„Rafale“ kao "game changer"?

Povijesna odluka o kupnji dvanaest francuskih borbenih zrakoplova „Rafale“ naišla je na široko odobravanje hrvatske javnosti, koja je godinama strpljivo iščekivala najavljenu modernizaciju Hrvatskog ratnog zrakoplovstva. Negodovanje su iskazale jedino stranke ljevice, kojima, umjesto „militarizacije“ društva, puno više odgovaraju ulaganja u vrtiće, bolnice i gay-parade. Stanovito rogoborenje moglo se uočiti i u redovima desnice, npr. kod zastupnika Domovinskog pokreta, koji smatraju da je prednost trebalo dati provjerenim saveznicima iz ratnih vremena, to jest Amerikancima, i njihovoj ponudi. Novinar Ivan Hrstić čak smatra da bi izbor francuskih zrakoplova mogao ozbiljno naljutiti strateške partnere s druge strane Atlantika: „Posljedica će sigurno biti, možemo se samo nadati da se Ameri neće Hrvatima osvetiti negdje drugdje. Recimo, za početak, u BiH.“ (Večernji list, 3.12.2021.)

Nakon svega što se proteklih godina događalo, od „dobronamjernih“ savjeta o gašenju zrakoplovstva do propasti izraelske ponude, Amerikanci baš i nemaju razloga za pritužbe i nezadovoljstvo. Osim toga, novi „business“ već je na pomolu! U narednom desetljeću trebala bi, na zahtjev NATO-a, uslijediti modernizacija tenkovskih snaga država-članica u srednjoj i istočnoj Europi, koje još uvijek koriste zastarjele sovjetske tenkove. U tom poslu stoljeća glavni su konkurenti američki tenk Abrams, njemački Leopard, francuski Leclerc i britanski Challenger. Kakve su njihove početne pozicije? Nakon Brexita, Englezi imaju najmanje šanse za prodaju, pogotovo ako se umiješaju Francuzi (koji se još nisu oporavili od izgubljenog posla u Australiji!) Dolazak na vlast lijevo-zelene koalicije u Njemačkoj smanjio je privlačnost i Leopardima, posebice u državama Višegradske skupine. Što se Hrvatske tiče, odabir francuskog Leclerca doveo bi Zagreb u preveliku ovisnost o Parizu, pa se, kao najizgledniji kandidat za kupnju tenkova, nameću upravo Amerikanci. Sve to, naravno, pod uvjetom da nam američka politika ponovno ne podmetne nogu u susjedstvu!

Izvoznici sigurnosti

„To je game changer. Dobit ćemo sposobnost kakvu do sada nismo imali. Zrakoplovstvo i vojska imat će na raspolaganju avione kakve od juga Njemačke pa do Grčke nema nitko. Možemo biti izvoznici sigurnosti i važan čimbenik stabilnosti na jugoistoku Europe.“ (Andrej Plenković, predsjednik Vlade RH)

Uspješna nabavka Rafalea izazvala je razumljivu pozornost, pa i sumnjičavost, u susjednim zemljama. Srpski predsjednik Aleksandar Vučić nije skrivao nezadovoljstvo nastavkom „utrke u naoružavanju“ koju je započela upravo njegova vlada?! Sudeći po Vučićevim najavama, Srbija bi uskoro mogla nabaviti najsuvremenije ruske PZO-sustave, što bi donekle nadoknadilo hrvatsku nadmoć u zraku. Gledajući stvarni odnos snaga, BDP, stanovništvo, savezništva itd., u nekakvom hipotetskom vojnom sukobu ni Hrvatska ni Srbija ne bi ostvarile ništa. Okolnosti su se dramatično promijenile od „ranih devedesetih“, a velikosrbi se u Hrvatskoj više nemaju na koga osloniti! Srpska manjina broji manje od 200.000 pripadnika, s tendencijom pada i asimilacije, pa i taj povod za sukobljavanje pomalo nestaje s pozornice. Ni stalna srpska čežnja za izlaskom na more ne doima se osobito opasnom; od granice u Srijemu do hrvatskog Jadrana treba proći čitavu Slavoniju, pa se onda preko Karlovca spustiti prema jugu do najbliže luke, Rijeke ili Zadra. Koliko je to realno, ako postoji vojna ravnoteža? Srbiji je stoput jednostavnije pokoriti Crnu Goru, u kojoj imaju jaku manjinu, i do koje vodi najkraći srpski izlaz na more, pruga Beograd-Bar. No, čak i ako uspiju „srediti“ malobrojne Crnogorce, Srbima ostaje neriješen problem Kosova, te zamrznuti konflikt u Bosni i Hercegovini. Ukratko, Srbija ima previše posla na drugim stranama da bi se ikad više bavila s (nadmoćnom) Hrvatskom! Nabavkom Rafalea, i daljnjim jačanjem HV-a, Plenković ima sjajnu priliku završiti „stogodišnji rat“ s agresivnim velikosrbima. Ako ne žele ponavljati stare greške i uludo trošiti „resurse“, srpski vođe u Beogradu moraju potpuno odustati od neprijateljske politike prema Zagrebu, te poraditi na zajedničkom nastupu prema Bosni i Hercegovini. U tom smislu bilo bi najpametnije da Hrvatska i Srbija sjednu za stol i dogovore nekakvu deklaraciju, u kojoj bi međunarodnoj javnosti objasnili za što se zalažu – (kon)federativno uređenu BiH, s tri suverena, konstitutivna naroda. Ni više, ni manje!

Dinko Pejčinović