Anti-asimilacijska odlučna bitka SNV-a je borba za izgradnju neojugoslavenskog kulturnog prostora - do zadnjeg hrvatskog Srbina!

Asimilacijski procesi među Srbima u Hrvatskoj delikatan su fenomen koji uslijed svojih krajnjih Srpsko narodno vijecetransformacijskih utjecaja na pojedince, obitelji i lokalne zajednice ometa ustaljenu monolitnu crno-bijelu sliku o hrvatsko-srpskoj međunacionalnoj dinamici, građenu na manjkavim uvjerenjima o trajnosti i nepromjenjivosti osobnih i kolektivnih identiteta. Kreatori javnog mnijenja u Srbiji počesto ga marginaliziraju u sporadičnim zdvajanjima nad sudbinom sunarodnjaka u zapadnom im susjedstvu. Kroz višedesetljetnu viktimizacijsku retoriku, javnim govorom Srbije ovladale su kanonske interpretacije koje publici izrijekom sugeriraju da se uzroci faktografski neupitnog smanjenja udjela Srba s „polaznih“ 19-20% (1921. godine) na 4% (2011.) stanovništva Hrvatske detektiraju u sustavnim progonima, ugnjetavanju i demonizaciji. Drugim riječima, u državnom terorizmu. Evociranjem duha „četrdeset i prve koja ne prolazi“, kontinuirano se u tabloidnoj i političko-propagandnoj formi imputiraju protusrpski šovinizam i netrpeljivost prema pravoslavlju kao mentalitetne značajke svojstvene hrvatskom biću. Predstavljaju se kao konstanta državne politike (ne samo nakon osamostaljenja, već i u prethodnoj jugoslavenskoj eri), te se i stoljetna negativna bilanca tumači kao izravna posljedica masovnog zlostavljanja, progona i ubojstava. Ne dopušta se mogućnost da se dio potomaka pravoslavnog življa popisanoga 1921. s vremenom uklopio u hrvatsku naciju.

S druge strane, viktimizirajući govor potpuno ispušta iz vida činjenicu da u razdoblju 1919.-1991. u (post)jugoslavenskom kontekstu pozicija slabijeg ne pripada Srbima, već Hrvatima, koji su u tom okviru također proživjeli traumatične povijesne trenutke i bili izloženi političkom nasilju. Rijetko kome je stalo do toga da malkice riskira multi-perspektivnim pristupom i pusti B-stranu te ponavljajuće kazete u Vučićevom kazetofonu, te objektivno i bez mitologizacije pokuša javnosti predočiti višeslojnost tog procesa. U načelu, da ukaže na činjenicu da pripovijest o „nestanku Srba“ nije svodiva tek na simplificirane narative o političkom nasilju i pogromu, već da identiteti i nacionalizmi posjeduju svojstvo fluidnosti u vremenu i prostoru. Takav potez politički je neisplativ, pa dok krava daje mlijeka i žal nad tegobnom nacionalnom prošlošću srpskoj nomenklaturi donosi bodove – čemu mijenjati dobitne kombinacije u medijsko-propagandnom sadržaju?

Štoviše, medijsko šikaniranje profesora povijesti s beogradskog Filozofskog fakulteta, Nikole Samardžića, zbog „lajkanja ustaških tvitova“, i nedavno imenovanje istaknutog huškača Ratka Dmitrovića ministrom za demografiju, obitelj i djecu (sic!) ne ulijeva nam previše vjere u postojanje volje za iskrenim napretkom, bez obzira što u realpolitičkoj sferi (mimo prepiranja oko bolje prošlosti) Srbi i Hrvati imaju sve manje i manje razloga za uzajamno kostriješenje u budućnosti.

