Konspirologija i demonologija (III.)

Sve je usmjereno prema završnoj bitci (kao u „Gospodaru prstenova“)

Iako to što je rečeno u Pavulescuu izgleda kao da se zasniva na biblijskom Otkrivenju, mora se odmah upozoriti da je, unatoč srodnoj simbolici, ovo ipak nešto drugo. Temeljni okvir i ideja o kraju povijesti („Sudnjem danu“, Armagedonu – u Palestini/Izraelu, mjestu okupljanja zemaljskih i nebeskih vojska za završnu bitku između Dobra i Zla na kraju ’posljednjih vremena’) jesu biblijsko-apokaliptički. Ali je tu i drugdje u ezoterijskim Gavranučenjima ipak riječ o idejama i duhovnih kretanjima realno udaljenima od kršćanske Objave i Kristova naučavanja, čak i onda kada se na biblijsku objavu pozivaju ili se službe kršćanskim pojmovima.

Za kršćane, ponajprije, Bog nije „Princip“, nego je Osoba, dobri „Otac nebeski“, čija smo mi „djeca“, stvorena „na Njegovu sliku“. Spas ne donosi nitko drugi doli Isus Krist, mimo kojeg nema spasenja, ma što ljudi pokušavali i nastojali postignuti svojim vlastitim snagama. U ezoteriji pak i u takvim društvima najčešće primat dobivaju neke misteriozne i nerazgovijetne sile, principi, bića, energije, simboli itd. Isto tako, silno važnu ulogu članovi takvih ezoterijskih društava i tajnih redova pridaju samima sebi, a napose vlastitim učiteljima, mudracima, prosvjetiteljima, magima, posvećenicima i guruima. Dakako da je i sve to u najširem smislu dio božanskog Promisla (Predestinacije) i da sve ima svoju ulogu i relativnu važnost u povijesti ljudskog roda. No velik dio onoga što sadržavaju ezoterijska i druga privatna učenja, pa i razne „privatne objave“ (iskustva da se ljudima obraćaju božanska, demonska ili neidentificirana duhovna, ponekad čak kao „materijalizirana“ bića), zapravo je sinkretička ili proizvoljna smjesa svega i svačega, u svakovrsnim, pa i međusobno suprotstavljenim, inačicama. Područje ljudske psihe (duše, duha, uma, svijesti, savjesti), pa i samoga ljudskog mozga, još je uvijek uvelike neistraženo; u njemu se otkriva i duhovno svjetlo i susreće duhovna tama; u njemu se mašta, sanja i mjesečari, u njemu se susrećemo i s Božjim glasom i s Isusovim likom, ali i s likom đavla i njegovim podmuklim, prijetvornim šaptanjem; u njemu se kuju urote i zameću izdaje; u njemu nastaju ideje i tumačenja; u njemu se smišlja ono što će se činiti i naučavati.

Potrebno je još reći da velika većina ezoterijskih društava i njihovih članova smatra ciljeve i svrhe svoga postojanja i djelovanja „dobrima“. Posve sukladno učenju o moralu sv. Tome Akvinskog, „Anđeoskog naučitelja“. To smatraju čak i otvoreni luciferijanci, koji u Luciferu (kao ’najljepšem anđelu’) vide ideal ljudske pobune protiv „nepravednog“ ili „diktatorskog“ Boga-Stvoritelja, Demijurga ili čega/koga god. Druga je stvar to što i otvoreno luciferijanskim i satanističkim družbama i kultovima, a i mnogim drugima, pa i nekima koji se služe izrazito pozitivnim, religioznim, čak i naoko kršćanskim jezikom, „tragovi smrde nečovještvom“ (Njegoš).

