Stvaranjem bunjevačkog jezika potkopava se identitetska sigurnost i povijesno nasljeđe Hrvata ikavskih štokavaca u Lici, Dalmaciji i Hercegovini

Položaj bačkih Bunjevaca i suvremeni identitetski prijepori unutar zajednice odraz su višedesetljetnog nadmetanja između hrvatske i srpske nacionalne politike na području nekadašnje Jugoslavije, pri čemu oni danas kao najslabiji i najnezaštićeniji ogranak hrvatskog naroda izvlače kraći kraj pred avetima netolerancije i šovinizma, te na svojim leđima u 2021. trpe izljeve gnjeva i frustracija znatnog dijela srpskog društva. Zahvaljujući smještaju na samoj periferiji hrvatsko-srpskog pješčanika izbjegli su izravna ratna stradanja devedesetih, ali se u poratnom razdoblju suočavaju s namjerama da se pod pokroviteljstvom države Srbije od te isturene katoličke štokavsko-ikavske zajednice stvori svojevrsni laboratorij za političke eksperimente u mirnodopskim uvjetima. Poligon na kojemu se po načelu „misli lokalno, djeluj globalno“ razvijaju propagandno-politička „oružja“ za primjenu nad daleko širom i brojnijom zajednicom njihovih jezičnih, konfesionalnih i identitetskih srodnika u Hrvatskoj i BiH – katolika štokavsko-ikavskoga govora, Hrvata. Dakle, protiv velikog dijela susjednog naroda kojega srbijanska javnost smatra najvećim neprijateljem Srbije, ako je suditi po novijim istraživanjima javnog mnijenja.

Bunjevci

Srbija Bunjevce već dulje vrijeme doživljava kao kamenčić u vršku cipele koji bi najradije neutralizirala politikom „divide et impera“ nakon što pogromaški pritisci iz Miloševićeve ere nisu dali željene „Kroaten-frei“ rezultate. Tradicionalni pravoslavni ekskluzivizam smatra ih suštinski nedobrodošlima u srpsku nacionalnu zajednicu, robujući pritom prastarim predodžbama o općoj katoličkoj zavjeri protiv svetosavskih tradicija, pa im kombinacijom mrkve i batine servira prevladane ugarske kolonijalističke koncepcije „bunjevštine“ kako bi se socijalnim inženjeringom uslijed fragmentiranja tog korpusa oslabio hrvatski faktor u Vojvodini.

Nemoguća kafkijanska situacija

Antagoniziranje Hrvata-Bunjevaca je već ukorijenjeno u dijelu srpskog društva do te mjere da im se s pozicija srpskog ultranacionalizma, u apsolutnoj suprotnosti s europskim manjinskim standardima, na sva zvona i dalje pripisuje nelojalnost, subverzivnost i zaplotnjaštvo, premda za to nikada nisu dali niti najmanjeg povoda. VojoPatološka opsesija srpskog desnog spektra s nedefiniranim urotničkim djelovanjima i tajnim silama koje razgrađuju nacionalni korpus stavlja Bunjevce-Hrvate u nemoguću kafkijansku situaciju da se stalno brane od optužbi skrojenih po obrascu „znamo mi što je vama na umu“. Stoga je i razumljiv trend da u potrazi za elementarnom sigurnošću mnogi Hrvati prelaze u tabor državno honoriranih „nacionalnih“ Bunjevaca, jer na kraju dana ipak ostaju sami s egzistencijalnim problemima malog čovjeka u društvu koje sve više erodira pod udarima „reformiranih“ gojenaca Vojislava Šešelja, koji je svoj neslavni ratnohuškački pečat ponajviše ostavio vidljivim upravo na mirnom vojvođanskom salašu.

Kulturna politika Srbije prema bunjevačkoj zajednici i danas polazi s vrlo pristranog gledišta kako se radi o zasebnom južnoslavenskom narodu kojemu je 1945. dekretom nametnut hrvatski predznak, pa se afirmacijom ideje o samosvjesnom bunjevačkom narodu tobože ispravljaju povijesne nepravde iz komunizma. Takva objašnjenja, uz dozu autohtonističkih nebuloza o Bunjevcima kao izdancima antičkih Dardana, prisutna su i u službenim predstavljanjima bunjevačke narodne zajednice, na stranicama Bunjevačkog informativnog centra. Pored toga što predstavlja vrhunac neskrivenih i sirovih uplitanja vladajuće politike u razgradnju manjinskih nacionalnih zajednica, nedavna najava proglašenja bunjevačkog jezika jednim od službenih jezika Grada Subotice (nota bene, Suboticom vlada Vučićev SNS) je presedan čiji bi se nabujali indirektni učinci u nadolazećem razdoblju mogli vrlo lako preliti izvan okvira Vojvodine, uz pozadinsku logističku podršku države, i stoga je ukazivanje na tu Žigmanovopćehrvatsku važnost „bunjevačkog pitanja“ od prvorazrednog značaja za identitetsku sigurnost i stabilnost svih Hrvata. Poglavito onih koji s bačkim Bunjevcima dijele korijene, vjeru, jezik, i zajedničku daleku prošlost.