Revidiranje Pupovčeve paradigme

S naše strane Dunava, promjena na upravljačkom vrhu Srpskog narodnog vijeća, najveće manjinske organizacije, Pupovacimplicirala je ulazak svježine i okretanje nove stranice u zategnutim međunacionalnim odnosima. Legitimno je stoga, i s hrvatskih stajališta, da prvi koraci Borisa Miloševića na sceni bivaju popraćeni stanovitim optimističnim očekivanjima, s obzirom da bi iskorak u poboljšanju i depolitizaciji odnosa, te podizanje opće kulture međunacionalnog dijaloga (uz poštovanje integriteta i ugleda obaju naroda) bili dobrodošli kod većine naroda. Revidiranje postojeće dvadesetogodišnje „Pupovčeve“ paradigme hrvatsko-srpskih odnosa, opterećene nataloženom hrpom „bijelog šuma“ u komunikaciji, brojnim ideološkim teretima, bespotrebnim pružanjem utočišta za revolucionarno-promidžbene egzibicije, trgovačkim ortaklucima i političkim kontroverzama zasniva se kako na pruženoj hrvatskoj ruci suradnje tako i na aktivnom postavljanju srpske elite u Hrvatskoj pred štetnim utjecajem propagandističkih klevetničkih sadržaja kojima se zapljuskuju javnost u Hrvatskoj i Srbiji, i u formi specijalnog rata u trećem desetljeću 21. stoljeća podgrijava diskurs o neraščišćenim računima srpstva s hrvatskom nacionalnom državom.

Jedan od takvih sadržaja je i gore spomenut diskurs o nestanku Srba, među ostalim. Takve reakcije SNV-a ili SDSS-a nismo imali priliku vidjeti često, čak ni u slučaju eksplicitnijih verbalnih napada i kleveta, a prijeko su potrebne kako bi kroz gradnju kompromisnog ozračja i ustupke obaju aktera zaživio dijalog kao dvosmjerna ulica u kojoj se odvija komunikacija ravnopravnih, bez fige u džepu. Riječ je, dakako, o zakonitim i nimalo radikalnim ili patronizirajućim zahtjevima koji proizlaze iz puke činjenice da državljanstvo i građanski status obvezuju hrvatske MiloševićSrbe na odgovoran partnerski odnos s hrvatskom nacijom i državom, odnosno društvom. Odmak od tog načela odstupanje je od demokracije i demokratičnosti. Najmanje što kulturni i politički predstavnici manjinske zajednice mogu učiniti jest da s pozicije odgovornog građanina kritički istupaju naspram retorike i narativa koji u ime Srba različitim intenzitetom nasrću na identitetske značajke Hrvata i Hrvatske.

Miloševićeva izjava iz Varivoda kako Srbi moraju biti svjesni da se 1991. radilo o pobuni protiv legalne vlasti konstruktivan je iskorak u tom pravcu. Nažalost, zbog sasvim drugačijih i „jeftinih“ ranijih politika kojima nije bilo strano koketiranje s provokacijom i iznuđivanjem burne reakcije desnice - na što su politikanti računali kao siguran gol u gostima i uvjetovan refleks iz kojega se do sudnjeg dana može grabiti političke bodove - svjedočili smo stanju gdje je često upravo „običan“ Srbin u Hrvatskoj kojemu je „Bog visoko, Rusija daleko“ kusao kašu koju mu je s oblaka visoke politike servirao njegov etno-nacionalni predstavnik postavljajući ga u svakoj prilici u ulogu žrtvenog jarca.

Stoljetna retorika o ugroženosti

No vratimo se asimilaciji. Predstavljajući svoju viziju razvoja SNV-a, Boris Milošević je skup paušalno navedenih ciljeva i mjera usmjerenih ka dobrobiti i poboljšanju statusa sunarodnjaka u Hrvatskoj okupio pod zajedničkim nazivnikom „anti-asimilacione politike“ (srbi.hr, 13. 7. 2020), izravno ukazujući na asimilaciju kao najveći izazov identitetskoj sigurnosti Srba. Ističući kako je riječ o „prirodnim procesima“ (!) koji su jako izraženi, poglavito u urbanim sredinama, predsjednik SNV-a ipak je istini za volju racionalno potvrdio neminovnost i neizbježnost društvenih mijena takve vrste. Donekle je, dakle, dignuo zid prema revanšističkoj velikosrpskoj propagandi koja tu Lazicprirodnost identitetskih transformacija uopće ne uzima u obzir kao postojan i relevantan čimbenik, već hrani uvjerenja o „vjekovnim neprijateljstvima“ i o prastaroj izgrađenosti i nepromjenjivosti nacionalnih identiteta Hrvata i Srba „od stoljeća sedmog“. No katalizatore tih akulturacija i po srpski identitet nepovoljnog razvoja situacije ipak, u staroj maniri, SNV lakonski identificira i bez nužne popratne introspekcije pronalazi u – stigmatizaciji i diskriminaciji Srba! Na taj način živom se održava već uvriježena stoljetna retorika o ugroženosti, zasijana davno u vremenima „Vrača pogađača“ i Sime Lukina Lazića.

