Tko želi srušiti brak i obitelj i zašto?

Opisati stanje današnjeg društva, mislim najprije na društvo Europe i Amerike, znači otkriti sadržaj onih snaga društva, koje nazivamo „duh vremena“. Danas se govori kao zamjena za to o Main-streaming: o glavnom strujanju, o nosećem toku misli, o bujici novih ideja i ideala. To zvuči gotovo mistički, i radi toga se uveo taj termin da bi u ljudima izazvao neku vrstu strahopoštovanja radi nepoznavanja sadržaja, koji se krije u toj složenici.

"Lijepi novi svijet"

Analiza stanja današnjeg društva šalje nam ozbiljnu poruku: stanje društva je loše. Main-streaming (mnoge intelektualne i političke snage u svijetu) po našem uvjerenju usmjeruje društvo Europe i Amerike na put kretanja u krivom smjeru s lošim ciljevima za budućnost čovjeka. Te snage otvoreno govore o namjeri da čovjeka i čovječanstvo definitivno „oslobode“ od utjecaja religije, specijalno kršćanstva i Katoličke Crkve. Izgleda da su te nove snage samo nastavak vječne borbe protiv religije, najprije protiv kršćanstva i Katoličke Crkve, danas samo s drugim rafiniranijim metodama i sredstvima nego u prijašnjim vremenima. Današnji borci protiv vjere i Crkve služe se demokracijom, međunarodnim pravnim sustavom, legitimnom društvenom i političkom agitacijom u ime prava čovjeka. Cilj im je isti kojeg propagiraju različiti pokreti ili sistemi totalitarnog karaktera novije povijesti: cilj im je stvaranje „novog“ čovjeka i nove kulture po nacrtu protivnika postojeće tradicije i kulture.

S tim u vezi je vrlo korisno pročitati djelo poznatog mislioca Aldous Huxley-a „Brave New World“ (Lijepi novi svijet). On je spoznao, što obećava uspjeh revolucionarnoj borbi za „novi“ svijet, za novog čovjeka. Huxley piše 1949.god.: „Stvarno revolucionarna revolucija ne dade se ostvariti u vanjskom svijetu (u mijenjaju struktura društva) nego samo u dušama i tijelima ljudi“. Suvremeni borci za „novi svijet“ su razumjeli ovu tvrdnju i u njezinom smislu daju sadržaj svom djelovanju jer vjerojatno prihvaćaju i ove misli Huxley-a: „Što više se politička i gospodarska sloboda umanjuje, tim više kao za odštetu teži seksualna sloboda za tim da se poveća. I Diktator... će činiti dobro da tu slobodu potiče. U svezi sa slobodom dnevnog sanjarenja pod utjecajem droga, kina i radija doprinijet će seksualna sloboda tome da se njegovi podanici pomire sa svojim ropstvom“.

Trebamo podsjetiti: Huxley je to napisao kada još nije bilo televizije, interneta, seksualnog odgoja u školama, kad još nije bilo besplatnog dijeljenja kondoma u školama, kad nije bilo javnog propagiranja pornografije, kad još nije bilo legaliziranja abortusa - ubijanja djeteta u majčinoj utrobi, kad još nije bio legaliziran razvod braka, kad još nitko niti u snu nije pomišljao na legaliziranje braka istospolnih osoba. Predviđanje Huxley-a se danas u gotovo svim državama Zapada potpuno ispunjava. U onim državama, čiji građani još poštuju humani tradicionalni moral na području spolnog života i čiji građani su stali u obranu institucije braka i obitelji, organizirani međunarodni lobiji vode agresivnu borbu za ukidanje tradicionalnih normi na području seksualnog i bračnog života. Nije slučajno da je na udaru najstarija i najsvetija institucija ljudske kulture, i to svih kultura čovječanstva: na udaru je svetinja braka kao zajednice muža i žene, na udaru je obitelj kao osnovna ćelija svakog humanog društva. Trebamo probuditi svijest mnogih ljudi, ne samo vjernika, o tome da se današnja civilizacija nalazi u velikoj opasnosti da definitivno izgubi slobodnu volju za služenjem dvjema uzvišenim snagama, koje su izvor dostojanstva čovjeka i time jamstvo za istinski život u osobnom zadovoljstvu, u miru među ljudima, u nadi potpunog ostvarenja ljudske sreće u zajedništvu s Bogom. Te dvije snage se zovu: Razum i Vjera.

