Od krnjih i malo korisnih pravopisa k integriranim jezikoslovnim bazama! (I.)

O Pravopisnom rječniku Jutarnjeg lista&comp, na temelju „pravopisnih pravila Hrvatskoga pravopisa Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje (pravopis.hr)“, o toj knjizi koja „nije knjiga“, pisao je već kritički na ovom portalu Nenad Piskač, a i Marko Curać u Hrvatskom tjedniku. Time su rasvijetljene političke i neke druge Gavranokolnosti te je Pravopisni rječnik stavljen u širi kontekst. No on zaslužuje i bar djelomičan jezikoslovno-pravopisni uvid i potiče na širi kritički osvrt o stanju hrvatskog jezikoslovlja i onomu što nam je žurno potrebno.

Ograničen opseg, domet i korisnost pravopisnih rječnika

Svaki pravopisni priručnik ima svoje okvire: ne donosi sve riječi, ne rješava probleme leksika i etimologije, morfologije, gramatike i sintakse, akcentuacije i ortoepije, ne tumači značenja riječi (osim ondje gdje je to nužno s pravopisnog gledišta), ne donosi sustavno leksikonske natuknice i slično. Pravopisni rječnici imaju vrlo ograničen opseg, a time i domet, stoga i razmjerno malu korisnost. U Predgovoru spomenute knjige koja „nije knjiga“ piše: „Stoga se u njemu nalaze riječi i sveze koje sadržavaju č, ć, dđ, đ, ije/je, u kojima dolazi do fonoloških glasovnih promjena (jednačenja po zvučnosti, jednačenja po mjestu tvorbe i ispadanja glasova), za koje postoji dvojba pišu li se velikim ili malim početnim slovom, umeće li se j u njihovoj sklonidbi, pišu li se sastavljeno ili nesastavljeno itd.“

Pa ipak, knjiga koja „nije knjiga“ (što je dokazao u svojoj kolumni „Brisani prostor“ Nenad Piskač, u članku pod naslovom „'Blagovremeno' čišćenje palube hrvatskoga identiteta“) nazvana je „Pravopisni rječnik. Normativni priručnik hrvatskoga pravopisa“. On dakle uspostavlja normu, standard, propisuje pravilnost pisanja 35.000 riječi. Razumljivo, pravopis ne može ne biti normativan. On je u tom smislu kao matematika: simboli se moraju pisati jednako uvijek i posvuda, ne može tko pisati 4 sad kao „4“, sad kao „IV“, sad kao „četiri“, a sad kao recimo „Ɥ“. Pravopis je ostatak onoga svijeta u kojem su se znala pravila i na brojnim drugim područjima, recimo razlikovanje moralnoga od nemoralnoga, primjeren odnos mlađih prema starijima, kalfe prema šegrtu i šegrta prema majstoru, i obrnuto, učenika prema učitelju itd.

Pojavak takve publikacije izaziva razna pitanja i potiče na promišljanje hrvatskog jezikoslovnog stanja danas. No prije širih uvida mora se zaviriti u ovaj pravopisni rječnik i provjeriti koliko je on uspješno sastavljen po pravilima što ih je sam prihvatio. Što se tiče onoga čega ima, to uglavnom nije problematično. Razlike između njega i Hrvatskog pravopisa, poznatog kao „londonac“ (Babić – Finka – Moguš, 1971., poslije u dopunjenim izdanjima Babić – Moguš odnosno Babiš, Ham, Moguš) mjere se u malim postotcima, zapravo u promilima, iako nisu posve zanemarive. Problematično može biti poglavito to što se u nekim slučajevima samim korisnicima prepušta izbor između dvoga, npr. u ovom priručniku između „preporučenog“ rješenja neću i „dopuštenoga“ ne ću (i orijentacijsko, 4. izdanje Hrvatskog pravopisa Babić – Finka – Moguš iz g. 1996. dopušta izbor, samo što rastavljenom pisanju daje prednost!), grešan i grješan, povrediv i povredljiv. Tu se pak ne nude inačice povrjediv i povrjedljiv ni kao ravnopravne ni kao dopuštene, iako se u istovjetnom slučaju uz prednosno vrednota dopušta i vrjednota. Takva odstupanja od pravila samo pokazuju kako nije provedena posve dosljedna primjena pravila i kako pisanje (pa i izgovor) takvih suglasničkih skupine nije dokraja razriješeno ni jednooblično ni dvojno.

