Glas s 'margine povijesti'

Ni jasenovačke žrtve, ni ZDS, ni HOS nisu za njih dio tragične povijesti Drugoga svjetskoga rata, nego znakovi hereditarne krivnje Hrvata i svake hrvatske vlasti koja se ne će pokoriti i pristati na to da zapadna srpska granica ide crtom Virovitica-Karlovac-Karlobag, i svake hrvatske generacije koja ne bude htjela slaviti Tita. Hrvatska je demokratska vlast izbjegla mnoge zamke koje su joj od početka postavljane, ne bi li se 'dokazalo' da je Tuđmanova Hrvatska samo obnova NDH. Velikosrpskom agitpropu bilo je posebno važno 'dokazivati' da hrvatska država može postojati samo kao – ustaška država. I hrvatski je neokomunizam išao istim tragom, ali zbog drukčijih Bekavacrazloga. Borba protiv 'ustašluka' za njih je dokazom ispravnosti 'revolucionarnoga puta' za koji je, nakon sloma komunizma, izabrano novo ime – antifašizam. Ako su Hrvati krivi za ono zbog čega ih optužuju, onda je, prema toj logici, 'opravdan' i progon nakon Drugoga svjetskoga rata i rat protiv Hrvatske nakon 1990. A optužuju ih zbog toga da bi im 'krivnja' bila razlogom novih napada.

I dalje pokušavaju prikrivati da kvislinzi u Hrvatskoj nisu bili samo na jednoj strani, da nisu pratili samo Hitlera i Mussolinija nego su bili i na drugoj strani koju je školovao i kojom je upravljao Staljin. Fašističke i nacional-socijalističke snage su 1945. poražene, komunistički kvislinzi su, u zaklonu savezničke pobjede, i u našoj zemlji 1945. prigrabili vlast. I trajala je, naizgled, do 1990. i prvih slobodnih izbora. Rat je u Hrvatskoj utjecao na proces u kome je crveni totalitarizam samo mijenjao vlastiti lik i prilagođavao ga novim okolnostima. Jedan njemački istraživač iznosi u FAZ-u da je u Hrvatskoj i još nekim postkomunističkim državama (Sloveniji, Bugarskoj i Rumunjskoj) "komunistička 'nova klasa' sačuvala svoju vlast" - "iza demokratske fasade vlada kartel postkomunističkih oligarhija koji je preuzeo vlast nad državama, strankama i medijima" (citirano prema G. Boriću). Oni, uz ostalo, odlučuju i o tomu što je jučer bilo, a što nije. Nisu samo ovladali medijima nego i dijelovima obrazovnoga sustava i kulturom. Demokratske države, oslobođene od komunizma krenule su drugim putem.

Titovska historiografija

Titovim je sljedbenicima posebno važno skrivanje dijelova hrvatske povijesti i tjeranje na 'marginu' ljudi koji bilo što Titoprigovaraju komunističkoj historiografiji. Aktualna ministrica kulture, gospođa Obuljen Koržinek vrlo jasno kaže da bi trebao 'ostati na margini' tko god 'dovodi u pitanje' tu povijest. Kasnije ćemo vidjeti koje su sve implikacije njezine upute o 'trebanju' i margini. U središtu te zamisli je uporni govor o hrvatskoj svevremenoj 'krivnji'. On se u bitnome ne razlikuje od početnih velikosrpskih kleveta i prijetnji ('Do istrage naše ili vaše', 1902.). Ovodobni srpski agresor na Hrvatsku, sebi još uopće nije osvijestio posljedice propaloga osvajačkoga pohoda i poraz 1995., niti je sadašnja politička struktura u Srbiji spremna za sučeljavanje s tom istinom. Prva im je zaprjeka duboki procjep između mita, kao fantazijskog gledanja na stvarnost, i mišljenja koje računa na razumsku analizu i argumentaciju. Sve što rade i govore protiv Hrvatske oslonjeno je na taj fantazijski koncept, koji se ne ustručava koristiti neistinama, ili kako je jedan njihov važni pisac i političari pisao i govorio – lažima, kao konstitutivnim dijelom strategije koju je zacrtao Garašanin sredinom 19. stoljeća. Tomu se stalno pridodavala i žudnja za osvetom, nakon mnogih poraza koje su u svojoj agresivnoj politici doživjeli.

