Srpski nacionalni pathos pretočen filmsku sliku

Film Predraga Gage Antonijevića „Dara iz Jasenovca“ je 20. veljače ove godine, u svom kratkom, ali burnom životu, zakoračio u svoju pučko-vulgarnu, iliti „narodnu“ fazu, napuštajući relativno neuspješan dosadašnji život obilježen pokušajem poboja u uži krug kandidata za nagradu američke filmske akademije, Oscar. Premijerom na državnom RTS-u je ušao u kućanstva, među obitelji zavaljene u naslonjače i krevete, i kao primjeren snuff-horror za miran obiteljski vikend na dva je sata zaokupio pažnju gotovo cijele Srbije ostavljajući mnoge, prema njihovom vlastitom priznanju, u šoku, plaču, izbezumljenosti, nevjerici i bijesu. Rekli bismo, nakon lutanja po Amerikama i „rušenja rekorda po njujorškim kinodvoranama“ došao je na svoje, gdje mu je uostalom i bilo predviđeno mjesto na kojem će ostvariti svoj puni potencijal, po zamisli dueta Antonijević-Drakulić i njihovih financijera, tj. daraizjasenovcapolitičkih gremija iz pozadine. Logično je, stoga, da su se istu večer uslijed erupcije gnjeva i osvetničke pravde užarile društvene mreže u Srbiji, ali i u susjedstvu obuhvaćenom metafizičkom novotvorinom „Srpskim Svetom“. Zahvaljujući blagodatima internetske ere svatko onaj koji o Jasenovcu od malih nogu „ zna sve i sve mu je jasno“ imao je potrebu javno deklarirati svoje viđenje filma, pa su se tako, avaj, javili i ustaškim zločinima šokiran Arkanov sin, kao i nadaleko poznat inventarni objekt iz studija Milomira Marića, Vojislav Šešelj, kojemu je film bio suviše blag prema ustašama.

„Svjetska televizijska premijera“ na nacionalnom RTS-1

Iz same činjenice da je premijera na RTS-u u mainstream srbijanskim medijima predstavljena kao „svjetska televizijska premijera“ jasno se iščitavaju granice tog „svijeta“ u kojemu je „Dara iz Jasenovca“ trebala zaživjeti. One su, logično, omeđene granicama gledateljstva srpske državne televizije. Dakle, taj svijet nije ni Los Angeles, ni Cannes, ni Venecija, nisu to antropomorfni kipići ni zlatni lavovi, već isključivo nacionalni korpus kojemu je propagandni servis Aleksandra Vučića trebao servirati još jedan od plodova njegove samozvane nacionalno-prosvjetiteljske politike. U tom smislu, sva ona pompa oko kandidature za Oscara nije bila ništa drugo doli bučan i nadmen marketing na velika vrata. Čak i loša kritika kakva se tih dana promaljala virtualnim prostorom, pa pristizala i sa uglednih adresa iz svijeta filmske kritike, poslužila je kao itekako korisna reklama koja će pobuditi interes javnosti i mobilizirati potencijalne konzumente tog uratka. Film je svoju funkciju ispunio. Premijeru je u Srbiji pratilo preko 2,5 milijuna gledatelja, s gledanošću od preko 50%. Ulog koji je srpska vlada dala redatelju Antonijeviću isplatio se u samo jednom danu, a plodove tog stabla će Vučić brati tjednima koji dolaze, ako ne i mjesecima, sudeći po količini energije koju je film oslobodio i istresao po internetu.