Da SNV ne bi ostao usamljen u favoriziranju „neprijateljske atmosfere“ u Hrvatskoj kao osnovnog pogonskog goriva osipanju Srba, primjer samorodnog narativa (dakle, mjestom nastanka neovisnog o Vučićevim i Dačićevim dnevnopolitičkim potrebama) predstavlja i tekst „Nestajanje Srba u Hrvatskoj“ na stranicama portala Srpskog privrednog društva Privrednik (objavljen u travnju 2019. godine) u kojem se kroz kratko prezentiranje linearnosti gubitaka Srba u Hrvatskoj kroz proteklih sedamdesetak godina aludira na potpunu povijesnu odgovornost Hrvata i ne pokazuje nimalo senzibiliteta za hrvatsko viđenje tih procesa XX. stoljeća. Čak se, primjerice, naseljavanje ličkih i kordunskih Srba na ispražnjena plodna folksdojčerska imanja u Vojvodini vrlo tendeciozno kontekstualizira kroz govor o nastojanjima smanjenja broja Srba u Hrvatskoj. Takva vađenja trna iz tuđeg oka i toksične povijesno-promidžbene poruke pružaju slabu platformu za unaprjeđenje uzajamnosti i poštovanja – a manjinstvo, pritom, ne abolira niti izuzima.

Samim isticanjem činjenice kako je asimilacijskim procesima uglavnom zahvaćeno urbano stanovništvo, SNV i Privrednik u svojem diskursu o historijatu Srba neizravno daju odgovor na pitanja zašto i kako se to događa. U krajnjoj liniji, spomenuti proces odražava i sav besmisao današnje i svake buduće jadikovke nad spomenutim trendovima koje srpski predstavnici olako kroz sferu etnocentrizma rangiraju kao jedan od temeljnih političkih problema Hrvatske, i svojoj javnosti u Hrvatskoj i inozemstvu ga uporno predstavljaju kao zaustavljiv birokratski fenomen čija se progresija može spriječiti novcem i političkim mjerama ukoliko se za to osigura famozna „politička volja“ većinskog naroda. Međutim, homo politicus kao društvena jedinka nije lišen okoliša, niti se misaoni svijet i osobni identiteti mogu upravljati i ispravljati nečijim intervencijama odozgo.

Svetosavlje

U čemu je poanta? Ahilova peta „prečanskog“ srpstva, najkraće rečeno, leži u perspektivi (ne)opstojnosti elementarnog faktora koji arhetipskog Srbina čini Srbinom. Taj osnovni gradivni element srpskog etno-nacionalnog identiteta u Hrvatskoj je pravoslavna vjera. Svetosavskog izričaja. To svojevrsno dogmatsko pravilo bilo je osnova nacionalno-integracijskih procesa provođenih među precima suvremenih hrvatskih Srba u XIX. i XX. stoljeću, kada se hrvatski Srbi konstituiraju kao samosvjesna politička zajednica. Srpsko ime u hrvatskim zemljama ima nešto stariju povijest od formiranja srpske nacije, a širilo se u (uvjetno rečeno) proto-nacionalnom obliku kao konfesionalna Svetosavljeodrednica, temeljem pripadnost pravoslavnog pučanstva Pećkoj patrijaršiji u razdoblju osmanlijske uprave u ranom novom vijeku.

Geografska rasprostranjenost imena bila je uvjetovana opsegom naseljavanja prostora na zapadnom obodu turskog carstva. S obzirom da se crkveno sjedište nalazilo u tzv. staroj Srbiji i da je svetosavska crkvena hijerarhija baštinila tradicije nemanjićke države, vjera se od davnina nazivala srpskom vjerom, a analogno tomu sljedbenik je bivao Srbinom (prvenstveno u vjerskom smislu) i preuzimao tu odrednicu kao dio osobnog identiteta. Iz istog razloga, zgodno je napomenuti, projiciranjem vlastitih identitetskih mehanizama na druge, ponegdje su pravoslavci svoje susjede katolike nazivali - Latinima.

