Kako je mladi Sinjanin uzvratio Albertu Fortisu (2)

Odgajani u slijepoj religioznosti i neznanju, dalmatinski su Zagorci bili veoma podložni svakoj vrsti praznovjerja. Od prirode skloni maštanju i njegovanju legendi iz davnine, stvorili su čitavu malu mitologiju čije tragove nalazimo i danas u pričanjima starijih ljudi. Njihovo praznovjerje Lovrić ironizira i kaže: „Takva je sudbina neznalica: sve je ono natprirodno, čemu ne znamo uzroka." Međutim, ta je zagorska mitologija u 18. i 19. stoljeću bila za Europu toliko slikovita i uzbudljiva te je predstavljala obavezan začin tekstova u kojima se govorilo o našim ljudima i krajevima.

Prvenstveno vezani uz život na otvorenom, posebnu su pažnju posvećivali pučkoj astrologiji ili - kako bismo danas kazali – vremenskoj prognozi. Tako kad „žabe krekeću, kad se mačke grebu, ili kad ovce legnu u drugačijem položaju nego obično" siguran je predznak da će biti kiše. Isto najavljuju i „dva slijepa sunca" pri zalazu. Ako se vide pri izlasku sunca, onda će biti vjetra. Mnogo ih je zabrinjavala i bura, jer im je često odnosila slamnate krovove koliba. Držali su ,,da ako ne prestane treći dan, onda traje četrnaest dana, ako ne prestane četrnaesti dan, traje sedamnaest dana, a dulje ne može trajati". Vjerovali su da se rađa u špiljama planine Prologa.

Usput su se i sami rugali takvim prognozama pričajući o dvojici braće Cigana koji su bili savršeni astrolozi na taj način „što bi jedan rekao da će biti kiše, a drugi, da neće". Lovrić odmah napominje da su slična i proročanstva koja daju kaluđeri kada je neki pravoslavni Zagorac na samrti: „Jedan od njih rekne bolesniku, da će umrijeti, a drugi, da neće. Tko pogodi, toga drže za proroka, a o onom se drugome ne govori."

U svakoj neuobičajenoj nebeskoj pojavi vidjeli su predznak nekog kobnog događaja. Lovrić detaljno opisuje pojavu kometa i polarnog svjetla 1769. godine. Najprije se vjerovalo da je to siguran predznak propasti turske sile, ali kada je nekoliko mjeseci poslije Cetinsku krajinu pogodio katastrofalan potres, za to su opet okrivili komet. Čak su govorili da je sve to predznak sudnjeg dana. Istovremeno se bila proširila priča o „izvanrednom i još neviđenom čovjeku" kojega je neki Zagorac goneći u mješinama vino za Božić zatekao u gaju „gdje vrti na ražnju i peče čitava vola". Kada je div pojeo vola i ispraznio mješine, reče „da je on Glad, što hoda po svijetu". Poslije su tvrdili da div nije zapravo bio Glad, nego Antikrist.

Najneobičnijom pričom Lovrić smatra onu o Zmiji. Zagorci su vjerovali da su u početku postojala tri sunca, a kako zmija nije mogla podnositi toliku vrućinu, progutala je dva i pol. Današnje sunce samo je polovica onoga trećega. Zato je Zmija osuđena „da se krije u podzemlju..." Otada sunce veli onome tko je ubije: "Cvala ti desnica!", a onome koji je mogao, a nije je ubio: "Usahla ti desnica!" Ujedno smatraju da zmije čuvaju skriveno blago i da je veoma sretan znak naići na zmijsko klupko.

Zagorci su običavali govoriti: Srića te gleda, Nesrića ti ne da. U tome Lovrić vidi ostatke starih poganskih božanstava koje su zvali Dobra Srića i Nesrića. Međutim dušobrižnici su ih uspjeli uvjeriti da „nad kršćanima bdiju samo anđeli čuvari, a da je vragovima dopušteno da ih napastuju". Zato i smatraju „da je svaka bolest, koja nije česta i kojoj se ne zna uzroka, đavolja bolest". Otuda i stihovi: Srića se po gori tužila / Maniti mi ljudi dodijaše / Pobudale pak Nesriću krive. Zanimljivo je da je tada bilo u modi biti „opsjednut" jer se držalo da su oni „sveti mučenici naših dana". Evo kako Lovrić opisuje jedan slučaj opsjednutosti:

„Jako vino i prepun želudac doveli su nekog Zagorca u takvo stanje, da je izgubio dar govora i stao se đavolski previjati. Odmah pođoše po cokulaša. Taj dođe, i misleći da je Zagorac opsjednut, počne zaklinjati. Ne prođe mnogo vremena poslije zaklinjanja, kad Zagorac počne izbacivati sve ono, što mu je otežavalo želudac, i odmah osjeti, da mu je bolje. Nato cokulaš stane srdito grditi pijanca, a ja, videći to, dodam: 'Ta veselite se, oče; istjerali ste mu iz tijela velika vraga'."

