Splitske sumporne toplice

Iako je u to vrijeme današnji pojam turizma još nepoznat, Split je već 1822. slao u razne krajeve Europe brošuricu na talijanskom jeziku s podatcima koji su i danas svojstveni svakom turističkom prospektu! U uvodnom dijelu ističe se blagost klime i slikovitost okolice: "brežuljci osuti selima, gajevima, vinogradima"; nabrajaju plodine "dobro vino i ulje, sočni krastavci, dinje i drugo voće"; hvali oborita morska riba, čuvene pastrve iz Jadra te obilata i ukusna divljač iz zaleđa. Gostima se preporučuje visokokvalitetna bračka vugava, kaštelanski merzamin, omiški muškat; slasne hvarske smokve i nenadmašivi šoltanski med... Usputno se napominje da su u Splitu cijene mesu i kruhu niže od onih u ostalim mjestima Dalmacije... Poslije tako iscrpne pohvale hrani i piću, u knjižici se veličaju gradske 'znamenitosti': Dioklecijanova palača i drugi arheološki spomenici te oni što se nalaze u privatnim zbirkama, a koji će odreda "privući učenu znatiželju" gostiju. Spominju se: "smjela i plemenita građevina zvonika stolnice", "većim dijelom porušene" mletačke utvrde, "prostrani i uredni" lazaret star 250 godina... Napominje se da je odnedavno utemeljen muzej u kojem će se prikupljati starine otkrivene u drevnoj Saloni. Na kraju je priložen popis vjerskih, civilnih i vojnih ustanova. Napominje da grad broji 7.000 , a čitavi okrug 126.415 stanovnika. Taj vrijedni prastari splitski “turistički prospekt” završavao je napomenom:

"S velikim povjerenjem mogu doputovati u ovaj grad domaći i strani gosti kupanja radi, jer se u istome mogu posavjetovati sa sposobnim liječnicima i odsjesti u svratištima i privatnim kućama, a boravak će im biti veoma ugodan, koristan zdravlju i prijatan življenju."

Neposredan povod objavljivanju takvog prospekta-izvještaja na talijanskom jeziku, bilo je otvorenje (1821.) mineralno-sumpornog kupališta. (Pretpostavljam da je to bilo drugo termalno lječilište u Hrvatskoj nakon Maksimilijanove kupelji započetih u Stubicama godine 1811. Pokrenuo ga je Švicarac Nikola Selebam / Schellebam (1761.–1830.). koji se doselio u Split tijekom francuske uprave. Budući da je bio veoma poduzetan, ubrzo se obogatio trgujući vinom i poljoprivrednim proizvodima, čak je otvorio i prvu kavanu na splitskoj Pjaci, a postao je i općinski vijećnik.

Budući da je u tadašnjoj Europi bilo u modi liječenje termalnim vodama, promućurni je Švicarac naslutio da bi se to i njemu moglo isplatiti. Naime, u Splitu su postojala (postoje i danas, ali su nekorištena i zaboravljena!) obilna vrela sumporne vode. To su: Piškera na Matejuški, onaj ispod Samostana sv. Frane i treći kod današnje Ribarnice.

Splićani su tu, tzv. smrdeću vodu uglavnom koristili za pranje i bijeljenje rublja. Tek su je rijetki pojedinci upotrebljavali i za osobno pranje ili pak pili za čišćenje probavnih organa. Drži se da je blagotvorno djelovanje splitske sumporne vode bilo poznato već od antičkog doba te da su njenu ljekovitost cijenili mnogi uglednici. U svojim knjigama spominju ih francuski arheolog i liječnik J. Spon (17. st.) te engleski arhitekt R. Adam (18. st.) Neki su čak vjerovali da je Dioklecijan baš poradi bogatih sumpornih vrela ovdje podigao svoju palaču. Ipak, prvu koncesiju za poslovno iskorištavanje najjačeg sumpornog izvora koji se nalazio baš u njegovom vrtu (kod današnje Ribarnice) dobio je Seleban. Tako je punih 1500 godina poslije Dioklecijanovih termi, Split dobio skromno sumporno kupatilo. Evo, kako je izgledalo:

U zidanoj prizemnici nalazilo se šest sobica dugih, širokih i visokih 2,50 metra. U njima su bile smještene ‘kamenice’ (sarkofazi) u kojima se moglo sjediti ili ležati. Tko nije podnosio hladni dodir kamena, mogao se poslužiti drvenim koritima. Dvije cijevi opremljene ‘ključevima’ (slavinama) dovodile su sumpornu ili običnu vodu, po želji toplu ili hladnu. Neke od sobica bile su opremljene posebnim ležajem s posteljinom i prikladnim pokućstvom. Topla kupka stajala je 20 krajcara, a hladna 10. Upotreba ležaja i posteljine doplaćivala se 10 krajcara. Mogle su se koristiti i kupke morske vode. Kupatilo se otvaralo 1. svibnja, a zatvaralo početkom jeseni. Po saznanjima tadašnje terapeutike, podmarjanskoj su se sumpornoj vodi pripisivale gotovo čudotvorne moć!

O svemu tome više saznajemo iz spomenute knjižice-izvještaja. Na temelju rezultata stručne analize tvrdilo se da je jednako prikladna za vanjsku i unutarnju upotrebu te da pomaže u liječenju raznih bolesti, ponajviše kožnih, ali i pri oboljenjima unutrašnjih organa, bubrežnih kamenaca, sušice, kroničnih proljeva, artritisa, čak hipohondrije i (zamislite!) nimfomanije! Navodno je pomagala i u slučajevima trovanja arsenom ili živom...

Iz priloženog popisa prvih pedesetak pacijenata vidimo da su to uglavnom bili imućniji građani, viši časnici, trgovci, tiskar, ljekarnik... Pretpostavlja se da je prvi ‘kućni liječnik’ tih budućih Splitskih toplica bio dr. Juraj Matija Šporer (1795.-1884.) koji je u Splitu službovao (1824.-1828.) kao gradski fizik i upravitelj Lazareta.

NAPOMENA:

Pitam se, hoće li se itko u Splitu uopće sjetiti ove značajne obljetnice? Teško! Naime, 'netko' je prije tridesetak godina odlučio - navodno zbog "pomanjkanja financijskih sredstava" - da se vrelo dragocjene sumporne vode više neće koristiti, a ona se posredstvom kanalizacije danas otprema pravo u more... Iscrpan znanstveni članak o nekadašnjem 'usponu i padu' splitskih sumpornih toplica objavio je prof. Nikola Ivanović u časopisu  Kulturna baština, Split, br. 13, 1982.

Frano Baras