Ući u klasičnu analizu filma i podvrgnuti ga kritičkom aparatu je u neku ruku suvišno i besmisleno, jer efekt takve raščlambe neće pogoditi metu, s obzirom na činjenicu da „Dara“ ekranizira temu koja je u srpskom društvu kroz nekoliko generacija egzaltirana na pijedestal dogme, i u ovih 70-ak godina je poprimila pseudo-religijske značajke, clapboardpromećući se u općenacionalni kult kakav je za Rimskog Carstva, primjerice, bio sadržan u carskom kultu gdje je pokazivanje svoje osobne sljedbeničke volje ujedno značilo i legitimiranje vlastite lojalnosti državi. Kao takav, mit o Jasenovcu treba biti apsolutno istinit, neupitan i neporeciv, pri čemu će svatko tko se u Srbiji javno, čak i sa apolitičnih pozicija, zauzme za odbacivanje narativa o 700 000 ubijenih Srba, biti okarakteriziran izdajnikom i stavljen pred linč. Dakle, tražiti činjeničnu utemeljenost krvavih prizora iz „Dare“ i tragati za omaškama u filmu bi u očima pravovjerne srpske javnosti bilo jednako smisleno kao propitivati činjeničnu utemeljenost npr. biblijskog prolaska Mojsija kroz razmaknuto Crveno more ili diskutirati o zbiljskoj izvedivosti razgovora s gorućim grmom. Stoga sve kritike koje se obrušavaju na kvalitetu glume, očajnu i vrlo površnu karakterizaciju likova primjereniju Ejzenštajnovom agitpropu, manjkavosti scenarija i razrade fabule, u potpunosti „promašuju ceo fudbal“ i film percipiraju na način kako ga ciljani krajnji konzument neće nikada doživjeti – kao autorsko umjetničko djelo bez „višeg cilja“ i lišeno nadahnuća koje proizlazi iz njegove „misije“. Sve ono filmsko u „Dari iz Jasenovca“ je tek u službi medija, tj. prenositelja poruke i osnažitelja emocionalne zasićenosti te poruke. Prije svega ona je materijaliziranje postojećeg kulta, čiji su elementi skovani u radionicama komunističkog agitpropa kasnih 1940-ih godina; pretakanje jednog od temeljnih uporišta srpskog nacionalnog pathosa u najmoćniji propagandni alat suvremenog doba – u pokretnu filmsku sliku.

Anti-hrvatska propaganda kao prikriveni meritum projekta

Stvaratelji filma, kao i njihovi politički sponzori iz državnog vrha, odbijaju „Daru“ okarakterizirati anti-hrvatskim, kao što decidirano odbijaju svaku primisao o generalizaciji. To argumentiraju vrlo smiješnim trik-argumentima u smislu da na samom početku radnje protagonistici Dari pomaže jedna Hrvatica – pa film, naravski, nikako ne može biti antihrvatski. Vrlo jeftino obrazloženje. Međutim, suštinsku antihrvatsku notu odaje jedan tragikomično ubačeni Luburićelement, koji filmu nikako ne pripada ni povijesno, vremenski ni prostorno, i koji je kao uljez između redaka u potpunosti zalutao u priču. Riječ je o sceni gdje filmski Maks Luburić, upravitelj logora, pred dječacima, tj. interniranom srpskom djecom obučenom u ustaške uniforme, iznosi govor o „hrvatskoj državi“ koju će oni graditi za budućnost i za koju se valja brinuti kako će ona izgledati 2000. godine, kada budu pokojni oni koji ju danas grade (misli se na 1942. godinu). No, riječ je o blago izmijenjenom Luburićevom govoru o HNO-u iz njegovih kasnih emigrantskih dana, iz 1968., koji je dostupan i na Youtube servisu, a kojega je Gaga u bregovićevskom stilu „posudio“ i iz 1968. presadio u 1942. na način da se gledatelju šalje suptilna politička poruka kako ta „buduća hrvatska država“ iz „dvijetisućitih“ ima svoj temelj u Luburićevoj viziji začetoj u Jasenovcu i u svemu onome što se, prema Gaginoj kvazi-povijesnoj interpretaciji, događalo u logoru a ogriješilo se o načela humanosti, čovjekoljublja i pravednosti, što i sam gledatelj vidi, jer „fotos ne ume da laže“. U tom pogledu nedvosmislena je autorova namjera da se usađivanjem tog kontekstualno nepripadajućeg fragmenta sama ideja hrvatske države kriminalizira, oblati i demonizira i da se filmom odašilje poruka kako ta Luburićeva „hrvatska država“ nema moralnih uporišta niti pravo opstanka u civiliziranom krugu Ujedinjenih nacija. Jasenovac je tek taj najradikalniji primjer, Ahilova peta hrvatske povijesti, u kojoj se takvi prodori i obračuni sa sadašnjošću preko leđa prošlosti mogu najlakše ostvariti. Uostalom, i na međunarodnoj pozornici, kao i na hrvatskoj sceni, rijetko će se čuti kako netko tko drži do svoje reputacije dovodi u pitanje sami sadržaj filma i faktografsku utemeljenost fabule, ako fabula u ovom Gaginom kolažu sličica uopće postoji. Uglavnom će to biti distanciranja u rukavicama, da li to baš treba snimati sada, zaslužuje li Jasenovac takvo propagandno silovanje, i čemu takve eksplicitnosti u današnje vrijeme. Dekonstrukcija elemenata fantastičnosti prisutnih u ovom zbrda-zdola nabacanom uratku, jasno, simptom je ustaštva, fašizma, kako god. A što drugo.

