Crkva i izbori: kako je u Slovačkoj i Poljskoj

Šira slika

U demokraciji kao sustavu vladanja državom i upravljanja područnim i mjesnim jedinicama Z. Gavran portretpostoje, unatoč brojnim zakonskim i običajnim uredbama, i brojne „sive zone“. Takve zone uređuju se ili tumače od prigode do prigode i od države do države različito. Takve su „sive zone“ recimo izborni sustav, izborni prag, pravila, prakse i običaji u pogledu referenduma i plebiscita, podjela ovlasti, procedure opoziva, postotci potrebnog broja glasova itd. Jedna od takvih zona jest i mjesto Crkve u demokraciji, napose u pogledu njezina javnog istupanja u predizbornom razdoblju.

U Hrvatskoj uoči općih i ostalih izbora, isto tako i referenduma, pa tako i uoči nedavnih izbora za predsjednika Republike, Katolička se crkva obično oglašavala manje-više načelnim izjavama, a u pojedinim prigodama i pojedinačnim istupima. Neizravno bi se dodalo ili oduzelo ponešto u korist ovih, ili na štetu onih. No, sve u svemu, Crkva se u svojim javnim istupima drži razmjerno suzdržano, gotovo „diplomatski“, iako je posve razvidno još od g. 2003. na čijoj je strani. Premda, kada se kaže „Crkva“, a misli se uglavnom na hijerarhiju (biskupe) te, u manjoj mjeri, na svećenstvo, a gotovo nimalo na cjelinu „naroda Božjega“, to nipošto ne znači da u njoj u procjeni boljih, lošijih ili zlih postoji jednoglasnost in capite et in membris. A druge Crkve i vjerske zajednice obično se čak uoči narodnog odlučivanja i ne očituju (kao da ih i nema), nego prepuštaju odlučivanje posve na savjest svojim pripadnicima.

Kršćanstvo više nije „dominantna veličina“

Kada je riječ o ustanovnoj Crkvi, dvije stvari moraju se danas imati na umu, a to su odgovornost ordinarijā za budućnost Crkve kao ustanove te njihova odgovornost za vjeru, za vjerska prava i slobode i za reguliranje važnih pitanja koja su u mjerodavnosti političkih vlasti. Od Francuske revolucije, preko socijalističkih i komunističkih Križveleprevrata s jedne, raznih desničarskih diktatura s druge te liberalističkog sekularizma i mnoštvenog otpada od vjere s treće strane Crkva se nalazi u stanju postupnog uzmicanja ili pak obrane od ovih ili onih nevolja i ugroza.

Kršćanstvo više nije „dominantna veličina“, požalio se uoči Božića papa Franjo te dodao da se vjeru u Europi, ali i u drugim zapadnim zemljama često „zatajuje, ismjehuje, potiskuje na rub i čini smiješnom“. Zbog toga, zatražio je „preokret u pastirskom razmišljanju“, istaknuvši kako je sada čas da „naš način mišljenja i temeljna postavljenja usmjeri na nov način“. U takvim okolnostima opća Crkva, koja ima na brizi čitav svijet i koja u čovječanstvu sudjeluje putem svojih vjernika sa svega dvadesetak posto, i krajevne Crkve snalaze se na razne načine, ponekad optimalno, a ponekad ispod razine objektivnih potreba i očekivanja.

Ono što je za nas trenutno i dalje aktualno jest pitanje držanja hijerarhije i dijela klera, a i dijela katoličkih organizacija i udruga odnosno laika poznatijih u javnosti, uoči prošlih, a očekivati je s punim pravom: i uoči sljedećih izbora. No ovdje se ne će ulaziti u raščlambe toga, nego će se pogledati što se događa u nekim drugim zemljama. Tek uvid u stanja i ponašanja drugdje, napose u srednjoj Europi, omogućuje pogled na naše stanje koji nije omeđen vlastitim nam iskustvima i očekivanjima. Bit će dovoljno zaviriti u zbivanja i stajališta u Slovačkoj i Poljskoj.

