Pandemija i kritička pitanja o stanju naše civilizacije

Svaka kriza, tako i današnja, prisiljava nas na promišljanje o onome što je izazvalo krizno stanje, potiče na traženje mogućnosti izlaza iz toga stanja i, možda samo kod nekih, na ispitivanje savjesti o osobnoj krivnji. Kako je došlo do krize, je pitanje povijesti (prošlosti) i kakav izlaz je realno moguć, je pitanje Sabolbudućnosti. Sva saznanja u vezi s corona virusom nas dovode do spoznaje da vlada nesigurnost kako o prošlosti tako i o budućnosti o bitnom sadržaju našeg odnosa prema onom segmentu naše civilizacije, u kojega jedino vjerujemo i od kojega jedino očekujemo sva dobra za naš život. To je „znanost“: izvor moći, pa čak i svemoći u rukama čovjeka. Nije li veličina i dubina ugroženosti cijelog svijeta - geografski i demografski - kroz ovu pandemiju opravdani razlog pogledati u lice „Znanosti“ i postaviti joj pitanje je li nam ona još prijatelj i dobročinitelj? Konkretno: stručnjaci i znanstvenici ne mogu naći suglasnost o tome što je istina o nastanku ili uzroku krize niti o tome što će nastati ili što bi trebalo nastati nakon krize. Nakon opširnog razmišljanja o svemu tome čini nam se opravdano postaviti tvrdnju da budućnost današnje civilizacije više neće biti što je nekada bila. Niti teoretski niti egzistencijalno.

Tema „budućnost“ imala je u našoj kulturi veliku poticajnu snagu stvaranja civilizacije od početka takozvanog Novog doba tamo od 16. stoljeća pa do našeg vremena. Mislioci onoga vremena su doživljavali tok povijesti kao proces razvoja koji će konačno voditi čovječanstvo - najprije Europu - do ostvarenja pravog raja na zemlji. „Budućnost“ je bila nada i utjeha mnogima, prije svega onima kojima sadašnjost nije pružala uvjete života dostojne čovjeka. Čovjek je u sebi doživljavao tračak slobode i beskonačnosti misleći na „budućnost“. Osjećao se na neki način oslobođenim od svakidašnjeg doživljavanja da smo bića ograničenog prostora i vremena, da smo prolazni i nesretni, a u dubini svoje duše čeznemo za srećom i vječnošću. Ideja „budućnosti“ je bila čovjeku izvor i nositelj utopije sretnog života na zemlji.

Ta snaga i taj sadržaj ideje „budućnost“ je za prošlu generaciju, koja je doživjela dva svjetska rata, i za današnju generaciju, koja je morala živjeti u komunizmu i koja je morala kroz Domovinski rat izboriti svoju slobodu i neovisnu državu, prošlost i iluzija. Danas, kod riječi budućnost, stresemo se od nelagodnosti i straha. Od „principa nade“ je budućnost postala princip nesigurnosti i strepnje. Pozitivnu utopiju budućnosti je zamijenila negativna utopija koja budućnostglasi: budućnost možemo još samo misliti kao moguću katastrofu. Svaka spekulacija o budućem razvoju današnje civilizacije vezana je na preduvjet da svijet neće postati žrtva atomskog uništenja i da je čovječanstvo - najprije zapadni svijet - spremno na radikalnu promjenu ciljeva i sustava vrjednota života, i to ne samo radi prijetnje ekološkog kolapsa. Kod pitanja ekologije nalazimo se u situaciji paradoksa: moramo uživati život po modelu „proizvoditi – trošiti – još više proizvoditi – još više trošiti“ u svijesti da na taj način ugrožavamo vlastitu egzistenciju. Paradoks je: rasipno živjeti - u tome nas debelo pomažu sve prirodoslovne znanosti i medicina - vodi nas u brže ili polaganije kretanje prema katastrofi. Naša je budućnost, dakle, poprimila apokaliptičke i eshatološke crte. Moramo ozbiljno govoriti o koncu vremena i koncu povijesti. I evo nas ponovno u susretu s onom stvarnošću od koje se suvremeni čovjek, predvođen likom stručnjaka, inženjera i znanstvenika, oprostio od vjere u Boga Isusa Krista i od metafizike kao temelja svake filozofije i aktivnosti ljudskog duha, kao od nečega nepotrebnog i nepostojećeg.