Kroz izgradnju centralizirane Srpske pravoslavne crkve u Kraljevini SHS, odnosno Jugoslaviji, neutralizirani su svi relikti „regionalizacije“ svetosavskog pravoslavlja dotad fragmentiranog u nekoliko različitih carstava i država, te logika pravoslavac-Srbin postaje zapravo jedina postojana odrednica koja je u tadašnjoj zajedničkoj državi odjeljivala Srbe od Hrvata. Odraz toga, naposlijetku, vidimo i u utvrđivanju granica Banovine Hrvatske (razgraničenje prema ostalim, većinski srpskim banovinama) iz 1939. godine pri čemu se režim poslužio jednostavnim pravilom da svi katolici na području Bosne i Hercegovine, Hrvatske i Vojvodine pripadaju hrvatskom, a svi pravoslavci srpskom korpusu.

Mehanizmi konstituiranja nacija na konfesionalnoj osnovi doveli su u XX. stoljeću do takvog stanja da su, mjestimice, u perifernim zonama, u pogledu jezika i ne-religijskih kulturnih elemenata razlike između pripadnika dvaju etnosa bile vrlo male i stranom oku nezamjetljive. I danas je tako. Pojednostavljeno rečeno, rođeni Srbin Beograđanin i Hrvat Zagrepčanin nisu bili u mogućnosti u govornom smislu razlikovati domicilne Srbe i Hrvate u Lici ili sjevernoj Dalmaciji. Vezivanjem srpskog identiteta uz pravoslavlje, i analogno tomu, sumnjičavim distanciranjem od hrvatskoga kao isključivo katoličkoga „jezuitskog“ identiteta, sasvim logično je da se kao posljedica tako postavljenih nacionalno-integracijskih mehanizama i homogenizirajućih politika unutar srpskog korpusa – razumljivih sa srpskog gledišta – oblikovao društveni krajolik u kojemu se preseljenjem u gradove s prevladavajućim katoličkim (tj. nepravoslavnim) stanovništvom kod Srba gube identitetski impulsi prisutni u tradicionalnoj sredini.

 U izmijenjenim kulturološkim okvirima se kroz jednu ili dvije generacije u znatnoj mjeri gubila atraktivna snaga religijske odrednice koja Srbina određuje kroz drugost prema katoliku Hrvatu, i logično je da osobni identitet ostaje lišen te „pradjedovske“ kolektivističke (pravoslavne) komponente na koju bi se pojedinac „uhvatio“ u izgradnji predodžbe o zajednici kojom je okružen i uz koju je egzistencijalno i društveno vezan. Taj proces „rasrbljivanja“, odnosno udaljavanja od kolektivnog vjerskog identiteta, uistinu može biti ubrzan i upravljan društvenim pritiscima s obzirom na nedavnu prošlost i memoriju većinskog hrvatskog naroda prema Srbima kao kolektivu, kroz prizmu događanja iz 1991.godine. No u osnovi je vrlo prirodan i očekivan u mirnodopskim uvjetima, pa i u ozračju gdje ne postoje međunacionalni antagonizmi i ratno nasljeđe. Tomu svjedoče tinjajući i nezaustavljivi procesi asimilacije dijaspore u jezično potpuno stranim im sredinama, kako hrvatske, tako i one srpske.