Štoviše, anti-hrvatsku (a ne anti-ustašku) paradigmu u pozadini filma demonstrirao je dan poslije premijere sam Gaga Antonijević izjavom kako ima namjeru snimiti još jedan film o stradanju Srba 1990-ih i u Oluji, kojim će se primjereno „zatvoriti krug“ srpske kalvarije u Hrvatskoj, započet s Jasenovcem. U tom grmu leži zec kada pokušamo prokljuviti zašto je dotični odabrao baš sekvencu govora u kojoj Luburić lamentira o hrvatskoj državi 2000-ih godina. Štoviše, uz film, najavljuje se mini-serija u kojoj će se prikaz stoljetnog stradanja Srba proširiti pa će valjda biti mjesta za cjelovito predočiti svijetu i gradu onaj legendarni topos o „57 načina ubijanja Srba u Jasenovcu“ na kojemu u posljednje vrijeme parazitira Gideon Greif, dežurni „židovski znanstvenik“ u službi aktualne post-šešeljevske vlasti. goebbelsKakve su izravne poveznice Oluje i Jasenovca, valjda samo Gaga zna. I njegov sponzor Aleksandar Vučić, prema čijoj sugestiji je i snimljen film, ako mu je za vjerovati. „Dara“ je dakle dio šireg kolaža, prva karika u lancu, kojim se kao svojevrsnim dokumentom o jednom naraštaju treba ispričati priča za one koji tek dolaze, a zapravo propagandistički u filmsko-igranom smislu za sva vremena ovjekovječiti onaj, u srpskom društvu općeprihvaćen, diskurs o stoljetnom nestajanju Srba iz Hrvatske od 1910-ih do 2000-ih – nestalih, kako politička propaganda tvrdi, pod preseljavanjima, izgonima, ubojstvima i genocidom. Gledajući plimu reakcija kakve je film izazvao na društvenim mrežama (Facebook, Twitter, razni forum i dr.), izuzetno ispunjenu pogromaškom atmosferu prema Hrvatima i hrvatskom identitetu, sumnjamo da značaj leži u pukom umjetničkom osvrtu na svršeni povijesni trenutak, već da on ima i puno konkretniju pragmatičnu svrhu za nadolazeća vremena.

Da su posljedice emitiranja filma svakako anti-hrvatske, svjedočili smo već u nedjeljnim podnevnim satima, kada su se grupe huligana pokušale okupiti ispred hrvatskog veleposlanstva u Beogradu. Eskalacija je spriječena intervencijom policije, srećom. Imajući takve scene pred očima, teško se oteti zapisima iz dijaboličnog uma velikog maga propagande, Josepha Goebbelsa, i njegovim riječima: Nema smisla trošiti vrijeme na konvertiranje intelektualaca. Intelektualce nikad nećete razuvjeriti u njihovim uvjerenjima, a oni će svejedno uvijek na kraju popustiti pred jačim, pred „čovjekom s ulice“. Stoga, argumenti moraju biti sirovi, jasni, siloviti i apelirati na emocije i instinkte, nikada na intelekt. Istina je, na koncu, nevažna i u potpunosti subordinirana taktici i psihologiji“. Pokretanje uličarskog gnjeva kroz manipuliranje emocijama kolektiva, uz ignoriranje istine i historiografskih dosega o Jasenovcu i Kozari, upravo je taj krajnji efekt koji stoji u pozadini namjera onih koji su producirali i distribuirali „Daru“. Goebbelsova načela, očito, vrijede i za neka druga vremena i neke druge obmanjivače javnosti.

