Prije 185 godina doplovio Azijski bič

Poslije velikih ljetnih vrućina, 18. srpnja 1836. u srednjoj Dalmaciji je iznenada zahladilo. Snažni sjeverozapadnjak i hladna kišica natjeraše Splićane da navuku zimska odijela. Istoga dana doplovio je iz Trsta jedrenjak nakrcan robom. Dio tereta namijenjenog dvjema gradskim trgovačkim tvrtkama pomagalo je iskrcavati nekoliko članova težačke obitelji Trumbić s Lučca. Brodom je doputovao i brat nekog Pollaka, Židova nastanjenog u središtu starog dijela grada. Sutradan u pločarici Trumbićevih zavlada velika strava. Oni što su iskrcavali robu osjete malaksalost, otupjelost, vrtoglavicu. Oštri grčevi rezali ih u želucu, trbuh grgoljao. Oči i obrazi su im iznenada upali, a naokolo očnih duplji pojavili se veliki ljubičasti krugovi. Podilazili su ih žmarci, a hladan znoj oblijevao glavu i noge. Počeše povraćati. Što je najgore, navalili i nekontrolirani ljepljivi, pjenušasti, bjelkasti proljevi... Uznemireni susjedi dijelili su savjete, donosili raznorazne napitke, nastojali pomoći. Ali, sve je bilo uzalud. Vijest o neobičnom oboljenju ubrzo dopre i do Općinskog ureda. Vlasti pozovu gradske liječnike, među njima i dr. Franju Lanza. Na temelju opisanih simptoma on odmah posumnja na koleru i predloži neka se poduzmu najstrože karantenske mjere. Međutim, općinske vlasti nisu poslušale savjet. Kolera, taj "Azijski bič", do tada je u Dalmaciji bila nepoznata, a većina liječnika nije je smatrala zaraznom bolešću...

kolera

U međuvremenu oboli i služavka trgovca koji je primio robu. Umre i građanin Pollak. Bolest se u tren oka proširi po susjedstvu Trumbićevih, a idućih dana i gradskim središtem. Prvi put u povijesti Split se suočio s nesmiljenom azijskom pošasti o kojoj su se dotada slušale užasne priče. Naime, sve do početka 19. stoljeća ona je endemično harala samo u Indiji oko ušća Gangesa. Onda je 1817. krenula iz svoje pradomovine na veliki pohod po kugli zemaljskoj, da bi u dvadesetak godina pokosila više od pedeset milijuna ljudi. Budući da je napredovala veoma sporo - za razliku od kuge - više desetljeća nisu je smatrali zaraznom bolešću. Neki su čak tvrdili da su potrebni posebni "lokalni i telurijski uvjeti" da bi se pojavila te da njezini uzročnici latentno postoje posvuda, a do epidemije da dolazi samo u određenim prilikama. Tako su i Splićani pojavu kolere dovodili u vezu sa spomenutim "naglim zahlađenjem"! U to vrijeme nitko nije ni mogao znati da se opaka bolest prenosi bakterijama u izmetinama oboljelih, te da obolijevaju oni što piju zaraženu vodu ili jedu zagađenu hranu. Osim toga, u europskim gradovima, pa tako i u dalmatinskima, higijenski su uvjeti bili veoma oskudni. Nije bilo ni kanalizacije niti tekuće vode.

Splitskim uličicama zavladala je kuknjava i plač. Svatko je žalio mrtve, ali ujedno se tresao od straha hoće li nevidljiva pomoritad pokositi i njega. Čim bi se u nekoj kući pojavila ukućane je zahvaćala panika. Izbezumljeni stanovnici obilazili su crkve, molili se i zavjetovali nadajući se da će ih nebeski zaštitnici sačuvati od nagle i okrutne smrti. Već 28. srpnja 1836. u katedrali je otvorena raka sv. Duje. Građani su postili i provodili strogu pokoru. Epidemija je potrajala tri mjeseca. Od 9000 Splićana, oboljelo ih je 413, ozdravilo je 236, a umrlo 177.

Također jedrenjakom iz Trsta stigli su 18. srpnja 1836. u šibensku luku trojica mornara povratnika. Jedan od njih osjeti se loše i zatraži pomoć od uglednog šibenskog liječnika dr. Gjadrova. On, sumnjajući na srdobolju, propiše mu biljne lijekove, a mornari nastave pješice prema Trogiru. Među njima bio je Antun Žižak koji stigavši u Trogir, odmah posjeti zaručnicu, kćer vrtlara obitelji Garagnin koja je s ocem stanovala u gospodarskoj zgradi ispred Travarice. Uz ostale darove preda joj i zavežljaj rabljene odjeće koju je za male novce kupio na Ponte Rossu u Trstu. (On će poslije priznati da je kupujući robu čuo da je pripadala oboljelima - kolera je naime već harala Trstom!) Djevojka ne sluteći zlo, opere odjeću još istog popodneva i osuši je do večeri.

Sutradan (19. srpnja) trogirski liječnik dr. Tacconi susretne djevojku na ulici i iznenadi ga njezin neuobičajeni izgled. Ona mu se potuži da se osjeća loše, ali pretpostavlja da je to zato jer je jučer čitavo poslijepodne prala robu! Liječnik joj preporuči mirovanje i čajeve za znojenje. Poslije nekoliko sati hitno ga pozovu – djevojka je već imala sve simptome kolere! Dok je izdisala, oko nje se okupile prijateljice i znanice. Od osmero prisutnih, već sutradan umrlo ih je sedmero, među njima i svećenik Stipčić koji joj je dao posljednju pomast.

