Andrija Vučemil, hrvatski domoljub, politički progonjenik, poznati pjesnik i katolički aktivist (1939. - 2019.)

U početku ove godine, 4. siječnja, u Rijeci je u 81. godini života iznenada, vraćajući se kući s prijepodnevnog druženja s prijateljima, umro Andrija Vučemil, hrvatski domoljub, dugogodišnji zatvorenik i politički Veučemilprogonjenik u jugoslavenskom komunističkom sustavu, poznati pjesnik, pokretač časopisa, publicist, katolički aktivist, i općenito poznati javni djelatnik. Pokopan je 9. siječnja u obiteljskoj grobnici, uz kćer Anu, u riječkom groblju Kozala.

Podrijetlo i školovanje

Rođen je 26. kolovoza 1939. u Oplećanima, selu u duvanjskom kraju u Bosni i Hercegovini. Roditelji su mu, otac Ante i majka Ruža r. Perić, imali sedmero djece; Andrija je bio drugo po redu. U tijeku Drugoga svjetskog rata partizani su mu ubili djeda i jednoga strica kao civile. Iako njegov otac nije sudjelovao u ratu, ipak je jedno vrijeme krio se od komunističke vlasti u okolici Oplećana. Osnovnu školu završio je u susjednom selu Vedašiću. Prva tri razreda niže gimnazije završio je u Duvnu (Tomislavgradu), a četvrti razred je završio u Dominikanskoj klasičnoj gimnaziji u Bolu na Braču. U Imotskom je 1955. - 1956. pohađao i završio prva dva razreda više gimnazije, peti i šesti razred, kako se to onda računalo.

Stasao u nezacijeljenim ranama Drugoga svjetskog rata

U drugoj polovini 1950-ih godina u čitavoj jugoslavenskoj državi s komunističkim sustavom, političke prilike bile su vrlo složene i posebno nepovoljne za Hrvate, s još uvijek nezacijeljenim ranama iz Drugoga svjetskog rata i neravnopravnim položajem u unitarnoj državi sa srpskom prevlašću. Navedenih su godina u hrvatskom narodu u NR Hrvatskoj i diljem zajedničke države osuđene desetine skupina mladih Hrvata, mladića i djevojaka, uglavnom Jugoslavijapolaznika nekih škola i studija, zbog toga što su željeli svoju samostalnu Hrvatsku, nešto o tomu razmišljali i tajno promicali, što je vladajući režim to smatrao neprijateljskim djelovanjem i strogo kažnjavao. U proljeće 1957. kad je Vučemil završavao šesti razred gimnazije, u Imotskom je među gimnazijalcima otkrivena Tajna organizacija hrvatske inteligencije (TIHO) u kojoj su bili i neki Vučemilovi kolege i znanci.

Pokretač i osnivač Hrvatske revolucionarne mladeži (HRM)

Svakako, pod utjecajem lošega iskustva svoje obitelji u totalitarnom komunističkom sustavu, a i šire, kad su mnogi narodi uspostavljali svoje samostalne države, Vučemil je kao izvanjski đak VII. razreda gimnazije u Imotskom, koncem 1958. i u početku 1959., osmislio i s nekoliko kolegica i kolega, uglavnom polaznika VI., VII. i VIII. razreda gimnazije, osnovao tajnu organizaciju - Hrvatsku revolucionarnu mladež (HRM) s ciljem uspostave slobodne hrvatske države. Napisao je i program organizacije po uzoru na program organizacije TIHO, s osnovnim načelima: borba protiv komunističkoga jugoslavenskog poretka i oslobođenje hrvatskoga naroda. Udba je brzo saznala za njihove namjere i djelovali su svega 4-5 mjeseci. Iako je Udba u vrijeme istrage nad tom skupinom i kasnije operirala s 44 imena povezana s tom organizacijom, broj osuđenika je puno manji. Uhićenja su obavljana u svibnju, lipnju i u početku srpnja 1959. dok je glavna istraga prvo vođena u Mostaru, pa u Makarskoj i Imotskom.

