Profesor Hirnyk traži razloge međusobnog nepoznavanja Ukrajinaca i Hrvata

Sve do ruske agresije na Ukrajinu, hrvatska novinarska, arheološka, historiografska i književna elita nije dovoljno poznavala Ukrajinu, ili o njoj nije ništa znala, a ono što je znala crpila je preko ruskih izvora, bilo školovanje u Moskvi, bilo korištenjem literature objavljene u Rusiji. Slično je stanje i u Ukrajini. Ondje je Moskva određivala znanstvene prioritete, a dominirajuća Ruska Pravoslavna Crkva koristila je pravoslavnu vezu sa Srpskom Pravoslavnom Crkvom i u tom duhu podučavala svoje vjernike. Oleg Hirnyk upozorava na ovu nenormalnu situaciju:

Čak i veoma površno nabrajanje povijesnih činjenica trebalo bi postati ozbiljnim razlogom za aktivnije kulturne odnose između Hrvata i Ukrajinaca. Međutim, početkom XIX st. pojavljuju se zabune glede razumijevanja razlika između Hrvata i Srba, pa čak i u krugovima naprednih ukrajinskih političara i javnih osoba. Sve što se tiče Hrvata postupno ih se poistovjećuje sa Srbima i samo je u kontekstu, prije svega vremenskom, moguće razabrati kada je stvarno riječ o Hrvatima. Na takve, blago rečeno, netočnosti u zapisima Mihajla Dragomanova, primjerice, upozorava Jaroslav Daškevyč. (…)

Međutim, nesporazumi se i dalje nastavljaju, čak i tamo gdje ih nikako ne bi smjelo biti. Tako je, primjerice, Jaroslava Meljnik (Ярослава Мельник), filologinja s lavovskog Instituta ukrajinistike I. Krupjakeviča (Інститут українознавства імені І. Крип'якевича), u knjizi „Ivan Franko i Biblija apocrypha“ (Lavov, 2006.), Vatroslava Jagića nazvala „srpskim slavistom“. Ovu „nevažnu netočnost“ mogli bismo oprostiti kada bi bila riječ o manje poznatom znanstveniku s hrvatskih prostora, ali ne kada je posrijedi svjetski poznati slavist, član ТШ-a*** od 1903. g., pod čijim mentorstvom je Ivan Franko pisao doktorsku disertaciju i odonda su tijekom čitava života održavao s njim aktivnu komunikaciju dopisivanjem.

Unatoč Jagićevu sumnjičavu stavu glede perspektive Ukrajine kao neovisne države, unatoč njegove kritičnosti glede uvođenja nacionalnoga samoopredjeljenja u Galiciji („Ukrajinac“ umjesto „Rusin“; stavovi Franka i Jagića o tomu bili su posve suprotni), ipak, kao znak protuteže ruskim slavistima, Jagić potvrđuje samobitnost ukrajinskoga jezika stupajući u obranu njegova položaja u Ruskome Carstvu, te ostavljajući prostor za objavljivanje radova ukrajinskih slavista u svome časopisu „Archiv für slavische Philologie“ (Arhiv za slavensku filologiju).

Uzajamno nepoznavanje

Slična je situacija i s hrvatske strane, gdje se Ukrajina promatra u ruskom kontekstu, o čemu ćemo kasnije više govoriti. Trenutno je važno posvetiti se razmatranju ključnih razloga „uzajamnog nepoznavanja“ naroda bliskih duhom i povijesnom sudbinom.