Općenito, u srednjoeuropskim državama u kojima je nekoć vladao ’realsocijalizam’ crkvena vodstva danas su osjetno suzdržanija u preporučivanju ili odgovaranju od ovih ili onih stranaka i kandidata nego prije dva desetljeća. Jedan je od razloga vjerojatno i taj što su biskupi i svećenici i sami podijeljeni u političkim pitanjima. No ipak ima biskupa i svećenika koji se javno zauzimaju za određene kandidate, i to u pravilu za kandidate stranaka koje Crkva prepoznaje kao sebi bliske ili dobrohotne.

Slovaci izabrali liberalku na krilima višemjesečnih demonstracija

Na izborima za slovačkog predsjednika izabrana je 30. ožujka u drugom krugu Zuzana Čaputová. Ona je u većinski katoličkoj Slovačkoj osvojila čak 58,4 posto glasova. Protivnik joj je bio Maroš Šefčovič, nominirani povjerenia Europske komisije, uz potporu vladajuće socijaldemokratske stranke, iako kao nezavisni kandidat. No on je osvojio svega 41,6 posto. U prvoj reakciji nakon izbora nova se predsjednica obratila biračima ne samo na slovačkom, nego i Jan Oroshna jezicima mađarske i romske manjine (!), te na češkom, i zahvalila im na iskazanom povjerenju, koje je razumjela kao signal želje za „promjenom“.

Prije izbora trnavski nadbiskup, Jan Oros, svojedobna žrtva boljševičkih progona, bio je od svega episkopata najglasniji u protivljenju izboru Čaputove. Kritički se izražavao o još nekim kandidatima. Upozorio je vjernike da izborom Čaputove ne počine „grijeh“. Rekao je da kršćanin ne smije dopustiti „biti izmanipuliran te izabrati kandidata koji preporučuje slabe droge, eutanaziju, prekid trudnoće, homoseksualne brakove i odobrava posvajanje djece od istospolnih parova“. „Đavao može djelovati i posredstvom svojih pomoćnika“, objasnio je u ključnoj propovijedi usporedivši kandidaturu te aktivistice sa „đavolskom inicijativom“, dodavši da Isus nije bio „aktivist u duginim bojama“. To je objasnio ovako: „Ne smijemo zaboraviti da se đavao može uvući u kožu i najvećeg političara, intelektualca ili pristojna čovjeka… Đavao nam danas nudi raskoš i svjetsku slavu. Uvjerava nas kako je za to potrebno vrlo malo, samo mu se trebamo pokloniti. To nam nudi posredstvom pojedinih predsjedničkih kandidata koji nam obećavaju brda i doline.“ Požalio se da su kršćani kadri glasovati i za kandidata čiji je program neuskladiv s Isusovim učenjem i kršćanskim vrjednotama. Nasuprot takvima, upozorio je da „kršćanin ne smije dopustiti da se njime manipulira, zanemarujući obveze koje proizlaze iz deset zapovijedi, evanđelja, učenja Katoličke crkve i katoličke savjesti“.

Poslije te propovijedi nadbiskup je zašutio, držeći se u međuvremenu donesene odluke Slovačke biskupske konferencije da se u kampanji nikomu ne daju preporuke za koga glasovati (!). A vjernici su se većinom oglušili na nadbiskupova upozorenja, te je izabrana Čaputová.

Valja kada se o tom govori i traži uzroke takve „apostazije“ imati na umu to da su se izbori održavali u stanju kolektivne ogorčenosti i višemjesečnih prosvjednih demonstracija izazvanih ubojstvom mladog istraživačkog novinara Jána Kuciaka i njegove zaručnice. Čaputová je aktivno sudjelovala u demonstracijama te je uzela za moto riječ „Promjena“, koju su zahtijevali prosvjednici. Izrazita većina birača željela je Slovačku u kojoj ne će više biti korupcije i nepotizma, koji su sezali do samih vrhova vlasti. Čaputová je to što (navodno) hoće deklarirala ovako: „Želim pristojnu, pravednu i čestitu zemlju.“ Uvjerena zagovornica Europske unije – a takav je bio i njezin protukandidat – obećala je staviti težište svojih nastojanja na pravnu sigurnost, na one slojeve društva koji su dotad bili zapostavljeni i na zaštitu okoliša, borbu protiv klimatskih promjena i slično. I bila je prepoznata kao nositeljica nade. Što će od svega ispuniti, tek će se vidjeti, posebice u kohabitaciji s predsjednikom vlade Peterom Pellegrinijem.