Pod istragom i suđenje

Vučemil je uhićen uvečer 25. svibnja u rodnom selu Oplećanima i sproveden u zloglasni zatvor Ćelovinu u Mostaru, gdje je sljedeći dan počelo njegovo saslušavanje. Istraga koja je nad glavninom počela u Mostaru, u vrlo nepovoljnim uvjetima, praćena smicalicama i mučenjima, nastavljena je 11. srpnja u Imotskom i Makarskoj. U Imotskom su 8. kolovoza dobili i optužnicu. Nekoliko dana prije suđenja u Splitu, na otvorenom kamionu, vezani dvoje po dvoje, da se vidi kako prolaze „narodni neprijatelji“, premješteni su u zatvor na Katalinića brijegu u Splitu. Nakon četiri mjeseca istrage, nasilja i zlostavljanja, tjelesne i duševne iscrpljenosti, suđenje u Okružnom sudu Split počelo je 18. rujna, a osuda im je po čl. 117. st. 1 KZ, „radi kontrarevolucionarnog napada na državno i društveno uređenje i radi ugrožavanja teritorijalne cjeline države“, izrečena 22. rujna 1959. Osuđenici su se u procesu držali dostojanstveno i ponosno, prkosno. Prvooptuženi Andrija Vučemil, izvanredni polaznik VII. razreda gimnazije dobio je osam godina, drugooptužena Darinka Ćutuk, izvanredna polaznica VII. raz. gim., sedam godina, trećeoptuženi Dinko Jonjić, polaznik VIII. razr. gim., šest godina, četvrtooptužena Iva Šabić, službenica, četiri i pol godine, petooptuženi Željko Crnogorac VII. razr. gim., četiri godine i stariji maloljetnik Jure Knezović, polaznik IV. razr. gimn., tri i pol godine, svi strogoga zatvora. Neki od članova HRM kažnjeni su prekršajno s mjesec dana zatvora i do dvije godine protjerivanja u određeno mjesto s obveznim radom.

U zatvoru u Trogiru i Šibeniku

Desetak dana nakon izrečene presude u Okružnom sudu Split, osuđeni su premješteni u zatvor Općinskoga suda u Trogiru, a odatle su nakon određenog vremena premješteni u zatvor Okružnoga suda u Šibeniku, gdje su čekajući pravomoćnost presude proboravili zimu i proljeće. Vrhovni sud NR Hrvatske sredinom travnja 1960. djelomično je uvažio njihove žalbe i Vučemilu pravomoćno izrekao šest godina, Jonjiću pet godina, Ćutuk pet i pol godina, Šabić tri godine, svima strogoga zatvora, a Crnogorcu potvrdio izrečenu kaznu i Knezoviću strogi zatvor pretvorio u maloljetnički. Nakon pravomoćnosti presude prva trojica su iz Šibenika 30. svibnja u lancima prevezeni na izdržavanje pravomoćne kazne u KPD Rab, na Goli otok - na „radilište socijalističke izgradnje“; Ćutuk i Šabić premještene su u žensku kaznionicu u Požegu, a Knezović u Zenicu.

U kaznionici na Golom otoku

Na Golom otoku Vučemil je 31. svibnja 1960. dobio zatvorenički matični broj 8135, smješten je u izolaciju, Odjel 102, ćelija br. 4. U njegovu zdravstvenom kartonu, sastavljenom 30. svibnja 1960., navodi se da je privremeno sposoban za lakši rad, da je visok 179 cm i težak 58 kg. Budući da je na Goli otok došao sa slomljenom rukom (dogodilo se to Goli otokslučajno u šibenskom zatvoru), određen je za rad u materijalnom knjigovodstvu materijalne službe KPD, a od prve polovine 1964. radio je na administrativnim poslovima u osuđeničkoj kantini. Tako se je spasio teškoga fizičkog posla, rada u kamenolomu i sličnih radova. Bonovima, koje je dobivao kao tobožnju plaću za rad, često je pomagao svojim supatnicima u težim uvjetima, Jonjiću i Crnogorcu.

