio na ovu duhovnu bolest Rusije.

Međutim, iza demokratskih i snošljivih izjava ruskoga filozofa krije se tipično kolonijalna retorika koja proširenje ruskoga teritorija drži „nečim očevidnim, što se gotovo obvezatno moralo dogoditi“, a „obrnuti proces tumači se kao katastrofa nezamislivih razmjera“.[14] Očajan zbog toga što Rusija nije uspjela učvrstiti vojnu prisutnost u Srbiji i Bugarskoj (naime, proširiti imperij novim kolonijama), Solovjev to tumači kao pokoru za kolonijalni teror koji je Rusija počinila u Poljskoj. Pritom vlastiti „kolonijalni očaj“ krije iza maske antikolonijalne kritike.

„Nemoguće je i neodgovorno na svojoj zastavi isticati slobodu slavenskih i drugih naroda“, nastavlja Solovjev, „a istovremeno oduzimati nacionalnu slobodu Poljacima, religijsku slobodu unijatima i ruskim raskolnicima, građanska prava Židovima“.[15] Moglo bi se učiniti kako je ovdje sve u redu, ali rekavši o Unijatima „a“ on prešućuje „b“ – njihov nacionalni identitet, izbjegavajući i sam spomen o njemu.[16] Osim toga, želimo li biti do kraja dosljedni glede „nacionalnih grijeha“ Rusije, valja spomenuti pokolj nad unijatskim monasima – bazilijancima, godine 1705., koji je pokolj svojom rukom u Polocku izveo Petar I., zaklavši  u crkvi šestoricu monaha.[17]

Odnosno, prema Grcima usmjerenu optužbu ruskoga filozofa o poganskom cezaropapizmu, prema mišljenju suvremenoga ruskog povjesničara filozofije L. Vasilenka, trebalo bi najprije adresirati na samoga cara. Čudno da sin poznatoga ruskog povjesničara Sergeja Solovjeva nije znao za vlastoručno pismo Petra I., gdje stoji tvrdnja koja i danas obilježava „europsku“ politiku Rusije: „Europa nam je potrebna samo nekoliko desetaka godina, a kasnije joj možemo okrenuti stražnjicu“.[18]

Objavljujući „željeno za stvarno“, Vladimir Solovjev, zahvaljujući svojemu autoritetu istaknutoga filozofa, utjecao je (i još uvijek utječe) na predodžbu o prividnoj želji carske Rusije da ustukne pred „autoritetom vaseljenske crkve“, „donoseći mir i blagoslov narodima“.[19] Na međureligijskom području ovoga filozofa tumače kao „preteču kršćanskoga ujedinjenja“ i gorljiva pripadnika ekumenskoga, „međucrkvenog dijaloga“. Međutim, gledajući iz pozicije postkolonijalne kritike, primjer V. Solovjeva samo potvrđuje navedenu tezu Jaroslava Daškevyča kako je „ekumenizam“ tek jedna od univerzalnih ideja prikrivena „integralnog nacionalizma određene vladajuće imperijalne nacije“.

Riječ je, dakle, ovdje o ruskom kolonijalizmu, koji je svoju bit skrivao iza navodne „kršćansko-europske“ ruske ideje istaknutoga ruskog filozofa. Ali ovo je tek brošurica, dok istodobno golemi dio ruske takozvane religijske filozofije zapravo treba podvrgnuti oštrici postkolonijalne kritike. Rusko carstvo nije svoj diskurs samo bezobrazno nametalo drugim narodima, nego su se tako pripremala „intelektualno utemeljena uporišta“ za vojne intervencije. Povijest sadrži dosta primjera o tomu kako su predstavnici južnoslavenskih naroda sami tražili podršku Moskve, nadajući se pomoći moćnoga saveznika u otporu Otomanskom carstvu“.

 
Juraj Križanić
 

Juraj Križanić je u Hrvatskoj velika i popularna tema. Tome su pridonijeli Miroslav Krleža i Ivan Golub. Hirnyk prikazuje Križanića, njegovo djelo i njegove nakane u drugome svjetlu.