Bez pretjerivanja možemo ustvrditi kako je totalitarna prošlost najvažniji razlog do sada neostvarenih kulturno-povijesnih odnosa između dvaju naroda. Međutim, imamo li pravo govoriti „totalitarna“ o „prošlosti“ Ukrajine, ili nije samo to posrijedi? Kakvo je iskustvo stekla Hrvatska u suprotstavljanju „srpsko-jugoslavenskom“ kolonijalizmu i u borbi za neovisnost 90-ih godina prošloga stoljeća? Koje zaključke na osnovi tog iskustva može izvući Ukrajina, koja se još uvijek nalazi u orbiti ruske kolonijalne politike?“

Rad na prevođenju knjige dr. Hrvoja Kačića prućio je Olegu Hirnyku istražiti fenomen ruskog imperijalizma, velikodržavlja i neokolonijalizma.

„No, skratimo i započnimo raspravu o tomu što je glavni razlog ukrajinskoga prijevoda knjige „U službi Domovine“ (Zagreb, izd. iz 2006.) Hrvoja Kačića, hrvatskoga diplomata i važne osobe političkoga i javnoga života Republike Hrvatske. Bez dobrog razumijevanja kolonijalnih pojava, koje su obilježile slavenski svijet, preostaje tek nadati se promjenama u budućnosti. Kačić će nekoliko puta citirati bivšega francuskog ministra vanjskih poslova Rolanda Dumasa, koji je na sastanku Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda godine 1991. rekao: „svjedoci (smo) raspada dvaju posljednjih kolonijalnih carstava u Europi“ – SSSR-a i SFRJ.

Neistraženo carstvo ruskog imperijalizma

Teza o kolonijalizmu u slavenskom svijetu neminovno nas vodi u gotovo neistraženo carstvo ruskoga kolonijalizma, koje je izravno (vezano za Ukrajinu) ili neizravno (vezano za Hrvatsku). Rusku kolonijalnu politiku „kopirao“ je (i time postao) velikosrpski, kasnije jugoslavenski kolonijalni model, te tako ograničio pristup Ukrajinaca i Hrvata u svjetski prostor povijesnih i kulturnih međuodnosa. Međutim, osnovni problem kolonijalnih procesa u „slavenskom svijetu“ leži u njihovoj načelnoj razlici u odnosu na postojeće predodžbe, formirane na temelju zapadnoeuropskih kolonijalizma, tj. britanskoga, francuskoga i španjolskoga.

Budući da se tradicionalni pojam „kolonijalizam“ povezuje s ekonomskom i kulturnom dominacijom Zapada“, postkolonijalni studiji stavili su si u zadaću „istaći i subjektivne pristupe, ranije marginalizirane ili ugušene zapadnim kolonijalizmom, a to uključuje fundamentalnu kritiku zapadnih predodžbi o kulturnoj i rasnoj superiornosti“. Postkolonijalna kritika povezuje se najprije s radovima Edwarda Saïda i njegovih sljedbenika – Gayatri Chakravorty Spivak i Homija K. Bhabhe, čije se teorije temelje na suprotstavljanju europskoj bijeloj rasi, dajući tako „rasnu obojenost“ njihovim postkolonijalnim shvaćanjima.

Događalo se da je u slavenskom svijetu najagresivnija bila (i jest) politika ruskoga imperijalizma, koja je vješto manipulirala „slavenofilskom idejom“, šireći na taj način sverusku kolonijalnu ideologiju na čitav slavenski prostor. Ruski kolonijalizam postao je primjerom (u negativnom smislu riječi) i drugim narodima, najprije Srbima koji, nekritički „oponašajući“ rusku imperijalnu politiku, nisu uspjeli izgraditi normalne odnose s najbližim susjedima.

U nesavladivoj želji za velikosrpskom hegemonijom na cijelom balkanskom i okolnom prostoru, oni su pokopali realnu mogućnost osnutka južnoslavenske konfederacije. Bez razumijevanja prirode ruskoga kolonijalizma, koji potvrđuje priču o prisutnosti Rusije ne samo na osvojenim teritorijima (Ukrajina) nego i na teritorijima koje je Rusija uključila u planove budućega „dobrovoljnog pripajanja“ (tzv. „balkansko pitanje“), nije moguće razumjeti tragične povijesne stranice ni Ukrajine ni Hrvatske.

