Jesu li ljudi marksističko-ateističkog svjetonazora sposobni za pomirbu?

Upravo je začuđujuće kakvi strašni zločini nastaju iz nijekanja jedne tako kratke tvrdnje: „Savjest je glas Božji“ u duši čovjeka. Isto i čak još sadržajnije i zloćudnije se događa ako netko tvrdi: „Nema Boga“. Možda od prve nije svjestan da time tvrdi: „Meni je sve dozvoljeno“ ako nema Boga. Nositelji revolucionarne volje baš Josip Sabolna to svjesno računaju sa svojom vjerom u „Nema Boga“. Oni hoće da im je sve dopušteno u provođenju njihovih namjera.

O tome, što to konkretno znači, saznajemo iz povijesnih dokumenata o velikim revolucijama: Francuske revolucije (potoci krvi pobijenih katolika); Oktobarske revolucije i njezinim slijedom milijuna poubijanih ljudi itd.

Posebni kapitel čine s tim u vezi totalitarni i zločinački režimi u Europi 20. stoljeća: nacionalsocijalistički režim i komunistički režim.

Jedan i drugi je utemeljen na ispovijedanju svjetonazora: „Boga nema“. Savjesti kao glasa Božjeg nema. Istine i pravde kao objektivnih principa nema. Čuje se govoriti: „Mi imamo svoju istinu i svoju pravdu“ koje su zajamčene voljom i odlukom Fürera (Hitlera) odnosno Staljinom odnosno partijom.

Koliko puta smo čuli na tribunalu u Haagu: „Časni sude, ne osjećam se krivim“? To izgovaraju organizatori i provoditelji velikosrpske agresije sa strašnim zločinima u Vukovaru, u Škabrnji, u Srebrenici… To isto bi izgovarali odgovorni za zločine: Jasenovac, Bleiburg, Huda jame, Macelj, Jazovka… da je došlo do suda.

Hrvatski narod i posljedice komunističkog režima

Profil ovakve „savjesti“ nažalost otkrivamo kod određenih sugrađana u današnjoj Hrvatskoj, demokratskoj pravnoj hrvatskoj državi. I to ne kod bilo koga nego kod onih koji vrše visoke državne službe. Genocidni zločini u Bleiburgu, Huda jama, Križni put, Macelj, Jazovka… mogli su se dogoditi na temelju takvog svjetonazora i takvog profila savjesti gdje je zapovijed vođe i partije mjerilo ćudoredne dobrote. O grižnji savjesti i pokajanju nema govora čak niti danas nakon 70 godina kada službena politička EU svečano i pismeno proglašava komunistički režim totalitarnim i zločinačkim. Neki čak javno žale što nije bilo još više poubijanih snagom zapovijedi vođe i partije. To je izrečeno u Huda jamaHrvatskom Saboru prije kratkog vremena. Ovo je više nego zabrinjavajuće jer je dokaz da s nestankom komunističkog režima nisu nestali iz hrvatske političke javnosti nositelji i nasljednici tog zločinačkog režima.

Politička EU bi zapravo zbog toga morala izraziti ne samo svoju zabrinutost nego povesti javno pitanje o tome tko su to nositelji vlasti u Hrvatskoj danas?

Naime, EU je komunistički režim nedavno (2019.) svečano u Deklaraciji proglasila zločinačkim ne samo zbog počinjenih zločina za vrijeme vladavine komunizma nego i radi opasnosti oživljavanja i reaktiviranja tog svjetonazora u današnjim društvima Europe i svijeta. EU zna da su aktivni nositelji komunističkog režima kroz pedeset godina postali osobnosti s takvim duševno-duhovnim osobinama koje ne nestaju same po sebi. One se prenose na nove generacije. One se nasljeđuju. Politički zločinački režimi oblikuju osobnost i savjest svojih pristaša na način i u suštini koji su posve suprotni razumijevanju savjesti židovsko-kršćanske tradicije, klasične prosvjetiteljske filozofije, većine nacija Europe i ustavnih vrjednota država EU.

