Za čovjeka je „Bog mrtav“

Vjerovati, općenito govoreći, znači nešto prihvatiti istinitim i stvarnim ne iz vlastitog uvida u neku stvarnost niti kroz direktno iskustvo u dodiru s tom stvarnošću, nego preko svjedočanstva o toj stvarnosti onih koji su to vidjeli i doživjeli. Stoga, prvi korak do prihvaćanja sadržaja vjere je naše povjerenje prema svjedocima, naša Molitvaspremnost njima povjerovati što nam naviještaju. Onaj, koji nam naviješta, ne smije biti osobno samo vjerujući – vjernik, nego mora biti onaj koji znade i koji vidi.

Današnje vrijeme donosi zaista specijalne poteškoće u stvarima vjere na objema stranama: za navjestitelje vjere i za ljude kojima se naviješta evanđelje. Navjestitelj vjere, teorijski gledajući, ima pred sobom suvremenog čovjeka koji u svojem životu operira sa sigurnošću, sa znanjem i sa spoznajama u gotovo svim pitanjima svakidašnjeg života, i to iz vlastitog iskustva i na temelju osiguranih podataka (činjenica) znanstvene zajednice. Uostalom, tako živi i sam navjestitelj evanđelja.

Odatle je razumljiva skepsa današnjeg čovjeka naspram „pripovijesti“ iz prošlih vremena, a napose naspram religijsko-vjerskim istinama kršćanske vjere za koje navjestitelji imaju samo jednu riječ: Istina. Oni sa svojim životom svjedoče samo jedno govoreći: „Mi naviještamo Isusa Krista koji je Istina. Mi naviještamo nauk Crkve jer je istina.“

Tako nastupati u javnom životu i pred današnjim čovjekom ne znači ništa drugo nego se izlagati čuđenju, preziru, ponižavanju, agresivnosti, optuživanju, osuđivanju određenih grupacija suvremenika koji već samu riječ „istina“ ne podnose niti je upotrebljavaju. U takvoj situaciji, u takvom kontekstu djeluju, moraju djelovati, biskupi i svećenici kao navjestitelji evanđelja. U takvom horizontu moraju živjeti katoličko-kršćanski vjernici.

„Isus pred Pilatom“

Baš kod pisanja ovih redaka osjetio sam potrebu pažljivo pročitati u Evanđelju sv. Ivana onaj neizbrisivi povijesni dijalog između Poncija Pilata i Isusa: „Ti si, dakle, kralj?“ Isus odgovori: „Ti kažeš: ja sam kralj. Ja sam se zato rodio i došao na svijet da svjedočim za istinu“. Reče mu Pilat: „Što je istina?“ (Iv 18,37).

Kakve li situacije! Mladi čovjek stoji pred vrhovnim sucem države; mnoštvo izvikuje parole mržnje, prezira i u bijesu traži smrtnu osudu, ne znajući pravo zbog kojeg čina. Stoga sudac pita optuženoga: „Što si učinio?“ (Iv 18,35). Kao odgovor Isus izreče svoje djelo koje će za sva vremena vršiti dvostruki učinak na stanovnike Zemlje, svijeta: za jedne će Isusovo djelo biti temelj nade spasenja, a za druge povod i osnova mržnje i svakojakih optužbi. To djelo glasi: „Ja sam dao svjedočanstvo Istini.“

Osjećam da je legitimno tu historijsku scenu, koju možemo nazvati „Isus pred Pilatom“, primijeniti na naše vrijeme, konkretno na navjestitelje evanđelja i na vjernike u našem vremenu. Mi, vjernici, smo danas prezirani i optuživani od mnoštva Pilata, odnosno agnostika i ateista svih vrsta i to samo zbog ostvarivanja Isusovog djela: „Mi dajemo IsuspredPilatomsvjedočanstvo za Istinu“. Ti današnji „Pilati“ kao da nisu svjesni da baš oni svojim djelovanjem protiv Katoličke crkve potvrđuju istinu Isusove proročke riječi: „Mene su mrzili, i vas će mrziti. Mene su progonili, i vas će progoniti. I to samo zato jer svjedočite istinu koju sam i ja svjedočio.“