Još je zanimljivo dodati da su izbori trajali do ponoći te da su mnogi od 4,4 milijuna Slovaka s biračkim pravom iz susjedne Austrije i Češke putovali u domovinu na glasovanje, budući da ono nije moguće izvan slovačkog ozemlja.

Antikatolička oporbena platforma u Poljskoj

U izrazito katoličkoj Poljskoj – od 38 milijuna Poljaka, 85 posto su katolici, tako piše u statističkom ljetopisu za 2018. – svako se malo iznova raspravlja o tome je li prejaka i opravdana sprega Katoličke crkve i konzervativne stranke Jaroslawa Kaczynskog PiS (Pravo i pravda). Ona je članica višestranačkog saveza ECR: Europskih konzervativaca i reformista (u kojem je i Hrvatska konzervativna stranka, dok je u njihovu klubu u Europskom parlamentu zastupnica iz Hrvatske Ruža Tomačić). Vladajuća stranka zauzima se upravo za one teme – zaštita obitelji, odbijanje istospolnih Poljskazajednica, zatvaranje trgovina nedjeljom – koje zastupa i Crkva. Pojedini političari PiS-a u prošlogodišnjoj su kampanji za parlamentarne izbore jesenas čak nastupali i na misama, što je izazvalo pozornost i – prijepore.

Prema Konzervativnoj stranci bujao je u ljevičarskim medijima u domovini i takvima po drugim zapadnim (liberalno profiliranim i duhom „liberalne demokracije“ temeljitije prožetim) zemljama otpor, a potpora se davala oporbenom odnosno liberalnom protukandidatu. „Za sekularizaciju Poljske“ postavka je koja je istaknuta već u naslovu teksta Deutschlandfunka od 10. siječnja prošle godine o zbivanjima i izgledima Poljskoj, a koji je počinjao ovako: „Lijeva aktivistica za ljudska prava zauzima se za jasno odvajanje države od Crkve u Poljskoj. A vladajuća stranka PiS likuje. U katoličkoj Poljskoj, u kojoj je broj onih koji idu redovito u Crkvu opet premašio 10 milijuna, to je vrhunska izborna pomoć.“

Lijeva dakle aktivistica i nositeljica ljevičarskog grupiranja Barbara Nowacka, koju je njemački medij stavio u reportaži u prvi plan, u to je doba na uličnoj novinarnici izjavila: „Poljskoj treba odvojenje Crkve od države, svjetsko temeljno uređenje i ispravljanje narušenih odnosa između dvaju svjetova. Poljski učenici imaju malo biologije, kemije, fizike, a na tržištu rada ne računa se molitva i pobožnost.“ Ona je skupa s nevladinom organizacijom „Poljska inicijativa“ po oštroj zimi prikupljala potpise za paket zakona koji bi Crkvu potisnuo iz života države. U njem bijaše zakonski prijedlog obustave državnog financiranja vjeronauka, koji je u Poljskoj izborni predmet. „Danas se sati vjeronauka često održavaju između drugih predmeta, no svi učenici nisu vjernici. Trebala bi dakle dopunska nastava, bilo kao prvi, bilo kao posljednji sat. Na svjedodžbi ne bi trebala stajati ocjena.“ Pritom se pozivala na ustav, koji u temeljnomu propisuje neutralnost države u svjetonazorskim pitanjima. No drugdje u ustavu isto tako piše da država mora omogućiti vjeronauk, pa se stoga i Crkva pozivala i poziva na ustav.

