Osvrt na knjigu Le siècle des dictateurs, urednik Olivier Guez, prilog novinara JC Buissona, Paris: Édition Perrin - Le Point, 2019.

U jednom od svojih najnovijih izdanja Večernji list (24. travnja 2021.) predstavlja knjigu na francuskom jeziku Le siècle des dictateurs (Stoljeće diktatora) u kojem jedno poglavlje pruža gadnu sliku o pokojnom Dolbeaumaršalu Titi. Komentari novinara članka Silvija Tomaševića su manje-više zadovoljavajući, no očito je da i tu treba imati ozbiljne rezerve...

Autor poglavlja francuske knjige naslovljenog „Tito: velika prijevara“ (str. 150. - 170.) je novinar i povjesničar Jean-Christophea Buisson, koji ne pokazuje nimalo milosti za bivšeg jugoslavenskog tirana kojeg on opisuje kao "paranoičnog, megalomanskog, diktatora u stilu orijentalnog satrapa “(str. 151) i čiju vladavinu on naziva „ režimom strahovlade “(str. 151). U svojim odlomcima Buisson posebno dočarava gadljive Titove manevre u micanju Milana Gorkića koji mu je smetao u usponu u komunističkom aparatu, kao i njegov podmukli način da makne Pelagiju Belousovu, za koju se oženio u Omsku, kada je ona imala samo 14 godina i s kojom on ima sina (Žarka), za vrijeme njenog izgnanstva u Sibiru. Veliki ženskar, ali bez ikakvih skrupula, Tito se uvijek pokazivao jako bezobzirnim sa ženama u svojoj intimi. Kako piše Buisson, Tito svjedoči protiv svoje druge supruge, Njemice Else Johanne König (alias Lucia Bauer), koja je optužena radi špijuniranje u korist Gestapa. Tu nesretnu mladu ženu likvidirat će NKVD. Kasnije, tiranin Tito neće niti prstom maknuti u korist svoje bivše sovjetske ljubavnice, glumice Tatjane Okunevskaje, koja završava u Steplagu (politički radni logor, o. a.).

Premda Jean-Christophe Buisson prikazuje diktatora u vrlo lošem svjetlu - a na što francuska šira javnost nije bila navikla - mora se također priznati da on i dalje prenosi zastarjele protuhrvatske propagandne gluposti. Bez dvojbe da Buisson ne voli Tita - no on ne voli niti Hrvate. Tako on piše na stranici 157. o „pro-nacističkom i genocidnom režimu koji je vodio„ hrvatski führer „Ante Pavelić“, i o „nezavisnoj državi Hrvatske koja provodi politiku strašnog istrebljenja“ Knjiga diktator(str. 158). Između tih dviju njegovih opaska on ponekad upada u ekstravagantna pretjerivanja, naročito kada govori o "velikom gradu Užice" (sic) kojem pripisuje milijun stanovnika (str. 159)!

Glede posljednjih dana Drugog svjetskog rata, Buisson optužuje Tita da je naredio masakre u Banatu, Vojvodini i Beogradu (str. 161), ili kako je on žrtvovao na prvim crtama bojišnice u Srijemu 37,000 mladih i neiskusnih Srba. S druge strane, on nigdje ne spominje gigantske masakre na Bleiburgu, niti krvave tzv. antifašističke čistke kojima su bile izložene Hrvatska, Slovenija i njemačka zajednica. Samo kratko on aludirao na protuvjerske kampanje komunista, govoreći na pristran način kako je Katolička crkva "bila izložena suđenju svojih vođa koji su surađivali s pronacističkim ustaškim režimom (počevši od zagrebačkog nadbiskupa Mons. Stepinca) “ (str. 162). No treba obratiti pozornost da Buisson ne kaže za Stepinca da je "optužen za suradnju", nego "da je surađivao", u najmanju ruku kao da je to već dokazana činjenica ... Također nigdje on ne spominje stotine nevinih katoličkih svećenika, poklanih, oderane kože ili spečenih na ražnju.

U zaključku svoje optužnice, Jean-Christophe Buisson također opisuje kako je Tito konfiscirao u svoju korist bivše kraljevske rezidencije, kako je otimao mnoga umjetnička djela, i kako se volio voziti u raskošnim limuzinama. Njegovo luksuziranje, koje nije bilo nimalo marksističko-lenjinističke naravi, ni na koji način nije omekšalo navike tog bivšeg terorista Kominterne. Kako piše Buisson, (jugoslavenski) zatvori bili su prepuni njegovih protivnika, a sve one koji su mu smetali on je nemilosrdno eliminirao. Među njegovim žrtvama on spominje jednino pogubnog Slobodana "Krcuna" Penezića, no on nema niti slova za desetke hrvatskih emigranata koje su maršalovi poslušnice ubijali po cijelom svijetu. On nije s time upoznat…

Na kraju, ipak možemo kazati da tekst Jean-Christophea Buissona nije beskoristan, budući da nam pomaže u demistifikaciji lika koji je u Francuskoj predugo uživao u jednoj nezamislivoj toleranciji. "Francuski intelektualci, sedamdesetih godina", napominje Buisson, "nisu mogli smoći dovoljno riječi hvale da izraze svoje poštovanje i divljenje prema tom tiraninu čiji način života, život jednog lošeg šarmera, je njih toliko očaravao" (str. 168). Bez ikakvih dvojbe, Buissonov tekst zasigurno označava jasan korak naprijed u ocjeni maršalovog zlokobnog lika.

No gospodin Buisson očito pati od rupa u pamćenju. A da bismo stekli pravu predodžbu o njegovom angažmanu, ili da bismo ga bolje mogli staviti na njegovo pravo mjesto, treba imati na umu da je taj gospodin, rođen 1968., deklarirani srbofil, kojeg Visegrád Post kvalificira kao „zaljubljenog u Srbiju. On je autor laskave biografije o Draži Mihajloviću, Mihailović, 1893-1946, héros trahi par les Alliés (Mihailović, 1893-1946, heroj kojeg su Saveznici izdali), kao i Histoire de Belgrade (Povijesti Beograda).

Jean-Christophe Buisson zasigurno nije veliki obožavatelj Tita. Nažalost, to ga zato nužno ne čini prijateljem Hrvatske.

Christophe Dolbeau
Hrvatski tjednik

Prijevod s francuskog
Prof. dr. Tomislav Sunić

C. Dolbeau je autor brojnih knjiga o hrvatskom pitanju. Njegova posljednja knjiga nosi naslov Aux côtés de patriotes croates; souvenir d’un ami français (2019.). (Zajedno s hrvatskim rodoljubima; sjećanja jednog francuskog prijatelja).

 

 

 

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.