Tragičnost toga stanja čovječanstva kroz svu povijest, a posebice danas u našem društvu, dolazi na svijetlo kada kratkim riječima izrečemo sadržaj te istine koju je svjedočio Isus i koju svjedoče biskupi, svećenici, redovnici i redovnice, katolički vjernici danas. Svi zajedno kao Narod Božji, i pojedinačno kao vjernici, svjedočimo istinu spasa kao pojma za svako dobro. Svjedočimo istinu o objavi živog Boga i njegova kraljevstva mira, pravednosti, milosrđa, ljubavi već na ovom svijetu i konačno u vječnosti. Svjedočimo istinu da se samo vršenjem Božje volje, Božjih zapovijedi može oblikovati društveni život mira, solidarnosti, poštivanja i održavanja života na početku i na koncu životnog puta. Svjedočimo istinu da se samo na temelju Božjih zapovijedi mogu ostvarivati uvjeti za zdrav razvoj svakog člana društva prema sposobnostima i talentima. Zar je moguće da ima ljudi koji se protive toj istini za koju je svjedočio Isus i za koju svjedoče danas navjestitelji evanđelja i koju nastoje katolički vjernici provoditi u život? Moguće je, nažalost! To je stvarnost danas. To je stvarnost jer na području sudstva vode glavnu riječ mnogobrojni suci koji, poput liberalnog Pilata, ne znaju što je istina o pravu čovjeka po Božjem planu. Stoga poput Pilata pitaju razjareno mnoštvo kakvu presudu da donesu u konkretnim slučajevima? Naravno, mnoštvo viče pusti Barabu, kazni nevinog Isusa, to će reći kazni katolika, kazni poštenoga čovjeka humanistu, istinoljubivog znanstvenika, kazni hrvatskog domoljuba, požrtvovne roditelje, pobožnog tražitelja pravog Boga.

To je moguće u našem društvu jer mnogi ne poznaju niti pravog Boga niti Istinu. Oni žive i danas po pravilima duha propaloga komunističkog svjetonazora kojeg je EU osudila kao zločinačkog. To je moguće u hrvatskom društvu jer nije provedena lustracija te još uvijek aktivni čimbenici zločinačkog komunističkog režima obnašaju važne visoke državničke dužnosti u Hrvatskoj. Taj duh zločeste prošlosti je tako jak u Hrvatskoj da danas javne osobe mogu pozivati pismeno i usmeno na linč katoličkih vjernika, na paljenje i rušenje crkava, na oskvrnuće crkvi i svetinja, na mržnju i preziranje vjernika, na širenje svakovrsne laži o povijesnim činjenicama, na rušenje tradicionalne naravne obitelji itd.

Sveopća sekularizacija, ateizacija i dekristijanizacija naroda i društava u EU

Svaki pošten čovjek i građanin hrvatske države se zabrinuto pita kako je moguće da danas postoje ljudi takvog duha nakon pada komunizma i nakon službene osude komunizma kao zločinačkog sustava od najviših institucija EU? Imaju li takvi ljudi savjest? Kakva je to savjest koja se ne zgraža nad zločinima počinjenim od partizana po naredbi vrhovnoga vođe? Više stotina tisuća poubijanih ljudi nakon rata protiv naravnog i međunarodnog prava, iz čiste osvete! Benedikt XVI.I dan danas postoji veliki broj političara i običnih ljudi koji slave vođu, koji se okupljaju na određene praznike gdje se ne čuju riječi tuge, žaljenja i kajanja, nego riječi veličanja vođe i partije. Grozno i nedostojno čovjeka 21. stoljeća!

