Pred ogledalom...

Povijest opčinjuje ljude. Jedni vjeruju da se iz nje može i mora učiti. Drugi, pak, tvrde da se iz Americka zastavapovijesti ništa ne može naučiti. Treći, cinični i realistični ni ne žele učiti iz povijesti – oni ju žele kontrolirati. Ni jedne ni druge ni treće ta različita viđenja ne sprječavaju da se poviješću bave i o njoj spore i strastveno diskutiraju. Pojava Interneta omogućila je širenje diskusije iz kruga profesionalnih povjesničara i na ljude koje je povijest zanimala amaterski, prvenstveno kroz forume organizirane u hijerarhijske grupe. Među onima koje sam svojedobno više-manje redovito pratio bile su, recimo, soc.history.medieval ili soc.history.wwii. Pritom mi je bilo zanimljivo da se velik dio diskusija vodio ne o onome što se i kako dogodilo, već o onome što se moglo dogoditi, a nije se dogodilo. Analizirali su se ključni trenutci u kojima su stvari mogle poći drugim tijekom i spekuliralo o tome kako bi svijet izgledao danas da su zaista i pošle. Najveći broj tih alternativnih povijesti ima ishodište u nekom prijelomnom trenutku drugog svjetskog rata. Nije to nikakvo čudo, jer upravo je ishod tog rata uvelike odredio izgled svijeta kakav danas Hitler Parizpoznajemo. Namjera mi je u ovom tekstu pozabaviti se jednim aspektom, uskim no za naše društvo vrlo bitnim, alternativne povijesti u kojoj su sile Osovine pobijedile u drugom svjetskom ratu i pokazati što se sve može naučiti iz povijesti koja se – nije dogodila.

Ne ću spekulirati o trenutku divergencije od realne povijesti. Najuvjerljivije ga je postulirati u kasnu jesen ili zimu 1941. godine, polazeći od vojno-političkog sloma SSSR-a prije no što SAD uspije ući u rat. U tom se scenariju Britanija povlači iz rata i prepušta Europu njenoj sudbini pod nacističkim i satelitskim režimima. (Nešto slično su zapadne demokracije učinile i u stvarnoj povijesti svega nekoliko godina kasnije.) Hrvatska, a to je ono što me zanima, ostaje u toj povijesti dio talijanskog Carstva, vezana za njega ne samo simbolično osobom kralja Tomislava II. već i realno činjenicom da je ustaški pokret kraj prve Jugoslavije dočekao u talijanskom egzilu i da je na vlast instaliran od strane talijanske i njemačke vojske. Dakle, u orbiti smo, ako ne i u sastavu, obnovljenog Rimskog Carstva i dionici smo novog europskog poretka temeljenog na nacističkoj i fašističkoj ideologiji i praksi.

Kako bi izgledao alternativni ekvivalent današnje antifašističke scene

Razumno je očekivati da bi takav poredak kolabirao nakon nekoliko desetljeća jer ne bi mogao izdržati kompeticiju sa zapadnim demokracijama. Možda ne bi potrajao četrdeset i pet godina, možda bi do kolapsa došlo pet ili deset Drugi svjetskigodina ranije ili kasnije, no do njega bi svakako došlo. Razumno je pretpostaviti i da bi u tom kolapsu Hrvatska nastojala i uspjela izboriti državnu samostalnost. Možda bi to bilo nasilno kao i u stvarnoj povijesti, možda uglavnom mirno, kao u raspadu SSSR-a. Meni se najvjerojatnijim čini irski scenarij – samostalnost na krnjem teritoriju, s većim ili manjim ekvivalentom Ulstera (točnije bez njega), s jezikom zapisanim u Ustav kao temeljem identiteta no potisnutim u privatnu i obiteljsku sferu – uostalom, talijanski i njemački bi bili puno praktičniji. I s dubokim podjelama u društvenom tkivu mlade države. Od svega toga, zanima me samo jedna stvar: Tko bi, u toj alternativnoj Hrvatskoj, igrao ulogu današnjih antifašista? Kako bi izgledao alternativni ekvivalent današnje antifašističke scene?

Za početak, alternativni bi se antifašisti zvali antikomunisti. Antikomi, od milja. Možda bi se ponosno zvali i antisemi; Hitlert Stlajnu nacističkoj bi Europi antisemitizam sigurno bio vrlina. Stanovali bi u židovskim stanovima. Slavili bi mudrost Poglavnika koji nas je, unatoč nekim manjim propustima, ipak svrstao na stranu pobjednika u prošlom ratu i spasio nas sudbine koja je stigla poražene komuniste. Držali bi njegove biste na vidnim mjestima. Govorili bi da je u našem interesu podupirati europski put Libije, Somalije, Abesinije i ostalih zemalja naše Regije. Možda bi donijeli i kakvu deklaraciju o zajedničkom jeziku i povijesti. Stjepan Mesić bi držao govore na proslavama velikih, najčasnijih, rekao bi on, događaja iz naše novije povijesti. Na primjer, svakog travnja u Gudovcu. Anka Mrak Taritaš bi na jedrenju pjevala "Facetta nera". Predsjednik (ili Vođa) Stranke Demokratskih Pravaša, Bernard Davorić, svoju bi sljedbu umjesto s "No pasaran" bodrio s "Hemos pasado". Njegov bi bivši Parteikamerad Milan Bandić bio pod istragom zbog muljanja u banjolučkom Holdingu. A Krešo Beljak bi bio Krešo Beljak.