Osim određenoga mu rada u knjigovodstvu KPD Rab Vučemil je koristio svako slobodno vrijeme i „stalno učio, naročito talijanski jezik i druge predmete za 7. i 8. razred gimnazije“, navodi se u jednom izvještaju golootočke uprave o njemu. U drugom jednom izvještaju za njega se navodi: „Na poslu je solidan“. Nakon što je izdržao pola dosuđene kazne, u kolovozu 1963., preko Uprave KPD Rab uputio je molbu za pomilovanje Okružnom sudu Split. Kada skoro dvije godine nije dobio odgovor na molbu za pomilovanje, urgirao je 10. srpnja 1964. Okružnom sudu Split za odgovor deset mjeseci do kraja kazne. Iako je pri tom urgiranju odgovora na molbu za pomilovanje zamolio da se „što hitnije o tome obavijesti“, i taj je put ostao bez odgovora.

Nastoji nadoknaditi propušteno

Nakon što je izdržao kaznu u svibnju 1965. Vučemil nastoji nadoknaditi što je propustio šestogodišnjim boravkom u zatvoru. Izvanredno je završio gimnaziju u Imotskom i upisao studij književnosti i povijesti umjetnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Po izvještaju Udbe Centar Zagreb od 29. kolovoza 1968., bio je od 4. prosinca 1967. prijavljen u Zagrebu, Petrova ulica 67., ali je ilegalčio kod brata Stojana u studentskom domu u Cvjetnom naselju, i kod drugih, Odranska 20, II. paviljon, soba 10. Istoga dana donesena je odluka o uskraćivanju mu putovnice, zavedena je kontrola njegove pošte i uveden „putem mreže“ opći nadzor nad njim. Navodi se koga sve poznaje (Juru Knezovića u Beču, Mirka Vokića u emigraciji, Vicu Vukojevića u Parizu, Željka Crnogorca u JNA, Zvonka Crnogorca kojega se obrađuje u akciji „Klek“, Antu Odaka, nekad profesora u Imotskom, inače svećenika na službi u Njemačkoj, Dinka Jonjića u obradi SDS Centar Split, Mišu Papića, Boru Pašalića, Antu Žužula, Ivana Juroša, Antu Pavlaka, Josipa Pandžića te nekoga fra Antu u Gracu u Austriji i fra Vendelina Karačića u Ljubljani). Ta će se imena ili neka od njih obično spominjati i u drugim Udbinim izvještajima.

Udba ga i dalje prati upozoravajući na njega i pletući oko njega suradničku mrežu. U takvim je prilikama napustio studij u Zagrebu i jedno vrijeme boravio je u rodnom mjestu Oplećanima. Po Udbinu izvještaju od 6. studenoga 1968., Vučemil je nastavio studij u rujnu 1968. na Pedagoškoj akademiji u Rijeci. Udba ga prati i u Rijeci, upozorava na opasnost njegove tobožnje neprijateljske djelatnosti. Njegovu zbirka pjesama „Na smrt naslonjen“, objavljenu 1969. u izdanju riječkih „Dometa“, komentirala je ocjenom „da je kroz poeziju ispoljio na alegoričan i personificiran način svoj neprijateljski stav prema društvenim prilikama“. Navodi se i to da je ta zbirka pjesama studentu Vučemilu donijela afirmaciju u „nekim kulturnim, prosvjetnim i crkvenim sredinama“.

Udba iz Livna 17. studenoga 1969. izvještava o njemu da je „izlaskom iz zatvora zadržao neprijateljski stav“, da održava „na našem terenu“ kontakte sa ekstremnim svećenicima s dr. fra Ivanom Bagarićem i fra Bonifacijem Barbarićem, sa studentima nacionalistima Šimunom Križancem, Matom Nevistićem, Markom Barišićem i s nacionalistima zaposlenim u prosvjeti u Duvnu. U izvještaju Udbe Centar Rijeka od 23. siječnja 1970. navodi se da je Vučemil zasnovao brak s Majom Spodnjak, katoličkom aktivisticom koje je majka ranije „suđena zbog neprijateljske djelatnosti u okviru crkve“, da oko sebe okuplja studente i radnike „neprijateljski orijentirane“, da je povezan s ekstremnim svećenicima, da održava vezu s Petrom Šimunićem iz Opatije „kojeg smo ranije vodili kao predmet u radu“, da je dolaskom u Rijeku pokazao „vrlo brzo svoje organizatorske sposobnosti“, da je „nedavno“ (14. prosinca 1969.) pripremio i vodio s prijateljima skup 600 mladih u crkvi na Kozali te svojim izlaganjem usmjerio ostale „da govore o sebi, o društvu i protiv društva, a za ulogu crkve u kreiranju budućnosti mladih“.