Londonac

Čega dakle nema? Nema, a tako je bilo i u svim dosadašnjim pravopisnim rječnicima, određenog broja riječi i izraza za koje ljudi koji nisu jezikoslovci mogu biti u dvojbi kako ih pisati. Pođimo od velikih slova. Pravila (kojih u ovom „pravopisnom rječniku“ doduše nema, ona su donesena u prethodnim „pravopisima“, pri čemu se ovdje polazi od tzv. Jozićeva) znalcima i đacima uglavnom su poznata. Na primjer to da se u nazivima koji se sastoje od više riječi, države i naselja pišu svim velikim početnim slovima (Češka Republika, Krapinske Toplice), a da se zviježđa (Kumova slama) i lokaliteti (Krapinske toplice) pišu samo prvim velikim slovom. Itd. E, tu počinje prvi problem s ovim pravopisnim rječnikom.

Biblijska imena i iz Biblije izvedeni nazivi

Najprije pogledajmo čega nema od razmjerno često upotrebljavanih složenih biblijskih naziva ili naziva izvedenih iz Svetoga pisma. Izostao je Sin Čovječji (ili: čovječji, kako se navodi u hrvatskom imeničkom kazalu Jeruzalemske Biblije), Krist Kralj, Alfa i Omega (jedan od naziva za Krista; ali ćemo naći Alfa Romeo). Alfa i omega bile su prvo i posljednje slovo grčke abecede (azbuke), pa bi se imali pisali malim slovom, no one su na jednom mjestu postale zamjenom za osobno ime: „Ja sam Alfa i Omega, Prvi i Posljednji, Početak i Svršetak! (Otk 21,6)“ Njih izgovara „Onaj što sjedi na prijestolju“ (bi li i tu sve riječi trebalo pisati velikim slovima, budući da taj izraz zamjenjuje osobno ime?), Gospodin Isus Krist. Zato se u tom kontekstu Alfa i Omega pišu velikim slovima, a povezuje ih malo „i“.

Izostala je i Knjiga Postanka (veliko P), Knjiga Izlaska (veliko I), Ponovljeni zakon (malo z!) Izabrani narod (malo n), Novi zavjet (malo z), Stari zavjet, Antikrist, Knez ovoga svijeta, Posljednja vremena… Naći ćemo doduše posljednji sud, no pisan malim slovima, iako to nije logično, budući da svaki sud može biti posljednji u nekom nizu, a ovdje je riječ o kozmičkom događaju na svršetku povijesti koji se u Sv. pismu (i nekim drugim svetim knjigama) pretkazuje. U istom smislu zacijelo bi trebalo propisati i niz primjera kojih povrh toga nema: Prvi grijeh, Izgon iz raja, Stvaranje (svijeta). Nadalje, nema ni Drugog dolaska Sina Čovječjega, ni Duha Branitelja (Isusov izraz za Duha Svetoga), Duha prosvjetitelja (slično prethodnomu, samo što popis pojmova ovdje u Bibliji poseže za malim početnim slovom druge riječi u složenom nazivu, što je u raskoraku s pisanjem Duha Branitelja).

Sada pogledajmo čega nema od jednostavnih naziva koji iziskuju pravopisnu preporuku ili upućivanje na ispravan naziv. Izostali su Aštarta (u dvojbi spram: Astarta), Baal (spram: Bal), Beelzebul (spram inačica: Belzebul, Belzebub), Belijal (spram: Belial), Salomon (koji se često piše Salamon, što nije izbor novijih hrvatskih prijevoda Biblije, ili Solomon, Solomun), Šalom alejhem (Mir s vama, židovski pozdrav), Jehova(h). Ovu posljednju riječ tako često pišu neke protestantske frakcije, napose „subotari“, tj. Jehovini svjedoci (ni njih nema u priručniku). U priručniku se navode samo oblici Jahve, Jahvin, tj. oblik koji je kod nas prevladao, ali se ne navodi hrvatski prijevod tog imena ni kako bi ga se pisalo: Ja Jesam /Ja jesam odnosno Ja Sam Onaj Koji Jesam / Ja sam onaj koji jesam. Naravno da nema ni izraza Sluga Jahvin, iz knjige o Jobu, a riječ je o izrazu koji se ukorijenio u korizmenoj liturgiju, gdje se odnosi na Isusa Patnika, kojega isto tako nema. Nema ni Ivana Krstitelja (ne: krstitelja), ni Ivana Evanđelista (ne: evanđelista), a ni kratice za drugu riječ (Ev., odnosno ev.). Nema ni Večere Gospodnje, ni Posljednje večere, iako ima i pričest i euharistija. Uvršten je pak Nazarećanin, dakako: ispravno, ali nema Jeruzalemske Biblije (kulturološke činjenice vrijedne spomena iz prošlog stoljeća, Biblije s pomnim i iznimno stručnim komentarima i tumačenjima mnogih mjesta te s referencama na ista ili srodna mjesta drugdje u Bibliji), u kojoj se doduše ponekad zalomi pravopisna pogrješka (piše u kazalu: Nazarečanin; čini se da su i naši bibličari te lektori i korektori ponešto umorni).