To je moguće jer: „Pravi problem ovog trenutka naše povijesti je to da Bog nestaje iz horizonta ljudi i da s gašenjem svjetla, koje dolazi od Boga, prodire dezorijentacija u čovječanstvo, čiju razarajuću učinkovitost sve više možemo zapaziti…Gdje Bog izgubi svoje mjesto među ljudima, tu konačno gubi svoje pravo mjesto i čovjek. Čovjek više ne nalazi svoj položaj u stvorenom svijetu, u odnosima prema drugima. Čovjek bez Boga misli da može sam postati Bogom i gospodarom nad životom i smrću….Kada čovjek stoji protiv Boga, stoji protiv svoje istine i zato neće biti slobodan nego otuđen sebi i drugima“ (Papa Benedikt XVI. u pismu biskupima svijeta 10.03. 2009. i u audijenciji 14.11. 2012. ).

Iz ovih papinih misli dolazimo do odgovora na pitanje o situaciji sveopće sekularizacije, da ne reknem ateizacije i dekristijanizacije naroda i društava u EU danas. Koje su te intelektualne snage u EU, u UNO koje smišljaju i provode projekte sekularizacije i dekristijanizacije kroz institucionalne mehanizme međunarodnih organizacija? Ipak je činjenica da su demokršćanske političke snage bile na vlasti u Zapadnoj Europi decenijima nakon Drugog svjetskog rata te službene sekularizacije i dekristijanizacije nije bilo.

Što je s lustracijom?

Danas znamo što se dogodilo u Europi: najprije se dogodila „kulturna revolucija“ studenata 1968. s jakim udarom sekularzacije društva. S padom Berlinskog zida i s padom komunizma (1989.) očekivalo se jačanje konzervativnih snaga ili barem zaustavljanje rasta ljevičarsko-anarhističkih snaga u EU. Tražila se javna diskusija o pravim uzrocima pada komunizma, koja bi završila s rezultatom: komunizam je morao pasti jer je on u suštini svjetonazor protivan Lustracijaprosvjetiteljstvu, protiv demokracije i ljudskih prava. Jednom riječju: komunizam i marksizam ne spadaju više u svijest ljudi dvadesetprvog stoljeća. Po svojim rezultatima, oni su jedni od zločinačkih svjetonazora i politika dvadesetog stoljeća.

Demokratska i na ljudskim pravima utemeljena EU morala je provesti lustraciju u bivšim komunističkim državama. To će reći: zabraniti komunističke partije i sve političare, koji su kao članovi komunističke partije bili na položajima državne vlasti, izbaciti iz političkog života. To je učinjeno radikalno u Njemačkoj s DDR i u drugim komunističkim državama. To nije učinjeno jedino u Sloveniji i Hrvatskoj. Hrvatska je de facto kao demokratska i pravna država pod vlašću ljudi bivšeg režima. Promjenjeni su samo nazivi partija. Obraćenja bivših komunista u demokrate i ljude ljudskih prava nije bilo do donas. Tu je izvor svih problema Hrvatske. Stoga ne začuđuje da mnogi bivši komunisti, jer nisu lustrirani, imaju visoke položaje u EU i UNO. To im omogućuje ideološki stvarati koalicije s ljevičarima svih vrsta i s liberalima kod temeljnih pitanja svjetonazora, kulture, religije, prije svega u pitanjima braka, obitelji i ljudske seksualnosti. To im omogućuje danas činiti ono što su u ime svoga marksističkog svjetonazora činili za vrijeme svoga vladanja: rušiti tradicionalne kršćanske vrjednote, prije svega vjeru i obitelj i domoljubni osjećaj pripadnosti narodu, u kojem smo rođeni. Komunizam kao ateistički svjetonazor je ostao u srcima i glavi mnogih usprkos pada zida Berlina i komunizma kao državnog režima. To je osnovni problem društva u Hrvatskoj i u EU danas.