Za kršćanskog katoličkog vjernika nije problematično snaći se u toj situaciji budući da on znade o konačnom cilju svijeta i života, o eshatonu, i to ne u smislu nihilističke katastrofe nego u smislu nade da će tek tada, nakon konca ovoga svijeta, započeti istinski život za čovjeka u novom nebu i novoj zemlji, o kojima govori Otkrivenje Ivana Apostola. Okončanje ovoga svijeta nije vrhunac razvoja, nakon kojeg slijedi nužna dekadencija i nakon nje ponavljanje novog uspona razvoja do vrhunca, nego je početak apsolutno novoga svijeta kao djela spasenja Božjeg. Tako razumije kršćanska katolička vjera razvoj ili napredak. Napredak ne može biti kretanje prema „ništa“ kako to uči sekularistička apokalipsa zaključujući logično: što ima početak, ima i svršetak. Jednako tako proizlazi iz kršćanskog katoličkog svjetonazora da tehnički napredak ne vodi čovjeka automatski k napretku humanosti nego često suprotno: on je izvor ili barem jaki povod za duhovno-moralni nazadak čovjeka. Događanja u dvadesetom stoljeću su svjedok toj spoznaji.

Tehničko-znanstvena civilizacija u vlastitoj zamci

U cijelom svijetu doživljavana katastrofa kroz slučaj corona virusa postavlja kritična pitanja o ulozi i ciljevima moderne znanosti u cjelini i posebno u onim granama znanosti koje imaju za cilj čovjeka s njegovim egzistencijalnim pitanjima i poteškoćama. To je u prvom redu medicina, specijalno biomedicina uz asistenciju biotehnike. corona virus kriza, naime, otkriva neoprostive slabosti baš kod onog subjekta na kojemu počivaju temelji današnje civilizacije i koji je Koronavirusjedino jamstvo za stvaranje svijeta po nacrtu čovjeka i samo čovjeka bez ikakve pomoći izvana: od misterioznih sila ili demona odnosno od Boga Isusa Krista. Taj subjekt je prirodoslovna znanost sa svojim mnogobrojnim granama.

Ako je znanost, poznata pod nazivom „zajednica znanstvenika“, ona institucija koja odlučuje koja svojstva moramo smatrati vrijednima, a koja manje vrijednima ili uopće nevrijednima, koja odlučuje što je ispravno, a što je krivo, što je istina, a što je neistina; otvorena su vrata za ulazak u ideologiju totalitarizma prirodoslovnih znanosti. Što je to politički totalitarizam i kako se pod njegovom palicom živi, to su mnogi narodi doživjeli u dvadesetom stoljeću, to je doživio i hrvatski narod. Naravno, totalitarizam znanstvenika, znanosti, nije ponavljanje političkog totalitarizma u svim njegovim facetama. Ali je ipak ponavljanje njegove vrhovne značajke: punina moći odlučivanja o smjeru razvoja, o sustavu vrjednota, o selektivnoj podjeli prava na život i sadržaja života je u rukama jedne instance, koja ne odgovora nikome drugo- me nego samoj sebi. Dodatna prednost za tu instancu je i to da ona raspolaže čitavom razvijenom tehnikom i tehnologijom. I najvažnije: ta instanca ne prizna niti Boga iznad sebe. To ju čini gospodarom života i smrti, i time najvećom ugrozom čovjeka i svijeta u povijesti čovječanstva do danas.

Konkretizirajmo takvo stanje jednom formulom: čovjek bez svijesti o Bogu, dakle ateist, ne postavlja pitanje smije li nešto učiniti, napraviti. Tim pitanjem bi negirao svoju apsolutnu volju da kao znanstvenik čini što može činiti. On se ne pita što bi trebao činiti da bi njegov čin bio u skladu s ljudskim dostojanstvom, ili konačno s Božjim zapovijedima. To pitati je za njega ponižavajuće. Stoga je logična izreka: ako Boga nema, sve mogu činiti kako hoću odnosno sve ću činiti što od mene traži moj bog-znanost odnosno moj poslodavac.