Radikalni zaokret u vanjskoj politici Srbije

Isticanje političke ekskluzivnosti i svesrpskog državnog jedinstva kao strateškog nacionalnog cilja nekad nije bilo pravilo, i nije se podrazumijevalo kao neodvojiv segment srpsko-pravoslavnog identiteta u hrvatskim zemljama. Štoviše, sve do afirmacije crnorukaške anti-habsburške i antihrvatske politike dinastije Karađorđevića 1903. godine, kulturne, gospodarske i političke potrebe Srba u Hrvatskoj (tada Kraljevini Hrvatskoj i Slavoniji) zadovoljavale su se s osloncem na politički Zagreb. O tomu nam može posvjedočiti stariji historiografski opus akademika Vasilija Krestića iz 1980-ih godina, mada je dotični u novije vrijeme “okrenuo ploču” i skočivši s konja na magarca sjeo u memorandumsko sedlo velikosrpske propagande kao jedan od intelektualnih inspiratora rekonkviste. Nakon 1990-ih mu zacijelo više nije bilo politički korisno razmatrati činjenične dokaze o postojanju uzlazne putanje u odnosima između službenog Zagreba i Srba u Monarhiji, u posljednjem kvartalu XIX. stoljeća. Štoviše, sukladno karakteru strateškog austrijsko-srbijanskog partnerstva u razdoblju vladavine kuće Obrenovića, Srbi u Hrvatskoj nisu tražili nikakav politički individualizam, ni „krajine“ i „autonomne oblasti“, što se vidi iz izjava Mažuranićevog bliskog suradnika i hrvatskog podbana Jovana Živkovića 1873. godine kada dotični ističe kako se njegova politika bazira na zastupanju ujedinjenja hrvatskih zemalja i pritom teži priznanju imena, kulturne i školske autonomije Srba. Mali dio hrvatske javnosti upoznat je s činjenicom da se u tom razdoblju i ćirilica nerijetko koristila u komunikaciji srpskog pučanstva s državnim vlastima. Međutim, spomenuta tragična 1903. i radikalni zaokret u vanjskoj politici Srbije generirali su svojevrsne upalne procese u hrvatsko-srpskim odnosima, čega je posljedica i aktualna politička stvarnost opterećena spiralama nasilja, i brojnim traumama i kontroverzama kroz dvije Jugoslavije i NDH, uz milijunsku bilancu u ljudskim žrtvama, kroz što ni hrvatska strana nije prošla svetački čisto.

Postavljanje pitanja tko je kriv i tko je počeo prvi, te stalno aludiranje na „istočni grijeh“ Hrvata u NDH, suvišno je i jalovo zapetljavanje u začaranom krugu u situaciji kada srpski korpus stari i egzistira na 4% stanovništva Hrvatske. Svaka iole racionalna garnitura na čelu srpskih udruženja može uočiti da recitiranje starih epitafa nije plodonosno i neće pomoći očuvanju sadašnjih demografskih pozicija. Stoga se, kako ih Milošević apostrofira, prirodni asimilacijski procesi danas nastoje očajnički omesti ili poremetiti kroz osnaženje i institucionalizaciju samoobrambenih refleksa, a sukladno tomu i stvaranje legitimiteta za konzumiranje postojećih statusnih prava kroz stalni govor o žrtvi. Uz povremene suptilne „prijetnje“ kakvih nailazimo, primjerice, u istupima dr. Dejana Jovića kada s integritetom profesora međunarodnih odnosa govori o potencijalima internacionalizacije „srpskog pitanja“ i upućuje nas na teorijska razmatranja o limitiranju suvereniteta države.

Autogetoizacija

Autogetoizacija nije prisutna samo na razini političke retorike i intelektualnih promišljanja istaknutih ličnosti, već svoj bogatiji i životniji izričaj ona pronalazi u kulturi, odgoju i obrazovanju. Ona je u modernoj Hrvatskoj, nažalost, ozakonjena anti-građanskim mehanizmima Erdutskog sporazuma i na snazi je dandanas u formi destruktivne politike razdvajanja djece predškolskog i školskog uzrasta u tzv. mješovitim sredinama. U tom pogledu se čak i svojevrsna stigmatizacija makijavelistički vrednuje kao alat kojim se postiže emancipacijski učinak, što je tragično i porazno. Napori koji se ulažu u smjeru kulturne diferencijacije nerijetko idu u krajnost i pritom se forsirani identitetski fundamentalizam manifestira kroz gotovo apsurdne slike, pa npr. na smotrama folklora manjinskih zajednica u Zadru svjedočimo pojavi da se zajednica Srba u Hrvatskoj (koji u velikoj većini nisu dijaspora Srbije!) predstavlja nošnjama i plesovima iz središnje Srbije, što je potpuno drugačiji kulturni areal, stran folkloru svojstvenom Srbima koji stotinama godine žive već na nekoliko desetaka kilometara dalje.

