Tajna Katalinića briga

Prošle noći budi me zvonjava telefona. Javlja se nepoznati, pomalo drhtavi ženski glas:

- Svi su se raspričali o Sustipanu. U njegovom znaku otvoreno je i ovogodišnje "Splitsko ljeto". Ono drugo groblje, More Barasstarije od Sustipana, nitko ne spominje!

- Tko ste vi?

- Stara Splićanka. Zašto ne pišete o mrtvacima s Katalinića briga?

- Pisao sam o njima prije tri godine.

- Ali niste sve kazali... Samo ste spomenuli da je u vrijeme velike kuge 1784. tamo pokopano i živim vapnom zaliveno u rakama po dvoje 1600 Splićana. Prešutili ste nesreće koje su pogodile taj prostor otkako je tridesetih godina 20. stoljeća uklonjen kameni križ nekoć njima u spomen podignut.

- Draga gospođo, o tome znam tek toliko da su bombe u prošlom ratu razrušile velike stambene zgrade i skladišta koje je obitelj Katalinić nakolo sagradila.

- Stradao je i špediter Borucinski. Strijeljali su ga partizani. A jeste li čuli o prokletstvu "Đenđine kuće"? To vam je ona ozloglašena zgrada u kojoj su sve do nedavno mnogi pravedni ispaštali. Čim je bila sagrađena, počeo je rat, a u nju je uselila talijanska vojska. Vlasnik se morao preseliti na Manuš. Bomba ga je i tamo pronašla. Izgubio je sav imetak, osim škrinjice zlatnika koju je našao prilikom kopanja temelja svoje zgrade na Katalinića brigu...

- Pričate mi priče u stilu Edgar Alan Poea!

- Znate li što se je dogodilo kada su Nijemci 1944. kopali podzemne bunkere na jugoistočnoj i zapadnoj padini Katalinića briga? U dva se navrata urušila zemlja, a kosturi starih Splićana zatrpali su ratne zarobljenike koji su obavljali radove. Uostalom, uleknuće je i danas vidljivo podno pinija, baš na mjestu gdje se je nalazila najveća zajednička raka.

- Vi biste me željeli uvjeriti da je riječ o prokletstvu?

- Sigurna sam. Prokletstvo se širi i na okolicu. Propao je nekadašnji Pension "Bačvice" i njegov prekrasni vrt. Ruši se zdanje kupališta "Bačvice". Propada i ono "Željezničara". Posljednje dvije godine ne radi željeznička postaja...

- Što predlažete?

- Valjalo bi, prije svega, obnoviti uspomenu na drevno splitsko groblje. Pronaći stari križ (s natpisom OB PESTEM) ili izraditi novi. Zatim blagosloviti čitavi prostor. Tada će se smiriti zemni ostaci zaboravljenih žrtava velike kuge.

- Mislite da će to biti dovoljno?
- Ne bi se smjelo zaboraviti ni one što su ćamili i bili mučeni u zloglasnoj "Đenđinj kući". Valjalo bi se i za njih
pomoliti.
- Na kraju, ipak biste se mogli predstaviti.
- Što će vam moje ime! Ja sam starica koja pamti. Samo vi nešto napišite i mirno spavajte.
Unatoč ohrabrenju, cijele noći snivah kosture zalivene vapnom, blijede prikaze zatrpanih zarobljenika i izmučenih zatočenika.

 (12. VIII. 1993.)

 Večera kod Dioklecijana

Dva stasita dvorjanika sprovode me do natkrite vrtne terase u jugoistočnom dijelu palače.

Dioklecijan u crnoj togi prilegao na jastuke uz niski stol. Na golemom tv-ekranu promatra u boji prijenos zatvaranja 39. Splitskog ljeta.

- Onda, zaboravili Splićani 1680. obljetnicu moje smrti?

- Domine, takova su vremena. Velika vrućina. Nema struje...

- Dobro, dobro, šalim se... Pozvao sam vas glede palače. Zajupitra, što radite od nje! Najprije ste prekrasni Peristil pretvorili u nezgrapni basen, ribnjak, što li? Mogli biste u njemu dječje "naumahije" priređivati. Sada raskapate utrobu mojih odaja i punite ih smećem i strvinom. Dok noću lutam, samo štakore i mačke susrećem, a smrad nadire odasvud.

- Domine, radovi su zastali, nema novaca.

- Zašto barem ne spriječite zagađivanje središnje prizemne dvorane i Vestibula. Podignite nekoliko javnih zahoda. Uvedite globe, za one uhvaćene na djelu. Sjetite se Vespazianovog poreza "na vršenje nužde"! Smrad mokrače je nepodnošljiv i nezdrav, naročito, u vrijeme ovih pasjih vrućina. Jeste li znali da je "canicula" 313. godine i mene stajala glave. Ta prokleta razdoblja, od 22. srpnja do 23. kolovoza, kada haraju boleštine, a liječnici su nemoćni. Obredno žrtvovanje riđeg psa rijetko kad pomogne.

- Znači li, Domine, da niste počinili samoubojstvo?

- Na to vam neću odgovoriti...

U međuvremenu robovi donose i odlažu pladnjeve krcate raznoraznog svježeg i kuhanog povrća: kupusa, cvjetače, blitve, špinata, salate...

- Vidite, sve sam to vlastitim rukama uzgojio. Ako ikada  otvorite gostinjac u obnovljenom prostoru triklinija, ne
zaboravite u njemu ponuditi i "Dioklecijanove zelene specijalitete".

- Domine, ako smijem, pitao bih glede vašeg nestalog  sarkofaga i zakopanog blaga...

- Okanite se materijalnih ispraznosti! Radije prozborimo o duhovnim stvarima. Na primjer o 40. obljetnici vaših "Ljetnih saturnalija" koju ćete slaviti iduće godine. Dobro se sjećam, kada ste ih započeli, Peristil još nije bio unakažen! Ne bi li - poslije svih tih faraona i Nabukodonozora, Mojsija i Orfeja, Edipa i Nerona - bilo vrijeme da se i mene sjetite?

Poznato mi je da je osim onog Britanca, otprije tri stoljeća, nedavno i jedan našijenac skladao operu meni u čast... Možda ja i nisam bio toliki progonitelj kršćanstva kakovim me povijest prikazuje...

Odjednom tutnjava. Tlo se zadrma, zidovi palače raspuknu. Dok Dioklecijan i ja tonemo u dubinu, pojavljuje se jarko osvijetljeni gorostasni lik Grgura Ninskoga. Grohotom se smije i prijeti nam prstom. Glasom snažnim poput grmljavine ponavlja: "Eh, Splićani... Splićani, kada ćete se opametiti...
opametiti!"

Budim se sav u znoju. Struje nema. Dok dršćućom rukom pripaljujem voštanicu, pitam se je li to bio san ili java?

 

(19. VIII. 1993.)

NAPOMENA: Spomenuta “zloglasna Đenđina kuća” nalazi se iznad trajektne luke, a u Titovoj Jugoslaviji bila je (pola stoljeća!) glavno operativno sjedište i priručni zatvor dalmatinske OZNE / UDBE. Izraz “Svršit ćeš na Katalinića!” bila je Splićanima desetljećima zlokobna prijetnja, poput one kratkotrajne “Svršit ćeš u Roka!” za vrijeme tlijanske okupacije…

Frano Baras

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.