Ljevičarka ipak nije imala nikakve šanse: 87 posto roditelja želi da njihova djeca imaju u školi vjeronauk. Stoga se zabrinuti ljevičarski Deutschlandsfunk – koji navija za jednu stranu iako je riječ o njemačkom mediju javnoga prava – zabrinuto zapitao je li ona napadanje na Crkvu i prava katolika uopće dobro izabrala za temu na kojoj će stjecati glasove. A provladina televizija TVP trljala je ruke: Da je samo više takvih oporbenjaka kao što je Nowacka, bilo bi sjajno! – Na izborima za Sejm PiS je osvojio apsolutnu većinu i još više ojačao.

„Velečasni Direktor“, Radio Marija i vladajuća stranka

Stanje u Poljskoj na planu odnosa Crkve i politike ne može se razumjeti ako se ne spomene jedan svećenik. Zovu ga Tadeusz Rydzyk fotka s njegova fejsa“Velečasni Direktor”, a ime mu je vlč. Tadeusz Rydzyk (75 mu je godina tek), nešto poput kombinacije tv-evangelizatora Pata Robertsona i Rush Limbaugha, kako primjećuje jedan anglosaksonski medij. On u društvu ostvaruje enormnu moć, što nastupajući s propovjedaonica, što zaslugom svoga medijskog carstva. Upravlja iznimno utjecajnim Radijom Marija, koja je glavni izvor informacija i stajališta za milijune Poljaka, osobito u ruralnim područjima. Šokira ih dočaravanjem strahota života u svijetu u kojem nema vjere, gdje gejevi kontroliraju političku agendu, gdje su sveučilišta iskvarena od „neo-marksista“ i u kojem se Katolička crkva nalazi suočena sa smrtnom prijetnjom. Vlč. Rydzyk bio je pred izbore u listopadu najvažnija neizabrana osoba u Poljskoj, a podupirao je vladajuću stranku „Pravo i pravda“, priskrbivši joj milijune glasova. Vlada je zauzvrat nagradila dosad njegovo carstvo poreznim olakšicama i dotacijama u golemim iznosima. Njegova potpora nije bezuvjetna, posebice u pogledu protivljenja pobačaju, iako se tu morao pomiriti i s neuspjesima.

“Vlč. Rydzyk apsolutno je jedincat primjer poljskog svećenika“, izjavio je za The Guardian Wawrzyniec Konarski, politički znanstvenik i rektor Sveučilišta Vistula u Varšavi. “On je socijalno konzervativan, kao što kler obično i jest, no za razliku od svojih kolega ima fenomenalnu, nepojmljivu nadarenost za biznis i namicanje novca.“ – Otkako je PiS preuzeo vlast g. 2015., Rydzykovo poslovno carstvo primilo je iz državnih izvora iznos od najmanje 350 milijuna kuna raznih potpora i subvencija. Novac se trošio na desetke projekata, među kojima su novi muzej, sveučilište, javne kampanje, pa čak i tečajevi o medijima za sudce ne Rydzykovu koledžu za društvovnu i medijsku kulturu u Torunu. A velečasni je k tomu u javnim nastupima i pravi jogunasti osobenjak. Nikad nisi siguran protiv koga će se okrenuti i što će novo smisliti.

Jaroslaw Kaczynski započeo je g. 2015. kampanju svoje stranke ovom izjavom u Lublinu: “Kršćanstvo je dio našega nacionalnog identiteta. Crkva je bila i jest propovjednik i posjednik jedinoga sustava vrjednota koje su u Poljskoj posve poznate. Mimo Crkve, postoji samo nihilizam. – Još jednom to kažem. A mi odbacujemo nihilizam, zato što nihilizam ne gradi ništa, nihilizam razara sve.“ Naoko slučajna podudarnost: Bio je taj govor samo inačica onoga što je toga istoga dana podupirateljima govorio vlč. Rydzyk u srednjovjekovnom gradu-tvrđavi Torunu u središnjoj Poljskoj. Općenito, svećenici imaju velik autoritet u poljskom narodu, i to što propovijedaju i zastupaju – a u pravilu se tiče kršćanskog identiteta i kriterija moralnosti – snažno utječe na birače. Još kada se tomu dodaju neizmišljeni udari izvana na poljski identitet i osporavanja nacionalnih vrijednosti, mnoštva se dodatno elektriziraju i zbiju redove u obrani. U tom je zapravo glavni problem u odnosima između EU-ova mainstreama i poljske vlade kao izraza i promicatelja većinskih nazora i raspoloženja u poljskom narodu.