Objektivnog morala za marksizam ionako nema jer je po njemu svaki moral vezan za klasu i za ekonomske uvjete. Kako se oni mijenjaju, tako se mijenja i moral. Možemo reći: član komunističke partije poznaje klasni moral. Ako spominje savjest, onda s pridjevom „komunistička savjest“, što konkretno znači partijska odnosno savjest velikog vođe.

EU ima na pameti baš te spomenute spoznaje kada traži provođenje lustracije u bivšim državama pod vladavinom komunizma. Realna i logička je ta misao ako podsjetimo na činjenicu da su komunistički režimi kao režimi nestali s pozornice povijesti Europe (1990. godine), ali s njima nisu nestali i komunisti kao ideološki nositelji komunističkog svjetonazora.

Na to cilja zahtjev EU za lustracijom, to će reći za zabranom bivšim komunistima da budu nositelji vlasti u novonastalim demokratskim državama propalog komunističkog bloka u Europi. EU traži otklanjanje svih simbola referendumbivšeg komunističkog režima iz javnog života: crvene petokrake, naziva trgova i ulica itd. EU to traži iz sigurne spoznaje da iz jednog obožavatelja totalitarizma ne može preko noći postati oduševljeni demokrat i zagovaratelj slobode religije i slobode savjesti i drugih prava čovjeka. Da se dogodi jedno takvo obraćenje, treba pravo čudo. Znamo, čuda se događaju, ali jako rijetko.

Stjecanjem prilika se stvarno dogodilo jedno takvo čudo s Hrvatskom: hrvatski narod je plebiscitno nakon gotovo pedeset godina komunizma i totalitarizma stvorio svoju nezavisnu, demokratsku, pravnu državu hrvatskoga naroda. Hrvatski narod je time praktično-politički dokazao da je marksističko-ateistički svjetonazor neprihvatljiv za njegov razum, za njegovu dušu i kulturu. Pedeset godina komunizma, političke volje komunističke partije, svjesnog uništavanja duha i duše hrvatskog naroda, pokazale su se kao kap u moru. Nažalost, cijena za taj povijesni dar je bila visoka: Domovinski obrambeni rat i strašna stradanja hrvatskog naroda i njegove kulturne baštine. Početna radost i zahvala Bogu na tom daru nezavisne demokratsko-pravne države je bila duboka i iskrena. Nažalost, radost i oduševljenje zbog tog čuda nisu ispunili srce i um onih sugrađana u Hrvatskoj iz nedavne totalitarne komunističke prošlosti hrvatskoga naroda. Tu je početak onog puta kojim hrvatski narod nije htio poći. Hrvatski narod se plebiscitno odlučio za demokraciju, za pravnu državu, za ljudska prava, za slobodu religije, za savjest kao glasa Božjeg jer su sve to veličine koje duh hrvatskog naroda prihvaća svojom kulturno-vjerskom baštinom. Ostalo je samo jedno, ali iznad svega važno pitanje koji ljudi će biti nositelji državnih institucija i čuvari svih ustavnih vrijednosti moderne europski orijentirane hrvatske države?

Svjetonazor vladajuće klase

Znanstvena analiza otkriva da najdublji uzrok moralne i gospodarske krize društva u Hrvatskoj dolazi iz svjetonazorskog horizonta vladajuće klase. Taj svjetonazor je nespojiv sa sustavom vrijednosti EU niti sa sustavom vrijednosti Ustava Hrvatske države. Domovinski rat je stvorio, činilo se, neuništivi životni osjećaj zajedništva na tlu hrvatske države: zajedništvo nacionalne svijesti, zajedništvo političke volje za obnavljanjem uništavane kulturne i religiozne baštine i svijesti hrvatskog naroda za vrijeme komunizma. Bilo je čak govora o pomirenju između neprijateljskih grupacija za vrijeme rata. Znamo da do toga nije došlo, bolje rečeno da do toga nije moglo doći radi komunizammanjka idejno-duhovnog jedinstva i cilja iako je ustavno ustrojstvo nove hrvatske države bilo plodno tlo za stvaranje jedinstva na principima demokracije i pravne države. Trebalo je samo ostvariti pluralizam sudjelovanja na političkoj aktivnosti i vlasti. Umjesto istinitog pluralizma, više stranaka s raznim ideološkim sklopom; bio je stvoren prividni pluralizam na taj način da se jedna bivša stranka, komunistička, podijelila na dvije stranke. U jednoj i drugoj partiji glavnu riječ imaju komunisti.