Kao i ostali narodi, Zagorci su vjerovali u sne zato „što se pamte snovi, koji se slučajno ispune, a zaboravljaju se svi drugi, koji se ne ispunjavaju". Kad snivaju mrtve, odmah se obraćaju „pastirima duša, koji im kažu kako javljanje pokojnika znači, da im je vrlo potrebna pomoć u elemozinama, misama molitvama, da budu oslobođeni iz čistilišta". Lovrić ironično napominje: „Po revnosti Zagoraca prema mrtvima, moglo bi sto takvih snova osiromašiti čitava sela."

Najznačajnije mjesto u praznovjerju zauzimale su vještice „koje borave u crnim oblacima ili u orahovim krošnjama". One „noću kriješte i lete vadeći srce djeci u kolijevkama". Najaktivnije su „u noći uoči Jurijeva i uoči Ivanja 23. lipnja", tada sprečavaju da se ubere sjeme papradi, jer onaj tko bi ga ubrao „mogao bi saznati sve što se zna i misli na svijetu". U kategoriju vještica svrstavali su i Moru „koja noću sisa krv ljudima različite starosti", a to je incubus kod starih naroda, kaže Lovrić i daje njegovo medicinsko tumačenje.

Od vještica štite baornice, ali samo ako ih platimo. Jedna od njih kao najuspješniji lijek protiv vještica preporučivala je „pojesti pečena morskog pužića, jer onda srce ozdravi". Međutim, tko se sprijatelji s baornicama „ne može biti odriješen od otaca cokulaša, a razlog je jasan!". Onoga koji slučajno nešto unaprijed pogodi ili prorekne prozovu čarovnikom. Ovi su uz vještice strah i trepet svih Zagoraca. Čarovnici i vještice „čine svoje čini kostima pokojnika, biljkama i sličnim neukusnim budalaštinama..."

Vukodlaci nastaju „od same ljudske kože, naduvene od vraga i napunjene krvlju". Vukodlacima postaju oni mrtvaci ispod kojih je prošla neka mala životinja. Oni su opasni samo zato „što siluju tuđe žene, koje se ne stide pripovijedati kako su ih vukodlaci prisilili, da pristanu na njihove želje". Lovrić otvoreno aludira govoreći: „To su, kako se vidi duhovi, koji vole preljub." Kaže da župnici imaju raznih sredstava protiv vukodlaka, ali se događa da žene „naročito ako su ljepuškaste", već istog dana „budu ponovno silovane, tek što se smrkne, samo ako im nema blizu muževa, jer se čini, da se vukodlaci jako boje ljubomornih muževa..." Vjerovalo se da bi za muža bilo opasno ako bi zatekao vukodlaka sa ženom jer bi se ovaj tada „brutalno izdovoljio i na njemu". Lovrić zaključuje: „Tako kod nas prepredeni ljudi iskorišćuju tuđe neznanje, da zadovolje svoje želje."

Mladog vukodlačića nazivali su mačić. Jedni su ga smatrali anđelom, a drugi vragom. Međutim, on nije opasan, samo „spava pod gospodarovim krevetom, da bude spreman na svaku njegovu zapovijed". Za onoga što se štednjom obogatio govorilo se „da ima mačića u kući".

Po vjerovanju Zagoraca bauk ili maninorgo „ponajviše se pojavljuje u obliku magarca... On je kadar ponijeti čovjeka do iznad kakva drveta, ili pak najednom iščeznuti, da se na kraju pretvori u vrlo smrdljivu tvar i ostavi čovjeka zagnjurena u nju, tako da se teškom mukom očisti."

Vjerovali su čak i u natprirodnost jeke. Nazivali su je duhom vada, koji ne čini zla „osim što se drugome ruga".