Manipuliranje masa

Propagatorima „nove kulture“ danas je jasno da se nešto totalno novo može stvoriti samo na totalitaristički način, to će reći da se stavi pod kontrolu dinamika javnog i privatnog života i da se ušutkaju svi mogući protivnici njihovog projekta. To je danas moguće na najrazličitije načine baš pod okriljem demokratskog i pluralističkog društva. Opravdano je ustvrditi da usprkos demokratskom uređenju (ili pak zahvaljujući baš njemu?) društvima Europe, Amerike i cijelog svijeta vladaju mnoge nekontrolirane snage koje imaju veliku moć pritiska na građane birače i na izabrane političare. To su prije svega mediji, financijski magnati i centri znanstvenog istraživanja u konkretne svrhe idejnog i materijalnog obrađivanja svijeta i čovjeka.

Ovdje se radi o manipuliranju masa na tako suptilni način da nitko od manipuliranih to ne osjeti. To stvaranje mišljenja kod masa ili javnog mnijenja zove se stručno engineering of consent: tehnika stvaranja javnog mnijenja. Tu vrijedi načelo: tko razumije mehanizam i motive grupnog mišljenja, bit će mu moguće kontrolirati i dirigirati mase po njegovoj volji, a da ljudi to niti ne zamijete. S tom se spoznajom danas služe stvaratelji „nove“ kulture. Specijalnu ulogu u tom projektu ima psihologija kao znanost za rješavanje psiho-socijalnih problema. Psiholozi te vrste psihologije su postali na neki način socijalni inženjeri: dizajneri ljudske psihe u smislu stvaranja „novog“ čovjeka i novog društva. U tom društvu roditeljska ljubav nema više prvotnu zadaću u odgajanju djece nego društvene institucije odgajanja (dječji vrtići i dr.).To „novo“ društvo potpuno odbacuje tradicionalne norme odgajanja i zamjenjuje ih sa „znanstvenim“ metodama oblikovanja ponašanja djece. Očevima i majkama se jednostavno negira kompetencija u odgajanju djece. Isto tako se poriče Crkvi i religioznom odgoju kompetentnost odgajanja, naravno sve u ime „znanosti“, kojoj nije prvotni i jedini cilj naći istinu o čovjeku, da bi se čovjek pomoću istine oslobodio od tamnih slabosti njegovog bića, nego kojoj je prvi i jedini cilj ostvarivati određene humanističko-političke ciljeve u stvaranju „novog“ društva.

Isti ciljevi, druga sredstva

Krivo je misliti da su nakon sloma marksističko-komunističkog projekta stvaranja „socijalističkog“ čovjeka i društva takvi ciljevi i takav način razmišljanja danas bespredmetni. Činjenica je da kulturalno-znanstveno-politička ljevica danas prosljeđuje gotovo iste ciljeve, koji su nam poznati iz doba nedavno postojećih komunističkih režima u Europi. Projekt stvaranja novog čovjeka i društva s novom kulturom je danas još aktualniji nego u doba komunističko-socijalističke internacionale. Promijenila su se samo sredstva i metoda rada jer se u demokratsko-pluralističkom društvu mora drukčije postupati nego u bivšem totalitarističkom društvu.