Sav taj komplicirani sadržaj trebao je biti osvjetljen u lustraciji. To se nije učinilo. Zbog toga demokracija u Hrvatskoj funkcionira virtualno, da ne reknem, formalno. Većina je osigurana izbornim sustavom. Prave oporbe za sada još nema. Teme, o kojima se treba u javnosti raspravljati, određuje jedna ili druga partija, ali uvijek pod istom paradigmom: marksističko-komunistički pogled na svijet.

Većinski hrvatski narod, koji čini oko 90% stanovništva (87% katolika) nema mogućnosti da artikulira svoju agendu jer nema dovoljno jakog političkog glasa u Saboru. Referendum kao jedina mogućnost mu je jednostavno administrativno spriječena. (Izuzev referenduma o braku). Tko tu može govoriti o demokraciji u pravom smislu riječi? Politološki rečeno: politička ljevica zajedno s manjima ima za sada apsolutnu većinu. Kulturološki-filozofski rečeno: hrvatsko društvo stenje pod svjetonazorskim jednoumljem. Pripadnici ljevice se tako i ponašaju u javnom životu, npr. vrijeđanjem katolika i Crkve; iznošenjem neistina u javnost; klevetanjem političke svijesti (ustaše, genocidni narod) itd. To teorija naziva totalitarizam pod zaštitom formalne demokracije.

Pitanje pomirbe

Kako ta paradigma funkcionira, vidi se na najnovijoj temi ubačenoj u javni život bez ikakve konzultacije s većinskim narodom, bez ikakvih mogućnosti da se to sudbinsko i jako kompleksno pitanje o pomirbi načelno u tihom radu pripremi. Pomirba nije u prvom redu političko pitanje nego religiozno-duhovno-etičko pitanje. O pomirbi može legitimno govoriti onaj koji zna što je grijeh, što je zlo, što je pravda. Pomirba ima posla s pojmom krivnje i odgovornosti, s pojmom kajanja i spremnošću činiti pokoru. Pomirba je najuže povezana s iskrenom voljom za obraćenjem krenuti novim smjerom na zajedničkom životnom putu istine i pravde. I najvažnije: pomirba bez priznavanja istine o sebi i drugima, o svojim djelima i djelima drugih je jednostavno manipulacija stvarnosti i pomirbazavaravanje sebe i drugih. Vidimo odmah da se ovdje radi o najdubljim vrjednotama jednoga svjetonazora, jedne visoke kulture. Radi se o duhovnoj i kreposnoj sferi ljudskog života. U toj sferi ne može se kretati bilo kakav čovjek nego čovjek kreposnog života. Pomirba je sveta stvar. Nju mogu započeti i dovršiti samo sveti, humani, kreposni, istinoljubivi ljudi. Jesu li ljudi marksističko-ateističkog svjetonazora sposobni za oblikovanje jednog takvog duhovno-etičkog podneblja u kojem ne vlada svijest klasne borbe nego humanizam ljubavi bližnjega svakog čovjeka iz vjere da svaki čovjek ima dostojanstvo jer je stvoren na sliku Božju?

Opravdano se dade o tome sumnjati. Stoga postavljamo bitno pitanje: znaju li aktivisti vladinog projekta pomirbe tko su ti sretnici ili nesretnici, koji se trebaju pomiriti? Kako je krenulo, izgleda da se želi „pomiriti“ nekoliko ljudi iz jedne partije s nekoliko ljudi iz druge partije. Pitamo kojeg su svjetonazora ti ljudi iz tih partija? Ako su istog svjetonazora, a jesu po riječima glavnog čovjeka jer inače ne bi koalirali, onda treba objasniti javnosti na kojim bitnim temeljima počiva taj svjetonazor u odnosu na većinski hrvatski narod?