Povijesni razvoj znanosti - specijalno prirodoslovnih znanosti – prolazio je proces razvoja kroz upravo spomenutu formulu. Dok je u svijesti čovjeka modernog doba vladala ideja čovjeka kao slike Božje, kao stvorenja Boga Stvoritelja, kod svake prilike se govorilo o dostojanstvu čovjeka, koje se mora poštivati i štititi. To je osobito dolazilo do izražaja kod donošenja zakona. Čak ima još i danas u ustavu pojedinih država spominjanje dostojanstva čovjeka i ispovijedanje postulata odgovornosti pred Bogom. Kada je znanost htjela obrađivati čovjeka po svojim metodama, uvijek se iznosilo dostojanstvo čovjeka kao zapreka ovom ili onom eksperimentu. Kada je moderna medicina mogla Bogiznanosttehnički zahvaćati u ljudski organizam na način koji je bio nepoznat, argumentiralo se kod zahtjeva zabrane određene prakse dostojanstvom čovjeka, slike Božje. Korak za korakom slabi religiozna svijest i nestaje strahopoštovanje najprije prema stvorovima u prirodi, a onda konačno prema čovjeku. Evolucionizam i darvinizam su uspjeli izbrisati iz svijesti ljudi, prije svega iz svijesti mnogih iz „zajednice znanstvenika“, istinu o čovjeku slici Božjoj. Rekli bismo: nijekanje da Bog postoji je ukinulo istinu kršćanske vjere da je čovjek stvorenje i time da je slika Božja. Čovjek je postao predmetom obrađivanja znanosti poput svakog drugog predmeta. Započinje doba vladavine novoga boga imenom „znanost“ u režiji i pod režimom „zajednice znanstvenika“. Istina o Stvoritelju svijeta i čovjeka slike Božje je zamijenjena znanošću, razumom, znanjem. Modernog čovjeka interesira znanje, a ne vjera. Razlog? Znanje je moć, a vjera je milost. Moć u rukama čovjeka čini čovjeka gospodarom svijeta, a vjera ga čini poslušnim štovateljem Svemogućega. O gubitku ili dobitku ove nove religiozne orijentacije nije se isprva razmišljalo. Biti moćan s tendencijom postati svemoćan - dakle biti kao Bog - bila je ponuda koja se ne propušta. Tu vrijedi načelo: sada ili nikada. Da bi običan čovjek mogao tu ponudu odbaciti, morao bi biti više nego samo čovjek. Izreći riječ „Odlazi od mene sotono“, mogao je samo Isus Krist, Bog. Čovjek je pokleknuo pred ponudom sotone biti moćan u svijetu, postati gospodar svijeta. Znanje - izvor moći - čovjek počinje obožavati namjesto Istine. Nakon nekoliko stoljeća velikih uspjeha pod zastavom „Znanja, Znanosti“, možemo mi današnji zaključiti: već više decenija moramo trpjeti teške posljedice, koje su proizašle iz poteza da je „znanost“ zamijenila Istinu. Time se dogodilo ono najgore moguće: stavljajući znanost na mjesto istine gubimo istovremeno oba prijatelja čovjeka i života: istinu i znanost. Vjera i znanost: dva svjetla koja su potrebna za otkrivanje cjelokupne istine o čovjeku i životu.

Sve ovo je strašno otkrivenje za modernog čovjeka i njegovu oholu umišljenost da je sam sebi dostatan. Upravo ta samodostatnost koju se danas propagira i u koju se vjeruje, je najveća i najopasnija hereza suvremene kulture. U tu moderničovjekherezu čovjek ne bi zapao, da je samo pažljivije promatrao, što se događa s djelima njegovih ruku. Događa se to da nijedno djelo, bilo kako ono veliko, nije pošteđeno od crne crte, od sjene. Svako djelo, svaki čin ljudskih ruku ima dvije strane medalje.Za svako djelo uspjeha mora se platiti žrtva veće ili manje cijene. Danas nam je to postalo svjesno sadržajem onoga, o čemu govori ekološka kriza, kriza smisla života i aktualna corona virus kriza.