Biblija

Srećom, u Pravopisnom rječniku doznajemo da se glavna kršćanska molitva zove Očenaš (a ne Oče naš, ili Oće naš), da se druga najčešća molitva u katolištvu zove Zdravomarija (a ne Zdravo, Marijo – to su joj početne riječi), ali je pisanje treće najpoznatije molitve ostalo nespomenuto (Slavaocu, ili Slava Ocu, netko bi mogao krivo napisati i: Slava ocu).

Nadalje, ne nailazimo na drvo (stablo) života, Eden (neodredivo mjesto zemaljskog vrta u kojem su živjeli Adam i Eva, ali se piše velikim kao lokalitet; rabi se nerijetko i kao opća imenica: eden, isto kao i raj, ili kao vrt zemaljski), Kajin (ne: Kain), Potop (nema ni Općeg potopa: oboje se pisano velikim početnim slovom odnosi na biblijski, i ne samo biblijski, opći potop, ne na bilo koju veliku poplavu). Ne nalazimo ni Deset zapovijedi (ni Dekalog), Kanaan (dva a), ni Kanaance (stanovnike Kanaana, tj. Palestine), Kovčeg saveza (ili: Saveza), Svetu zemlju (ili: Svetu Zemlju?, kako ju nalazimo zapisanu u biblijskom kazalu pojmova), Sveti grad (Jeruzalem), Svetinju nad svetinjama, Šator sastanka...

U priručniku nema ni Boga Oca, ni Boga Stvoritelja (Tvorca) kao posebnih natuknica. A pod natuknicom Bog čak se i griješi u tumačenju tog pojma. Navodi se – za razliku od opisa opće imenice bog: „nadnaravno i sveto biće koje štuju pripadnici različitih religija“ – ovo: „u kršćanstvu stvoritelj svijeta“. Pogrješka je dvostruka: Niti je bog (pisan malim slovom), kako se navodi, „nadnaravno i sveto biće koje štuju pripadnici različitih religija“, niti je kršćanski „Bog“ to što piše. Kao prvo, opća imenica bog može se odnositi na sve i svašta, recimo na boga rata (Aresa, Marsa) ili boga novca (Mamona), ali i – u prenesenom smislu – na ovozemaljske moćnike, kao što se božicom (ne boginjom, ta se imenica odnosi na male i velike boginje, tj. zarazne bolesti) nazivaju neke ljepotice ili jako omiljene i važne osobe na određenom području. Kao drugo, i u svakoj pravoj jednobožačkoj religiji, recimo islamskoj (Alah), najviše biće pisat će se velikim početnim slovom riječi koja se odnosi na nj – zato što je riječ o duhovnom biću koje je i osoba (ima razum i slobodnu volju) i više je od svih drugih bića. Kao treće, u kršćanstvu Bog nije samo „stvoritelj svijeta“, nego je Bog i Isus Krist, kao „pravi Bog i pravi čovjek“, a isto je to i Duh Sveti – koji s Ocem i Sinom tvori jednoga Boga u Presvetom Trojstvu, tj. u nedokučivu zajedništvu ili jedinstvu „triju božanskih osoba“.

Crkve nisu isto što i „bogomolje“, prvostolnica nije posvećena samo sv. Stjepanu

Srećom, imamo u pravopisnom rječniku Presveto Trojstvo, s kratkim objašnjenjem: 1. Otac, Sin i Duh Sveti, 2. bogomolja, čime se ona prethodna natuknica ipak donekle ispravlja i dopunjava, iako se zapravo to da je riječ o trojstvenom Bogu tu ne spominje. Osim toga, u katoličkom žargonu bogomolja nije baš uobičajena riječ za posvećena mjesta u kojima se održava liturgija (više bi odgovarala protestantskim i drugim hramovima, pa sinagogama i sl., u kojima se samo „moli Bogu“, ali se ne prinosi 'beskrvna žrtva', na čvrstom oltaru, odnosno nema specifične liturgije ni sakramenata), nego: katedrala (stolnica, prvostolnica kad je riječ o nadbiskupiji), crkva, bazilika, kapelica, grobljanska kapelica…