„Izabrani suborci“ Kralja svijeta [a koji je za kršćane Krist Kralj]

Pozitivce (one koji žele ljudskom rodu dobro) u povijesti tajnih učenja i društava Dugin naziva „tradicionalistima“; za Potopnjih je povijest posve sakralna i ima izvanljudski (božanski, nebeski, anđeoski) izvor i krajnji cilj. Ona je podčinjena isključivo zakonu božanske Providnosti, a u njoj „čovjek ima izrazito simboličku i obrednu ulogu“. No ujedno je povijest „podčinjena i zakonu degradacije, involucije, jer odmah nakon stvaranja svijeta koje je po svojoj biti (esenciji) dobro, taj svijet ima samo jedan put razvoja – a to je udaljavanje od svog ’izvora’“. U to najednom ulaze slomovi civilizacija, i pokretanje novih u „pulsirajućim ciklusima“.

Podsjeća nas to na biblijsku pripovijed o Općem potopu, ali nas i uvodi u poganski koncept kružnog kretanja, kojega je simbol kotač (krug, kružnica), a koje u panteističkom hinduizmu prelazi u razrađeno vjerovanje u reinkarnaciju kao „kruženje“ duše u stalno novim ciklusima utjelovljenja sad u čovjeka, sad u kakvu živinu – sve do konačnog pročišćenja (zvanog „mokša“ ili „oslobođenje“ od lanca „samsare“, jednokratnih života, bilo kroz odustajanje i odbacivanje svjetovnih žudnji i želja, bilo po Božjoj milosti ili na Dugindrugi način). Tu smo već kod prve velike zamke u koju nas mogu uvući takva tumačenja – otvaranja svijesti sad ovim, sad onim „fantastičnim“ učenjima, dok se u nekom od njih posve ne izgubimo.

„Logični“ zaključak koji odatle, pod Duginu, nadolazi samo po sebi jest ovaj: „Prema mišljenju tradicionalista i Tradicije, mi danas živimo u završnoj fazi ciklusa, u doba pomračenosti i krajnje udaljenosti stvorenja od Stvoritelja. […] Zato se pomračuje i skriva od ljudi i sam sakralni Princip, odnosno osoba ’Kralja svijeta’ kao najvišeg izvršitelja planova Providnosti na Zemlji… Ipak, to udaljavanje Principa ne znači njegovu stvarnu i potpunu odsutnost, jer Princip je i dalje sveprisutan, samo na poseban, tajanstveni način. Tajanstveno djelovanje ’Kralja svijeta’ i njegovih izabranih suboraca [istaknuo Z. G.] ne prestaje ni na trenutak, čak ni u najmračnijim i najprofanijim razdobljima.“

Nasuprot takvima stoje „nositelji ’razaranja’“. „U teologiji su sile razaranja i degradacije personificirane u liku đavola, palog anđela.“ I dok su oni prvi, pozitivci, nositelji „inicijacije“, ovi drugi, negativci, nositelji su „kontrainicijacije“, a njima je na čelu „Knez ovoga svijeta“, kojeg se u kršćanstvu naziva i Sotonom ili Luciferom. U toj bitci među duhovnim, dakle nezemaljskim bićima, kaže Dugin, postoji određeni tip ljudi koji „u velikoj mjeri svjesno izvršavaju ’volju usuda’, pokoravajući se silama razaranja. Taj tip ljudi, odnosno agente ’kneza ovoga svijeta’, islamska tradicija naziva avlii-eš-šejtan, što doslovno znači ’sveci Sotone’. Djelovanje tog kontrainicijacijskog središta obavezno mora biti skriveno od stranih pogleda…“.

Iako, dakle, postoji takav dualizam, i „degradacija“ svijeta, čak i zlo „ulazi u planove božanske Providnosti“ te „služi nekoj višoj transcendentnoj svrsi (dakle, na kraju krajeva, i sâm knez ovoga svijeta samo je instrument istinskoga i jedinoga svemogućega Kralja svijeta!)“, piše auktor te nastavlja: „Pa ipak, u procesu povijesti ta dva pola tajne vlasti međusobno su razdvojeni bezdanom i nalaze se na dvjema oprečnim stranama u odnosu na čovječanstvo te predstavljaju njegovo povijesno i duhovno razgraničenje – granicu ’uzdizanja’ i ’svetosti’ te granicu ’pada’ i ’grijeha’. Između ta dva pola tajne vlasti vodi se povijesna, nepomirljiva borba, koja označava posljednji i najdublji sadržaj ciklusa globalnog čovječanstva.“

