Goli otok

Četiri gosta iz Izraela, međusobno obiteljski povezana, po olujnom su moru prije desetak godina (2008.) pristali uz mul na Golom otoku. Nešto ih je navodilo na misao da se baš tu kriju ključni odgovori u Bekavacdramama njihovih života, tu na otoku na kome su tri godine nakon sloma naci-fašističke sile, Titovi komunisti (1949.) otvorili koncentracijski logor za političke 'delikvente'. Prema romanu glasovitoga izraelskoga pisca Davida Grossmana Kad je Nina znala (hrvatski prijevod, Fraktura, 2019.) u tom je logoru (od 1951.) dvije godine i deset mjeseci bila utamničena i jedna od gošća, koja je sad sa sobom na Goli dovela kćer, unuku i zeta. Njezin je lik, lik Vere Novak, kako je autor napisao na kraju knjige, gradio prema stvarnoj osobi (Evi Panić Nahir), rođenoj u Čakovcu 1918. Ta nam činjenica omogućuje motriti roman kao zasebnu fikcijsku stvarnost, ali i povijesni okvir, i ispitivati utemeljenost bitnih oslonaca te stvarnosti. U romanu se, primjerice, spominju Staljin i Tito, ali više kao likovi posebnoga ranga, gospodari ljudskih sudbina.

Bez osnovnih informacija o tomu tko su ti ljudi nije moguće razumjeti srž golootočke tragedije. Sva je krivnja Vere Novak bila u tomu što je njezin muž, prema Udbinim navodima, bio za Staljina, ali ne znamo zapravo što bi to trebalo značiti, jer do jučer je Staljin bio na samom vrhu komunističkoga Olimpa. Ne ćemo saznati niti tko je i zašto odlučio da se na Golom otoku stvori tako okrutan sustav kažnjavanja? A romaneskna struktura potpuno se oslanja na taj trokut: Staljin, Tito, Goli otok. Sve drugo su posljedice. Na str. 191. romana piše i ovo: "Zatvorenice koje su bile u Auschwitzu, i poslije došle na Goli otok, rekle su da je ovdje gore." Čitatelj zna da je Auschwitz Hitlerovo djelo, da je taj logor jedno od najstrašnijih mjesta nacionalsocijalističkoga zločina. A Goli otok? Čiji je to zločin. U čijem logoru je bila Vera Novak?

Komunistički 'preodgoj'

Tko će, izvan prostora bivše Titove države znati da je Udba bila njegova tajna politička policija, koju je u početku (od 1944.) školovao Staljinov NKVD (Narodni komesarijat unutarnjih poslova)? Svjedočenju o Golom otoku iz Grossmanova romana, približit ćemo neke tvrdnje iz knjige jednoga hrvatskoga povjesničara, koja je objavljena skoro istodobno s romanom. U njoj je i ova rečenica: "Vrlo brzo Jugoslavija se počela suočavati s novim nizom problema s kojima ibeovci i SSSR nisu imali posebne veze, a pokazalo se da ih Udba nije mogla razriješiti ni izbliza uspješno kao one 1948." (kurziv IB) (" Martin Previšić, Povijest Gologa otoka, Fraktura 2019., str. 523). Ni izbliza uspješno? Što je to na Golom otoku Udba uspješno riješila dok je sadističkim mučenjem 'preodgajala' ljude? Zastali smo i nad Goli otokpovjesničarovom tvrdnjom da strah od ibeovaca nije jenjavao sve do 8. sjednice CK SKS (kratica za Centralni komitet Saveza komunista Srbije, op. IB), odnosno dolaska S. Miloševića na vlast. Što je, prema navodima pisca Povijesti, bio cilj utamničavanja ibeovaca? Preodgoj, 'povratak' na Titovu stranu? (Je li i M. Đilas, visoki partijski dužnosnik, Titov bliski suradnik, koga je na devet godina strpao u tamnicu, isto bio na preodgoju?).