Redukcija tisućljetne povijesti

Hrvatski im petokolonaši, izravno i neizravno, čak i nepozvani nude dodatnu građu za dogradnju te mitske stvarnosti. ZokanPohvale aktualnom hrvatskom predsjedniku, koji je u svibnju 2020. izrazio želju da se negdje 'baci' spomen ploča hrvatskim braniteljima poginulim 1991. stigle su s prekosavske i prekodunavske strane. I to 'baciti' je na putu 'maštovitog' dokazivanja hrvatske 'krivnje i genocidnosti'. Uz to ide i proces prikrivanja dijelove hrvatske prošlosti od 1945. do 1990., koji bi (zbog svojih zlodjela) trebao nestati iz povijesnoga znanja, da bi prethodni, Pavelićev režim, uspostavljen u Hrvatskoj 1941, zadržao svu pozornost sa svojom profašističkom i pronacističkom hipotekom. Imperijalne države u kojima su stvoreni fašizam i nacional-socijalizam, danas su oslobođene tih unutarnjih napetosti i prijepora o tomu na kojoj se strani čiji otac borio i čija su zlodjela okrutnija. Hrvatska je posebno izložena teroru baštinika ideologije Staljinovih agenata. Upornim optuživanjima, povijest zaustavljaju u Drugom svjetskom ratu kako bi Hrvatsku tisućljetnu povijest i kulturu, sveli na ustaško vrijeme od 1941. do 1945.

Nisu se 1991. borili za Pavelićevu državu

Svaki se hrvatski korak prema emancipaciji već skoro dva stoljeća među velikosrbima i Jugo-Hrvatima proglašava zločinom. Dakle, uz obilježavanje uspomene na žrtve nedužnih u Jasenovcu, slušamo kako je u početku hrvatskoga Pavelićobrambenoga rata bilo i postrojba, izvan ZNG-a, koje su, navodno, priželjkivale Hrvatsku iz 1941. i za nju ratovale!? Ne postoji, naravno, nikakav smisleni razlog za takvu tvrdnju osim želje da se napakosti hrvatskoj državi. Kako bi Hrvati odgovorili da ih je netko 1990. pitao žele li višestranačke slobodne izbore ili bi im bilo draže da im o državi i vlasti odlučuju Moskva, Berlin ili Rim? Kako bi odgovorili da ih je netko pitao žele li pobjedničku, samostalnu državu ili poraženu kvislinšku državu. Imamo i ovakav odgovor: "Onaj tko misli da se u Domovinskom ratu pod 'Za dom spremni' borio samo za Hrvatsku mora znati da se nije borio samo za Hrvatsku, nego i za restauraciju države iz 1941." "Onaj tko (koji) misli", koji išta misli, nikad citiranu rečenicu ne bi ni napisao ni izgovorio. Hrvatski se branitelji nisu borili 'za restauraciju države iz 1941'. Borili su se za slobodu demokratske države koju je uspostavio narod svojom slobodnom voljom izraženom na referendumu i na prvim višestranačkim izborima 1990.

Ustaški se režim nakon sloma 1945. i događaja koji su slijedili, nikako nije mogao 'revitalizirati', niti ga je imao tko revitalizirati. Hrvatima je nakon skoro polustoljetne vlasti komunista trebalo najprije ljudsko pravo na slobodu i mir. Trebala im je demokracija, višestranačje, pluralizam, otvorenost, zaštita ljudskih prava, a ništa od toga nije im nudilo ni komunističko jednoumlje ni ustaštvo pod patronatom Hitlera i Mussolinija. O pomirbi i slobodi kao tekovini pobjedničkoga, demokratskoga antifašizma 1945., slušamo i od prvaka EU-a u proljeće 2020. Demokratska je Europa svršetkom rata 1945. krenula putem mira, sigurnosti i slobode.