Opasno eksperimentiranje društvom kroz puzajuću nacifikaciju

Kad bismo se upustili u raščlanjivanje razloga zbog kojih bi Vučićev režim poticao ovakve akrobacije s opasnim eksperimentiranjem oko povijesnih tereta i trauma, najlakše bi bilo ustvrditi kako svrha „Dare“ zasigurno leži u potrebi da se zbog predstojećeg rješavanja kosovskog pitanja svi oni eventualni izboji gorčine i frustracija kanaliziraju što dalje od državnog vrha, pa su kao distrakcija zgodno poslužili „dudekasti“ Hrvati i podsjećanje na „nenaplaćene račune“ s njima. Umjesto „Vučića izdajnika“ da se govori o „Vučiću srpskoj majci“. Međutim, Vučićev model upravljanja društvom i državom nadilazi tu vrstu jednokratne pragme, tehnokratske primjene konkretnih rješenja na Vucickonkretne slučajeve, i ništa u njemu nije moguće sagledavati izolirano, bez šire ideološke agende. A naročito ne one probleme koji se tiču masovno-orijentirane kulturne politike. Ono je sveobuhvatnije, puno hermetičnije, u određenoj mjeri i krajnje autokratsko, i zalazi u sferu koju bismo bez puno dileme mogli nazvati puzajućom nacifikacijom srpskog društva.

Obrasci nacifikacije društva u Srbiji idu nesmetanim tokom već cijelo desetljeće, a od vanjskih pritisaka štiti ih jedino paravan nominalnog europejstva kojega državna politika personificirana u Vučiću vješto koristi u trenucima kada Europi šalje poruke: izgubite li mene, dobit ćete još gore i radikalnije. Pa za te potrebe paradira Šešeljem, Bokanom, Srpskim Zavetnicima, Kapetanom Draganom, Dverima, Levijatanima, Srbskom časti i inima. Takav društveni kontekst oblikovan je u međudjelovanju niza čimbenika, ne traje od jučer. Nepostojanjem oporbe u političkom životu Srbije ostvarena je potpuna politička dominacija Vučićevog SNS-a u svim segmentima državne vlasti, a parlament gotovo sveden na farsu. Na djelu je poticanje kulta vođe kao izraz sinergije egomanskog psiho-političkog profila Aleksandra Vučića i kancerogenih efekata u poltronskoj stranačko-kadrovskoj post-komunističkoj „izgradnji institucija“ u „zarobljenoj državi“. To je izrazito olakšano u okolnostima postojeće režimske kontrole medija, dugotrajne tabloidizacije medijske scene i poticanjem gotovo endemske idiokracije kako bi se srpsko društvo što bezbolnije isključilo iz europskih kulturno-civilizacijskih tokova i eutanazirala građanska svijest, ukoliko je još ima u osjetnoj mjeri. Sve je popraćeno odmicanjem od EU standarda i potpunim zastojem na putu prema eurointegracijama, na što upozoravaju umjereniji srpski intelektualci poput Milana St. Protića u nedavnom intervjuu za „Danas“. Duh nacifikacije ne dižu toliko podbačaji u institucionalnoj izgradnji, koliko normalizacija iracionalnoga, naci-mističnoga, „nebeskoga“ i uzgajanje arhaičnih plemenskih instikata, poglavito sjećanja na grijehe susjeda i razna otvorena ili uvijena zavjetovanja na osvete. U srpskom javnom životu vrlo su zastupljene razne ekstremističke skupine i organizacije, mnoge s filonacističkim predznakom, čije javne manifestacije u smislu ideološke podloge i masovnosti zaista nemaju pandana u zemljama iz okruženja. Popularizacija pseudo-znanstvenih ideoloških sustava, poput ideologije srpske zastava srbijeautohtonosti i predstavljanja Srbije kao baštinika prve europske civilizacije, nisu samo cirkusiranje pojedinaca na njihovu osobnu sramotu, već i opasni trendovi koji imaju ogromnu publiku i vrlo lako u kriznim vremenima skreću u biologističke i socijalno-darvinističke stranputice „krvi i tla“. Nakon podbačaja 1990-ih pan-srpstvo je koncipirano u „Srpskom svetu“, zamišljenoj „duhovnoj zajednici“ koja na političko-propagandnoj razini objedinjuje Srbima naseljene prostore u nekoliko država. Ni to ne bi privlačilo pažnju, da nije popularizirano kroz izravni angažman državnog vrha i da izravno ne korespondira sa prastarom retorikom o ugroženim Srbima izvan Srbije. Eto zbog čega nacifikacija. S obzirom na svježa sjećanja i nedavna povijesna iskustva, takva „okupljanja“ nedvojbeno predstavljaju izazov regionalnoj stabilnosti, osobito u kontekstu militarizacije, propagiranja naoružavanja Srbije i strateškog koketiranja s glavnim konkurentskim sustavima NATO saveza. Imajući u vidu sve to, i niz drugih ovdje neuvrštenih čimbenika, bez puno dileme se „Daru iz Jasenovca“ može okarakterizirati neodgovornim i riskantnim produktom modernog oblika goebelsovštine, uz svo dužno poštovanje apolitičkim i nepolitičkim akterima koji su sudjelovali u izradi tog filma, a svoj angažman percipirali kao doprinos svjedočenju istine, makar i na pomalo morbidan način. No nije se samo jednom pokazalo da su staze do pakla popločane dobrim namjerama.