Posebnost ruskog kolonijalizma

Na posebnost ruskoga kolonijalizma više je puta upozoravao istaknuti ukrajinski povjesničar Jaroslav Daškevyč, uvjetno izdvajajući „'europski i azijski tip kolonijalizma' ruskoga imperija“. Međutim, prvi je put problematiku ruskoga kolonijalizma unutar postkolonijalnog diskursa istaknula američka istraživačica poljskoga podrijetla Ewa M. Thompson u istraživanju „Imperial Knowledge, Russian Literature and Colonialism“ (2006.).

Priznajući neosporne zasluge Edwarda Saïda, čije je istraživanje „Orientalism“ (Orijentalizam, 1979.) „teoriji i istraživanjima postkolonijalizma (dalo) impuls i zakonitosti, kojima se ranije nisu mogli pohvaliti“ , Ewa Thompson nastavlja dalje, oslanjajući se na tezu da se „kolonijalizam može pojaviti u različitim dijelovima svijeta, ali njegovi se objekti ne ograničavaju ne-bjelcima i ne-Europljanima“. Istraživačica navodi paradoksalnu situaciju, gdje „su zadnji koji shvaćaju činjenicu kako su zaista bili objektom kolonizacije bijeli Europejci koji su upoznali kolonijalni pritisak Rusije ili Njemačke (ili, u prethodnim stoljećima, imperijalne Turske)“.

Svjesna je da se problem kolonijalizma „bijelih prema bijelima“ ne uklapa u postkolonijalnu teoriju koju su konstruirali ne-bijeli istraživači poput Saïda, Spivakove i Bhabhe jer, naglašava Thompsonova, „ne rasa, nego nacija igra glavnu ulogu u stvaranju ruskoga kolonijalnog mentaliteta“. Ona se distancira od liberalne teorije prema kojoj je nacionalizam tipičan samo za neformirane nacije kao pojava njihove zaostalosti i „nedoraslosti“.

Stvarno, nacionalizam je postojao i postoji kako u razvijenim zemljama s izgrađenim demokratskim ustrojem, tako i u zemljama koje „u razvoju“, a razlika je formalna: „agresivni nacionalizam“ pokazuju imperije u odnosu prema kolonijama, a „obrambeni nacionalizam“ tipičan je za nacije koje osjećaju opasnost za vlastito postojanje zbog malobrojnosti ili zbog ekspanzivne ugroze svojih susjeda. Malobrojna Hrvatska bila je prisiljena posegnuti za „obrambenim nacionalizmom“ i suprotstavljati se „agresivnom nacionalizmu“, najprije Turske, kasnije Ugarske, Italije..., a tijekom XX st. srpsko-jugoslavenskoj ekspanziji.

Unatoč prednosti Ukrajine pred Hrvatskom u prostornom smislu i prema brojnosti stanovništva, njezina je povijest, također stalna potraga za modelom „obrambenog nacionalizma“ koji bi bio učinkovitiji u ukrajinskim uvjetima suprotstavljanja ruskom ekspanzionizmu. Logično bi bilo očekivati da su se na nekom od kriznih povijesnih raskrižja, gdje su se oba naroda gotovo istovremeno našla pred graničnim egzistencijalnim situacijama (Prvi i Drugi svjetski rat), kada su se povijesni putovi Ukrajine i Hrvatske preklopili ili makar približili u međusobnoj zainteresiranosti. Ali do danas se to nije dogodilo. Zašto?

E. Thompson smatra kako su nacionalne zajednice, za koje je tipičan obrambeni oblik nacionalizma, zbog razumljivih objektivnih razloga usmjerile dinamiku vlastita života u velikoj mjeri prema unutra, a ne prema van, trošeći „svoje resurse na otpor imperijalizmu, zbog čega stradaju druga područja djelovanja“. To djelomice objašnjava razloge uzajamna nepoznavanja između Ukrajine i Hrvatske.