Dosadašnje službene reakcije iz Hrvatske su primjerene stilom i intenzitetom utoliko što nisu afektivne i prvoloptaške, iako u javnosti ostavljaju dojam mlakosti i bljutavosti. Donekle, u manjoj mjeri, čak i sistemske neozbiljnosti, i izostanka svijesti o dalekosežnim posljedicama kakve se valjaju iza horizonta, a na koje upozoravaju i negativna povijesna iskustva s velikosrpskim zamislima temeljenima na negiranju hrvatskog naroda i jezika. No svakako su uljudnije od vrlo niskih i uvrjedljivih reakcija kakvima je u Subotici bio popraćen prigovor Tomislava Žigmanova, predsjednika Demokratskog saveza Hrvata u Vojvodini (DSHV) – komentara SNS-ovca Sokovića kako predstavnici DSHV-a pripadaju „narodu koji se ničega ne stidi“ (osobu čiji krajnji domet su otrcane dučićevske parafraze danas bismo internetskim žargonom nazvali trolom), ili skandalozne cinične pohvale gradonačelnika Stevana Bakića upućene Bunjevcima koji su kao nacionalna zajednica „prošli katarzu“ – katarzu od čega i zbog čega? Hrvatstva? Poprilično je to angažirano i pristrano držanje lokalnih srpskih političara oko pitanja koje ih se, kako vole istaknuti, uopće ne tiče i interna je stvar bunjevačke zajednice.

Prijetnja

Iako u stručnim dijalektološkim krugovima u Srbiji i Hrvatskoj ne postoji ni najmanje uporište koje bi dalo za pravo standardizaciji štokavsko-ikavskog idioma u formi Karadžić„bunjevačkog jezika“, i iz lokalnoga govora ga nominalno uzdignulo na razinu al pari srpskom ili hrvatskom jeziku, nužno je taj manevar sagledavati kao taktički potez s dalekosežnijim političkim ambicijama u vidu svojatanja štokavske-ikavice tj. plasiranja narativa kojima bi ju se na propagandnoj razini izlučivalo iz korpusa hrvatskih dijalekata i govora. Pri čemu bi upravo „izložbeni“ nehrvatski Bunjevci poslužili kao uzorak kojim bi naprednjački i radikalski negacionisti mahali u svijetu i pseudo-argumentirano potvrđivali u davnini postavljene teze jezičnog pan-srpstva Vuka S. Karadžića i Đure Daničića, kako izvorni štokavci nisu Hrvati.

Logično je, stoga, da neupućenom i stranom oku taj narativ može nametati zaključak ako suvremeni Bunjevci nisu Hrvati, još manje su to mogli biti svi oni uz koje se bunjevačko ime vezivalo u prošlosti. I tu dolazimo do sasvim izvjesne prijetnje u vidu stvaranja umjetne idejne platforme s koje bi se u korist novokomponiranog bunjevačkog identiteta retrospektivno propitivalo hrvatstvo u sadašnjosti – ali još više u prošlosti. Naravno, realni efekti takve politike su minorni i nijednog Hrvata neće potaknuti na propitivanje nacionalnog identiteta, ali zasipavanje javnog prostora takvim sadržajem dovoljno je za podgrijavanje starih mitova, sadnju klica budućih trvljenja i nastavak trošenja energije Hrvata na ratove s duhovima iz prošlosti.