Šest teorija urote te sinkretizam i New age

Na apokaliptički i dualistički postavljenoj pozornici Dugin nabraja te ujedno razobličuje te se kritički postavlja prema šest „teorija urote (zavjere)“ koje imaju najviše pristaša. On naime odbacuje površna i primitivna diskvalificiranja kojima su mnogi skloni, dakle kritičan je prema uvriježenim tumačenjima najvažnijih konspiracija. Tih šest stereotipnih teorija on razvrstava ovako: 1. masonska, 2. židovska, 3. urota bankara, 4. urota siromašnih ili boljševička zavjera, 5. mondijalistička (globalistička), 6. urota sekti. Zatim prikazuje poglede na svaku od njih, recimo New Agena tristogodišnju raspravu masona i antimasona o stvarnom cilju slobodnozidarskog bratstva. Spominje tumačenje masonskih rituala po ključu demonologije što ga je ostavio opat Barruel, te naznačuje tumačenje koje je ostavio mason najvišeg stupnja Joseph de Maistre. Taj je – iako mason – bio žestok protivnik Francuske revolucije (!), a smatra ga se osnivačem „apsolutnog teokratskog konzervativizma“ i „ocem svjetske kontrarevolucije“. Dugin dopušta mogućnost postojanja „dvostrukog dna“ u svemu skupa, što bi značilo da mnogi masoni znaju ono što znaju, ali ne znaju ono što je i od njih skriveno u tajnom prostoru ispod poda, ili iznad njihovih uvida, a jednako tako to ne znaju ni antimasoni.

Niti je moguće niti je cilj ovog članka prikazati sve zanimljive postavke, još manje iznimno zanimljive konkretne detalje, koga to zanima, morat će knjigu pročitati. I ne samo ovu, nego i mnoge druge. Pa ipak, neka se iz novije povijesti spomene bar dvoje. Kao prvo, nužno je uočiti nastajanja „svjetske hermetičke internacionale“ u XX. stoljeću te njezine pokušaje da svijetu nametne „specijalno pripremljenog ’mesiju’ u čijoj je ulozi trebao nastupiti mladi Krišnamurti, koji je međutim izmakao kontroli svojih učitelja“. I tako se nije pojavio tobožnji novi Mesija, ili „Antikrist“. (Čekaju ga, tako što ga pokušavaju prizvati ili proizvesti, i dalje.) Nadalje, to povezivanje svakovrsnih sljedbi naposljetku je u drugoj polovini prošlog stoljeća proizvelo sinkretičku religioznost nazvanu New age („Novo doba“), koja se otad jako raširila među ljudima.

Takvim zbiljama oprečna je pozitivistička koncepcija, koja ne priznaje da postoji išta nadnaravno, nego sve svodi na materijalnu uzročnost i na puki slučaj. Slučajno je nastao svemir, slučajno je nastao i evolutivno se razvijao život, slučajno je tako nastao i slučajno se dalje razvijao čovjek. Dugin takvima otvoreno poručuje: „’Buržoaska’ odnosno ’pozitivistička’ dogma o fundamentalnoj slučajnosti svih povijesnih procesa, u naše vrijeme jednako je apsurdna i groteskna kao i metoda ’socijalističkog realizma’ u umjetnosti. […] Cilj i smisao Povijesti u svezi je s božanskim planom. Stoga razumijevanje tog plana pripada u područje metafizike, duha, tradicije, a u određenim slučajevima i u područje religije. Upravo to područje najskrivenije je i najtajanstvenije, jer u njemu se ostvaruje zbiljski kontakt božanskoga i zemaljskoga.“