Povrh rečenoga, čak se i uz natuknicu prvostolnica opet kaže: „u nazivu bogomolje“ te se navodi kao objašnjenje: prvostolnica svetoga Stjepana ili zagrebačka prvostolnica. To para uši. Prvostolnica (katedrala) nije kakva god biskupska bogomolja, nego je to nešto drugo – crkva. I još nešto para uši: spominjanje njezina patrona. Nije naime sveti Stjepan Ugarski danas ni prvi ni jedini patron zagrebačke prvostolnice. Puna i točna, službeno provjerena obavijest glasila bi: „Katedrala Uznesenja Blažene Djevice Marije i svetih Stjepana i Ladislava“. E sad, kada bismo htjeli biti zlobni, zaključili bismo da ekipa Jutarnjeg lista koja je priredila ovaj pravopisni priručnik navija za (velike) Mađare, ili im na ovaj način služi da bi podsjetila na njihovo značenje u tisućljetnoj hrvatsko-ugarskoj povijesti. Ili da ne voli Gospu. Ili da ne priznaje njezino Uznesenje (na nebo). A i da ima nešto protiv pobožnog Ladislava, kad ga već prešućuje.

Pravopisni rjecnik

Nema, nadalje, ni riječi eklèzija (grč. ekklēsia, u značenju narodne skupštine), koja se u polatinjenoj inačici (ecclesia) upotrebljava i za naziv crkvene zgrade, ali i Crkve kao zajednice (okupljališta) odnosno ustanove. Ima pak natuknica Rimokatolička Crkva. E sad, tu smo došli do novog pravopisnog rješenja, kakva nema u „londoncu“ ni u drugim prijašnjim pravopisima. Sada se i u složenim nazivima crkva kao ustanova piše velikim početnim slovom C i kada nije na prvom mjestu složenog naziva. Autoru ovih redaka slučajno je poznato da je na Institut za hrvatski jezik, ili na g. Jozića osobno, izvršen stanovit „pritisak“ (argumentima) iz Glasa Koncila da tako bude, te su sastavljači pravopisa u toj stvari izašli „Kaptolu“ ususret. S razloga da se inače u nekim situacijama ne bi razlikovalo je li riječ o (božanskoj) ustanovi ili o zgradi. No mora se primijetiti da je time narušeno pravopisno pravilo kakvo je dosad općenito primjenivano u crkvenim dokumentima i liturgijskim knjigama i u velikoj većini tiskanih knjiga u kojima se spominje naziv službenih Crkava. Nepovoljna je dakle tu okolnost: formalno se zaprkosilo općeraširenoj praksi pisanja: Rimokatolička/Katolička crkva, Ruska pravoslavna crkva, Hrvatska pravoslavna crkva, Evangelička crkva itd., pri čemu se misli na ustanove odnosno organizacije. A jezikoslovni problem jest narušavanje načela. O tom više na jednom primjeru.

Postoji li Istok, ima li Zapada?

Riječ Istok (Orijent) odnosi se na nas Zapadnjake (za ovaj priručnik postoji ta riječ samo s malim z!), kao prebivalce geopolitičkog Zapada, a ne samo kao ljude koji žive zapadnije od onih istočnijih. No kada se Istok pobliže određuje predmetanjem atributa, početno slovo te riječi postaje malim: Bliski istok, Srednji istok, Daleki istok. Povrh svega, pisanje Crkve u složenim nazivima velikim slovom implicira i dalekosežnu doktrinarnu posljedicu. Značilo bi to da je svaka crkva (Crkva) na svijetu koja nosi tu riječ u svom složenom nazivu (Adventistička Crkva npr.) jedinstvena (Kristova) Crkva, a da su sve institucije samo njezini legitimni dijelovi. Doista, navodi se u ovom priručniku i primjer rimska Crkva. Što bi pak to bilo? I hoćemo li u sljedećem koraku pisati: katolička Crkva, pravoslavna Crkva, anglikanska Crkva (kao što to neki hotimice već čine)? – Nije nimalo izgledno da bi katoličko učiteljstvo na takve semantičke preinake ikada (bezuvjetno) pristalo.

