Ateističko oblikovanje društva - zapreka sveopćem napretku

Čisto teoretski gledajući spoznajemo da živjeti po načelu „kao da Boga nema“ nužno ima konkretne posljedice kako za život pojedinca tako i za život čitavog društva. To isto vrijedi i za život po načelu „živjeti kao da Boga ima“. Konkretno rečeno: vjerovati ili ne vjerovati nije samo privatna stvar nego je to civilno, javno pitanje.

Društvo, čiju populaciju većinski čine kršćanski vjernici, stvarat će odnose među ljudima u smislu evanđeoske etike; društvo s većinom ateista oblikovat će društvo po svojoj etici. Razlike između obaju društava bit će sigurno velike. S time u vezi je opravdano znanstveno istraživanje s pitanjem: koja od ovih etika služi na dobro čovjeka i društva, i koja djeluje na štetu čovjeka pojedinca i na društvo u cjelini? To nije samo znanstveno pitanje nego je to eminentno političko pitanje. Općenito rečeno: veliki broj pitanja, o kojima odlučuje politika, su pitanja etike i morala. Tu je razlog i uzrok žestine diskusija u politici i u društvu. Zbog pluralizma i relativizma kao idejnog temelja demokracije društvo će neprestano osjećati problematiku zbog većeg broja različitih nacrta života na osnovi različitih sustava vrednota. To će opet izazivati sve širu i dublju podjelu društva iz kojeg će se vjerojatno rađati nestabilnost, netrpeljivost, nesloga u bitnim pitanjima života. Takvo društvo će jedva napredovati. Danas je potrebno provoditi znanstveno istraživanje o štetnosti teoretskog i praktičnog ateizma za daljnji razvoj čovjeka i društva budući da koncept sekularne države počiva na načelu: postupati i odlučivati „kao da Boga nema“.

Mnoge skupine ljudi od moći shvaćaju ovaj koncept sekularne države kao odluku za ideologiju ateizma u najširem smislu riječi. To je teoretski posve krivo. No u praktičnom životu, prije svega u politici, mnogi smatraju borbu protiv vjere i Crkve službenom zadaćom države, jer je država odvojena od Crkve i jer se naziva sekularnom državom. To krivo shvaćanje „sekularne države“ upotrebljava politička ljevica. Čim dođe na vlast, odmah kreira zakone koji su protivni kršćanskoj tradiciji i koji su u skladu s ateizmom kao tradicionalno službenom ideologijom ljevičarsko-liberalnih snaga društva. Time se oblikuje „ateističko“ društvo uz prisutnost kršćansko-demokratskih stranaka, ali ne kao službeno ateističko društvo jer se ne ispovijeda neka ateistička ideologija, primjerice marksizam, kao državna ideologija. To društvo za vrijeme vladanja liberalno-ljevičarske većine možemo adekvatno nazvati društvom koje živi „kao da Boga nema“, pa makar način života po toj formuli trajao samo četiri godine kada birači donose novu vladu.

Očigledno je da se nalazimo u stanju „permanentne kulturne revolucije“ u svjetskim razmjerima koja je motivirana ateističko-sekularističkim svjetonazorom. Njezin glavni nositelj su određene snage kulturnog i znanstvenog života, nevladine organizacije pod okriljem UN-a, internacionalno organizirani feministički i gender-pokret, i mnoge udruge.

Politički te pokrete podupiru i zastupaju liberalno-ljevičarske stranke svuda u svijetu, i kod nas. Znanstvena istraživanja s pitanjem, u kojoj mjeri utječe ateistički način života na razvoj čovjeka pojedinca i na razvoj društva, donose nam saznanja i spoznaje, iz kojih možemo zaključiti da ateističko-sekularističko usmjerenje društva zajedno s nihilizmom i relativizmom našeg vremena treba smatrati simptomom duhovno-kulturnog nazadovanja današnje civilizacije. Konkretno rečeno: ateizam je učinkovita zapreka za potpuniji i svestraniji razvoj današnjeg društva u smislu kršćansko-humanističkih ideala na dobro čovječanstva. Zbog kratkoće prostora nabrojimo nediferencirano što je to „sve“, što je danas dozvoljeno činiti u ime slobode, i što u tradicionalnoj humanističko-kršćanskoj kulturi nije bilo dozvoljeno, i ne smije biti niti danas dozvoljeno činiti, jer je nespojivo s Božjim zapovijedima, jer vrijeđa dostojanstvo čovjeka i njegova prava, jer se protivi razumu klasične etike i jer je uzrok negativnih posljedica za čovjeka i za društvo. Da nabrojim: dozvoljeno je propagirati i provoditi u praksu gender-ideologiju - rodnu ideologiju; „pravo“ na slobodnu ljubav, na kontracepciju, na pobačaj, na eutanaziju, na umjetnu oplodnju, na izbor spolne orijentiranosti, na istospolni brak, na produciranje pornografije preko medija i time kršenje dostojanstva čovjeka, razaranje bračnog i obiteljskog života, slabljenja napretka u izgradnji čovjekove ličnosti, zapreka zdravog razvoja seksualnosti mladih (seks-industrija ima godišnju zaradu od 50 milijardi eura)... U ime slobode može međunarodni kapital stvarati uvjete života bezbrojnih ljudi i obitelji po svojoj zakonomjernosti. U ime slobode može znanost istraživati sve „postojeće“ i eksperimentirati sa životom čovjeka s ciljem postati gospodar života i smrti. Sigurno se pitamo kako je sve to moguće imajući pred očima svečane Deklaracije o dostojanstvu čovjeka i pravima čovjeka...? Dajmo se inspirirati u našim razmišljanjima o tome od najvećeg filozofa do danas Platona. Evo što Platon kaže: „Prevelika sloboda se očito ne preobražava u ništa drugo nego u preveliko kmetstvo, i to kako za pojedinca tako i za državu (polis). Dakle, najvjerojatnije je da tiranija ne proizlazi iz nijednog drugog ustavnog uređenja nego iz demokracije: iz najviše slobode rađa se najveće i najkruće kmetstvo“ (Država, 8. knjiga). Time je sve rečeno onome koji zna i hoće razmišljati.