Nijekanje hrvatske žrtve

Komunistička Europa, pod Staljinovom čizmom, posebno ona na jugoistoku, krenula je u novi boj, u progon 'klasnoga Srpaneprijatelja', kulaka, neistomišljenika, ideoloških protivnika, Katoličke crkve i njezinih najvažnijih ljudi. Srpski su 'osloboditelji' Zagreba dobili upute o 'čišćenju' grada. Ostale su mnoge još neotkrivene masovne grobnice. Revolucija je mela pred sobom, a krivnju ustaškoga režima prebacivala na cijeli hrvatski narod. I dan danas slušamo kako u Hrvatskoj postoje narodi žrtve i narod koji nije žrtva. Narod Hrvata prema toj (Pupovčevoj) tvrdnji nije narod-žrtva i nije iskusio ni fašistički, ni četnički, ni komunistički zločin. To nije istinita tvrdnja, nego jedna od novih forma ritualnoga, stoljetnog okrivljavanja Hrvata, prema zamisli velikosrpske osvajačke politike. To je glas koji unosi nemir, neistinu i zlo. Nije posve jasna ni tvrdnja da patriotizam 'podrazumijeva neizbrisivo sjećanje na sve koji su patili i izgubili život u Domovinskom ratu”. Ne, predsjednik Milanović nije u pravu, patriotizam je nešto drugo, ali svaka nedužna žrtva zaslužuje 'neizbrisivo sjećanje' i grob. Patriotsko raspoloženje pokazuju ljudi koji su poginulu braneći Domovinu od agresora. Među njima su i: Mario Huis, Dino Simić, Zlatko Klasić, Ivan Bebić, Miroslav Martinovski, Miro Petrin, Davor Milaković, Slavko Jager, Željko Grgić, Željko Barić i Milan Špoljarević. Njihova su imena uklesana na spomen ploči o kojoj je predsjednik države govorio nakon komemoracije u Jasenovcu u travnju 2020. iznoseći da je 'treba maknuti i negdje baciti, jer to nema veze s Domovinskim ratom'. Kako nema? Ima, oni su poginuli u ratu za Hrvatsku. To je srž Domovinskoga rata, ali ti hrabri ljudi nisu 'izgubili život u Domovinskom ratu', nego su svojom voljom, život dali (žrtvovali) za slobodu svoje zemlje.

'Antifašisti' i pomirenje

Prvi je hrvatski predsjednik politikom pomirbe nastojao onemogućiti da se Hrvati među sobom opet ideološki podijele, svade i ratuju jedni protiv drugih. Htio je da se ujedine i ako bude trebalo zajednički brane svoju zemlju. I – trebalo je. FTU bitnom je uspio, ali već nakon 2000. dominiraju glasovi starih ideoloških prijepora što ih nameću titoisti koji su na izborima te godine osvojili vlast. Danas, na obilježavanju obljetnice svibanjske pobjede 1945. na Mirogoju slušamo od prvaka antifašista kako je sve krenulo krivim putem baš s 'Tuđmanovom pomirbom': "Pomirenja koja je pokrenuo Tuđman zapravo je napravilo štetu. Na neki način politika pomirenja otvorila je pravo ustaškom režimu za revitalizaciju ponovno, što je pridonijelo još većim podjelama u društvu." To, u svibnju 2020. govori predsjednik Saveza antifašističkih boraca i antifašista RH. (HRT, vijesti, 8.5.2020). Pa neka 'antifašisti' pokušaju opisati kako je to Tuđman, partizan, izabran na slobodnim višestranačkim izborima 1990. pred očima demokratske svjetske javnosti, mogao 'otvoriti pravo ustaškom režimu na revitalizaciju'. Kakvo 'pravo', kakva 'revitalizacija''? Kad i gdje? "Simboli, odore, poruke"? U sarajevskoj katedrali, 16. svibnja 2020., na misi za žrtve, nije bilo ni simbola, ni poruka, ni odora, ni zastava, ni grbova, a svejedno su i Katolička crkva i vjernici i Hrvati oklevetani. I nazivani fašistima. Zašto? "Danas se spominjemo svih koju su stradali u logorima, dolinama, planinama i poljima od Bleiburškog preko Dravograda i Maribora, Ogulina i Gospića, Jazovke i Maceljskih šuma, Jasenovca i Gline, Kozare i Podgradaca, Križevaca i Bjelovara do Srijemske Mitrovice, Sarajeva, Foče i Zenice...", kazao je kardinal Puljić pozvavši da se klima pomirenja i vraćanje povjerenja grade na istini, koliko god ona gorka bila i da se prestane koristiti dvostruka mjerila u odnosu prema žrtvama." Glavni je problem u tomu što 'progresisti' ne dopuštaju da se govori o svim žrtvama.