„Onaj koji zadržava“, koji štiti svijet od dolaska Antikrista

Auktor „Konspirologije“ zatim – nakon što citira iz poslanice sv. Pavla Solunjanima redak u kojem se govori o „onome koji zadržava“, što bi značilo: „o tajanstvenoj prisutnosti koja štiti ’Sredinu’, zemaljski svijet, od dolaska Antikrista“ – Rozenkrojceinastavlja: „No da bi izravno utjecala na tijek vanjskih događaja, ta metafizička i savršeno tajna središta moraju stvarati posredničke organizacije, emanacije… Upravo te polutajne organizacije, koje služe kao oruđa pravih skrivenih središta, zapravo i nose naslov ’tajna društva’.“ Drugim riječima, on takva bratstva tumači kao instrumente viših, duhovnih, metafizičkih sila – a ne kao puke ljudske tvorevine.

Eto, tu smo došli do temeljne ideje u koju vjeruju i vrhovnici takvih društava. U njihovim učenjima otkrivaju se svakovrsni simboli i znamenja, koja vuku korijenje iz davnih religija i kultura, kao što je egipatska, perzijska, asirska, judejska ili sanskrtsko-hinduistička. Suprotstavljaju se međusobno kult Sunca i kult Mjeseca, „solarni ’Dorani’“ i „lunarni ’Jonjani’, „Red četvorice (kvarte) i „Red petorice (kvinte“), gvelfi i gibelini, atlantisti i euroazijci, ovan i magarac, božanstva i mitski likovi... Sve to, skupa s idejama na koje se simboli odnose, ustrajno živi i u (polu)tajnim društvima i pred očima suvremenih ljudi, što je svakako zanimljivo i simptomatično. Kada se u takve prikaze uđe, čovjeku se zavrti u glavi od imena i naziva, od simbola i njima pripadnih značenja, od svakovrsnih družbi i bratstava, kao što su templari i rozenkrojcerci, od upetljanosti u takve suodnose mnogih velikih povijesnih osoba. Tvrdi da se takve zbilje pokazuju „u Rabelaisovim knjigama, u Polifilovom snu, u radovima Dantea, Cavalcantija, Campanelle (…), Cervantesa, Molièrea, u liku Cyrana de Bergeraca i mnogih drugih autora čija djela nedvojbeno sadržavaju ezoterijski podtekst.“ Dodajmo im bar i Leonarda da Vincija, s tajnim šifriranim (ezoterijskim) porukama koje se nalaze glasovitoj slici znanoj kao Mona Lisa.

Uloga Engleskoga rozenkrojcerskog društva i „Zlatne zore“

Pozivajući se na Guénona, Dugin posebno izdvaja Englesko rozenkrojcersko društvo, od kojeg se poslije odvojio red „Golden Dawn in the Outer“, odnosno „Zlatna zora u vanjskom svijetu“. Za „Zlatnu zoru“ tvrdi da je njezin okultni utjecaj „na suvremenu kulturu i politiku golem, budući da su veoma poznati ljudi poput pisca Bulwer-Lyttona, pjesnika Yeatsa (dobitnik Nobelove nagrade), engleskog političara Buchana i mnogih drugih, bili službeno članovi te organizacije, a da se ne govori o njezinim mnogobrojnim tajnim i okultnim svezama u političkim, diplomatskim i kulturnim krugovima“. Pod okriljem „Zlatne zore“ bio je iniciran i sotonist Crowley, no „radikalni i otvoreni sotonizam bio je svojstven samo njemu i kontrainicijacijskim organizacijama koje su od njega potekle…“.