Lovrić govori o raznim noćnim priviđenjima i sablastima za koje se priča da se pojavljuju u napuštenim kućama, osobito kod onih koji nisu ništa ostavili crkvi. Jedan manje praznovjeran Zagorac pregledao je takvu kuću i „našao blizu kućnih temelja rupu, kroz koju je mogao ući čovjek, a da ne bude viđen, a našao je još i ostatke vrpčica pričvršćenih za stvari, kojima se mogla proizvesti buka, i rupe kroz koje su mogle proći te vrpčice, tako da je stojeći izvana mogao unutra izazvati šum..." Dakle radilo se o trikovima koji se i danas primjenjuju osobito po starim engleskim dvorcima da bi se praznovjernim turistima pružilo nekoliko trenutaka strave!

Strah je među Zagorcima izazivao i divlji oganj ili svjećice, što se stvara na zemljištu gdje nešto trune. Ako je modar „onda su ondje duše pokojnika", ako je crven, „onda je to znak, da je ondje blago". Svi su oni, inače, bili opsjednuti traženjem zakopanog blaga. Ponajčešće su ga tražili pomoću grana masline ukrštenih u rašlje. „Ja sam se", kaže Lovrić, „do suza nasmijao slušajući kako se neki dobri fratar cokulaš mučio, da mi objasni fizički uzrok ove pojave...!"

Zagorci su se uglavnom liječili bez pomoći liječnika i bez dijete, uzimajući svoje domaće lijekove. Univerzalnim lijekom smatralo se „dobro vino i rakija". Protiv grčeva u želucu „upotrebljavaju rakiju, u koju uspu dozu puščanog praha". Drugi neobičan lijek za čišćenje bili su vanjski oblozi od „dobro stučenih živih riječnih rakova" ili napitak „od rakije, meda i jelove smole, koji treba da malo uzavri, prije nego što se popije". Ovaj posljednji smatrao se dobar i protiv sušice.

Bolesti su tjerali i tako što se „dobro pokriju šćavinom (pokrivačem) i leže na leđima ispruženi prema suncu, ako je ljeto, ili prema vatri, ako je zima." Bolesnik se može osloboditi groznice i tako što „u kritično vrijeme snažno hoda i popije toliko vina, da se posve zaboravi". Protiv reume ribaju bolesnika po leđima, a kod protisli jedni stavljaju na bolnu stranu „užaren kamen umotan u suhu krpu, ili proso dobro ugrijano na vatri", a drugi „popiju mišje blato izmiješano u vodi". Na rane stavljaju melem „sastavljen od ulja, žumanjka i kojeg zrna soli". Međutim, tajanstveni savršeni lijek protiv svih bolesti bila je takozvana misećina, koju nitko nikada nije uspio pronaći.

Od svake bolesti i vradžbine štite zapisi koje dijele pojedini župnici „kojima se sva vrlina sastoji u tome, da znadu misu naizust, a da je ne razumiju". Ti su zapisi „presavijeni u obliku pisamca u veličini od jednoga ili dva nokta", a na njima su zapisane besmislene riječi. Također pomaže ugljen sv. Lovre koji se može naći „pod kamenom koji čitavu godinu dana nije maknut s mjesta". Lovrić duhovito napominje: „Nisam siguran, ne dobiju li Zagorci kilu tražeći pod ogromnim komadima kamenja spomenuti ugljen..."

Razumiju se i u kirurgiju, „divno znadu složiti i urediti slomljene kosti". Znaju ukloniti i očne mrene. Krv puštaju „noževima i britvama". Umirućem daju jesti sve što zaželi, a „više od svega slatko vino, ako ga nađu, i pošto nakvase spužvu, izažimaju mu silom, u usta..."

Liječnika rijetko zovu, jer za njegov trud i za doček u kući treba "tri ili četiri cekina", a s bolesnikom će ionako biti što mu je suđeno. Lovrić zaključuje: ,,Tko zna, neće li doći vrijeme, kad će i oni htjeti živjeti po modi, dobavljajući sebi liječnike?"

Međutim, uza sve to „u mnogim mjestima ima časnih staraca, koji žive dulje od jednoga stoljeća". Lovrić smatra da toj dugovječnosti „vrlo mnogo doprinosi jednostavnost hrane i naročito velika upotreba mlijeka, pored čistoće zraka i trudna života".

Frano Baras

Prilog je dio programskoga sadržaja "Događaji i stavovi", sufinanciranoga u dijelu sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.