Naime, potreba za pomirbom po sebi uključuje predmete svađe, prijepora, krivnje da bi imalo smisla raditi na pomirbi. Ako su obje strane istog svjetonazora, znači da se ne trebaju miriti jer se slažu sa status quo. U tom slučaju se ne smije više govoriti o pomirbi nego o nagodbi. Možda je sada najlakše raditi po formuli: do ut des , ja tebi to, a ti meni ono. Tako se trguje. Pomirba je nešto posve drugo. Ona sadrži u sebi duhovni proces promjena misli i osjećaja krivca u svjetlu istine, pravde, domoljublja, čovjekoljublja. Rezultat tog duhovnog procesa je izražena gestom: kleknuti pred žrtvom i moliti za oprost.

U našem slučaju se ne radi o stranačkim interesima. Radi se o dva naroda koji nemaju zajednički jezik, o temeljnim načelima i principima suživota dvaju naroda. Jedan od njih, srpski narod, je svojom agresijom na hrvatski narod posvjedočio da ne prizna pravo na egzistenciju hrvatskoga naroda niti integritet i suverenitet nezavisne hrvatske Vukovardržave. U ime te velikosrpske ideologije srpski narod je učinio genocidu sličnu agresiju nad hrvatskim narodom. To je temeljna politička ideja koja treba nestati iz političke volje, glava političara srpskog naroda kao preduvjet za razmišljanje o pomirbi. Za strašne posljedice agresije; materijalne, kulturološke, duševne, odgovornost mora preuzeti srpska država. Dok to nije uvjerljivo i stvarno učinjeno, govoriti o pomirbi je nehumano i politički na štetu hrvatskoga naroda.

Još više, prve „pomirbene“ aktivnosti vlade pokazuju kamo vodi govor o pomirbi bez spomenutih preduvjeta: bez priznanja agresije, bez kajanja, bez volje za odštetom. Vodi u uznemirenje hrvatskoga naroda, u osjećaj gubljenja suvereniteta, u osjećaj povrede nacionalnog dostojanstva, u osjećaj manipulacije s poviješću hrvatskog naroda. Nije li sveta dužnost hrvatskih političara osloboditi hrvatski narod od takvih bolnih osjećaja?

Stvar dobiva posebni miris kada se shvati tko su promotori aktivnosti te pomirbe. To su ljudi iz prošlih vremena jugokomunizma koji još danas pate radi averzije prema svemu što je hrvatsko. Stoga je za njih najvažnija tema političke svijesti NDH i ZDS kao da je to suština onoga što označava povijest hrvatskoga naroda, njegovu sadašnjost i budućnost.

Oni nisu sposobni niti voljni shvatiti slijedeće: da postoji hrvatski narod; da on ima pravo na svoju državu po naravnom, po božjem i međunarodnom pravu; da je NDH neuspjeli pokušaj ostvarenja prava za vlastitom državom; da iza Drugog svjetskog rata velika politika nije omogućila nastanak samostalne države hrvatskog naroda, znamo zašto; da ustaški pokret nije bio hrvatski narod nego stranka kao što nije bila niti komunistička partija Hrvatske hrvatski narod nego jedna partija koju narod nije nikad prihvatio kao svoju radi komunističkog svjetonazora i zbog anacionalne orijentacije, u smjeru Jugoslavije i internacionalizma. I najvažnije, oni nisu voljni prihvatiti činjenicu da je Jugoslavija/Srbija htjela spriječiti nastanak nezavisne demokratske države Hrvatske. Tome se uspješno usprotivio SPChrvatski narod u Domovinskom ratu uz velike žrtve jer je bio spreman braniti svoj Dom/Domovinu Hrvatsku protiv jugokomunista i četnika, protiv Srbije kao agresora. Hrvatski narod nije bio spreman braniti Dom/Domovinu jer je partijsko-ustaški nastrojen nego jer je u njemu živa moralno-religiozno-etička svijest o dužnosti braniti svetost života i vrjednota duha od zla i zločinačke ideologije agresora.