Svjesni ateizam

U propovijedi na Veliki četvrtak 2012. godine Papa uči: „Mi mislimo da smo tek slobodni i uistinu samosvojni kada samo još vlastitu volju slijedimo. Boga gledamo kao protivnost našoj slobodi. Od njega se moramo osloboditi i tada ćemo biti slobodni. Tako mislimo. To je osnovna pobuna koja prožima povijest. To je osnovna laž koja iskrivljuje naš život. Kada čovjek stoji protiv Boga, stoji protiv svoje istine i zato neće biti slobodan nego otuđen sebi i drugima. AteizamSlobodni ćemo biti tek onda kada smo u našoj istini: kada smo jedno s Bogom.“ Papa poručuje tim riječima današnjem svijetu da je izvor problema današnje civilizacije svjesni ateizam.

U filozofskoj znanosti religije ateistom se smatra onaj čovjek koji niječe mogućnost postojanja stvarnosti izvan naših sjetilnih saznanja; koji odbacuje ideju da ovaj svijet ima svojeg Stvoritelja; koji ne prihvaća da postoji objektivni moralni red s razlikovanjem dobrih i zlih čina; koji neće uvidjeti da je svijet otvoren za smisao i upravljen na konačni cilj; koji niječe da postoji određen plan i određena namjera iza prije petnaest milijardi godina započetog razvoja svemira; koji kategorički odbija svaku pomisao na mogućnost da je Bog zahvatio u povijest čovječanstva: najprije objavljivanjem izabranim ljudima, i konačno utjelovljenjem Boga u Isusu Kristu; koji odbacuje svaku mogućnost vječnoga života nakon smrti. Čovjek takove duhovno-intelektualne strukture živi i oblikuje svoj način života isključivo po svojoj volji i svojem razumu, to će reći bilo zadovoljavajući svoje potrebe, bilo tražeći sredstva za ispunjenjem svojih želja, bilo pokoravajući se različitim „bogovima“ koje su stvorili i neprestano stvaraju trendovi mode, industrije zabave, bilo nasljedovanjem načina života službenih i privatnih „zvijezda“. Prema tim kriterijima moramo priznati da živimo u postkršćanskom vremenu. Ono se službeno zove Postmoderna. Religijsko-teološka teorija bi nazvala to vrijeme poganskim.

„Ubojstvo“ Boga

Modernu i Postmodernu možemo sadržajno analizirati iz perspektive kulturologije, sociologije, povijesti i drugih znanosti. Za analizu i razumijevanje Moderne i Postmoderne poslužiti ću se ovdje literarno-filozofskim djelom izvanredne snage Friedricha Nietzschea „Die fröhliche Wissenschaft, Aphorismus 125 (1882.). Taj znameniti tekst označava filozof Gianni Vattimo „rođendanom Postmoderne u filozofiji“ i rođendanom postmoderne filozofije kroz jedan neshvatljiv događaj koji su uzrokovali sami ljudi: kroz smrt Boga. „Ubojstvom“ Boga nastali su oni preduvjeti u kojima se mora naviještati Božja riječ i spasenje čovjeka kako je zapisano u Svetom pismu i kako to razumijeva Katolička crkva od svojeg početka. Tekst glasi: „Zar niste čuli o onom mahnitom čovjeku koji je usred bijelog prijepodneva zapalio svjetiljku, potrčao na trg i neprekidno vikao: ja tražim Boga! Ja tražim Boga, i budući da su tamo bili sakupljeni mnogi od onih ljudi koji nisu vjerovali u Boga, nastade jedan veliki grohot. 'Što, zar se (Bog) izgubio?', kazao je netko. 'Zar je zalutao kao dijete?', kazao je jedan drugi. 'Ili zar se drži sakriven? Zar nas se boji? Zar je otišao na brod? Emigrirao?', tako su vikali i smijali se u velikom naguravanju. Mahniti čovjek je uskočio među njih i probadao ih svojim pogledima. 'Kamo je Bog?', vikao je, 'Ja ću vam to reći. Mi smo ga ubili, vi i ja. Svi mi smo njegove ubojice. Ali kako smo samo to učinili? Kako smo mogli ispiti more? Tko nam je dao spužvu da izbrišemo čitavi Nietzschehorizont? Što smo činili kada smo tu Zemlju razvezali od njezina Sunca? Kamo se sada ona kreće? Kamo se krećemo mi? Daleko od sviju sunaca? Zar ne posrćemo bez prestanka? I nazad, na stranu, naprijed, prema svim stranama? Ima li još nešto takvog kao gore i dolje? Zar lutamo kroz beskonačno ništa?. . . Nije li postalo hladnije?. . . Ne moramo li zapaliti svjetiljke prijepodne? Ne čujemo li još ništa od buke grobara, koji Boga zakapaju?. . . . Bog je mrtav! Bog ostaje mrtav!'“