Unatoč silnim uspjesima i ostvarenoj homogenizaciji među većinom birača, vlč. Rydzyk prijeporan je i za mnoge poljske katolike te izaziva podjele. Radijsko emitiranje počeo je nedugo nakon sloma komunizma, a kritiziraju ga zbog promicanja ksenofobije, euroskepticizma, homofobije i antisemitizma. On je primjerice homoseksualce nazivao „odvratnima“ i „grozotom“, a Europsku uniju žigosao kao „novi Sovjetski savez“, te je opetovao tvrdnju da Poljskom vladaju Židovi. Tijekom 1990-ih čak se i Kaczynski (sada mu je 70 godina), kritički odnosi prema takvih tezama. Između ostaloga, ustvrdio je g. 1998. i ovo: „Radio Marija održava duboko protuzapadne vrjednote, kivan je prema crkvenim dužnosnicima, proruski je.“ Osobiti pak sloj društva na koji je velečasni izvršio jak utjecaj i u njima stekao jako vjernu potporu bile su žrtve tranzicije iz kapitalizma u socijalizam. A Kaczynski se g. 2005. izmirio s vlč. Rydzykom, čija je medijska mreža pomogla njegovoj stranci pobijediti na izborima. A obični ljudi boje se zatrovanja multikulturalizmom, odatle i žestoki otpori raspoređivanju (muslimanskih) useljenika u Poljsku (naprotiv, Poljska je primila velik broj Ukrajinaca). Sumnjičavi su i prema razuzdanom kapitalizmu. A boje se i toga da će ih se uvjeravati kako se trebaju sramiti što su Poljaci. Jedan od takvih kaže: „Vlč. Rydzyk govori da Poljaci trebaju biti domoljubni i slobodno se osjećati Poljacima. To je ono što i ja želim.“

Katolička Crkva u Poljskoj pod žestokim udarima

Katolička crkva u Poljskoj u posljednje je vrijeme pod žestokim udarima dobro organiziranih i agresivnih manjinskih i oporbenih skupina. U ova tri desetljeća otkako više nema komunističke vladavine, udara se na ulogu Crkve u javnosti, na njezino protivljenje abortusu, na vjeronauk u školama. Optužbe sežu sve do optuživanja za financijske zloporabe i infiltriranost Crkve agentima tajne (komunističke) policije. Dakako, zaredale su i najčešće nedokazane optužbe za spolne zloporabe koje su skrivili svećenici, za prikrivanje i zanemarivanje takvih kaznenih djela. To je dosegnulo vrhunac g. 2018., kada je općinstvo obaralo rekorde posjećujući kina kako bi pogledalo slikovnu antiklerikalnu dramu „Kler“. Biskupi su reagirali isprikama „Bogu, žrtvama, njihovim obiteljima i crkvenoj zajednici“ te obećali borbu protiv „pokvarenosti u pogledu morala i duhovnosti“, proglasivši tu pokvarenost uzrokom zloporaba u samoj Crkvi.

U veljači 2019., kada je u Vatikanu otvoren dugo očekivani skup na visokoj razini o zaštiti djece od (spolnog) zlostavljanja, skupina za pomaganje poljskim žrtvama Nie Lękajcie Się (“Ne bojte se”) predala je Papi izvješće u kojem se optužuje 24 aktivna i umirovljena vodeća čovjeka Crkve za „prikrivanje kleričkih kaznenih djela“. Iako su iznesene tvrdnje bile prijeporne, Crkva se našla pod pritiskom da nešto učini. Stoga je Poljska biskupska konferencija, uz ’pripomoć’ državnog tajnika Svete Stolice Pietra Parolina, u ožujku objavila izvješće u kojem priznaje da je bilo „stanovitog nepoštivanja“ kanonskih pravila u pogledu zloporabe, isto tako i „razlikā u pouzdanosti“ među poljskim biskupijama (i redovima) u reagiranju na te zloporabe.