Ali ako su ibeovci uspješno preodgojeni na Golom otoku, a to je navodno bio cilj njihova utamničavanja, kakva bi opasnost prijetila od njih i nakon izlaska, pa, kako pisac iznosi i četrdeset godina kasnije (do 1987.)? Pisac Povijesti vjeruje kako je rečeno "sve važno o Golom otoku" u tvrdnji da je represija nad ibeovcima bila "antistaljinistički staljinizam". (Povijest, str. 539). Nama se čini da bi možda tako moglo izgledati, gledano s nekoga neokomunističkoga motrišta. A u golootočkoj priči, 'staljinizam' i Titov 'antistaljinizam' samo su različita imena za komunističko nasilje i sadizam. Titov je 'antistaljinizam' bio najokrutniji – staljinizam. Po retorici današnjih titoista reklo bi se da oni i dalje vjeruju da se nasiljem svijet može učiniti boljim. Dakle, ne "antistaljinistički staljinizam" nego – komunistički teror. O tomu svjedoči logor na Golom otoku.

Velika škola

Od osnutka Radilišta Mramor (zapravo 'Mermer', kako se službeno zvao) na Golom otoku, Udba je (Titova tajna politička policija osnovana 1944. pod nazivom OZNA - Odjeljenje za zaštitu naroda, kasnije UDBA, (Ured državne sigurnosti, tada, bezbednosti) (1946.)) zabranjivala uporabu termina logor ili zatvor. (Povijest, str. 199). Te nazive, govorili su, ostavljaju Staljinu, Hitleru i Mussoliniju. Tako i danas 'pravi' komunisti u našoj zemlji, otklanjaju da bi se i Titova vlast nazivala totalitarizmom. I to ostavljaju režimima trojice prije spomenutih vođa. Ime logora nije, naravno, bilo važno, ali se i 'radilištem' pokušavalo obmanjivati. U svijetu totalitarizma nema mjesta ni za slobodu ni za pravdu, Goli otokni za bilo kakvu ljudskost. Titov su interes bili dvorci, jahte, raskoš i sve što neograničena vlast donosi jednom diktatoru. U čemu su se Titovi logori razlikovali od Staljinovih? Nisu se zvali logori, nego radilišta, nisu bili zatvori nego odgojni zavodi? Jedan je 'radnik' na Radilištu Mermer svoj logoraški život na Golom otoku ovako definirao: "Bili smo na Gradilištu, u velikoj školi našega preodgajanja, a ne na prisilnom radu ni na izdržavanju kazne." (Povijest, str. 314).

Zašto su, dakle, i kako preodgajali Veru Novak? Taj središnji lik romana, od utamničenja 1951. u sebi nosi tešku traumu koja bitno utječe i na život njezine kćeri (Nine) i unuke (Gili). (Nina je živjela u uvjerenju da ništa ne zna o Veri i o svom ocu. Vjerojatno je bila u pravu, zbog Verine prisege na šutnju. Tako je i s djecom mnogih ovdašnjih logoraša, koji su bili označeni kao ibeovci. Logoraši su, prije odlaska s Otoka, morali potpisati prisegu da o tom dijelu svoga života nikome ubuduće ne će govoriti, da će čuvati Partiju i Tita i do kraja života raditi za 'stvar' revolucije.). Kao da i danas u ponekom njihovom potomku odjekuju 'stih' s Gologa otoka: Druže Tito naše sunce milo da te nema ne bi ni nas bilo. Možda logoraši nisu ni opazili dvosmislenost 'pjesme'. Jedno je značenje da je 'sunce milo' izjednačeno sa Stvoriteljem, a drugo da oni ne bi bili na Golom otoku da nema Njega.