Besmislene pohvale titoizmu

Antifašisti ne govore o slomu komunizma, agresiji na nenaoružanu Hrvatsku, zemlju bez vojske i obrambenoga sustava, ne govore o okupaciji dijelova Hrvatske, u njihovoj historiografiji nema revitalizacije četništva, nema arkana i dragana, nema petokraka na kapama osvajača, nema protjerivanja Hrvata iz okupiranih područja, nema izbjeglica, nema Vukovara, ni Dubrovnika. U prikazivanju da je RH sljednica NDH, države propale 1945, u prikazivanju da svaka riječ ili simbol koji bi mogao asocirati na tu propalu državu, da svaka riječ molitve za nedužne žrtve Titove vojske, nije drugo nego fašizam, ujedinjeno je velikosrpstvo i jugokomunizam ('antifašizam') hrvatskih 'progresista'. Vlastitim mahnitanjem, besmislenim pohvalama titoizmu, iz dana u dan i najneupućenijima raskrivaju svoju zamisao, o konačnosti 'lustracije' nad Tuđmanovom ostavštinom, koju su započeli 2000. Pokazuju, konačno, i najneosjetljivijima na njihove manipulacije, što je, zapravo, za njih ustaštvo. ("Nakon odbijanja žalbe da vladika budimljansko-nikšićki Joanikije i osmorica svećenika Srpske pravoslavne crkve (SPC) budu pušteni iz pritvora, velik broj građana Crne Gore izašao je na ulice u znak prosvjeda. Okupljeni su skandirali "ne damo svetinje", "pustite vladiku", "ustaše, ustaše" i pjevali "ustala je Crna Gora, svetinja se branit mora". (24 sata, 13.5.2020) Ustaše su, dakle, svi koji se suprotstavljaju velikosrpskom imperijalizmu i komunističkom totalitarizmu, a revizionisti i 'marginalci' (prema ministrici Obuljen Koržinek), svi koji ne prihvaćaju glas povijesti, kao konačne istine, koju su pisali Titovi ljudi.