No i nakon toga poljski sekularni mediji optuživali su biskupe da žmire na jedno oko. U svibnju je Crkvi nov udarac zadan dokumentarcem na YouTubeu Tylko nie mów nikomu (“Samo ne reci nikomu”), u kojem se prikazuje uvijeno ponašanje počinitelja suočenih sa žrtvama te se problem povezuje s tajnovitim (crkvenim?) strukturama. Ovaj put Ivan PavaoCrkva je reagirala pomirljivije. U pastirskoj poslanici biskupi su izrazili „zasramljenost“, zahvalili auktorima filma što su osvijetlili pošast zloporabe žrtava te su obećali imenovati stručnjake za razvijanje svijesti u katoličkim zajednicama. No ni to nije utišalo najžešće kritičare, a dio katolika izjavljivao je da će bojkotirati odlaske na mise koje službe upetljani crkveni čelnici. Vrlo poznati svećenik, mons. Andrzej Szostek, bivši rektor Lublinskoga katoličkog sveučilišta, pozvao je pak čitavu hijerarhiju (episkopat, redovničke poglavare) da podnese ostavke. Povjerenje u Crkvu bijaše u tom trenutku palo na najnižu razinu u posljednje 24 godine.

Na sve te prijepore nastavili su se nasilni napadi na kler i na mjesta pobožnosti. Stoga su biskupi krenuli u lipnju u protunapad, i to na Tijelovo, kada je obilježena 40. obljetnica prvog hodočasničkog posjeta domovini sv. Ivana Pavla II. Velikog, koji je najviši nacionalni simbol. Tada već gejske i lezbijske skupine, koje se već dugo žale na „diskriminaciju“, započele su niz marševa za ravnopravnost, zahtijevajući zakonske promjene kojima bi se dopustili istospolni brakovi i posvajanje djece, isto tako i školski programi za razvijanje LGBT-svjesnosti (engl. LGBT awareness classes). Na nekima od tih parada, u Częstochowi, Gdańsku, Krakówu i drugim gradovima, prosvjednici su, mašući posve raspoznatljivim LGBT-barjacima u duginim bojama, razbjesnili biskupe time što su parodirali slike Djevice Marije i druge kršćanske simbole.

U srpnju je nadiskup białystočki Tadeusz Wojda optužen od medijskih komentatora za poticanje nasilja: marš za ravnopravnost bio je razbijen od agresivnih protu-prosvjednika nakon što je on taj marš žigosao kao „diskriminacijski čin protiv katolika“, ujedno optuživši LGBT-kampanjce za „obeščašćivanje svetih simbola i izražavanje svetogrđā spram Boga“. Neki su sudionici marša nosili naime lik Naše Gospe Częstochowske s pridodanim duginim bojama. LGBT-kampanjce uzeo je na ciljnik 1. kolovoza i krakówski nadbiskup Marek Jędraszewski, u homiliji pred mnoštvom okupljenih koju je prenosila televizija na spomendan Varšavskog ustanka iz g. 1944. Uz ostalo je rekao: „Crvena pošast više ne maršira diljem naše zemlje, no pojavila se je nova, neomarksistička pošast, koja nastoji osvojiti duše, srca i umove – ne crvena, već ona u duginim bojama.“

Na to su opet uslijedile žestoke reakcije, za i protiv, te je predsjednik biskupske konferencije, nadbiskup Stanisław Gądecki, osjetio potrebu upozoriti vjernike da na muškoljubce i ženskoljubice (gejeve i lezbijke) treba gledati kao na “braću i sestre ”. Uskoro, sredinom kolovoza, upozorio je pak na to da su napadi na Crkvu pokazatelj „totalitarne perspektive“ te zatražio od poljskih zastupnika u Sejmu da ne podupru predložene zakone o istospolnom braku i usvajanju djece. Pozvao je i mjesne dužnosnike da se ne poviju pod naletom „ideologije koja niječe naravne spolne razlike“, koja „ima za cilj veleprevrat u normama društvenosti i međuosobnim odnošajima“ i koja „maše barjakom slobode dok donosi duhovno i tvarno opustošenje“.