Psihopatologija filma i Židovima neshvatljivo obožavanje sadizma

Jasenovac svakako zaslužuje znanstvenu obradu, a tek potom eventualno ekraniziranje u igranoj filmskoj formi. U tom pogledu on može biti i područje dijaloga dviju strana. Međutim stupanj politizacije i instrumentalizacije koja traje desetljećima, i koja se iznova očituje u perpetuiranju manipulacija ispletenih oko tog logora, onemogućava nam konkretne korake. I na koncu, svatko govori svoje, pri čemu nitko nikoga ne sluša. Problem sa spuštanjem jasenovačkog mita na racionalne noge je nadasve u strukturama dugog trajanja. U srpskom društvu one su oblikovale Jasenovacspecifičan mentalni okvir koji u određenim aspektima i situacijama pokazuje znakove kolektivne psihopatologije, kako je to onomad na zanimljiv psiho-historiografski način elaborirao dr. Ivo Rendić Miočević u knjizi „Zlo velike jetre – povijest i nepovijest Crnogoraca, Hrvata, Muslimana i Srba“. Kada se mučenički imaginarij nacionalnog srpstva transgeneracijski gradi na iracionalnostima, viktimizaciji, postavkama kulta, odgajanjem na brutalnostima, morbidnostima i sadističkim prikazima, na demonizaciji drugoga, i vječnom podsjećanju na „posvećenje kroz osvećenje“, iz tih misaonih obrazaca proizlazi ono što je filmski kritičar iz uglednog američkog časopisa „Variety“, Jay Weissberg, zapazio i u slučaju „Dare“: obožavanje sadizma. Poznavatelj Holokausta i židovskog stradanja u logorima zasigurno ima što reći o kulturi sjećanja, i vrijednostima koje ona treba promicati u suvremenom svijetu, ali proniknuti u mentalnu arhitekturu „Dare“ nije ni pokušavao. Zbog odbojnosti, bizarnosti, ali i perfidnosti kreatora filma za čiju umjetničku notu ima samo riječi osude, prosuđujući ispravno kako se radi o instrumentalizaciji nasilja u „nativističke“ revanšističke svrhe. „Obožavanje sadizma“ u formi polaganja zavjeta za buduće generacije prati, nažalost, srpsku mitologiju još od vremena Turaka, kada su priče i prikazi turskih barbarstva činili kostur koji je svetosavsku zajednicu držao na okupu, a skupa s tim i vjeru u oslobođenje od turske hegemonije. Ono je prisutno kroz čitavu modernu povijest, ponekad zadobivalo i zastrašujuće apsurdan oblik i izraz, a za Miloševićeva vladavine biti će osuvremenjeno kroz televizijsku sliku i dobit će dinamičnu vizualnu dimenziju, kako je to elaborirao francuski profesor novinarstva Renaud de la Brosse u izvješću Haagu, naslovljenom „Politička propaganda i projekt Svi Srbi u jednoj državi – posljedice instrumentalizacije medija za ultranacionalističke svrhe“. Miloševićeva propaganda, naime, bila je prepuna sadizma i morbidnosti, priča poput onih o pobijenoj srpskoj djeci u Vukovaru ili o hranjenju lavova lešinama Srba u sarajevskom zoološkom vrtu. Obilovala je “dokazima“ o jezivom nasilju nad srpskim življem, „svjedočanstvima“ magcrimenizbjeglih i postradalih, u kojima je spremno sudjelovalo i svećenstvo pristajući na angažman u beskrupuloznim morbidnostima, poput slučaja gdje je stanoviti otac Filaret iz zemunskog manastira govorio o ubojstvu „malog Ilije“ u Hrvatskoj, držeći na stolu ljudsku lubanju i govoreći da je to jedino što je majci ostalo od njezina sina: „Na rođendan, 2. avgusta ove godine. Majka je trčala za njima da barem mrtvo joj dijete daju. Nisu joj dali dijete, odnijeli su ga i poslije su ga spalili. Od toga svega je ostala samo lobanja. Ne bi ni tu lobanju našla da jedna žena druga, koja je - ovako - rimokatolkinja, ali koliko-toliko je imala u sebi nekog ljudskog osjećanja i kazala ‘Ja znam gdje su vam spalili dijete, ja ću vam kazati gdje je njezin grob, od djeteta.’ I otišla je tamo i od svega toga što je moglo da se nađe, nađena je ova lobanja.“ Filaretove riječi iz 1991. kao da su jučer izašle iz usta Gage Antonijevića ili kao da se radi o dijelu scenarija filma gdje ipak „kakva-takva rimokatolkinja“ pomaže maloj Dari.

