Najnovija gadost iz Srbije

Jedna sam od onih sretnika koja je susrela u svom životu posebne ljude. Nešto zahvaljujući svom radu u našoj torontskoj zajednici, nešto zahvaljujući poznanstvima koja sam stekla i ljudima koje sam upoznala u svom životu, okružena sam znancima koji su me jako promijenili. Za one koji to ne znaju, potječem iz komunističke obitelji, rasla sam u potpunom neznanju da sam Hrvatica, ništa nisam znala o Bleiburgu, o patnji mog naroda, sve sam najgore slušala o Stepincu. I onda smo napustili tzv. Jugoslaviju i otišli u Kanadu i moj je život krenuo novim putom. Moje sudjelovanje u radu za Hrvatsku za vrijeme obrambenog Domovinskog rata dovelo me je među ljude o kojima nisam mogla ni sanjati, a danas ih zovem svojim prijateljima jer su mi pokazali kamo poći. Tako sam, zahvaljujući jednom od njih, "susrela" i američkog biskupa, nuncija Josepha Hurleya, velikog prijatelja Hrvata, koji je već odavno na Nebu. Sad je vjerojatno negdje s našim Blaženikom i raspravljaju o stanju u Hrvatskoj i vjerojatno ne mogu doći k sebi - posebno nakon ove najnovije gadosti iz Srbije.

Stepinac ikona

Kako smo često na Floridi, otputovala sam u jedan američki samostan u St. Augustinu (Florida), gdje sam ostala zapanjena kad sam vidjela hrpe materijala koje oni čuvaju o našem Blaženiku. Više od 14 velikih kutija pisanog materijala tadašnji nuncij Joseph Hurley - koji je tada bio vatikanski nuncij u Jugoslaviji za vrijeme suđenja našem Blaženiku - skupio je za vrijeme svog rada u Europi. Sve to je pažljivo pohranjeno, popisano i vrlo pomno čuvano u tom samostanu, gdje se ime našeg Blaženika spominje sa velikim štovanjem. Nuncij Hurley, kasnije biskup, zaista je poštovao našeg Blaženika i kad je čuo da je naš kardinal, koji nikad nije stavio kardinalsku odjeću na sebe, završio svoj hod po ovoj zemlji 10. veljače 1960. godine, slavio je 13. veljače 1960. godine posebno svečanu misu zadušnicu za "katolika, svećenika, prelata, mučenika vjere, svog prijatelja, svetog Alojzija, velikog Alojzija", kako ga naziva u svojoj propovijedi. Nastavio je u propovijedi: "Nama je čast, u prvoj američkoj crkvi Božjoj, svečano komemorirati prijelaz sa zemlje onoga koji je tijekom 14 godina zatvora bio najponosnija, najuzvišenija dika ove zemlje" i dodao: "Veliki Alojzije, nazivaju svog kardinala; Sveti Alojzije - Hrvati su izgovarali ponosno i s ljubavlju dok je trpio u tišini... Sveti Alojzije - Alojzije Veliki - mi katolici znamo da on sada počiva u miru."

Prije svoje smrti naš svetac, naš kardinal Stepinac, rekao je, šaljući nam svima jasnu poruku: "Neka budem žrtva, ako je tako volja Božja, samo neka se širi Crkva Božja, neka se dobri Bog smiluje jadnom čovječanstvu, a posebno našem narodu." (V. Krčmar: "Snivala sam Božić u Hrvatskoj", str. 320-326)

I neka nam se stvarno dobri Bog smiluje ovih dana posebno, jer i danas sam u šoku nakon slike freske u jednoj maloj pravoslavnoj crkvi, crkvi svetoga Jovana Bogoslova, u Srbiji, u banatskom mjestu Bela Crkva, gdje je tzv. famozni freskopisac Zoran Selaković naslikao našeg Blaženika u paklu. U članku koji sam pročitala, govore "kako je pitanje kako je došlo da je Stepinac jedan od onih koji 'gore u paklu' zaintrigiralo brojne osobe u Hrvatskoj."

Stepinac

Zaintrigiralo brojne osobe u Hrvatskoj????? Zar tako, Hrvati - zar tako????? Zar smo mi zaista ovce koje šute i dopuštaju svima po svijetu, a posebno ovim istočnim susjedima raditi tako strašne stvari našem mučeniku, Velikom Alojziju, koji nam je osvjetlao obraz pred cijelim svijetom - a mi šutimo???? Nikad nisam mislila da ću pisati prosvjedno pismo za ponašanje prema blaženom Stepincu, to nije moja tema, jer nisam teolog, ali čitajući o životu, radu i o njemu, o mučeniku Vjere - ne mogu više šutjeti, i pitam se kako vi svi možete šutjeti? Zar nas Hrvate nije sram što je učinjeno do sada njemu, što se događa našem Blaženiku - sada, čak i s nekakvom groznom slikom u nekakvoj maloj crkvi? Koliko će puta njegove kosti biti prekopane, koliko puta mi šutimo, a srpska komisija u Vatikanu određuje hoće li naš Veliki Alojzije postati svetcem? Ma što nas briga što oni misle???? Tko njima daje pravo i govoriti o tako časnom čovjeku, o našem Blaženiku? Zar bi Amerikanci dopustili da se i jedna ulica u New Yorku nazove njegovim imenom da njegovo ime nije časno? Zar smo zaboravili da je Stepinac morao umrijeti jer nije dopustio odijeliti Katoličku Crkvu u Hrvata od majke Crkve u Vatikanu? Umro je za nas sve, a mi danas šutimo i mislimo si kako će netko drugi - nadajmo se Biskupska konferencija, hrvatska Vlada, svećenici, tko god - reagirati na ovu svinjariju i užas. Ugledajmo se na Poljake koji su izbacili onog famoznog riječkog režisera Frljića iz Poljske jer je pljuvao po svetom Ivanu Pavlu II. - a Frljiću je naša hrvatska ministrica kulture dala novac za tu užasavajuću predstavu!!!!

Prijatelji moji, vrijeme je osobno dići glas za čovjeka koji je bio zvijezda vodilja naše Crkve, našeg naroda. Nisam puno znala o blaženom Stepincu dok nisam došla u St. Augustine, Florida, gdje sam preko američkog nuncija shvatila veličinu čovjeka koji je sebe darovao Crkvi i narodu, a mi danas šutimo na tešku svinjariju u nekoj maloj srpskoj crkvi, no nemojte zaboraviti jednu istinitu činjenicu, dokazanu do sada: sve počinje jednim korakom. Ovo što su napravili u toj crkvi, samo je početak. Nastavak slijedi. Ja dižem svoj, nadam se, ne usamljeni glas protiv blaćenja i ruganja mojem mrtvom Kardinalu i ne dam da ga itko - ITKO - više blati. Možda moj glas nije važan, mali je, ali možda će nekog pokrenuti, ili možda vas? Jer, kako već rekoh, sve počinje jednim korakom.

A vi drugi, odlučite sami za sebe kako ćete reagirati. Za mene je moj kardinal Stepinac zvijezda vodilja i ne dam više nikome pljuvati po njegovu životu, po sjaju njegove duše u mojem srcu i mojem napaćenom narodu.

Valentina Krčmar
Toronto, Kanada

 

 

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.