Što kaže, i što hoće, Zagajewski?

No problematika je i žustra javna rasprava u Poljskoj (za razliku od ove kakvu imamo/nemamo u Hrvatskoj) zamršena i višeslojna, pa tako i brojni „dobri katolici“, tj. doista vjernici, osobito među intelektualcima, i ljudi snažnije građansko-liberalne svijesti te oni koji su više po utjecajem njemačke, francuske, engleske, američke i drugih kultura ne dijele baš u svemu mišljenje s biskupima. Mnogi su intelektualci u krizi svrstavanja, u procijepu; ne znaju kako bi se postavili, a često se drže na distanci od službene Crkve ili od nekih njezinih stajališta, odluka i prelatskih izjava. Kao Zagajewski.jgprimjer navedimo intervju s jednim od najpoznatijih poljskih književnika, Adamom Zagajewskim, pjesnika-sudionika „Generacije ’68 (poljskog „Novoga vala“), objavljen u engleskom Catholic Herald-u 9. siječnja ove godine, pod naslovom „Ja sam neuspio katolik, ali ipak katolik“. Tu on uz ostalo kaže:

„Zasigurno živimo u trenutku krize ustanovne Crkve na mnogim mjestima. U Poljskoj je to katastrofa. Iznenada vidite koliko je mnogo korupcije [latinsko-engleska riječ corruption, tako česta u suvremenoj porabi] izvorno znači „kvarenje“, „gnjiljenje“ – Z. G.] u Crkvi. Imam prijatelja, starijeg od mene, katoličkog filozofa, duboko religioznu osobu, čovjeka koji svake nedjelje ide u crkvu. On je bio jedan od onih mladih ljudi koji su ljeti odlazili plivati i voziti se kanuom s [Karolom] Wojtyłom. Sada on u javnom intervjuu reče da većina poljskih biskupa nisu kršćani. Napustili su kršćanstvo zbog svoje arogancije, napuštajući sućutništvo, napuštajući spremnost na slušanje drugih. Mnogi od njih daju pred Isusom prednost naciji. Propovijedaju nacionalizam, ne slušaju druge. Pođete li u Poljskoj u crkvu nedjeljom i poslušate propovijed, čut ćete političke poruke. Oni govore tonom koji ne dopušta protivljenje, vrlo su ne-sugovornički.“

„Istodobno“ nastavlja Zagajewski, „Poljska je velma čudna zemlja zato što proces napuštanja Crkve napreduje, ali vrlo sporo. Čini se da posljednja stvar koju ljudi – čak obični ljudi – žele odbaciti jest religija. Mislim da je to višestruko divno, premda pokazuje da je religija nadomještena običajima, tradicijom. To može imati i katastrofalne političke posljedice zato što se tada većina svećenika poistovjećuje s desničarskim strankama. Tada Crkva govori nekim drugim jezikom, čvrstim političkim jezikom. A opet, u smislu ljudskog držanja i ponašanja, ima nešto divno u toj vjernosti religiji.“

Katolicizam i vlast, nezadovoljnici i proizvođači panike

Ova podulja digresija u kojoj je naznačeno ponešto od onoga što se u poljskom društvu zbiva, a što se tiče Crkve, bila je potrebna da bi se vidjelo kontekst u kojem će se održati i sljedeći, predsjednički izbori, u svibnju. Nakon što je PiS ostvario uvjerljivu pobjedu 13. listopada na izborima za oba doma Sejma, on još nije odredio svog kandidata (vjerojatno će to biti sadašnji predsjednik Andrej Duda, no još nije obznanio svoju odluku), kampanja izazivačkih snaga opet se pojačava. Kritičari sada optužuju PiS da je planski raspirio prijepore glede LGBT-a kako bi izazvao paniku i tako proveo mobilizaciju među ljudstvom u katoličkim uporištima. Kada su kršćanska kultura i identitet pod napadom, i to od pokreta potpomaganih izvana, u narodu jača otpor. Iako drže distancu od PiS-a, biskupi su svjesni da Crkva ima potporu od „šutljive većine“, iako u toj većini nema velike ljubavi za crkvene poglavare. Ta većina mobilizira se naime nasuprot medijima, koji su većinom uporišta gromoglasnih liberalnih kritičara postojećeg stanja.