Maksimizacijom razlika, vjerojatno, želi se osnažiti efekt distanciranja od Hrvata, koji je svrha samom sebi. Određena spremnost, dakle, provoditelja kulturnih politika hrvatskih Srba da se u prezentacijskom i identitetskom smislu samoinicijativno promiče distanciranje od dijela vlastitog kulturnog nasljeđa kako bi se u drugi plan gurnule sve eventualne zajedničke kulturne poveznice s Hrvatima i naglasila svoja iskonska drugost prema njima, a podsjetimo - izvan okvira religijskog nasljeđa nje gotovo nema ili je od malog razlikovnog značaja! - uistinu jest određeni manevar „prosrbijanskog rasrbljivanja“ u kojem se domaći Srbi trude biti, da se poslužimo intelektualnom ostavštinom Vlade Gotovca – gostima u vlastitom domu. Krajnji smisao uzgoja takvih averzija nejasan je, po mlađe naraštaje štetan, i izmiče van dosega racionalnog prosuđivanja, ali sasvim je sigurno da ono što počiva na selektivnosti i za posljedicu ima „narcizam malih razlika“ nije autentično i opstaje na staklenim nogama na kojima postojana i stabilna nacionalna konstitucija ne može imati čvrste temelje.
(izvor: grad-zadar.hr)

Novosti

Konfuziju u definiranju suvremenog srpskog identiteta u Hrvatskoj dodatno potencira to što SNV putem svojeg glasila „Novosti“ aktivno promiče marksističku kritičku teoriju i liberalno-permisivne sustave vrijednosti, a uz to njeguje baštinu kulta titoizma i izražava simpatije prema političkom sustavu kakav je bio na snazi u tzv. Drugoj Jugoslaviji, tražeći tako svoje sigurno mjesto pod toplinom sunca isprobanog u idejnom okrilju famoznog “bratstva i jedinstva”. U režiji Partije kovanog, ali nikad do kraja iskovanog. Usprkos sjećanju na nekadašnje privilegije, taj idejni okvir bolovao je od objektivnih manjkavosti preko kojih urednička politika „Novosti“ olako i egoistično prelazi u svesrdnom Novostinastojanju da nam ga kroz etabliranje sebe kao svojevrsnog balkanskog „Charlie Hebdoa“ predstavi u liberalnijem, modernijem, europskom i slobodarskom svjetlu.

Za funkcionalnu primjenjivost tog zastarjelog modela prema kojem „Novosti“ iskazuju veliku dozu nostalgičnosti, a diskutabilne moralnosti toga pristupa vjerojatno su svjesne i odgovorne osobe u listu i SNV-u, potrebna je totalitarna, antinacionalna, policijska represivna država u kojoj ne bi bilo važno tko je Srbin, a još manje bi značilo tko je i što želi Hrvat. Iz tih svjetonazorsko-ideoloških polazišta SNV-a zapravo proizlazi esencijalni paradoks njihova zastupanja srpstva – sistemska greška u kodu - jer naglašenim sekularizmom, supra-nacionalnim kulturnim jugoslavizmom, stavljanjem komunističke i socijalističke paradigme ispred tradicije i vjerskog identiteta zapravo se neizravno na promidžbenoj razini potiče „odnarođivanje” etnosa kojemu cjelokupna povijesna egzistencija zapadno od Neretve i Podrinja proizlazi upravo iz vjerske specifičnosti spram katolika, dok se istovremeno (da apsurd bude veći) odgovornost i krivnja za te procese u potpunosti prebacuje na teret većinske hrvatske zajednice, imputirajući joj nesnošljivost i održavanje nezdrave atmosfere.

Zanimljiv ton tom paradoksu jednom prilikom je dao sam Milorad Pupovac u Srbu kad je čin prihvaćanja partizanske ideje među srpskim ustanicima iz 1941. godine stavio u kontekst odmicanja protagonista te akcije „od vjere u kojoj su bili kršteni“ (tportal, 26.7.2020). Takva izjava daje nam pravo da ju testiramo kritičkim upitom – a što Srbina u Hrvatskoj čini Srbinom ako ne upravo ta vjera u kojoj je kršten? Što je Srbin u Hrvatskoj bez svetosavskog pravoslavlja? Ta očigledna kolizija između temeljne svrhe SNV-a i operativne politike koju ta organizacija provodi (uključujući i djelovanje njezinih medijsko-promidžbenih eksponenata) daje nam dovoljno uporišta da proširimo taj kritički osvrt dodatnim pitanjem što SDSS, SNV i slični zapravo žele postići istupajući u ime Srba u Hrvatskoj, te u kolikoj mjeri je briga o srpstvu tek paravan za neke eventualne druge političke ciljeve i želje koji nadilaze samo „srpsko pitanje“, a zadiru u nacionalno-identitetski imaginarij Hrvata.