Dugin zatim kaže: „Sve organizacije koje smo nabrojali Guénon je smatrao posrednicima između pravih đavolopoklonika, ’lutajućih maga’, koji opslužuju sedam Sotoninih kula, te izvanjskoga kulturno-političkog svijeta. […] Naglašavao je da su osnivači Reda Memphisa i Misraïma, braća Bédarride, zatim vođa Zlatne zore Samuel Liddel Matthers te veliki meštar ’H. B. of L.’ Max Théon i ’majka’ Aurovilla Mirra Alfassa i dr., bili otvoreni agenti kontrainicijacije; također Freud, Einstein, Bergson te drugi kontrainicijacijski orijentirani znanstveni i kulturni kadrovi, a isto tako i većina socijalističkih i komunističkih vođa bili su Židovi.“ Za Freuda tvrdi da je postupak psihoanalize „poseban kontrainicijacijski ritual“ te da ga Freud nije izmislio, nego da ga je „dobio od jedne tajne organizacije. (To je moglo biti židovsko masonstvo B’nai Brit, čiji je Freud bio član, ali nije isključeno da je on kontaktirao s nekom još zatvorenijom, operativnijom i mračnijom organizacijom.)“

Thule Gesellschaft, Ahnenerbe i hitlerizam

Osobito je zanimljivo ono što se u knjizi otkriva o Hitleru i nacizmu: „Tajni red ’Venerine djece’ pod nazivom ’Thule’ (ime prijestolnice sjeverne zemlje – Hiperboreje) izračunao je da dolazi vrijeme dolaska arijevskog avatara, utjelovljenja Principa. Tog avatara članovi Thule prepoznali su u osobi Adolfa Hitlera. (Valja spomenuti da je povijesno društvo ’Thule Gesellschaft’ koje je 1914. g. u Münchenu osnovao barun Von Sebottendorff bilo samo ’eksteriorizacija’, vanjski izraz, drevne organizacije pod imenom ’Društvo Armana’. […] U cjelokupnoj povijesti Hitlernacionalsocijalizma i Trećeg Reicha Serrano vidi utjelovljenje ezoteričke borbe ’luciferita’ s demijurgom, a nacističku judeofobiju smatra čisto gnostičkom pojavom, povezanom s ezoterijskim shvaćanjem ’Venerine djece’, shvaćanjem tajne misije golemā. Dakle, udarac nije bio usmjeren protiv samih Židova, nego protiv njihova boga, demijurga odnosno Jahve… Sam Hitler (i njegovi najbliži suborci, osobito Rudolf Hess, član ’Thule Gesellschaft’, i dr.) bio je savršeno svjestan svoje misije i metafizičke pozadine novoga poretka.“

„U svojim knjigama“, nastavlja kazivanje Dugin, a ovdje se prenose samo kraći odlomci, „Serrano je rado citirao sljedeću Hitlerovu izjavu: ’Tko u nacionalsocijalizmu vidi samo politički pokret, ništa ne shvaća o njemu.’ Prave ezoteričke aspekte Serrano otkriva i u SS-u, a posebice u ezoterijskoj SS-ovskoj organizaciji Ahnenerbe, ’naslijeđe predaka’. Crni red bio je vojna organizacija ’luciferita’ koji su planirali totalnu operaciju protiv demijurga. Elementi te operacije trebali su postati gnostičko meditativne seanse, magijski rituali, istraživanja naslijeđa drevnih arijevskih civilizacija. […] Najvažnije je bilo stvaranje tzv. alternativne znanosti, ’antigravitacijske znanosti implozije’ pomoću koje bi ’luciferiti’ transformirali samo načelo materijalnog svemira. O tom tajnom oružju govorio je arijevski avatar Hitler – Kalki. A profani svijet je mislio da je tu riječ jednostavno o novom tehnološkom pronalasku.“