Udba ne griješi

I druga Vera, ali stvarna osoba, Vera Winter je na Golom otoku rekla da nije ibeovka, ne prihvaća Rezoluciju Staljinove 'kominterne' (Informacijskoga biroa), a golootočka isljednica (Marija Zelić) na to joj kaže: "I ne moraš biti za Staljina, ali si tu. A čim si tu – ti si za Staljina. Tko god je na Golom otoku, on je za Staljina i točka." (Povijest, str. 314). Ako tvrdite da niste krivi pretući će vas, jer Udba vas je dovela, a Udba ne griješi. Glavno odgojno sredstvo bio je Udbarevolucionarni teror 'dosljednih lenjinista'. (Lenjin nije vjerovao da se 'revolucionarna vlast' može uspostaviti bez 'revolucionarnih metoda'. Staljin i Tito bili su njegovi učenici.). Čim je netko tu znači da je kriv. Sve dok utamničenik ne shvati da je 'kriv' ne će izaći s Gologa. (Povijest, str. 326). Preodgoj, odnosno pokajanje svakoga logoraša bili su ključni elementi za spašavanje iz pakla Gologa otoka.

Kad je došlo do razlaza Tita i Staljina 1948. objavljena je Rezolucija Informacijskoga biroa komunističkih i radničkih partija (okupljenih oko Staljina) koja je sadržavala kritičke opaske na način rada CKKPJ (Centralni komitet Komunističke partije Jugoslavije). IB prigovara Centralnom komitetu KPJ, Titu, Kardelju, Đilasu i Rankoviću na 'odstupanju od marksizma-lenjinizma, 'napuštanje pozicije radničke klase i marksističke terorije'. Tvrde da se ne odnose prijateljski prema SSSR-u, vode nepravilnu politiku na selu, u CKKPJ 'nema unutrašnje partijske demokracije, vode 'avanturističku politiku', prihvaćaju pravo na kritiku IB-a ali ne prihvaćaju kritiku na svoj račun... (Borba, 30.6.1948.). CKKPJ je objavio Izjavu povodom Rezolucije. Navode da ono što tvrdi SKP(b) 'apsolutno ne odgovara istini'. U svojoj se politici vode 'stavovima Lenjina'; iznesene kritike su uvrjede 'svakom članu naše Partije'; SKP(b) i ostali u IB-u ne razumiju odnos Fronta i Partije; IB brani Hebranga (potencijalnoga Titova suparnika za vrh Partije), jer ne znaju za njegovo 'izdajničko držanje pred ustašama', ne prihvaćaju raspravu na temelju izmišljotina koje iznosi SKP(b). To za što optužuju CK KPJ je 'najveća povijesna nepravda'.

Misliti revolucionarno

Ubrzo su ljudi koji su proglašeni pristalicama te ibeovske, odnosno eskapebeovske kritike nazvani ibeovcima, mnogi su utamničeni i u srpnju 1949., u vagonima za prijevoz stoke, odvoženi prema obali. Tamo je čekao brod koji ih je vozio na Goli otok. Administrativno su, a ne pred sudom, kažnjeni i upućeni 'na društveno koristan rad'. Presuđivala im je Titova Udba, koja je bila istražitelj, presuditelj i organizator izvršenja kazne.

D. Grossman na kraju spomenutoga romana, među mnogima kojima zahvaljuje na pomoći, navodi i ime jednoga hrvatskoga povjesničara. Iz toga bi se dalo zaključiti da je autor romana htio više doznati i o povijesnom kontekstu, i da je koliko-toliko upućen u povijest logora na Golom otoku. Tito je u taj logor zatvarao svoje komuniste koji, prema navodima Udbe, nisu vjerovali da je u drugarskom sporu u pravu on, a ne Staljin. Vera Novak se o konfliktu između tih dojučerašnjih drugova nije izjašnjavala. Kao rođena 'revolucionarka', kako sama sebe razumije, htjela je 'više pravde za ljudski rod' i promicanje ideje 'odgovornosti za čovječanstvo'. Htjela je od a, kako je govorila, dakle od prvoga slova, i druge naučiti, posebno svoga muža Miloša, kako revolucionarno misliti. Htjela ih je naučiti posebnoj logici i posebnom 'smjeru mišljenja'. Završila je srednju školu u kojoj se o tomu nije učilo. Svejedno, ona je htjela poučavati i spašavati čovječanstvo. S mužem je pomagala partizanima.