Pragmatično promoviranje kulturne jugoslavenske uzajamnosti i izbjeljivanje nasljeđa SFRJ zaista ima svoju uporabnu vrijednost na današnjem hrvatskom političkom tržištu, bez obzira što nam se u postojećim okolnostima čini temom koja nije inherentna i životno bitna interesima srpske manjine. Oštrica tog govora o boljoj prošlosti i mračnoj stvarnosti nakon 1991. daleko više je adresirana ka Hrvatima. Iako zaogrnuto nevinim skojevskim idealizmom, kojeg u mnogim tekstovima s pečatom uredništva „Novosti“ napadno prisnažuje štih nostalgične socrealističke patetike kakva sve manje korespondira s mlađom čitalačkom publikom izvan okvira relativno malobrojnih pristaša radikalne ljevice, iz tog diskursa progovaraju evidentna realpolitička nastojanja usmjerena prema „preodgoju“ desnijeg dijela većinske, hrvatske zajednice. Ili, u krajnjoj liniji, javne diskreditacije i kompromitacije istoga kroz princip provokacije.

Pojednostavljeno rečeno, uz dozu sekuritizacije se medijsko-promidžbena strategija može razmatrati i kroz pretpostavku o ciljanom narušavanju integriteta i moralnosti nositelja patriotskih, državotvornih i nacionalističkih politika među Hrvatima (a što nisu uvijek i isključivo istoznačnice za primitivni šovinizam i ksenofobiju!). Naime, u situaciji kada izgledna neodrživost ionako fragilnog i s građanskim modernizmom nekompatibilnog srpskog identiteta u Hrvatskoj sve više postaje puka činjenica, a projekcije govore o ubrzavanju tih procesa u nadolazećoj budućnosti slijedom utjecaja deruralizacije i globalizacije, nije pretjerano ustvrditi da oblikovatelji kulturne i medijske politike Srba u Hrvatskoj priželjkuju rasplet u pravcu scenarija u kojem, kad već Srbi ne mogu ostati Srbi, neka barem opstaju u „zlatnoj sredini“ kao - Jugoslaveni.

I neka ta zamišljena sredina bude što više neo-jugoslavenska u denacionalizacijskom smislu. Ukoliko tu pretpostavku uzmemo kao utemeljenu i ukoliko se javnim djelovanjem želi utjecati na skretanje asimilacijskih trendova u željenom društvenom okružju koje bi se izgrađivalo kroz afirmaciju anacionalne i anti-tradicionalne paradigme, gdje – pojednostavljeno rečeno – neće biti Srba, ali ne treba biti niti inkluzivnog hrvatstva u koje bi se oni kao manjinski i etnički vrlo srodni inercijom lako uklopili, slabašnom SNV-u je na medijskoj, političkoj i kulturnoj sceni Hrvatske na raspolaganju čitav niz „korisnih idiota“ koji mogu pripomoći u toj raboti. To je, usudili bismo se reći, esencija postojanja SNV-a kao kripto-jugoslavističke platforme kojoj srpstvo služi kao manjinska legitimacija i „licenca“ za propitivanje temeljnih postavki društva. To ubijanje krave radi odreska, kako bi se ostvarivali kratkoročni rezultati i na životu održavala gotovo pseudoreligijska vjera u ideju ekonomske i demografske revitalizacije opustjele periferije Hrvatske, s druge strane, u ništa manjoj mjeri nije i servis za održavanje klijentelističkih odnosa i zadržavanja sektaškog utjecaja u zaposjednutim segmentima javnog sektora. Ta politika popraćena inatljivim govorom, kroz satiriziranje i ironiziranje političkih prilika i aktera, obilježja hrvatskog nacionalnog identiteta, simbolike i imaginarija u osnovi ne doprinosi ničemu doli prolongiranju neizbježnog suočavanja hrvatskih Srba s činjeničnim stanjem i spoznajom da u modernom europskom građanskom konceptu nacije-države postoje premale razlike između većinskog hrvatskog i manjinskog srpskog etnosa u Hrvatskoj da bi oni dugotrajno egzistirali kao dva samostojna i samosvjesna entiteta jedan uz drugi, a da to s vremenom ne zadobije izraz groteske.

Tomislav Ražnjević

 

Pon, 30-11-2020, 05:35:41

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)91/728-7044

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2020 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.