Naime, „moć čovjeka da iz sebe čini, što mu je volja, stvara situaciju u kojoj moć nekolicine čini od mnogih drugih, što je nekolicini volja“ (C. S. Lewis, Ukinuće čovjeka).

Za volju objektivne istine trebamo napomenuti jednu vrlo važnu činjenicu kod odlučivanja o etičkim vrjednotama. U demokratskom društvu se dolazi do odluka glasovanjem. Praksa pokazuje da su rezultati glasovanja kod svakog pitanja etičko-moralne naravi vrlo tijesni, to jest pobjeđuje se s 1% većinom. Stoga zaključujemo da ateističko-sekularističke snage današnjeg društva nisu baš tako jake kako nam se možda čini. Ono što nas mora zabrinjavati je činjenica da kršćani preslabo žive svoju vjeru i da zbog toga vrednote kršćanstva, iako prihvatljive za svakog čovjeka, pa i za ozbiljnog ateista, ne dolaze dovoljno do izražaja u javnom i političkom životu. Treba reći: naša slaba vjera, naša životna praksa suprotna Evanđelju je barem povod, ako ne već uzrok, nevjere drugih. „Pobožni“ ateisti, a ima ih, nama ne zamjeraju što smo dobri, istinski kršćanski vjernici. Zato trebamo njihovu kritiku na račun kršćanstva i Crkve uzeti ozbiljno. Znam o čemu govorim. Od „pobožnih“ ateista sam čuo sljedeće izjave: „jasno mi je da bez povezanosti s Bogom nije moguće vladati nad narodom, niti će narod moći napredovati“; „napuštanje načela kršćanske vjere vodilo je i vodit će uvijek u nesreću naroda“; „etičke vrednote i dobri etički zakoni države imaju korijen u kršćanskom tlu“; „etika, koja se ne može pozivati na religioznu svijest građana, nema dovoljno snage da se progura u društvu“; „govoriti o odgovornosti u politici, u gospodarstvu, znanosti bez pozivanja na odgovornost pred Bogom, je prazan govor“; „nisam vjernik, ali se jako bojim živjeti u bezbožnom društvu“. Ove misli iz kruga mojih kolega i znanaca, koji se smatraju nevjernicima ili ateistima, možemo svim srcem pozdraviti i prihvatiti. Oni se u potpunosti slažu s procjenom pape Benedikta XVI. i time sa svim pravim kršćanskim vjernicima. Papa kaže: „Kršćanstvo nije samo neki koristan element društva nego je ono element kojeg se ne možemo odreći u izgradnji dobrog društva i pravog suštinskog razvoja čovjeka“ (Caritas in Veritate,4). Teološki rečeno: bez ostvarenja i oživotvorenja evanđeoskih riječi da smo mi, kršćanski vjernici „sol zemlje“ i „svjetlo svijeta“ ne može biti i neće biti trajnog ostvarenja niti ljudskih prava niti pravde niti miroljubivih odnosa između ljudi jednog društva i između naroda i kultura svijeta. Kršćanstvo sa svojim duhovnim blagom nije samo jedna od više opcija za oblikovanje društva i čovjeka po slobodnom izboru skupina društva i političkih stranaka. Blago kršćanstva - u njega spadaju i istinski vjernici kao članovi Crkve - je nešto na čemu društvo i čovječanstvo mora graditi svoju budućnost za uspješan život ovdje na zemlji i za vječno spasenje u punini života s Bogom.

dr. Josip Sabol