Baš kod te točke doživljavamo perfidno promišljanje jugokomunističke i srpske strane. Oni proglašavaju hrvatski narod genocidnim, zločinačkim zbog toga što se stavio na obranu svoje egzistencije. Da bi sakrili perfidnost svoje misli, spominju ovdje ustaše i NDH, i time smještaju legalnu i legitimnu obranu hrvatskoga naroda od agresije Srbije u maglu zločina nacionalsocijalizma. Lažnost i nepoštenje te konstrukcije dolazi od mogućnosti da neupućeni može iz te konstrukcije zaključiti da je Hrvatska izvršila agresiju na Srbiju kao što je to već učinila za vrijeme NDH. Kakvog li intelektualnog nepoštenja!

Kada bi ljevičarsko-komunističke grupacije priznale činjenicu srpske agresije na Hrvatsku i prihvatile općenito priznato stajalište da hrvatski narod ima pravo na svoju državu, onda bi pitanje HOS-a i ZDS-a apsolutno bilo bez temelja jednako kao što je bez temelja pitanje zašto je HV - Hrvatska vojska - bila spremna za obranu Doma/Domovine.

U ovoj perspektivi, jedinoj ispravnoj, političko je problematiziranje HOS-a i ZDS-a čin nelogične misli, čin neprihvaćanja istine, dakle čin nepoštenja; čin manipuliranja javne svijesti, čin zavisti (mržnje?) čovjeka koji ne podnaša da drugi postoji. Takav stav prelazi u smiješnu komičnost, kada gospodin P. na televiziji izjavljuje da je ZDS HOSza vrijeme borbe (ne kaže za vrijeme agresije Srbije) u redu, ali za vrijeme mira je kažnjivo djelo. Slično je s tvrdnjom da je to ustaški poklič, a ne hrvatski. To je hrvatski poklič jer ustaški glasi: Za dom spremni i za poglavnika. Logički: danas smije svaki Hrvat klicati i pjevati „Za dom spremni“ jer je to izričaj ljubavi prema Domovini. Ako kod toga netko misli na ustaše, to je njegova stvar. Zar smo već tako daleko pali u kaos misli da tražimo, da ljevičari traže, da država nalaže što ćemo misliti kada izgovaramo neku riječ odnosno da država zabranjuje na što ne smijemo misliti kada izgovaramo neku riječ!? Vidimo kamo vodi sklop totalitarističke socijalizacije članova komunističke partije.

Još jedan primjer: neki ljevičari traže zabranu pjevati Zdravo Djevo kraljice Hrvata jer su to pjevali i ustaše u svoje vrijeme, to je argument iz historije, i jer se spominju Hrvati, što vrijeđa Srbe (jer i Srbi štuju Djevicu i to treba spriječiti - argument šovinizma . Po toj (ne)logici, čuju se glasi, da se mora izmijeniti tekst hrvatske himne Lijepa naša Domovino. No, tu nije kraj ovoj plitkosti. Danas, u postmodernom dobu, koje ne poznaje identitet, traže globalisti da Hrvati ne smiju spominjati javno da su katolici jer to vrijeđa protestante odnosno muslimane. Zakon diskriminacije to nalaže. Ni tu nije kraj. Otac se ne smije javno veseliti da je postao tata jer to vrijeđa, diskriminira, istospolne „brakove“ gdje nema niti tate niti mame. Može li se niže? Izgleda, i čuje se, da možemo još niže, jer nismo još došli do dna . O tome ću radije šutjeti. Za sada.

dr. Josip Sabol

 

 

 

Sub, 23-10-2021, 20:35:14

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)91/728-7044

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2021 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.