To nam pokazuje koliko je „Dara“ zapravo dio puno šireg diskursa s dubokim korijenima, šire predodžbe, gotovo kao „narodna predaja“ a ne nečije autorsko djelo. Tako i u Gaginom filmu imamo prisutan gotovo svaki topos i motiv kojega pronalazimo u literaturi o Jasenovcu i Kozari koja je publicirana u Srbiji od vremena komunističkog obračuna s „klerofašizmom“ kroz „Magnum Crimen“ Viktora Novaka do posljednjih publikacija o Stepincu i Paveliću, iz pera notornog radikala Nikole Žutića, iz 2017. godine. Tu su i famozni srbosjek, usmrćivanja djece plinom, nabijanja na bajunete, ubojstva interniraca iz zabave i u „igrama“, ustaška cjelovečernja natjecanja u klanju, bestijalnost krvopije Luburića, „fra Sotona“ Majstorović-Filipović s neizostavnom krunicom u rukama, hladnokrvnost časnih sestara s „voštanim pogledom“ bez trunke emocija, „koji odaje predumišljaj“ kako bi rekao blagopokojni Balašević. Sve to je zbijeno u dva sata filma i odigrava se pred očima nove nacionalne junakinje, male Dare. Na koncu, razumljivo je što gospodin Walestein, odgojen i odrastao daleko od naših „velikih jetara“, narcizama malih razlika, ratnih neprilika, transgeneracijskih mržnji, mitova i poviješću opterećene svakodnevice, nije mogao shvatiti i razumjeti odakle ta bizarna potreba opijanja publike sadizmom – ali svakako frustrirajuće je i izaziva nervozu da to dandanas ne mogu ili ne žele shvatiti mnogi hrvatski „javni radnici“, kolumnisti, televizijski voditelji, filmski kritičari, novinari i intelektualci, i da pomalo naivno „Dari“ pristupaju tek kao jednome u nizu filmova.

Tomislav Ražnjević

 

 

 

Ned, 16-05-2021, 05:26:31

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)91/728-7044

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2021 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.