„Istodobno se pojavio problem prevladavanja crkvenoga raskola – glavne zapreke na putu stvaranja moćne antiturske koalicije. Zbog toga nije čudno što se među Hrvatima koji su se, poput Bugara ili Srba, također osjećali ugroženima, s vremena na vrijeme pojavljuju javne ličnosti koje su tražile mogućnosti poboljšanja veza s Moskvom. Za postkolonijalnu kritiku važna je i kasnija interpretacija djelovanja ovih čimbenika, a najznačajnija je osoba među njima hrvatski isusovac Juraj Križanić (1618.-1683.), kojega suvremeni istraživači nazivaju „rusofilom i ekumenističkim vizionarom“.[20]

Vanja Radauš: Juraj Križanić

Za vrijeme studija teologije u Bolonji u ruke je Križaniću dospjela knjiga „Moscovia“ (1587.) Papinog legata Antonija Possevina koji je u Moskvi boravio 1581.-1582., u godinama vladavine Ivana Groznog.[21] Upravo tada nastaje „intentio moscovitica“ (moskovska ideja), o kojoj već godine 1641. Križanić obavještava prvoga tajnika Kongregacije za širenje vjere Francesca Ingolija.[22] Kasnije u Rimu započinje Križanić rad na djelu „Bibliotheca Schismaticorum Universa“ (Opća biblioteka shizmatskih pisaca), u koje je namjeravao uključiti sva kontroverzna pitanja crkvenih razilaženja među katolicima i pravoslavnima.

Godine 1658. Križanić napušta Rim i kreće prema Moskvi. Put ga vodi kroz Ukrajinu; nakratko se zaustavio u gradu Njižin (Ніжин), u kući svećenika Maksima Filimonova (Максим Филимонов), obožavatelja Moskve i jednoga od organizatora ustanka protiv tadašnjega hetmana Ivana Vigovskog.[23] Upravo tada se Križanić intelektualno priklanja promoskovskoj koaliciji izdajnika, uvjeravajući u svojim zapisima Ukrajince kako je „Malorusiji bolje pripojiti se Moskvi, negoli biti u savezu s Poljskom“.[24]

Hrvatski misionar našao se u Ukrajini u vrlo dramatičnom vremenu, u ukrajinskoj povijesti poznatom kao „Pustoš“.* Kao prvo, Križanić je stigao u Njižin već nakon proglašenja Hadjačkoga sporazuma (1658.), koji je prema zamisli jednoga od najobrazovanijih intelektualaca toga doba, Jurija Nemiriča, Ukrajinu trebao vratiti u „poznato prirodno stanje“ i tako započeti stvaranje, uz podršku Kraljevine Poljske, Velike kneževine Litavske i Velike kneževine Rutenske, federativne državne zajednice prema europskom uzoru.[25] Nadahnut tim sporazumom, hetman Ivan Vihovski godine 1659. porazio je blizu Konotopa moskovsku vrlo snažnu (100.000 vojnika) vojsku predvođenu kneževima Aleksejem Trubeckim, vojskovođom Grigorijem Romadanovskim (Григорій Ромадановський) i Semjonom Požarskim (Семен Пожарський), koje je ruski car poslao da dodatno ponize nepokorene Ukrajince. Kako primjećuje suvremeni istraživač ukrajinskoga nacionalizma, Kiril Galuško, ukrajinski povjesničari, prisjećajući se Konotopa, s užitkom citiraju istaknutoga ruskog povjesničara Sergeja Solovjeva (oca filozofa Solovjeva): „Ljepota i ponos moskovske konjice... nestali su u jednom danu... Nikad više nakon toga moskovski car nije uspio poslati na ratište tako sjajnu vojsku. U crnini je Aleksej Mihajlovič izišao pred narod, i užas je prekrio Moskvu...“[26]

Oleh Hirnyk

Bilješke

[1] A. Abramović,„Vladimir Solovjev – vitez svete Sofije“u: V. Solovjev , Tri razgovora ili Priča o Antikristu, Detrecta, Zagreb, 2007.,176.