Bilo to Serranovo tumačenje istinito ili posve lažno, istina je da je on iznio samo točne činjenice, koje se i danas mogu provjeriti, ističe Dugin. I doista, u studioznijim povijesnim radovima, ponekad u kakvu dokumentarcu, na fotografijama ili u posebnim povijesnim feljtonima možemo naići i na brojne okultno-ezoterijske i dijabolične detalje, uključujući okrugli hram u Hitlerovu podzemnom skloništu. No tumačenja i povezivanja činjenica, simbola i ideja različita su, a znanstveno-pozitivističkom duhu ovoga doba zazorno je svako „pretjerivanje“ u pridavanju važnosti tim stvarnostima. Istodobno, nesmetano cvatu svi mogući čarobnjački, vidovnjački, okultistički, spiritistički, iscjeliteljski, magijski obrti, agencije, savjetovališta, sekte, svakovrsna pružališta „alternativnih“ znanja, moći i usluga. Na izrazito dekadentnu Zapadu ima i sasvim dovoljno registriranih tvrtki gatara, vidovnjak(inj)a i vještica (kakve su svojedobno spaljivali na lomačama, a kakve su poslije proglašene luđačkom izmišljotinom srednjega vijeka), dok se u nekim zemljama (SAD-u, npr.) dopuštaju ili se toleriraju čak i otvoreni luciferijansko-sotonistički kultovi.

„Izjednačavanje inicijacijskih i kontrainicijacijskih struktura“

Sve u svemu, ističe auktor u zaključnom poglavlju, konspirolozi koji istražuju mondijalizam „u pravilu smatraju da su masovni komunistički, demokratski i fašistički pokreti u XX. stoljeću bili inspirirani iz okultnih središta koja su, zahvaljujući određenim zakulisnim operacijama, dobila naposljetku gotovo legaliziranu svjetsku vlast. […] Osnovni cilj mondijalizma je stvaranje ’istovrsnog civilizacijskog prostora’, budući da kvalitativne razlike nacija, država, naroda, civilizacija i religija čine prepreku za totalnu političku prevlast koja, da bi bila efikasna, mora biti univerzalistička, globalna i jednoobrazna“. Povrh toga, suglasnost navodno postoji i u ovomu: „mondijalizam je izraz i vrhunac okultne povijesni tajnih organizacija, tako da danas, ’u doba mondijalizma’, dolazi do konačnog izjednačavanja okultnih inicijacijskih i kontrainicijacijskih struktura [istaknuo Z. G.] sa strukturama geopolitičke i ekonomske prevlasti na planetarnoj razini.“

Htjelo se to doista ili ne, bili razlozi i ciljevi i nosioci takvi ili neke sasvim druge vrste, ipak se posljednjih godina sve manje čini da svijet nastavlja tim smjerom. Iako ima iznimno mnogo onoga što se naširoko prima i prihvaća u cijelom svijetu, i razlike su i dalje velike, dapače, čak se i povećavaju, a produbljuju se i geopolitički razdori. Biblijska priča o gradnji Kule babilonske poučna je za ljudski rod, tijekom čitave povijesti, a osobito za njezine graditelje: arhitekte, inženjere, zidare, investitore i žrece.

S tim dahom optimizma i vraćanjem, za nas kršćane, na jedino sigurno i pouzdano vrelo spoznaje, utjehe i spasenja – na Sveto pismo – neka se i zaključi ovaj djelomičan prikaz Duginove knjige. I neka ostane otvoreno koliko je u nekim aspektima možda i ta knjiga svojevrsna manipulacija, napisana s određenim ciljem, u korist određenog, subjektivnog i tendencioznog razumijevanja Povijesti.

„Nije nam se boriti protiv krvi i mesa…“

Ono što se ovim letimičnim ulaskom u to krajnje upitno područje ljudskih znanja zapravo hoće reći jest ovo: Čovjek je biće koje samo sebe nadilazi; „duh je premalen a da sam sebe obuhvati“, kako napisa sveti Augustin. A ako čovjekov duh čak i sama sebe nadilazi, ako se ljudski um uzdiže nad čitavim okolnim svijetom i proniče u dubine svemira i otkriva čak i nevidljivi svijet metafizike, tada mu se ne smiju ograničavati obzori, pogotovu ne ono što je svima vidljivo. Stoga, čovjeka se kao vrhunsko živo biće i nevjerojatan „fenomen“ među svim drugim bićima ne smije svesti na ulogu pukog radnika, potrošača, vojnika, robota, priključka internetu, mobitelu ili 5G mreži, korisnika modernih zabava ni na predmet kurikulnih ili propagandnih skučivanja njegovih obzora.