U izvještaju nekoliko dana kasnije za Vučemila se navodi da je pohađao Institut za laike pri Visokoj bogoslovnoj školi u Rijeci i da je član „Pax Romana“, pokreta katoličkih laika. Služba ga je prestala pratiti tek 9. svibnja 1990., kad su u Hrvatskoj nastale demokratske promjene i više nije bilo potrebe za dotadašnjim svakodnevnim praćenjem ljudi i njihovim razmišljanjima o položaju hrvatskoga naroda u jugoslavenskom komunističkom sustavu.

U radnom odnosu

Nakon završetka studija hrvatskoga jezika i književnosti na Pedagoškoj akademiji u Rijeci koncem 1969., školske godine 1970./1971. zamjenjivao je u Dominikanskoj klasičnoj gimnaziji u Bolu profesora koji je bio na odsluženju vojnog roka i predavao predmet hrvatski jezik. Potom je radio u riječkom Pionirskom kazalištu (1.X.1971. - 31. III. 1977.). U kazalištu je i režirao pod pseudonimom Ante Majin (po ocu Anti i supruzi Maji). Kao sociolog (izvanredno završio studij sociologije u Ljubljani) radio je u kadrovskoj službi u poduzećima Vulkanu - tvornici dizalica (11. VIII. 1978. - 7.IX. 1981.) i u Lošinjskoj plovidbi (8. IX. 1981. - 31. III. 1993.).

Pjesnik i publicist

Vučemil se je stalno bavio literarnim radom, pokretao je časopise i uređivao knjige. Pisao je pjesme kao gimnazijalac Vučemilškolske godine 1953./1954. u Bolu, a možda i prije. Takvim literarnim radom, koliko su mu zatvoreničke prilike dopuštale, bavio se i u kaznionici na Golom otoku, ali ništa od toga nije mogao iznijeti da bi predao javnosti. Nakon 1969. godine, kad je objavio zbirku pjesama „Na smrt naslonjen“, pod imenom Bogumil Ljubuša objavljuje poneku pjesmu u „Maruliću“, „Vidiku“ i drugdje. Od 1990. sudjeluje u javnom i kulturnom životu Hrvatske. Te je godine Matica hrvatska u Zagrebu objavila mu zbirku pjesama „Duvanjska rapsodija i nekoliko susreta na duvanjskom polju“. Potom su slijedile i druge njegove zbirke: Kad kažem riječ govorim o ljubavi (1992.), Riči s ruba vrimena (1999.), Glas (na) glas za glas (2001.), Knjiga puna nade: u ovim riječima ćeš se prepoznati (2002.), Tri poeme: himne mojoj zemlji (2003.), Kvarnerski krug (2003.), Za jedan sunčev trenutak: sabrane pjesme (2004.), Fuga Vukovariana (2006.), Iza Učke (2006.), Bio jednom jedan otok - Goli otok (2007.), Fuga Vukovariana (2011.) u suatorstvu s Nevenom Žunićem. Ukupno je za života objavio osamnaest zbirki pjesama. Pjesme su mu prevađane na engleski, talijanski, slovenski, makedonski i bugarski jezik. Objavio je i dvije knjiga razgovora „Što su mi rekli?“ (1998. i 2000.) s više značajnih javnih osoba, kulturnih djelatnika, umjetnika.

Urednik „Naših ognjišta“

Kad je fra Ferdo Vlašić, župnik i gvardijan franjevačkog samostana u Duvnu, 1971. pokrenuo „Naša ognjišta“, katoličko glasilo nekoliko dekanata u Hercegovini tiskano u Rijeci, glavni oslonac u tomu radu, i oko uređivanja i tiskanja bio mu je Andrija Vučemil. On, po mišljenju fra Gabrijela Mioča, „za početak stvaranja Lista uz fra Ferdu bio je najzaslužniji. U početku je bio i lektor i organizator tiskanja…Dugo godina Andrijina obiteljska kuća bila je stvarno uredništvo Lista. Sve do ožujka 1978. u njegovoj kući List se ispravljao nakon prijeloma. Ne vjerujem da i Andrija zna koliko je vremena potrošio radeći na Listu i knjigama koje su Ognjišta već počela tiskati. Često je završne poslove oko Lista sam radio, jer nije bilo lako fra Ferdi po onakvim cestama stići do Rijeke. Mora se priznati, obitelj koja je sve te godine ustupila svoju kuću za uredništvo, uistinu iz srca i duše, voljela je ovaj List. Jer drukčije se ne može shvatiti tolika njihova strpljivost i rad oko novina.“ Vučemil je fra Ferdi bio velika pomoć u tiskanju i uređivanju i naslova Knjižnice Naših Ognjišta.