Moja napomena: Vladimir S. Solovjov, „Povijest i budućnost teokracije“, prvo izdanje na ruskom u Zagrebu 1887. godine, te prvo izdanje na hrvatskom jeziku, studija, Prometej.
[2] A. Abramović,, isto,178.
[3] E. Томпсон, 62.)
[4] В. Соловьев,  Русская идея,Жизнь с Богом, Брюссель, 1987., 7.
[5] Isto, 8.
[6] Isto,13.
[7] Isto,13-14.
[8] В. Соловьев, ,  14.
[9] Isto, 27.
[10] В. Соловьев, 14.
[11]Е. Томпсон, 33
[12] В. Соловьев, 13.
[13] В. Соловьев, 24.
[14] Е. Томпсон, 63
[15] В. Соловьев,SOLOVJEV, V., 25.
[16] І. Ісіченко, Історія Христової Церкви в Україні / Povijest Kristove crkve u Ukrajini,Акта, Харків,2003.,215.
[17] Л.И. Василенко,Введение в русскую религиозную философию / Uvod u rusku religijsku filozofiju, Православный Свято-Тихоновский Богословский институт / Pravoslavni teološki fakultet Sv. Tihona Москва,, 2006.,121.
[18]И. Экономцев, “Национально-религиозный идеал и идея империи в Петровскую эпоху“/ Nacionalno-vjerski ideal i ideja carstva u Petrovo doba u: Homo imago Dei. Miscellanea in honorem Ioannis Golub, Pontificum collegium croaticum sancti Hieronymi, Romae,:1991.,348.
[19] В. соловьев,32.

 
[20] Upravo je tako naslovljena bibliografija radova J. Križanića, koju su priredili hrvatski znanstvenik Ivan Golub i ruski istraživač A.L. Goldberg (Гольдберг, А.Л.). – „Juraj Križanić (1618.– 1683.), Russophile and Ecumenic Visionary“ (1976.).
[21] Ivan Golub, Križanić, Kršćanska sadašnjost, Zagreb,: 1987., 10-11.
[22] Isto,11.
[23]“Іsto, 26; O. Ольжич, Дух руїни,Смололскип, Киїів, 2008.,18.

*„Pustoš“ je razdoblje u povijesti Ukrajine koncem XVII. stoljeća. Obilježeno je padom ukrajinske državnosti i pojavom opće krize. Tijekom toga razdoblja Ukrajina je bila podijeljena duž Dnjepra na lijevu i desnu polovicu. Юрій Немирич/Jurij Nemyryč (1612.-1659.) – ukrajinski vlastelin, kapetan, državnik i diplomat u vrijeme Hmelnickog. Autor Hadjačkoga sporazuma. Hadjački sporazum (ukr. Гадяцький договір, pol. Unia Hadziacka) je politički sporazum potpisan 1658. za vrijeme švedske invazije na Poljsku, između predstavnika Zaporoške Republike, odnosno ukrajinskoga Hetmanata, na čelu s predstavnicima Ivanom Vihovskim i Jurijem Nemiričem, s jedne strane, i političkih predstavnika Poljsko-Litavske Unije, na čelu sa S. Bieniewskim i K. Jewłaszewskim, s druge strane. Najvažnija odredba Hadjačkoga sporazuma bila je uspostavljanje autonomne Velike kneževine Ruske u sklopu federativne državne zajednice – Unija tri naroda. U istoj federativnoj državnoj zajednici Poljaci, Litavci i Ukrajinci (tada poznati kao Rusini) trebali su imati jednaka politička i društvena prava. Konotopska bitka (ukr. Конотопська битва) je ukrajinsko-ruska vojna bitka između ukrajinske zaporoške vojske pod zapovjedništvom hetmana Ivana Vihovskog i s manjim brojem tatarskih i poljskih saveznika, s jedne strane, i ruske carske vojske predvođene Aleksejem Trubeckim te s manjim brojem rusko-ukrajinskih kozačkih snaga, s druge strane. Bitka je započela 26. lipnja 1659. u današnjoj Sumskoj oblasti, u sjeveroistočnoj Ukrajini, nedugo nakon što je 1658. stvorena ukrajinska Velika kneževina Rutenija u sklopu federativne države – Unija triju naroda.
[24] Ivan Golub,,26-27.
 
[25] Н. Яковенко, Нарис історії середньовічної та ранньомодерної України / N. Jakovenko, ,  Rasprave o povijesti srednjovjekovne i ranonovovjekovne Ukrajine,Критика, Київ, 2005.,373.
[26] К. Галушко, Украинский национализм: ликбез для русских,Темпора, Київ , 2010., 232-233.; Н. Яковенко, Rasprave o povijesti srednjovjekovne i ranonovovjekovne Ukrajine, 375.