U životu, a osobito u kulturi, duhovnosti, društvu i politici ima toliko toga što se ne uklapa u naše sadašnje predodžbe niti staje u okvire kojima se ljude želi ograničiti. I svijet je mnogo širi, dublji i viši od svijeta koji vidimo. A pogotovu od svijeta u koji nas „mentalnim inženjeringom“ žele zasužnjiti, danas osobito putem masovnih medija. Onako kako je znameniti poljski aforističar, rodom iz židovske obitelji, Stanisław Jerzy Lec duhovito u jednom aforizmu primijetio: „Novine nam zastiru prozor kroz koji gledamo u svijet.“

Da nam dakle pogled u svijet ne bi (p)ostajao zastrt, nužno je raskinuti „novine“, proviriti kroz njih, da bi se ugledala i ljepota i grozota, ali i dubina i smisao čovjeka, svijeta i Povijesti. Ljudi su naime bića koja drugi ljudi stalno tlače i zasužnjuju, nekad fizički, nekad psihički, nekad umno, danas osobito informacijski i ovisnički, nekad duhovno i (anti)religijski, a u svakom razdoblju politički i kulturalno.

Ljudi su i bića koja se sa zasužnjivanjem ne mire, ni u kojem od tih smislova. Čovjek je definiran kao biće slobode, na koju ga poziva Bog. Slobode spoznaje, slobode savjesti, slobode odluke, slobode u odgovornosti i zajedništvu. Čovjek je i duhovno biće, ma koliko bio tjelesan, „materijalan“, i ma koliko bez materije ne mogao (na ovom svijetu) živjeti. Tu istinu može se posvješćivati na različite načine, na one pouzdanije, i na ove rizičnije.

Ponekad je za odnos s numinoznim (tj. svetim koje izaziva strepnju, odnosno „strah i drhtanje“, kako to izreče ’izvanserijski’, izvansustavski, kršćanski filozof Kierkegaard) dovoljna i molitva anđelu čuvaru. A ponekad je za uvid u „mračnu stranu“ nužno i suočenje s mračnim bjesovima, s demonima, sa spletkama i urotama, grubima ili istančanima. Uostalom, čak da se i ne želimo baviti ni demonskim ni božanskim silama ili u njih vjerovati, one se na određene načine zasigurno bave nama. Čitava povijest to potvrđuje, ne samo „sveta povijest“ predivnih božanskih djela i čudesa, sjajnih dostignuća, nego i užasnih demonskih razaranja, ratova, ubijanja, opsjednuća, kušnja i nereda.

O tome nas kršćane uči i apostol Pavao, koji je bio uzdignut u božanske sfere i ondje stekao uvide inače nedostupne ljudima. U Poslanici Solunjanima hrabri nas ovim viđenje, kraja Povijesti, proričući kako će tada Krist učiniti da izgube vlast sve te moćne sile koje su se odmetnule od Boga: „skinu Vrhovništva i Vlasti, javno to pokaza: u pobjedničkoj ih povorci s njime vodi“ (2,15). A prije toga, kako nas sv. Pavao opomenu u Poslanici Efežanima, „nije nam se boriti protiv krvi i mesa, nego protiv Vrhovništava, protiv Vlasti, protiv upravljača ovoga mračnoga svijeta, protiv zlih duhova po nebesima. Zbog toga posegnite za svom opremom Božjom da uzmognete odoljeti u dan zli i održati se kada sve nadvladate. (6,12-13)“

Zdravko Gavran

Pet, 7-08-2020, 17:03:29

Najave

Pon Uto Sri Čet Pet Sub Ned
1
2
3
4
5
6
7
8
9
10
11
12
13
14
15
16
17
18
19
20
21
22
23
24
25
26
27
28
29
30
31

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)91/728-7044

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2020 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.