Dok su Trogirom brecala mrtvačka zvona, zaplašeni stanovnici zatvoriše se u kuće, a nekoliko stotina ih pobjegne u okolicu. Tako i neki Rogulj, sluga u obitelji Burić, stigne svojima u Prapatnicu. Umro je iste večeri, a za njim je oboljelo sedmero ukućana, od kojih je već sutradan umrlo petero. Saznavši za nesreću koja joj je pogodila obitelj, kći udata u Muću požuri rodnoj kući. Iako se zadržala kraće vrijeme, na povratku ponese sa sobom klice bolesti. Umre ona i još dvoje ukućana. Širenje bolesti po mučkoj krajini spriječio je prosvijećeni posjednik Sebastijan Cambj naredivši strogu izolaciju kuće oboljelih.

Kolera se naročito žestoko okomila na Trogirane. U kratkom razdoblju u nekim kućama umiralo je i po trinaest osoba. Strah je bio toliki da su mnogi oboljeli izdisali potpuno napušteni. Nitko im nije htio pomoći ni uz najveću nagradu. Liječnici su smatrali da je tolika smrtnost pogodila Trogir ponajviše zbog veoma nehigijenskih uvjeta stanovanja, tijesnih uličica i močvarne okolice. Od ukupno 2838 stanovnika oboljelo je 331, ozdravilo 135, a umrlo 196. U prvim tjednima oni nastanjeni na Čiovu odvojili su se podignuvši pokretni most. Sve dok i dalje uporno smatrajući da kolera nije zarazna bolest narede neka se ponovno uspostavi promet. Tada se bolest prenese i na Čiovo.

voda.jpg

U Kaštela je bolest prenio tek 6. kolovoza 1836. Marko Čipiko koji se vraćao iz Skradina preko Šibenika i Trogira. Od svih Kaštela ostao je pošteđen jedino Kaštel Lukšić jer je posjednik Šimun Michieli Vitturi naredio strogu izolaciju čitavog mjesta.

U Šibeniku je kolera buknula istoga dana kada u Splitu i Trogiru. Od ukupno 5399 stanovnika oboljelo ih je 458, ozdravilo je 242, a umrlo 216. Poslije nekoliko dana zahvatila je i Skradin gdje ih je na 1100 stanovnika, oboljelo čak 222, ozdravilo 104, a umrlo 118. Na Pagu se pojavila 11. kolovoza, pa je od 1869 stanovnika oboljelo čak 547, ozdravilo 451, a umrlo samo 96! (Suvremenici su smatrali da ti podaci ne mogu biti realni.) U Zadru je epidemija izbila dosta kasno, tek 8. rujna. Na 8799 stanovnika obolilo je 272, ozdravilo 149, a umrlo 123. U Sinju i Visu prva oboljenja javila su se 5. rujna. U Metkoviću i Opuzenu 25. rujna, u Vrlici 27., a u Hrvacama tek 15 listopada.

U splitskom i zadarskom okrugu bilo je ugroženo 19 općina i 55 mjesta. Od ukupno 61.863 stanovnika, oboljelo je 3007, ozdravilo 1837, a umrlo 1170.

Tako se Dalmacija prije 185 godine prvi put u svojoj povijesti suočila s Azijskim bičem. Iako smrtnost relativno nije bila velika, bolest je izazvala neopisivu paniku i strah. Naročito zbog naglosti. To je iznenadilo i same liječnike. Evo kako je dr. Lanza opisao oboljenje svoje služavke Katarine Gizdić koja je inače bila 'simbol čilosti':

"Jednog popodneva otišao sam u običajem posjet bolesniku (u Kaštela! op. F.B.) ostavivši služavku u najboljem zdravlju da obavlja kućanske poslove. Vrativši se prije večeri kući, zateknem je obuzetu najjačim simptomima kolere. U licu se toliko izmijenila da je u prvom trenutku nisam uspio prepoznati. Njena sestra morala me je opetovano uvjeravati da bih povjerovao da je to doista moja služavka. Svaka pomoć bila je uzaludna; u manje od sat vremena više je nije bilo..."

Događalo se da bi ukućani, primijetivši simptome bolesti, otišli po liječnika i dok bi se s njim vratili, oboljeli je već bio mrtav! Dr. Lanza obavljao je u Splitu i autopsiju umrlih pa je primijetio da su se pojedini mišići trupla od onih pokošenih 'munjevitom' kolerom nekoliko sati poslije smrti još uvijek trzali. On je držao da je bolest više pogađala siromašne, naročito one iscrpljene radom ili bijedom, te one koji su bili u dodiru s vodom, odnosno jeli zeleno voće i pili vodu! Zanimljivo je da su liječnici i bolničari koji su bili u najčešćem dodiru s oboljelima bili najmanje pogođeni.

U jeku prve epidemije zadarska službena novina Gazzetta di Zara objavljuje (13. IX. 1836.) članak s naslovom "Kolera se ne širi zarazom" i zaključuje: "Svaka imalo obrazovana osoba neće koleru smatrati zaraznom bolešću..." Budući da državne vlasti - zbog trgovačkih interesa nisu htjele proglasiti karantenu - dalmatinskim liječnicima bilo je veoma teško boriti se s epidemijom. Pomagali su bolesnicima koliko su znali i mogli, a većina stanovništva prihvatila je koleru kao "kaznu Božju".

Frano Baras

Pon, 26-07-2021, 14:15:50

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)91/728-7044

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2021 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.