Ipak, jednoga dana u listopadu 1951. čovjek u kožnom kaputu i crnim čizmama zakucao je i na njezina vrata. Došao joj je reći da su utamničili njezina muža i da je on nakon ispitivanja 'izvršio samoubojstvo' (zbog ozljede ramena imao je gipsanu zaštitu ispod koje mu je Vera stavila nekoliko zavoja da ga gips ne žulja, a Miloš je u isljedničkom zatvoru, kad je ostao sam, izvukao zavoje, omotao ih oko vrata i zavezao za krevet. Onda je, kaže udbaš, toliko mahao glavom da je slomio vlastiti vrat i umro). Nini, svojoj kćeri koja je tada imala malo više od šest godina, nakon pustih godina, opisuje da joj je pri uhićenju udbaš rekao kako "zna sve", da se ona i njezin otac vole, ali i da vole Staljina i da su 'neprijatelji jugoslavenskog naroda'. Udbaš pita Veru koje su njihove veze s NKVD-om?" Nije htjela potpisati papir na kome bi pisalo da je njezin muž izdajica.

Između mrtvoga muža i žive kćeri. To je njezin 'grijeh' prema Partiji koja je na nj odgovorila sa skoro tri godine strahota na Golom otoku. Doduše, mogla je 'učiniti' i neko drugo 'ništa' da bi završila na Golom otoku, kao što su i mnogi drugi logoraši bili tamo samo zbog toga što je Udba rekla da su nešto izjavili, iako to nije bila istina. Verino se nepotpisivanje tretira kao razlog za tamnicu. Udba ne govori koga, kad i gdje je Miloš 'izdao' i kako to mogu dokazati. U romanu nema niti slova o samom činu 'izdaje'. Može li to utjecati na uvjerljivost fikcionalne zbilje? Što nedužnu 'revolucionarku' vodi u predvorje pakla? Je li to ista sila koja je njezinu majku odvela u logor Auschwitz? Kad agent kaže da netko radi protiv Partije, da se nešto dogodilo, ili da je nešto rečeno, optuženi čini novi delikt ako posumnja u te tvrdnje. Je li to logika o kojoj je govorila Vera, kad je htjela druge naučiti revolucionarno misliti? Što je s dokazima? Dovoljno je ne reći lošu riječ uz ime 'Staljin' i gotovo je s dokazima, osumnjičenik je kriv. Ode Titu možda vam mogu pomoći; slavite to ime, pjevajte pjesme njemu u čast, skandirajte njegovo ime, to će značiti da ste na putu preodgoja. Ni dokaza, ni svjedoka protiv Miloša Novaka u romanu nema. Samo Udbina tvrdnja da je stao na Staljinovu stranu.

Udbin agent: "Novak Vera, u ovoj sobi postoje dva vrata. Ova s lijeve strane vode na slobodu da se vratiš kući svojoj kćeri, a ova desno u višegodišnji zatvor na Golom otoku s prisilnim radom. Ti sad imaš tri minute za odluku." Vera je odgovorila: "Moj muž nikad nije bio narodni neprijatelj. Radite sa mnom što god hoćete." Udbaš: "I sad smo vas mi pozvali da potpišete ovdje da ste vi i on staljinisti i da se odričete vašeg muža kao narodnog neprijatelja, ruskog špijuna za Staljina." Prošlo je više desetljeća od toga vremena i Verina kći Nina pita majku: "Daj da razumijem, zbog toga što nisi priznala da je Miloš izdajnik, i samo zbog toga, oni su te poslali na Goli otok." Vera: "On je bio idealist!" On nije bio izdajnik. "Samo su htjeli da dam potpis priznanja.". "I jesu li ti dopustili da nešto kažeš?" "Što to znači da kažem?" Znači li to da bi je Udba mogla osloboditi 'krivnje', ako potpiše da joj je muž bio 'staljinist? "Gospođo, mi smo iskreni s vama, situacija je takva da budući da vaš muž nije ni slova prozborio na ispitivanju ništa nije priznao on nema nikakve krivnje i vi možete tražiti njegovu penziju za vas i vašu kćer, ali samo ako nam potpišete ovdje." Glas udbaša je glas jedne drukčije, revolucionarne stvarnosti.

