Vukovar - Nürnberg 

Probudih se i ovo jutro u suzama grča i bola, jer i jutros su mi u mori sna bili krikovi čovjeka kojeg nisam upoznala, nikad ga nisam vidjela, ali živi u meni, u mom srcu, kao i mnogi drugi, znani i neznani. KrčmarKažu da je najteža bol ona kad gledaš voljenu osobu, ili možda samo prijatelja, u bolovima, i ništa ne možeš učiniti.

Nisam gledala gosp. Ivana Janka, Vukovarca, u bolovima; nisam za njega ni čula sve do ove godine kad su Hrvati svijeta zajednički molili sv. krunicu i tada je pater Zlatko Špehar, bivši vukovarski gvardijan, koji je proveo devet godina nakon Domovinskog rata u Vukovaru, govorio o gosp. Janku. Sjećam se tada mojih suza bola za čovjekom kojeg više nema, a dao je sve za svoj sveti grad, Vukovar.

Na oproštaju s gosp. Jankom 15. rujna 2005. pater Zlatko Špehar je molio:

Ubili su granatom raspetog Ivana.
Mislili su ubiti sve što je hrvatsko i katoličko.
Ubili su mržnjom čovjeka u sebi.
Postali su ono za što ih je odgajala njihova crkva i politika: neljudi, ljudske nakaze, izrodi civilizacije, rušitelji i ubojice djece i nevinih.
Prije 14 godina Ivan je rođen za nebo. Teškim križem iskupio je svoj život. Mržnjom obavijeni prikovali su ga na križ muke - zlurado su se cerekali nad mukom raspetog čovjeka. I tada je bio blagdan Žalosne Gospe, "Sedam vukovarskih žalosti" zarilo je svoj mač u njezino majčinsko srce. Žalosti koje su u nebo vapile, a ni danas im se vapaj nije smanjio.
Njih susrećemo svakodnevno:
- porušene crkve i kapele
- porušena bolnica i starački dom
- porušene škole i dječji vrtići
- porušene kulturne ustanove i spomenici
- porušene upravne zgrade
- porušena i uništena industrija - kruh svagdašnji grada Vukovara
- poubijane tisuće nevine djece, civila i branitelja.
Mi, povratnici, zaljubljenici u Vukovar i sljedbenici kršćanske zapadne civilizacije katoličke uljudbe s prorokom Izaijom svjedočimo: "Našim braniteljima, tebi, Ivane, s prorokom poručujemo: "Obazri se oko sebe i pogledaj: sabiru se svi i dolaze k tebi".... Zakleo se Bog zemlji obećanoj - i tu Božju zakletvu ovdje izričemo: "Jest, tvoje ruševine, tvoje razvaline i tvoja zemlja poharana, pretijesna će biti žiteljima tvojim, kad se udalje oni što te zatiru." (usp. Iz. 49.17-19):
Oni, zločinci, sebi sudbinu sami ispisaše. Ti si Ivane žrtvom života i svojom krvlju sa svim našim braniteljima posvetio ovaj grad - naš Vukovar. Zato je ovo mjesto sveto i nećemo dopustiti da ga pustoše noge rušitelja i mrzitelja.
Neka Ti Gospodin udjeli mir u svetima svojima i trpljenje tvoje neka te izbavi od zala ovoga svijeta. Amen.

(Fra Zlatko Špehar, „Govorom do istine iz Vukovara“, str. 316)

Malo nas zna tko je bio gosp. Janko, a svi bi mi trebali znati o njemu i njemu sličnima. A za smrt gosp. Ivana Janka još nitko nije odgovarao - vjerojatno i ne će, jer Hrvatska, nažalost, nemarno gleda na žrtve onih, koji su živote položili za tu krvlju natopljenu svetu Hrvatsku.ivan janko

Prije nekoliko dana čitala sam o suđenju u Nürnbergu nakon 2. svjetskog rata. Svakome je bio jasan ishod tog suđenja, ali svrha tog događanja, stavljena na svjetska velika zvona, mnogima je izmakla. Izmakla je i meni, koja puno čitam o prošlosti, o Hrvatskoj, o Domovinskom obrambenom ratu, puno znam, i sve to što znam silno me boli i mislim da imam i ja PTSP, iako nisam bila u Domovinskom obrambenom ratu, nego daleko, u Kanadi. Čitajući ovaj posljednji članak u oči mi je upala rečenica: Nürnberg nije bio važan toliko da se kazne zločinci, nego da se razotkriju dimenzije njihovih zločina.