Okupljali bi se…

Okupljali bi se, oni i drugi, na proslavama obljetnica obrana Kupresa, oslobođenja Foče i Prijedora, i odlazaka Upitnikoptanata iz Zemuna. Opravdavali bi rasne zakone povijesnom nužnošću ispravljanja nagomilanih društvenih nepravdi. Govorili da su sve navodne žrtve navodnih logora ionako krive i da se nije ni trebalo gnjaviti provođenjem pravnog postupka. Veličali bi ishod 2. svjetskog rata kao najveći događaj ljudske povijesti. Možda bi neki među njima, oni s tragovima srca i obraza, govorili o tom ishodu i o onome što je uslijedilo kao o manjem zlu. A čak bi i oni bili protiv revizije povijesti. Bila bi im puna usta demokracije te ljudskih i manjinskih prava koja je komunizam tako nemilosrdno gazio. Prijavljivali bi prekršajno Hrvate zbog komunističkog pozdrava na početku Zdravo Marije. Prosvjedovali zbog preimenovanja Trga Poglavnika Dra Ante Pavelića. Histerizirali pri pogledu na hrvatski grb s crvenim (komunističkim!) poljem u gornjem lijevom kutu. I tražili ne samo zabranu Heineken piva, već i da Michelinove zvjezdice postanu Michelinovi križići. Ili kružići, svejedno.

Karikatura? Možda. No što od navedenog, zamijenimo li imena, simbole i ideologije, ne rade i naši antife? (Imenice antifa i antikom, iako gramatički muškog roda, rodno su neutralne i obuhvaćaju sve spolne, rodne i ine varijacije predmetnih pojavnosti.) Parazitiraju, materijalno i moralno, na naslijeđu zločinačkog poretka. Zalažu se za očuvanje i perpetuiranje stečevina istog. Protive se njegovom kritičkom preispitivanju. Opravdavaju ga kao povijesnu nužnost ili kao manje zlo. Niječu njegovim žrtvama pravo na sjećanje i suosjećanje. I nadasve se užasavaju gubitka društvene moći temeljene na i izvedene iz pripadnosti bioloških i duhovnih otaca tom poretku.

Pogledajte se u zrcalo

Možete smatrati, a mnogi antife vjerojatno i smatraju, da je ta moć legitimna dividenda moralnog i političkog kapitala nastalog bivanjem rečenih predaka na strani pobjednika. No to je istina samo utoliko ukoliko je pobjednička strana Ogledalomoralna. Pobjedničko manje zlo je i dalje zlo i nikakav kapital temeljen na njemu ne može biti moralan. Politički nedvojbeno je, u pravilu je i materijalan, no nije i ne može biti moralan.

Zato, gospođe i gospodo antife, zastanite i pogledajte se u zrcalo. Zrcalo ima zanimljivo svojstvo da mijenja lijevo i desno, no nebo je u njemu i dalje gore, a blato je i u njemu dolje. Ono što ćete vidjeti u zrcalu, ono što dobijete kad zamijenite lijevo i desno, su vaši blizanci antikomi. Oni su vaše zrcalne slike. A kako je nebo i njima i vama gore, njihov je moralni kapital isti kao i vaš.

Ako vam se ne sviđa to što vidite, imate nekoliko mogućnosti. Možete se ne obazirati na to. Možete zatvoriti oči. A možete i pokušati razbiti zrcalo. Što god od toga učinili, ne će vam izbrisati jednom viđenu sliku.

Postoji, srećom, i drukčiji put. No krenete li njime, morate biti spremni platiti cijenu. A ona je visoka. Taj put traži od vas da prestanete izvlačiti nepripadnu političku i imovinsku korist iz nečijeg davnog izbora manjeg zla. Da prestanete zlostavljati cijelo društvo nametanjem vašeg viđenja svijeta kao jedine istine. Da pustite drugu polovicu društva da dostojno i dostojanstveno oplače i ožali sve svoje žrtve i sve plodove vaše pobjede. Da prestanete otvarati stare rane. Da prestanete tražiti od cijelog društva da umiruje vašu savjest potvrđujući vam u svakoj prilici da ste bili u pravu. I konačno, da odustanete od osjećaja nadmoći jer je nezaslužen. Kad god vas obuzme, pogledajte se u zrcalo i vidjet ćete tko biste i što biste bili da je povijest bila mrvicu drugačija.

Tomislav Došlić

Uto, 14-07-2020, 14:54:54

Najave

Pon Uto Sri Čet Pet Sub Ned
1
2
3
4
5
6
7
8
9
10
11
12
13
14
15
16
17
18
19
20
21
22
23
24
25
26
27
28
29
30
31

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)91/728-7044

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2020 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.