Između Neretve i Cetine

Za okretanje pile naopako i predstavljanje svih Hrvata-štokavaca-ikavaca pripadnicima (tj. potomcima) predmoderne bunjevačke zajednice lako je pronaći „dokaze“ u povjesnici bunjevačkog imena od 16. stoljeća do danas. Pa ih selektivnim probirom i bezočnim anakronizmom izvrnuti i zatim u naizgled uvjerljivom obliku Bunjevciinterpretirati na način da se u dogledno vrijeme počne pisati svojevrsna „povijest bunjevačke nacije“ koja bi započinjala od prvih spomena Bunjevaca u Dalmaciji u 16. stoljeću, a u slijedom toga bi se iskon naroda protegnuo i na spomen vlaško-katoličkih „džemata“ u Hercegovini 1477. godine, koji su bunjevačko ime zapravo i donijeli u Dalmaciju. Naime, bunjevačko ime se najizraženije afirmiralo upravo u Bačkoj, ponajviše zahvaljujući udaljenosti od matice i povijesnim političkim okolnostima, no njegova povijesna raširenost bila je (i jest) puno veća. Povijesna znanost je jednoglasna na stajalištu kako je „pradomovina“ Bunjevaca na području između Neretve i Cetine, što je ujedno i prostor na kojemu se u tom periodu razvila štokavska ikavica koju će ti vitalni Bunjevci kroz migracije širiti na okolne prostore, ponajprije u šire dalmatinsko zaleđe. Početkom 17. stoljeća odigrat će se vrlo dobro dokumentirane seobe u Podunavlje, u Bačku, ali i na područje zapadne Like i senjske okolice, gdje će se bunjevačko ime održati živim do danas u obliku zavičajnog lokalnog naziva.

Kroz markiranje tog bunjevačkog povijesnog kulturnog krajolika kao neovisnog o Hrvatima i Hrvatskoj, otvara se prostor da se politički zastarjela, sudski osuđena i vojno poražena koncepcija „Srbi sve i svuda“ zamijeni novom retorikom, prikladnijom sadašnjim okolnostima, u kojoj će naglasak biti stavljen na ne-hrvatstvu Bunjevaca, tj. ne-hrvatstvu štokavaca-ikavaca u Lici, Dalmaciji i Hercegovini. Nova retorika omogućila bi novoj generaciji redukcionističkog govora o Hrvatima neke nove osnove za imaginarno pomicanje granica povijesnog hrvatskog etno-političkog prostora na stare „krajiške“ obode. Drugim riječima, u kontekstu javnog govora o „originalnoj“ Hrvatskoj zapadno od Karlobaga, Karlovca i Virovitice više ne bismo gledali šešeljevske prodike o starim srpskim zemljama do Jadrana i Kupe, već o „bunjevačkim zemljama“ koje ujedno što nisu srpske, nisu niti hrvatske.

Mikro-narod

Natkrivanje bunjevačkog „nacionalnog“ imaginarija nad hrvatskim državnim prostorom, nacionalnom idejom, jezičnim tkivom i novovjekovnim povijesnim nasljeđem zgodan je instrument, dakako, i za relativizaciju agresivne velikodržavne politike iz 1990-ih jer indirektno udara na hrvatsku dominantnu predodžbu o pravednom ratu u obrani stoljetnog hrvatstva Like, Dalmacije i Hercegovine. I to je možda najpragmatičniji aspekt čitave sage oko Bunjevaca kojim se zadržavaju velikosrpske predodžbe glede „vlasništva“ nad zapadnim krajevima, ali ne u staromodnom ekspanzionističkom i inkriminirajućem izdanju, sa srpskim imenom u glavnoj ulozi.

Na koncu, treba reći kako nas civilizacijski uzusi upućuju na to da svatko ima pravo izjasniti se kako želi i prigrliti identitet u kojemu se osjeća najugodnije u svojoj koži, pa i nacionalni Bunjevci mogu pod tim imenom tražiti svoje mjesto pod suncem. Bez obzira na činjenicu što govornika tog najmlađeg južnoslavenskog jezika, prema posljednjem popisu stanovništva, ima sasvim dovoljno da bi mogli popuniti sva sjedeća mjesta na stadionu novosadske FK Vojvodine. U dobroj vjeri ostaje nam tek nada kako taj mikro-narod Bunjevaca neće sutra izroditi neke svoje šešeljiće koji će za interes vučićevske propagande krenuti uvjeravati milijunsku populaciju Hrvata štokavaca-ikavaca kako oni zapravo nisu Hrvati, i prezentirati sebe kao nacionalno osviještene „preporoditelje“ u koje se valja ugledati i čijim bi putem trebali krenuti kako bi se vratili zamišljenom prastarom iskonu.

Tomislav Ražnjević

Sri, 8-12-2021, 07:47:25

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)91/728-7044

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2021 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.