To u obliku pitanja dramatično opisivanje situacije čovjeka, društva, svijeta nakon „ubojstva“ Boga krije u sebi sadržaj ponašanja, postupanja, djelovanja ljudi u modernom odnosno postmodernom vremenu, i u današnjem vremenu na osobiti način. Sam Nietzsche je pišući taj tekst koncem 19. stoljeća prorokovao događanja u 20. i 21. stoljeću riječima: „To što sada pišem bit će stvarnost za sto godina.“ Imao je pravo! Dijagnoza je više nego pogođena. Ljudi slušatelji (čitatelji) „tog mahnitog čovjeka“ (a to je bio sam Nietzsche?) nisu mogli vjerovati te strahote i posljedice ubojstva i smrti Boga jer su još uvijek bili kakvi-takvi kršćanski vjernici 19. stoljeća. Današnji ljudi, današnji čovjek više se uopće ne uzbuđuje slušajući te riječi o „mrtvom ubijenom Bogu“. Kako će se obični čovjek današnjeg vremena uzbuđivati zbog toga kada se ne uzbuđuju čak i neki teolozi koji su se poslužili paradigmom „ubijenog Boga“ i stvorili na njoj teologiju „mrtvog Boga“ kao zadnji krik moderne teologije?

Ovdje je riječ o duhovno-intelektualnoj zbunjenosti koja vlada ljudima današnje civilizacije; riječ je o pravom zaboravu nekada dragog Boga Oca, stvoritelja i spasitelja čovjeka i svijeta. To pokazuju termini kojima znanost opisuje današnjeg čovjeka i strukturu aktualne civilizacije: to su relativizam, agnosticizam, materijalizam, pozitivizam, ateizam, naturalizam, nihilizam. Svi ti termini uzevši zajedno kažu svaki na svoj način sljedeće: danas vlada nestanak sposobnosti za metafizička pitanja, u koja ulazi i religioznost, danas vlada neprihvaćanje objektivnog reda kod pitanja o istini, jer moderni čovjek vjeruje samo u mnogo istina, i danas vlada neprihvaćanje objektivnoga moralnog reda jer današnji čovjek smatra sebe sucem u određivanju onoga što je dobro, a što zlo. Nietzscheovim riječima: jer je „Bog mrtav“ čovjek pati zbog gubitka čistog i svijetlog horizonta i ne zna da mu se to događa zbog „ubojstva Boga“ u njegovu umu i srcu.

Horizont je nestao uvijen u maglu neistina i time je zavladala situacija neorijentiranosti jer nema više jedne istine za sve niti jednog kriterija za dobro i zlo. Orijentacija u temeljnim pitanjima života više nije moguća. Ljudi se više ne mogu složiti u određivanju što je gore a što dolje. Prigode za strmoglaviti se u ponor nalaze se na svakom koraku. Ljudi čak ne mogu više kazati kamo se ide: je li to naprijed ili nazad, na stranu ili po svuda, jer više nisu u stanju razlikovati što je naprijed, a što je nazad. Sve se to događa, i mora se događati, samo zbog jedne činjenice: „Bog je mrtav“, kaže Nietzsche. To je teološko objašnjenje pitanja i odgovora na njega zašto nema više mira, pomirenja, pravednosti, zajedništva na svijetu. Zato jer je „Bog mrtav“ za čovjeka.

Josip Sabol

Pon, 26-07-2021, 14:59:42

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)91/728-7044

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2021 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.