 Tezno i Huda jama izvan povijesti

Što 'nerevizionistička' povijest, piše o događajima 1945., primjerice, u Teznom ili u Hudoj jami (Slovenija)? Ništa. Huda jamaZnači li to da se o Teznom nema što reći ili ta šutnja znači nešto drugo? Što je s Hudom jamom? Postoji li ili ne postoji? Za nerevizionističku povijest ne postoji, iako je tamo od ukupno 1416 ekshumiranih žrtava Titove vojske oko 10 posto žena. Zarobljeni vojnici i civili bez ikakva suđenja i presude dovođeni su na stratište od 25. svibnja do 6. lipnja 1945. ubijeni i živi zazidani u rudarskoj jami. Da se pored Teznog nije kopalo i preoravalo, možda bi još dugo čekali na vijest i o tom strašnom zločinu. I Tezno je poratno stratište s ostacima žrtava iz vremena nakon završetka Drugog svjetskog rata. U javnosti nitko do 1999. nije govorio o žrtvama, ratnim zarobljenicima, civilima, domobranima i ustašama koje su tu, bez suđenja, pobili pripadnici 17. divizije 3. Jugoslavenske armije u razdoblju od 19. do 26. svibnja 1945. i pobacali u protutenkovske rovove. Pri gradnji autoceste pored Teznog je otkriven rov i u njemu 1179 kostura na dužini od 70 metara, a neistraženi dio rova duži je od tri kilometra (širine 3-4 metra). Ruke su žrtvama bile vezane žicom. Tezno je jedna od oko 600 masovnih grobnica do sada obilježenih na području Slovenije.

Simboli i poruke

Najčešći prigovori 'antifašista', Pupovčeva usmjerenja, demokratskoj Hrvatskoj odnose se na 'simbole i poruke'. Ali među tim simbolima, zbog kojih prigovaraju, koje bi iz javnosti trebalo ukloniti, nema petokrake. A ona je bila i pred Hudom jamom, i pored tenkovskoga rova u Teznom, i na Mladićevoj i Šljivančaninovoj kap. Prema europskim rezolucijama o osudi totalitarnih režima, svakako treba upozoravati da je crvena petokraka simbol zločinačkoga komunizma. 'Antifašisti' ne spominju ni poruke poput one koja zaziva Miloševiča: 'Druže Slobo šalji nam salate bit će mesa klat ćemo...' Uvode i novi prigovor zbog navodnoga veličanja hrvatske države tj. 'statolatrije' (tal. stato, država + latrija, služba, poštovnje), prekomjernoga slavljenja i obožavanja države. Čudo i krimen: Hrvati su svoju državu je uspjeli uspostaviti, obraniti i osloboditi, pa je čak i veličaju. Nije navedeno vrijeme statolatrijskih zanosa: je li to bilo kad je uspostavljena slobodna država, kad je obranjena ili kad je oslobođena? Možda se misli na vrijeme kad su državom upravljali Mesić, Josipović, Račan, Pusić, Milanović...? Po čemu se hrvatski odnos prema državi razlikuje od onoga njemačkoga, slovačkoga, talijanskoga ili francuskoga, bez obzira na to što je današnja hrvatska država međunarodno priznata tek 15. siječnja 1992.? Je li tko osuđen zbog govora ili pisanja protiv ove države, kao što su osuđivani ljudi koji su pokazivali neraspoloženje prema Titovoj državi? Zbog koje su 'statolatrije', primjerice, Veselica, Gotovac, ili Budiša bili u dugogodišnjoj tamnici? Zbog jugoslavenske, zbog države koja je zakonom sankcionirala kao 'neprijateljsku propagandu' prigovor ili kritičku primjedbu protiv vlasti komunista, ? Jesu li sletovi uz 25. svibnja, u glavnom gradu tadašnje države, bili izraz statolatrije, veličanja države i vođe, ili obični pozdrav proljeću?