Nasilje

Nisu nasilje u borbama za prevlast unutar komunističkih zajednica, sadizam i bezdušnost, instalirani i na Goli otok, incidenti ili povremeni nesklad, nego predstavlja samu srž te ideologije. To je kroz povijest lako pratiti već od borbe za Lenjinov tron, a na različite se načine može motriti do današnjih dana. Ne tvrdimo, naravno, da je nasilje svojstveno samo komunistima, ali je 'klasna borba' u prošlom stoljeću donijela posebne, ''revolucionarne metode', progone i Kad je Nina znalaubojstva, od kulaka, do klerikalaca, Trockoga, Hebranga ... i milijuna 'neprijatelja'. Za njih su pripremani logori u koje su zatvarani i u njima mučeni.

Logori smrti, ne samo za neistomišljenike, otvarani su i u fašističkim i nacionalsocijalističkim društvima. U Mussolinijeve su logore zatvarani komunisti, anarhisti i strani nacionalisti, a u Hitlerove, uz protivnike režima i ljudi drukčije rase i nacije, koje se nije 'preodgajalo' nego istrebljivalo. Ali komunisti su nakon pobjede nad nacifašizmom pisali povijest. Od prvih komunističkih koncentracijskih logora 1918. do danas praksa njihova nasilja nad neistomišljenicima nije prestajala. U rezoluciji Europskoga parlamenta od 19.12. 2019. o stanju Ujgura u Kini piše "da brojne vjerodostojne procjene govore o gotovo milijun ljudi koji je sada ili ranije proizvoljno zatvoreni u takozvane centre za politički preodgoj na neodređeno razdoblje pod izgovorom borbe protiv terorizma i vjerskog ekstremizma; budući da se ti objekti za preodgoj nazivaju i „centrima za strukovno osposobljavanje”; budući da to predstavlja najveće masovno pritvaranje pripadnika neke etničke manjine u današnjem svijetu; budući da, prema riječima nekih bivših pritvorenika, tretman i uvjeti u kampovima uključuju prenapučenost i nesanitarne uvjete, uskraćivanje hrane, premlaćivanje i seksualno zlostavljanje; budući da postoje izvješća prema kojima se djeca šalju u državna sirotišta ako se i samo jedan njihov roditelj nalazi u zatvoreničkom kampu; budući da se u nekim kampovima za preodgoj navodno nalaze tvornice koje proizvode robu za izvoz, što nevladine udruge nazivaju radnim logorima za preodgoj, jer kako tvrde, Kina ih želi iskorijeniti. Ta je muslimanska zajednica izložena posebnim represijama. Objavljeni su zapisi iz logora u kojima se daju upute da se logoraše mora poticati na 'pokajanje'. Iz logora se izlazi kad 'partija procijeni da je došlo do transformacije pojedinca'. Oni moraju potpisati izjavu da će šutiti o ispitivanju. A što su potpisivali logoraši pri otpuštanju s Gologa otoka?

Vratimo se razlozima za njihovo utamničavanje. Vijesti o Staljinovim nesuglasicama s Titom došle su iznenada. Mnogi komunisti, koji nisu odmah klicali Titovu radikalnom zaokretu, završili su u Udbinim logorima. Tito je taj politički konflikt odmah digao na rang državnoga, a ne partijskoga konflikta.

Tito i Staljin

A kako je D. Grossman razumio utamničavanje Titove kontraobavještajke Vere Novak? S jedne je strane volja Udbe, a s druge njezina volja. Njezina je volja glas ljudskoga dostojanstva i slobode, a Udba je niti ne optužuje da je nešto učinila iako 'znaju' da je s mužem stala na Staljinovu stranu. Nema ni svjedoka, ni dokaza. Tu roman staje. Bili bi važni još neki odgovori.