Kulturno-političke snage ljevice i drugih slijede znanstvenu spoznaju s područja psihoanalize opisanu u slijedećim recima: „Svjesna i inteligentna manipulacija organiziranih navika i uvjerenja masa je najvažniji element u demokratskom društvu. Tko manipulira nevidljive mehanizme društva, stvara sebi nevidljivu vlast koja je stvarna moć vladanja našom državom. S nama se vlada, naš razum se formira, naši ukusi se oblikuju, naše ideje su najvećim dijelom sugerirane od muškaraca, o kojima nismo nikada ništa čuli. To je logični rezultat ove vrste kako je naše demokratsko društvo organizirano…. U gotovo svakoj situaciji našeg života - u politici, u trgovanju, u našem društvenom ponašanju i etičkom razmišljanju - dominira nad mnoštvom ljudi relativno mali broj osoba, koje razumiju mentalne procese i uzorke ponašanja masa. Taj mali broj osoba drži konce u svojim rukama i kontrolira javno mišljenje“. (E. Bernays, Propaganda. Organising Chaos,1928.). Bernays, nećak Freuda i uvjereni ateist je ove spoznaje objavio s dobrom namjerom da se pomoću njih spriječi nadolazeći kaos i destrukcija organizacije društva. On je naime bio uvjeren, iako ateist, da će svijet bez Boga vrlo brzo zagresti u društveni i duhovni kaos. To se može i to se treba spriječiti društvenim manipuliranjem pomoću Public Relations kao sredstva za stvaranje društvenih elita ili dru- štvenih „bogova“, koji će totalnom kontrolom ljudskih masa u demokratsko-pluralističkom društvu osiguravati socijalni mir i tako spriječiti konačnu katastrofu zapadnog svijeta. Poznato je da je Freud baš u „seksualnom libido“ vidio onu snagu, koju treba disciplinirati i trajno držati pod kontrolom za volju kulturnog napretka. Ali kako to činiti bez žive vjere u Boga, bez kršćanske religioznosti i kršćanske etike?

Ateistički psihoanalitičari kao protivnici Crkve i kršćanstva nisu mogli u tom pitanju zatražiti pomoć Crkve. Pošli su svojim putem stvarajući svoje „bogove“ od ljudi naučnika, političko-kulturnih aktivista, od ljudi posjednika međunarodnog kapitala, od najrazličitijih organizacija i udruga, da bi oni zamijenili autoritet Crkve i kršćanske etike na osnovi „znanosti“, koja ionako predstavlja autoritet za modernog čovjeka, i da tako oni mogu oblikovati seksualni libido masa, doduše po volji tih masa ali ipak kontrolirano da se izbjegne kulturna katastrofa.

Cilj sekularizacije

Dakako, kulturno-znanstveno-politička ljevica je dobro znala da može biti uspješna u svom planu vladanja svijetom tek onda kada uništi ili barem svede na minimum utjecaj Katoličke Crkve i religije na svijest današnjeg čovjeka. Stručno-znanstveno je taj posao dobio ime „sekularizacija“, to će reći: izbaciti iz svijesti ljudi religiozni osjećaj o Bogu, oslabiti ili uništiti svijest postojanja objektivnog i nepromjenljivog morala, uništiti uvjerenje o postojanju naravnog Božjeg zakona, čije poštivanje jedino jamči dostojanstvo čovjeka. Jednom riječju: ove snage rade svim sredstvima propagande i s milijarda teškim projektima, radionicama na tome da uliju u duše ljudi uvjerenje da je čovjek sam sebi zakonodavac i bog, i da je smisao života uživanje i zabava, budući da drugog svijeta osim ovozemaljskog nema.

To je bio cilj takozvane sekularizacije na području nekada kršćanskog zapadnog svijeta. Taj cilj nije još potpuno postignut, ali je uspješan u tolikoj mjeri da mnogi naši suvremenici slijede ovo sekularističko usmjerenje života, koje je započelo u Americi, odakle je došlo u Europu i tu započelo uspješno minirati „staru“ humanističko-kršćansku kulturu uz učinkovitu pomoć milijardi novca iz Ford-Foundation i Rockefeller-Foundation. Danas mnoge organizacije i institucije pod vodstvom samih Europljana rade s oduševljenjem na ostvarenju projekta totalne sekularizacije društva. Pa i u Hrvatskoj, koja se smatra još uvijek katoličkom zemljom i radi toga stoji pod posebnom pažnjom i pritiskom međunarodnih sekularista: tih stvaratelja „novog“ čovjeka, nove kulture, novog morala kao kontrasta humanističko-kršćanskoj i klasično-filozofskoj kulturi, stvorenoj u razvojnom procesu kroz dvije tisuće godina u Europi.