Pokretač i urednik „Književne Rijeke“

U proljeće 1996., uz potporu Odjela za kulturu grada Rijeke, Ministarstva kulture i Primorsko-goranske županije, Rijekapokrenuo je časopis za književnost i o književnosti - „Književna Rijeka“. Urednik toga časopisa bio je do lipnja 2000. godine. Istodobno je u okviru Riječkog nakladnog zavoda pokrenuo Biblioteku Libere loqui u kojoj je uredio više knjiga svjedočenja o hrvatskim zatvoreničkim sudbinama u jugoslavenskom komunističkom sustavu da bi autori otvoreno i bez straha mogli „govoriti i pisati, zabilježiti ono što je desetljećima nošeno samo u srcu, a teško prelazilo preko usana“. U tom izdavačkom nizu objavio je petnaestak naslova, uglavnom osoba koje su izdržale teške zatvorske kazne.

Javna aktivnost

Bio je član Društva hrvatskih književnika i predsjednik Ogranka DHK u Rijeci (1996. - 2000.)., član Vijeća i dopredsjednik Društva hrvatskih političkih zatvorenika, predsjednik Podružnice HDPZ u Rijeci i član Društva književnika Herceg-Bosne, od listopada 2005. član je uredništva „Osvita“, časopisa za književnost, kulturu i društvovne teme DHK Herceg-Bosne i član HAZU Mostar. Godinama je bio član uređivačkoga vijeća „Političkoga zatvorenika“, savjetnik uredništva i glavni urednik PZ (1996.). Bio je i neumorni humanitarac, pomagao je potrebnima i općenito ljudima u nevolji.

Dobitnik odlikovanja i nagrada

Dobitnik je mnogih odlikovanja i nagrada kao priznanja za njegov domoljubni život i djelovanje. Predsjednik Republike Hrvatske dr. Franjo Tuđman dodijelio mu je tri odlikovanja: Red Stjepana Radića za zasluge i stradanje u borbi za nacionalna i socijalna prava i razvitak hrvatskog naroda, u srpnju 1995.; Red Danice Hrvatske s likom Marka Marulića za zasluge u kulturi i razvitak hrvatskoga naroda, u srpnju 1996. i Red hrvatskog pletera za osobiti doprinos razvitku i ugledu Republike Hrvatske i dobrobiti njezinih građana, u lipnju 1997. Dobitnik je i nekih književnih nagrada: Nagrade Saveza studenata za poeziju, Nagrade „Antun Branko Šimić“ DHK Herceg-Bosne za zbirku Glas (na) glas za glas (2002.) i Nagrade „Dubravko Horvatić“ časopisa za kulturu „Hrvatsko slovo“, za pjesnički ciklus Otok i more (2007.).

Andrija je Vučemil, od mladenačkih dana do smrti, doista živio za Hrvatsku, proživljavao je njezine padove i uspone, s njom je patio i pjevao joj pjesme. Svojim značajem i odnosom prema okolnostima kroz koje je prolazio ostavljao je vrlo prepoznatljiv pečat svoga bića, svojih htijenja, srtaja i ostvarenja, kao putokaz „kako prijeći preko vode“. Svakako, njegov život i djelovanje u programu stvaranja neovisne i slobodne Hrvatske, zaslužuju jedno preglednije istraživanje i vrjednovanje primjereno njegovu ukupnom prinosu za Domovinu.

dr. sc. Anđelko Mijatović

Pon, 25-05-2020, 07:07:04

Najave

Pon Uto Sri Čet Pet Sub Ned
1
2
3
4
5
6
7
8
9
10
11
12
13
14
15
16
17
18
19
20
21
22
23
24
25
26
27
28
29
30
31

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)91/728-7044

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2020 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.