Međutim, Thompsonova ukazuje na još jedan problem. Piše: „Za razliku od postkolonijalnih teritorija Azije, Afrike i Latinske Amerike, gdje su odgojene mnoge ličnosti, koje su rekle sve o drugoj strani medalje kolonijalizma, u nekadašnjim ruskim dominijima takove glasove gotovo da se ne čuje“. Tu je znanstvenica posve u pravu, kao i u tomu da je veći problem taj što se takvi glasovi ne žele čuti ili se poduzima sve da ih se ne bi čulo. Spomenuti istaknuti ukrajinski povjesničar, Jaroslav Daškevyč, opisuje gotovo detektivsku priču o svojemu sudjelovanju, točnije „nesudjelovanju“ na kongresu sa simbolično naslovljenom temom „Sretna Europa – utopija?“, održanom u listopadu 1994. u Frankfurtu/M.“

U kontekstu incidenta na Kongresu povjesničara u Frankfurtu /M 1994. Hirnyk je progovorio o fenomenu nacionalizma, temi koja je još uvijek vrlo aktualna i politički iskorištavanja i kod nas, u Hrvatskoj. Zanimljiva je u tome kontekstu, njegova analiza hrvatsko-ukrajinskih paralela:

Nacionalizam

„Unatoč tome što je povjesničarima predložena tema: „Komunizam, demokracija, nacionalizam: slučaj Ukrajine“, već bila uvrštena u program Kongresa i proceduru organizacije, poziv ukrajinskoj delegaciji je zbog neobjašnjivih razloga izostao. Organizatori Kongresa, među kojima su bili profesor Sveučilišta u Salzburgu dr. Felix Unger i bečki kardinal Franz König, zaboravili su na svoju austrijsku moralnost i osjećaj duga, obrativši se povjesničarima s molbom da obrazlože neočekivan izostanak ukrajinske delegacije bez obzira na činjenicu što je ukrajinsko izlaganje već bilo uključeno u program Kongresa. To je, međutim, jednostavno zanemareno. „Čija ih je ruka izbrisala iz programa? I zašto?!“ – pita Daškevyč. Odgovor nalazimo u ulomku neobjavljenog izlaganja s istoga kongresa: „Posebno je odvratan i grozan scenarij u kojemu poglavari nacionalnih i imperijalnih država, koji opstaju na vrhu upravo zahvaljujući nacionalizmu koji je u temelju zaštite vlastite države, preziru i vrijeđaju kao nacionalističke one skupine s kojima im u određenim političkim situacijama nije oportuno biti. I ne bi baš milozvučno zborile ideologije kad bi se neke države štitile pomoću patriotizma; da SAD brane američki način življenja, Švedska – švedsku demokraciju, a Francuska – francuski republikanski ustroj; kada se bolje promisli (molim, zamislimo se), sve one štite vlastite države, vlastite nacije u ime vlastita nacionalizma. Možda ne bismo trebali biti licemjerni, ali takvo je licemjerje postalo temeljem mnogih državnih ideologija“. Na isti problem upozorava Thompsonova, pišući o „rutinskom iskorištavanju“ termina nacionalizam baš u onih koji tobože stoje na pozicijama „iskorjenjivanja nacionalizma“, a obilježje „krivih u nacionalizmu“ dodjeljuju samo slabim nacijama, zaobilazeći vlastitu demonstraciju nacionalizma stabilnih i u sebi sigurnih etnosa“.