Čiju volju izražava Udba? Partijsku. A Partija? Titovu volju. Titova partija se zove Komunistička partija, a Udba je Tito staljinnjezin instrument. Romanopisac ide dobrim putem kad uzima nevažnim je li nalog Udbi dala komunistička, fašistička ili nacistička stranka. U našoj zemlji nije tako. Ovdje Goli otok nije izraz brutalnoga nasilja, nego izraz 'državnih' razloga (koje razumiju i brane pravi Titovi ljudi, ovlašteni, uz to, tumačiti 'logiku' revolucije). Goli otok je, u njihovoj interpretaciji, revolucionarna nužnost.

Bez osnovnih informacija o korjenu Verine nesreće, jedno se Zlo gura u maglu zaborava stvarnih uzroka. Ne bi trebalo povjerovati da je govor o fašističkim, nacističkim i komunističkim sabirnim logorima dio nekoga prošloga svijeta, kako tumači jedan ovovremeni vodič kroz Auschwitz Birkenau. Užasna je zlodjela i u tom nacističkom logoru čovjek učinio drugom čovjeku. Aktualni život pokazuje da to biće koje se zove čovjek, intenzivno i danas radi protiv slobode drugoga čovjeka. I, najčešće, to djelovanje omotava celofanom različitih boja, koje nude stare i nove ideologije. Prije Auschwitza, Čeka (Izvanredno povjerenstvo) je na ruskom sjeveru počela otvarati prve logore (1918.), dakle prije Staljinova preuzimanja vlasti, koje je kasnije Solženjicin nazvao 'Polarnim Auschwitzom'. Tito im se pridružio sa svojim prinosom, pa bi golootočki logor mogli zvati i njihovom mediteranskom depandansom.

Rad je bio svjetlo koje je trebalo drukčije osvijetliti sva četri sustava logora. Mussolinijev, Hitlerov, Staljinov i Titov. Ali i onih koji su došli kasnije. Isticanjem rada, kao smisla otvaranja logora, skrivala se njihova prava narav. Kažnjenike je, nakon 'naseljavanja' Otoka, na Radilištu (Mermer) dočekivao 'špalir' kroz koji su morali proći uz psovke i batine logoraša koji su već bili tamo. Prostor u kome su bili bio je ograđen žicom, pa su ga i nazvali Žicom. U Žici nisu nominalno upravljali Udbini ljudi, nego sami zatvorenici. Udba je bila izvan Žice i vukla sve konce zbivanja u Žici. Bila to Titova najava samoupravljanja. Radnici 'upravljaju', a Partija odlučuje. Organizacijski su oponašali Hitlerove i Staljinove logore. Logoraši su nazivani bandom koja je 'izdala Tita i Partiju'. Skupili su ih i tamo doveli najopakiji Udbini ljudi iz NKVD-eove škole političkoga nasilja, koja je u Titovoj državi radila sve do 1948. Udbaši su lovili ibeovce, ispitivali ih, određivali im kazne (na 'društveno koristan rad') koje su nazivali administrativnim, pratili ih na Goli otok i vodili cijeli sustav 'preodgoja'. (Ibeovcima, otkrivenim u vojsci sudilo se pred sudovima. Oni su postajali osuđenici, a ne kažnjenici).