 Jasenovac

Da bi se onemogućio svaki pokušaj smirivanja i realnoga sagledavanja stvari, izmišljenu krivnju hrvatskoga naroda, a ne samo jednoga režima, trebalo je dokazivati uvećavanjem broja ionako velikih žrtava u Drugom svjetskom ratu. Ta je politika kulminirala koncem osamdesetih godina prošloga stoljeća, kad je velikosrpstvo ponovno povjerovalo da su Hrvati toliko oslabili da ih mogu lako i brzo poraziti i oteti im zemlju. Iz dana u dan ponavljali su optuživanja, tako da je svaki Hrvat nazivan ustašom od S. Šuvara i Tripala do Tuđmana i Račana. A danas su im 'ustaše', kako čujemo već i crnogorski policajci. Posebno je teško optuživana Katolička crkva i blaženi A. Stepinac. Središnja točka okrivljavanja svih Hrvata bio je broj žrtava u logoru Jasenovac. Do dana današnjega to nije prestalo. I aktualna hrvatska vlast ponavlja da ne pristaje na reviziju prikaza povijesti koji je za sobom ostavila komunistička historiografija. Mnogi su komunistički 'istraživači' vjerovali da njihova istraživanja moraju potvrditi tezu (istinu) koju je postavila Partija. Istraživati povijest na ne-komunistički način ni u kom slučaju ne znači da će ono što su komunisti označili crnim postati bijelo. Povijesna činjenica bit će ono što se istraživanjem i dokazima može potkrijepiti, a ne ono što je istinom proglasio ckskj ili ckskh (za mlađe čitatelje: CKSKJ i CKSKH su kratice za vrhovna komunistička vodstva). To ćemo pokušati dodatno prikazati prateći nedavne događaje i odnos hrvatske politike prema komunističkom totalitarizmu.

Je li komunistička povijest sve rekla?

Ponavljamo: ministrica kulture RH, gospođa Obuljen Koržinek na dan obilježavanja proboja zatočenika iz ustaškoga logora Jasenovac 2020., tvrdi da je „povijest rekla sve o Jasenovcu i tko to dovodi u pitanje trebao bi ostati na margini“. A što je 'povijest' rekla o Jasenovcu? Tko, kad i kako je istraživao? Istraživati, provjeravati i tražiti dokaze ni u kom slučaju ne znači nijekati da su učinjeni zločini. Svako djelo protiv nedužna čovjeka, neovisno o njegovoj etničkoj, rasnoj, ideološkoj, spolnoj, ili bilo kojoj razlici strašno je djelo zla protiv čovjeka i ljudske vrste. Užasno je ako je iti jedan Židov završio u logoru samo zbog toga što je Židov. A Hitlerova je politika išla baš za njihovim uništenje. To se ne može drukčije označiti nego nezamislivim zločinom koji ljudska vrsta ne smije zaboraviti. Mnogi su ubijeni, na raznim stranama, a nisu učinili nikakvo kažnjivo djelo, nego im je krimen bilo to što su bili komunisti, ustaše, Hrvati, Srbi, Romi, nevjernici u ideološke dogme, 'zatucani' katotalibani kako Hrvate nazivaju 'progresisti'.

Od nekoliko desetaka tisuća, do nekoliko stotina tisuća

U isto vrijeme dok je ministrica zagovarala 'povijesnu istinu', predsjednik Srbije Vučić je u Srijemskoj Mitrovici, ponovno govorio o gotovo milijun žrtava Jasenovca “prema njemačkim podacima” ne ponudivši nikakvo dodatno objašnjenje za takvu tvrdnju, niti o tomu iznosi te podatke. “Još se vodi velika rasprava koliki je taj broj (ubijenih u JasenovacJasenovcu op.a.). Veoma veliki. Oni najobjektivniji istraživači smatraju da je prešao milijun”, rekao je patrijarh Irinej u Donjoj Gradini, 2019.! Predsjednik Republike Srbije Tomislav Nikolić na komemoraciji održanoj na bosanskoj strani Save kod Jasenovca u svibnju 2016. govori o 700.000 žrtava Jasenovca. Vjesnik je u ratu, 1944. pisao o 800.000 ustaških žrtava u Jasenovcu. Državna komisija 1945. navodi 600.000 žrtava u tom logoru. U Krležinoj Općoj enciklopediji JLZ, Zagreb, 1978. piše ovo: "U tom logoru pobijeno je nekoliko stotina tisuća Srba, Hrvata, Židova i Roma." (str. 504). Enciklopedija hrvatske povijesti i kulture (Zagreb, Školska knjiga, 1980.) bila je povučena zbog rečenice o logoru u Jasenovcu: "Kroz taj logor prošli su deseci tisuća ljudi, od kojih je većina pogubljena u mnogim pokoljima što su ondje provođeni." Tim 'desetcima tisuća', a ne stotina tisuća, suprotstavili su se zagrebački borci-partizani koji su ocijenili da je takva prosudba "ponovno preoravanje masovnih grobišta stotina tisuća leševa i kostura i bacanje njihova pepela u Savu da bi se prikrio monstruozni zločin". (Spomen-područje Jasenovac 2013. navodi 83.145 žrtava, od toga 47.627 Srba, 16.173 Židova, 13.116 Roma i 4.255 Hrvata). Od tri pregledana udžbenika povijesti za 8. razred osnovne škole koji su u Republici Srbiji bili korišteni 2010., u jednom se govori o 600.000 ubijenih, u drugome od 500.000 do 600.000, a u trećem o 73.000 "do sada evidentiranih" žrtava logora Jasenovac.