Privedimo biblijsko-crkvenu tematiku kraju s još nekoliko primjera kojih u ovom rječniku nema. Nema (židovskog) velikog svećenika (ima prvosvećenik), a ni Radosne vijesti. Ima natuknica evanđelje te nazivi četiriju njih (Evanđelje po Mateju itd.), ali nedostaje uputa gdje se riječ evanđelje smije ili ne smije pisati malim slovom, što često izaziva dvojbe i kod upućenih. Nema ni Dana gnjeva/srdžbe, izraza za Sudnji dan kojeg doduše nema u Bibliji, ali se oslanja na starozavjetna i novozavjetna proroštva. Taj izraz pojavio se je u 13. stoljeću u obliku Dies irae u latinskom himnu koji se pripisuje Tomi Čelanskom. Himan (a ni te riječi nema iako ona više nipošto ne znači isto što i himna) je našao mjesto u latinskom Rimskom misalu, a počinje: Dies irae! Dies illa / Solvet saeclum in favilla: Teste David cum Sibylla! U prijevodu Milana Pavelića ti stihovi glase: U dan onaj, u dan gnjeva / Ognjem svijet će sav da sijeva: Sa Sibilom David pjeva! – Taj izraz otad se u raznim inačicama i izvedenicama često upotrebljava, osobito u umjetnostima, sve do najmodernijih književnih i glazbeno-scenskih i filmskih djela. Veličanstveni su stavci npr. s Dies irae u Mozartovu i Verdijevu Requiemu (Rekvijemu).

Od milosrdnog Samarijanca do Gospe Brze Pomoći

Sjetimo li se one žene s kojom je Isus razgovarao na Jakovljevu zdencu (usput: nema posvojnog pridjeva Jakovljev, pa ne doznajemo ni bi li bilo pogrješno Jakovov, što bi svakako zanimalo i uskoro bivšu nam Predsjednicu), potražit ćemo i pronaći i ženski i muški oblik stanovnika Samarije: Samarijanka i Samarijanac, što je ispravno. No tada ćemo vidjeti da se navode i oblici samarićanin, samarićanka i samaritanka, i to kao riječi pisane malim slovom. Riječ je dakle o općim imenicama. Pitamo se odakle sad najednom samaritanka, kada sufiks -itanka nije uopće sukladan pravilu hrvatske tvorbe, nego romanske; usp. latinski oblik salonitanus, salonitanski; od rimskog naselja Salona, hrvatski naziv: Solin, pridjev: solinski.

Očito je kod samarićanina riječ o općoj imenici koja dolazi od naziva stanovnika Samarije, a nama je poznata iz sintagme milosrdni Samarijanac, kao primjer nesebične, darežljive osobe koja pomaže čak i pripadniku židovskog naroda, iako ovaj prezire njegove (polupoganske) odmetničke pripadnike. Istina je i to da se je u nekim prijašnjim prijevodima upotrebljavala imenica Samarićanin, tako je i ušla u široku porabu, no od Zagrebačke Biblije naovamo taj je naziv ostavljen u srpskim prijevodima Novog zavjeta, dok u hrvatskima imamo isključivo Samarijanca i Samarijanku. Stoga je zaista zagonetno što ti srpski oblici sada kao opće imenice rade u (današnjem) pravopisnom rječniku hrvatskog jezika.

Sastavljači su se očito potrudili uvrstiti niz natuknica iz nazivlja župa, redova i slično. I tu se nema što osobito prigovoriti. Naravno, nije moguće sve pobrojiti, zato što je popis postojećega doista velik, pa im ne treba prigovarati što nisu uspjeli ni blizu sve navesti. No mora se primijetiti da su ostale narasvijetljene, tj. nespomenute neke škakljive ili najškakljivije pravopisne situacije, kao što je pisanje (navodimo sa svim velikim početnim slovima): crkve/župe Gospe Brze Pomoći (neki u šali kažu: Hitne), svetkovine Prečistog Srca Marijina i Presvetog Srca Isusova, Svetišta Predragocjene Krvi Kristove i sličnih složenih naziva. Takvim će se pitanjima pravopisci valjda baviti radeći na dopunjenom izdanju.

Zdravko Gavran

Pon, 17-02-2020, 09:58:28

Najave

Pon Uto Sri Čet Pet Sub Ned
1
2
3
4
5
6
7
8
9
10
11
12
13
14
15
16
17
18
19
20
21
22
23
24
25
26
27
28
29

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)1/481-0047

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2020 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.