U drugom članku, „Istraživanja nacionalizma“, Daškevič dokazuje da iz temeljitije analize pokušaja realizacije suvremenih tzv. „univerzalnih ideja“ – unatoč internacionalizmu, kozmopolitizmu, europeizmu, ekumenizmu, otvorenom društvu itd. – proizlazi da je posrijedi „samo još jedna modifikacija zakamufliranog integralnog nacionalizma određene pan-imperijalne nacije“. Njegovi zaključci izravno se podudaraju s tvrdnjama Leele Gandhi, na koju se u kritici ruskoga totalitarizma poziva E. Thompson. Naime, prema Leeli Gandhi, za nacije-kolonizatore i nacije-imperijaliste tipična je „vlastita univerzalizacija“ i nju koriste kako bi proglasili „nezakonitim bilo kakav prosvjed protiv njih (a takav prosvjed je nacionalizam, op. aut.), tretirajući ga kao nešto zaostalo, necivilizirano, seljačko“.

Jaroslav Daškevyč i Eva Thompson slažu se u stavu kako „temeljitije istraživanje raznovrsnijeg iskustva vezanog za nacionalizam može pomoći iskristalizirati i civilizirati univerzalna stremljenja prema identitetu i trajnosti, ograničavajući istodobno nacionalizam zarobljenih nacija, jednako kao i u širenju patoloških manifestacija agresivnog, ekspanzivnog nacionalizma, koji je vrhunac dosegnuo u ruskom kolonijalizmu. Ipak, glavni predmet rada na području slavenskih postkolonijalnih studija još je pred nama. Kao što je rečeno, Rusija ne samo da je utvrđivala narav vlastite prisutnosti na već okupiranom teritoriju, nego je i snažno koristila literaturu i povijesnu znanost, uključujući i religijsku filozofiju, za utvrđivanje vlastitog dojma 'spasiteljice cijeloga slavenskog svijeta' na teritoriju (najprije na Balkanu) svoje imperijalističke patologije“.

Rusi su dali važan doprinos istraživanju zaštitničkih oblika sadržanih u planovima budućih aneksija. Rusija je unaprijed pripremala elite tih država za svoju aktivnu, čak i vojnu prisutnost, dijeleći intelektualcima južnoslavenskih krajeva zvanja članova Ruske akademije znanosti u Sankt Peterburgu. Tako je godine 1760. njezin počasni član postao poznati hrvatski filozof, fizičar i matematičar Rudjer Bošković (1711.-1787.). Navodeći njegovo ime u komentarima znanstvenih publikacija, ruski znanstvenici izbjegavaju precizirati njegovo podrijetlo, te se može steći dojam kao da je bio Rus. Vatroslav Jagić postao je članom iste akademije 1880. godine, nakon čega je tijekom 1880.-1886. predavao na sveučilištu u S. Peterburgu. Razumljivo je u tim okolnostima od njega očekivati pozitivan stav glede pitanja o ukrajinskoj neovisnosti. Štoviše, smatrajući se pripadnikom kruga poštovatelja Ivana Franka, u korespondenciji s Peterburškom akademijom znanosti svoga je učenika i ukrajinskoga genija predstavljao u potpuno drugom svjetlu. Jagić je vjerno zahvaljivao svojoj „pokroviteljici“, opjevavši rusku literaturu nastalu u uvjetima stalne borbe za očuvanje kršćansko-bizantskog identiteta nasuprot „opasnim čimbenicima“ koji su prijetili „pravoslavnoj“ duši u vidu poljskih ili njemačkih utjecaja. Ova beskrajna borba za vlastiti identitet odrazila se u ruskoj umjetnosti ikona (posebno u XVII. st.) u slikama „Sudnjega dana“, gdje su grješnici u paklu obvezno prikazivani u njemačkoj ili poljskoj odori.

Tako je Vatroslav Jagić, puno prije američkih povjesničara, postao „istraživačem stava da je Rusija bez presedana stradala od inozemnih upada i da su ti upadi bili trajna nesreća ruske povijesti“, potvrđujući tako u slavenskom prostoru predodžbu o Rusiji „ispunjenoj suosjećanjem prema stradalima od ugnjetavanja tuđih naroda“.

Oleh Hirnyk