Zapažamo da se sekularisti kod toga služe vrlo jednostavnom metodom koja glasi: čvrsta vjerska uvjerenja - istine vjere i morala, dogme - najprije treba pretvoriti u obična „mišljenja“, o kojima se razumno može i treba javno razgovarati. Naime, protiv takvog razgovora ili dijaloga nije nitko. Baš u toj ponudi se krije jedna teška zamka. Ona se sastoji u tome da članak vjere, primjerice Isusovo uskrsnuće, odmah gubi narav obvezatnosti i religioznog strahopoštovanja, čim je sveden na razinu „mišljenja“. Time se članak vjere „sekularizirao“, postavši obično mišljenje o kojemu u demokraciji svatko može imati svoje mišljenje. Da se javno i privatno mišljenje može baš u demokraciji manipulirati na razne načine ne treba dokazivati. I baš to čine s velikim uspjehom sekularisti u borbi protiv kršćanstva i Crkve. Na taj način učinkovito pretvaraju članke vjere i morala u „mišljenja“ bez obveze, na koja ima svatko pravo u ime demokracije, i propagatori sada imaju laki posao da ta mišljenja politički kontroliraju manipulacijom medija, uvijek pozivajući se na ljudsko pravo slobode savjesti i misli. Tko im se usprotivi, biti će registriran kao ne-demokrat, kao netolerantan, kao fundamentalist i sl. Sekularistički manipulatori su time postigli svoj cilj i još k tome se ujedno prezentiraju kao borci za ljudska prava i slobode. Svi drugi su automatski protivnici prava čovjeka i time moralno diskreditirani. Kakvog li paradoksa! Oni koji stvarno brane istinski moral, postaju za javnost amoralni, a koji se zalažu za ne-moral, postaju priznati moralisti za mnoge (manipulirane) ljude. Nije slučajno da je baš seksualni i bračni moral postao najvažnije područje, koje su sekularisti prebacili u polje „mišljenja“ javnosti, s namjerom da u sukobljavanju najrazličitijih mišljenja i predodžbi seksualnost čovjeka izgubi svoju moralno-etičku dimenziju i narav svetog, narav tabua. Stoga je logički da kod diskusija o ljudskoj seksualnosti i njezinim normiranjem vode glavnu riječ seksolozi i psihoanalitičari, a ne etičari i moralisti. Namjera je očita: hoće se unaprijed isključiti svaku mogućnost etičkog vrednovanja seksualnih čina, to će reći dijeliti pojedine čine na moralno dobre i moralno zle.

Seksualni i bračni moral na udaru

Seksolozi i psihoanalitičari mogu tako bez ikakve grižnje savjesti prikazivati seksualnost u perspektivi funkcionalnosti i korisnosti za čovjeka, što je legitimno za njihovu znanost. Međutim, trebali bi istini za volju kod toga naglasiti da njihova znanost gleda samo dio seksualne stvarnosti, a ne njezinu bit niti njezinu cjelinu. Bit i cjelina čovjekove seksualnosti izražena je u njezinom smislu i u njezinoj moralnoj dobroti. Bit i moralna dobrota seksualnosti čovjeka je njezino služenje u nastanku novog života i njegovom razvoju do najviše moguće savršenosti. To se može događati samo u braku između muške i ženske osobe, to se može događati samo u zdravoj obitelji kao zajednici oca ,majke i djece. Tko u ovo vrhunsko dostignuće kulturnog razvoja čovječanstva, ugurava nešto drugo, naime da se zajednica istospolnih osoba također treba priznati brakom i obitelji, taj svjesno ili nesvjesno želi rušiti standarde postojeće kulture, taj je odgovoran za negativne posljedice ovog poteza političke volje. O tim negativnim posljedicama govori znanost već danas.

Ova saznanja i ove spoznaje o braku i obitelji bile su do nedavno prihvaćene i poštivane kao temeljne vrednote kršćansko-humanističkog gledanja na svijet. Nažalost, mnogi znaci govore o tome da je i ovdje došlo do radikalnih promjena zadnjih decenija. Pod utjecajem jakih sekularističkih i fundamentalističkih snaga s područja politike, gospodarstva i društva dolazi korak po korak do umanjivanja poštivanja vrednote braka i obitelji za zdrav i uspješan razvoj društva. Što više, krenulo se u svjesno rušenje kulture utemeljene na braku kao zajednici između muža i žene, i na obitelji kao zajedništvu oca, majke, djece, djeda i bake zajedno s mnogostrukim rodbinskim vezama i odnosima. Zaista se ovdje radi o sudbinskim pitanjima naše generacije i svih budućih generacija. Vjernici sa svojom sviješću, prosvijetljenom Božanskom objavom po Kristu i njegovim Duhom, ne smiju ostati po strani ovih događanja. Znakovi vremena govore: „Treba se oduprijeti snagama zla“.

dr. Josip Sabol