Hrvatska izgleda ne shvaća koliko je važno razotkriti što se dogodilo 1945. i u Domovinskom obrambenom ratu, jer povijest bi nam trebala biti učiteljicom života. Ako smo shvatili što nam se dogodilo u određenom vremenu, s određenim ljudima, recimo u našem slučaju, istočnim susjedima, vjerojatno bismo znali što nas čeka u slučaju problema. Naša Hrvatska je proglašena neovisnom državom 1991. Tada se počelo govoriti o Bleiburgu, Križnim putevima i smatrali smo kako će biti nešto učinjeno. Recimo, ozbiljna rasprava pred svjetskim novinarima. Ništa se nije dogodilo, osim nekih manjih pokušaja.

Došlo je do napada na Hrvatsku kratko nakon njezina rođenja. Tzv. Jugoslavija, tj. Srbija i JNA napale su Hrvatsku, koja je legitimno proglasila neovisnost nakon prvih slobodnih izbora. Prvi napadi: Borovo selo.... Koliko bih imena mjesta zločina trebala navesti - nema im broja... I onda Vukovar, koji se hrabro borio puna tri mjeseca i onda pao u ruke krvnika. Zločini, koji su tada počinjeni, bezbrojni su, užasni. Nema dovoljno papira ni snage kako bi se sve napisalo.

I svi smo mislili kako će krvnici Vukovara, Škabrnje, Lovasa, Dubrovnika, Iloka - Bože, koliko mjesta ima gdje su nam ubijani prijatelji, rođaci, starost, mladost, djeca????? - svi smo mislili kako će krvnici sjesti na optuženičku klupu, ali malo je njih odgovaralo za nedjela, no naši branitelji sjede po zatvorima.

Vratimo se Nürnbergu. Znalo se - slagali se vi ili ne slagali - što će se dogoditi s optuženima, no bilo je važno pokazati što se dogodilo žrtvama, koje su bile pobijene na nevjerojatno sadistički način, baš kao i naši na Bleiburgu ili oni koji su pali u četničke ruke za vrijeme Domovinskog rata.

Radila sam za vrijeme Domovinskog rata u Torontu i nisam puno znala o Bleiburgu, jer sam dio generacije kojoj je vrlo malo rečeno o toj strahoti. No da je hrvatska Vlada čim je ustanovljena država Hrvatska napravila nešto kao „nürnberški proces“ o Bleiburgu, čuli bismo i znali o strahotama svi. Znali bismo što čeka one koji padnu u ruke četnika-komunista. Mi izvan Hrvatske doveli bismo čelnike zemalja u kojim živimo na taj proces da vide što se dogodilo s djecom, sa starcima, s mladima, redovitom vojskom - svima, koji su imali hrvatska obilježja ili podrijetlo.

Vukovar je pao u četničke ruke. Sjetimo se samo one četničke pjesme „Slobo, šalji nam salate, ima mesa, klat ćemo Hrvate.“ VukovarDošao je i kraj Domovinskoga obrambenog rata. Dah nam je svima zastao od užasa Ovčare, potpuno razrušenog Vukovara, gdje je poginulo 450 branitelja, 1350 civila, od toga 86 djece. Ranjeno je bilo više od 2500 ljudi, a bez jednog ili oba roditelja ostalo je 850 djece, mnogi su završili živote u logorima. Koliko tuge, koliko bola, ali i nemara!

Republika Hrvatska je pokazala golem nemar prema žrtvama Domovinskoga obrambenog rata, posebno prema Vukovaru, čija žrtva je trebala biti stavljena još na veća zvona nego Nürnberg, jer ono što su načinili četnici u vrijeme kad je cijeli svijet nijemo i nezainteresirano pratio krvavi pir „pobjednika“ nad izgladnjelim, izmučenim i ranjenim ljudima, koji su nekoliko mjeseci bili pod kišom granata, potrebno je bilo osuditi - ne samo zlikovce, nego i svjetsku ravnodušnost prema nama. Vlada Republike Hrvatske trebala je - TREBA - hitno napraviti veliko suđenje u Zagrebu onima koji su ubijali, klali, mučili, silovali po Vukovaru i pozvati sve novinare svijeta neka čuju što se događalo u 20. stoljeću u Vukovaru. Neka svijet čuje o srpskim zlodjelima, o ljudima koji su samo branili svoje. Neka svijet čuje posebno o gosp. Janku. On me zove da nešto učinimo za pobijene 1945., a i sada, u Domovinskom obrambenom ratu. Čujem ga stalno u snovima.

 Valentina Krčmar
Toronto, Kanada

Fotografija I. Janka: Direktno.hr

 

 

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.