Zašto čovjek nije već na početku spoznaje tog svog bezizlaznog stanja postavio sebi kritičko pitanje, odakle to da se događa nešto negativno protiv njegove volje kod svakog njegovog zahvata u prirodu? Odakle taj viši zakon dijalektike nepoznatog „tuđeg zakonodavca“, kojeg se čovjek očigledno ne može osloboditi? Radi iluzije da je autonoman, da je suvereni zakonodavac svog života, čovjek se boji prihvatiti Zakonodavca izvan sebe: Boga Isusa Krista, jer bi to značilo kraj iluzije njegove autonomije sa svim posljedicama za oblikovanje njegovog života. Ali ništa mu ne pomaže: nikakva ideologija, nikakvi politički ili kulturni programi niti projekti teški milijarde eura.

Kada se izgubi Boga; kada se izgubi točka orijentiranja prema konačnoj svrsi života – prema vječnom životu, tada nastaje nužno stanje praznine i dosade. Da čovjek ne može živjeti u iluziji samodostatnosti (autonomiji) i bez Boga kao točke orijentiranja, pokazuje pojava mnogostrukih duševnih patnji modernog čovjeka. To stanje je još jače intenziviralo razočarenje modernog čovjeka nad institucijom „države“, znanosti i politike. Moderni čovjek je povjerovao da su znanost, država i politika njegovo spasenje iz svih poteškoća života. Zaista, od države se očekuje sve kao što se sve očekivalo od Boga. Tako jest: ljudi očekuju od političara božanske poteze i moći. „Zašto političari nisu Uskrs spriječili tu katastrofu...“, čuje se od tobože samosvjesnog kritičkog građanina. Ili negativno rečeno: „Za sve probleme, za svu bijedu su krivi političari i politika“. I za ovu Coronu virus katastrofu.

Odakle ta djetinja vjera modernog čovjeka u državu i političare, da baš od njih traži rješenje problema svog života odnosno da njih smatra krivcima za nastanak tih problema? Nije li djetinjasto vjerovati da će čovjek samim time, što se proglašuje „bogom“, automatski dobiti božanske sposobnosti i rješavati sve probleme života? Nije li djetinjasto vjerovati da će političari, jer su birani većinom glasova građana, biti obdareni kao čarobnim štapićem s posebnim intelektualnim i moralnim sposobnostima u traženju rješenja ljudske egzistencije? Katolički vjernici znadu da je strah Božji izvor mudrosti i zadovoljstva života, izražen u poštivanju i vršenju Božjih zapovijedi, Božje volje, a ne svoje krhke zaslijepljene volje. Kada još k tome saznamo zašto smo takvi, zašto radije slušamo svoju volju, tobože slobodnu i suverenu, onda negdje u dubini duše osjećamo prezir samog sebe. Naravno, ovakvo ponašanje nije zakon, nije prisila i ne može se događati protiv volje čovjeka. To je katoličkom vjerniku utjeha. Radi toga su katolici na drugoj strani obale rijeke života: na onoj obali gdje se Bogu zahvaljuje za divne darove života, najviše za vjeru, nadu i ljubav, koje je Bog usadio krštenjem u duše vjernika. Kršćani su posve drugi ljudi. Oni prihvaćaju svjetlo objave samoga Boga u Isusu Kristu i stoga mogu jasno i glasno ispovijedati protiv duha ateizma, agnosticizma, nihilizma: mi razumijemo tko i što smo. Naša je budućnost jer je s nama Onaj koji je pobijedio sile svijeta i samu smrt: Isus Uskrsnuli Krist.

dr. Josip Sabol

 

 

Pet, 17-09-2021, 00:41:19

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)91/728-7044

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2021 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.