Mučilište

Doušništvo je bilo važni dio sustava političkoga preodgoja na Golom otoku, kao i u Staljinovim logorima. Cijeli projekt se oslanjao na otkrivanje i uklanjanje ljudi koji misle drukčije od onoga što određuje Vođa. Pomak na bolje može se ostvariti samo prokazivanjem ibeovaca koji su još na slobodi. (Povijest, str. 258) Ako 'pri iznošenju stava' (javna 'ispovjed') pred logorašima netko nije bio 'partijski samokritičan', slijedilo je batinanje, sadističke torture i 'bojkot'. Čak je postojala i drukčija odjeću za bojkotirane, da se odmah prepozna tko su. Ni s kim nisu smjeli razgovarati, morali su uvijek imati pognutu glavu, pola vremena predviđenoga za spavanje noću, morali su budni cijelo vrijeme biti nagnuti glavom nad posudu s fekalijama. Kad bi nosili kamenje na nosačima za dvojicu, prednje, kraće ručke bile su namijenjene za bojkotirane, kako bi veći teret bio na njima. Kazna je znala biti i stavljanje teškoga kamenja na prsa dok bi bojkotirani ležao na podu. Da bi izašao iz 'bojkota' logoraš je morao nekoga ibeovca, ili više njih, izdati. Ponekad su u 'zapažanjima' ('iznošenje stava') i izmišljali. (Povijest, str. 322). Zadnji uvjet za izlazak s Gologa otoka je potpisivanje obveze o stalnoj suradnji s Udbom. Tako je stvarana kolona novih konfidenata tajne političke policije (milicije). Popunjavani su redovi doušnika. Nakon svega, mnogi su zapisali da su logoraši s Gologa otoka nakon izlaska postali 'bivši ljudi'. Čekao ih je bojkot na svim razinama života, od dobivanja posla, do stalnoga uhođenja, (dok su uhodili druge i sami su bili uhođeni) a to je ponegdje trajalo sve do 1989. (Povijest, str. 503).

Nije bilo bitno jeste li što rekli ili niste, nego je bitno što je Udba o vama rekla. Partija i Tito su 'stvar' istine stavili u ruke Udbi. Nakon čišćenja države od 'klasnih neprijatelja' i 'suradnika okupatora', koncem rata i u prvim godinama poraća, na red su došli članovi KPJ i preodgoj neposlušnih. Kad je, Danko Grlić, urednik Narodnoga lista (danas Večernji list), kasnije profesor estetike na zagrebačkom Sveučilištu, rekao da potpuno odbacuje sve kritike IB-a protiv Tita i dodao, prema svjedočenju njegove supruge (koja je isto završila na Golom otoku), da bi trebalo poraditi na većoj demokratizaciji Partije, možda nije opazio da i u Rezoluciji piše kako u KPJ nema demokracije. I odveli su ga na Goli otok.

Nebudnost u krevetu

Govor o tom otoku mora sadržavati bar osnovne informacije o bitnim značajkama ideologije koja iza toga stoji i ljudi koji su njezini eksponenti i oblikovatelji provedbe na najvišoj razini. I u ovaj naš tekst na različite načine prodire Komunizampostavka i iz fikcionalnoga prikaza i iz znanstvenih analiza da su dva glavna, suprotstavljena aktera, Tito i Staljin, zastupnici različitih ideologija. Golootočka stvarnost, njezini izvori i njezino oblikovanje pokazuje baš suprotno. Ideologija im je ista: komunistički totalitarizam. Oni su do svojih pozicija na čelu SKP(b)-a i KPJ došli na isti način: kroz spletke, nasilje, izdaje i bešćutnost prema stvarnim ili potencijalnim oponentima. Svi njihovi logori za ljude koji nisu učinili nikakva kaznena djela, koji nisu kršili važeće zakone, nego su samo nosili biljeg političke sumnjivosti, zbog toga što su prosuđivali na temelju vlastite savjesti ili im je samo pripisano da su nešto rekli protiv 'narodne' vlasti, odraz su uvjerenja te 'revolucionarne' kaste da ih nikakva moralna norma ne obvezuje. Životi drugih ljudi za njih su bili samo sredstvo za postignuće ciljeva koje su sebi zadali. O tomu svjedoče i njihovi putevi prema partijskom vrhu.

Nakon Lenjinove smrti, Staljin je do početka 1930-ih uklonio sve partijske prvake koji su mu mogli biti suparnici za vrh SKP(b)-a (Trockog, Zinovjeva, Kamenjeva, Buharina ...). S privremenim saveznicima najprije je uklonio Trockog, kandidata s najviše šansi da naslijedi Lenjina. U velikim čistkama oslobađao se "proturevolucionarnih" elemenata, a između 1936. i 1939. dao je pogubiti više od 90 posto visokih partijskih dužnosnika. Procjenjuje se da je u tri godine ubijeno dva milijuna ljudi. Među njima je bilo i čelništvo vojske. Nakon rata, 1953. na red su došli i moskovski liječnici, uglavnom Židovi, koje je optuživao za medicinska ubojstva. Te je godine i on sam skončao.