Je li 1948. u NRH bilo Srba ili ih nije bilo? Pojavili su se i znanstveni radovi koji, na temelju različitih dokumenata, govore o iseljavanju Srba iz NDH 1941., 1942, ali i kasnije. A Stjepan Šterc je 2017. napisao i ovo: "Uspoređujući službene rezultate popisa stanovništva koje su provodile i tiskale Kraljevina i FNRJ, prirodno kretanje stanovništva i ovakve „naučne” podatke (o iseljavanju Srba iz Hrvatske 1941. i narednih godina rata, op.a) ostajemo malo iznenađeni: protjerano preko 200.000 osoba iz Hrvatske, ubijeno između 700.000 i 70.000 osoba (kako kome odgovara), poginulo u ratu 45.000 osoba u partizanskoj vojsci, brojke i udjeli u Bosni i Hercegovini u popisu stanovništva 1948. godine rastu, standardnih migracija nije bilo, a popisi stanovništva su egzaktni. Navodno. Nakon nabrojenoga, Srba u Hrvatskoj u popisu stanovništva 1948. gotovo nije niti bilo, osim registriranih 543.795 osoba."

Jedan je od povjesničara, koje glavni mediji u Hrvatskoj uzimaju pravim glasom povijesti, o kojoj govori ministrica, objasnio kako je pouzdani popis žrtava nastao 'tako što su mjesne organizacije Saveza boraca u svojim mjestima popisale sve žrtve fašističkog terora i svi su oni uvršteni u žrtve ustaškog logora'. Kaže da nasuprot tim izvorima postoji "niz flagrantno revizionističkih knjiga, tekstova i projekata, među kojima su razna komemoriranja ‘žrtava rata i poraća’, gdje se bez ikakve želje da se uđe u kontekst događanja komunističkim žrtvama proglašavaju žrtve kojima nije ustanovljen identitet i okolnosti stradanja. Time urušava civiliziranu kulturu sjećanja."

Sva tri su totalitarizma, komunistički, fašistički i nacistički učinila strašne zločine progoneći i ubijajući milijune nedužnih ljudi. I zbog toga ih demokratski, slobodoljubivi svijet osuđuje i odbacuje bez ikakve suzdržanosti. Je li tako i u Hrvatskoj? Na žalost, nije. Na koju, dakle, povijest misli ministrica Obuljen Koržinek, na koje se znanstveno utemeljene iskaze poziva? Na enciklopedijske podatke: od nekoliko desetaka tisuća, do nekoliko stotina tisuća; na izračune srpskih patrijarha, od milijuna do petsto tisuća, ili na popise koje su sastavljali subnorovci? Traži li se istina, ili je ona već nađena u 'krivnji Hrvata' i za djela koja nisu učinili?

Ivan Bekavac

 

Ned, 9-08-2020, 18:38:25

Najave

Pon Uto Sri Čet Pet Sub Ned
1
2
3
4
5
6
7
8
9
10
11
12
13
14
15
16
17
18
19
20
21
22
23
24
25
26
27
28
29
30
31

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)91/728-7044

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2020 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.