Premda se, gospodarski i sveukupno gledano, Poljska već godinama, ponajviše zaslugom ulaska u EU i pametnom politikom vladajućih konzervativaca, razvija i preporađa, kritičari su silno žestoki i žele sadašnju vlast, uz veliko razumijevanje i potporu raznih stranih metropola i središta moći, zbaciti i po mogućnosti zauvijek zatrti. Osjećaj nezadovoljstva političkom vlašću što ga dio oporbe njeguje i usiljeno promiče premašuje sve zamislive racionalne razloge – osim idejno-političkih odnosno svjetonazorskih.

Poljski biskupi ponašaju se većinom pametno i odgovorno. Utvrdili su te nastoje uvjeriti katolike da je problem spolnih zloporaba ruban – zato što pogađa svega 0,8 posto klera, kako je u ožujku objavila Poljska katolička izvještajna agencija – te da sada čine u rješavanju tog problema više negoli učitelji, liječnici i druge skupine na svojim područjima. S druge strane, iako većina Poljaka u načelu prihvaća muškoljubačka i ženskoljubička prava, malo je potpore onomu što traže LGBT-bojovnici. Tako je već krajem prošloga lipnja rejting Crkve poskočio za čak pet posto, a u rujnu za još četiri posto. Desetci gradova ograničili su LGBT-bojovnike, a neki su i otkazali nastavu za razvijanje LGBT-svjesnosti. Poljska je Crkva dobro organizirana i rasadište je svećeničkih i redovničkih zvanja i za druge narode. Branitelji Crkve priznaju ove ili one slabosti, postojanje pokvarene manjine, ali Crkvu unatoč tomu kao cjelinu žustro brane od kritičara. No mnogi su intelektualci suzdržaniji i sumnjičaviji.

Zanimljivo je i to da svećenici nisu toliko agitirali za ograničenja pobačaja (od zakonskih prijedloga dvaput se odustalo zbog mnoštvenih prosvjeda žena) koliko protiv istospolaca i oporbenjaka, koje su prokazivali kao ćudoredno i politički korumpirane.

A prije tri-četiri dana trostranački ljevičarski oporbeni savez nominirao je za svoga predsjedničkog kandidata Roberta Biedrona, otvorenog homoseksualca – kao odgovor, kako su objasnili, na „rastuću homofobiju“. Biedron je vođa socijalno-liberalne stranke „Izvor“. U obrazloženju se uz ostalo navodi kako je „klima mržnje dovela do toga da je više od 80 mjesnih vlasti proglasilo svoja područja zonama slobodnima od LGBT-a. Osim, najvjerojatnije, PiS-ova Dude, jedan od protukandidata bit će mu Malgorzata Kidawa-Blonska, također liberalka.

Zaključna riječ

Sve u svemu, stanje u najvećoj zemlji srednjoeuropske Inicijative Tri mora i četvrtoj po brojnosti među (preostalim) članicama EU-a, koje je ovdje prikazano samo u osnovnim crtama, zanimljivo je i uzbudljivo svima: i onima koji odobravaju tako snažan politički katolicizam i nacionalizam i tradicionalizam i identitetstvo, i onima koji se zbog toga zgražaju te pokušavaju sve kako bi stanje preokrenuli.

Koliko je stanje u Hrvatskoj daleko od onoga u Poljskoj, a u čemu je trenutno podudarno s onim u Slovačkoj, svakomu objektivnomu više je nego očito samo po sebi, pa to i nije potrebno posebno razlagati.

Zdravko Gavran

Sri, 26-02-2020, 02:22:27

Najave

Pon Uto Sri Čet Pet Sub Ned
1
2
3
4
5
6
7
8
9
10
11
12
13
14
15
16
17
18
19
20
21
22
23
24
25
26
27
28
29

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)1/481-0047

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2020 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.