Tito je u SSSR-u prošao Staljinovu školu terora. U svijetu izdaja, obmana i ponižavajućih odricanja od bliskih ljudi, uspio se osloboditi svih suparnika u natjecanju za čelništvo KPJ. Kad ga je 1948. nakon prigovora njegovoj partijskoj politici, Staljin pozvao, kao člana Informacijskoga biroa, na sastanak u Bukurešt, nisu te kritike bile razlogom Titova nedolaska, nego znanje o tomu kako su prošli mnogi kojima je prije njega Staljin upućivao slične kritike. Malo je komunista iz Kraljevine Jugoslavije koji su bili u Moskvi, preživjelo staljiinske čistke. Petko Miletić, koji je bio Titov konkurent za čelno mjesto u KPJ, optužen je za izdaju, osuđen. Broz je generalnim sekretarom KPJ potvrđen početkom 1939. U Moskvi je saznao da su kao špijunke utamničene i njegova bivša supruga Pelagija Belousova (imala je 14 godina kad se udala za J. Broza) i tadašnja supruga Lucija Bauer (do Jovanke će u njegovu životu važne uloge imati i nova supruga Herta Haas (vjenčali su se 1940.), a uskoro i Davorjanka Paunović). Broz je Kominterni napisao da zbog nedostatka budnosti nije primijetio izdajničke postupke svojih supruga. Pelagiju je nastojao difarmirati na osobnoj razini. S Lucijom Bauer (pseudonim Johane Koenig) radio je u Kominterni, a vjenčao se (1936.) s njom isto pod pseudonimom (Friedrich Walter). I nje se odrekao i nazvao je velikom mrljom u svom partijskom radu. Tih nekoliko općih natuknica o ljudima s čijim je imenima započinjao i završavao dan logorašica i logoraša na Golom otoku, mogu donekle pomoći razumijevanju njihovih sudbina.

Žena hladotvorka

Među mnogim drugim torturama, Vera Novak je na golootočkim stijenama morala pedeset i sedam dana stajati na istom mjestu, izložena suncu i vjetru, kako bi svojim tijelom stvarala hlad nekoj maloj biljci. O takvu stvaranju hlada na Golom otoku, svjedočili su i ovdašnji logoraši-ibeovci. Grossman umjetnički oblikuje stvarno iskustvo. Žena hladotvorka postavljena je nad biljku po Udbinoj zapovjedi. U to je vrijeme Vera bila oboljela i od jednoga oblika sljepoće, pa nije znala ni gdje stoji, ni zašto tu stoji, samo se nije smjela pomaknuti iz položaja u koji ju je postavila čuvarica. U nekom teškom trenutku tu joj u misli dolazi majka koja je "prije gotovo deset godina završila u Auschwitzu. Zatvorenice koje su bile u Auschwitzu, i poslije došle na Goli otok, rekle su da je ovdje gore. Tamo je bilo jasno tko ti je neprijatelj, od koga se moraš čuvati." Na Golom otoku ni jedan logoraš ni logorašica nisu mogli vjerovati nikome. Zatvorenice iz Auschwitza o tomu govore. (U Auschwitzu Birkenau, ubijeno je prema nekim procjenama više od milijun Židova, 75.000 Poljaka i 19.000 Roma. Ni po broju logoraša ta se dva mučilišta ne mogu uspoređivati. Kroz logor na Golom otoku je od 1949. do 1956. prošlo oko 16.000 logoraša. Ne zna se koliko ih je u njemu ostavilo živote (pretpostavlja se oko 400). 'Preodgojem' ibeovaca na Golom otoku slala se poruka i svim budućim kritičarima Titova režima. Nije, naravno, još došla do slavitelja njegova lika i djela u demokratskoj državi Hrvatskoj.

Ivan Bekavac

 

 

Čet, 26-11-2020, 21:20:25

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)91/728-7044

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2020 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.