Od knjige „Prva svitlos“ do sumraka Matice hrvatske

Dvije godine nakon što je vojska bosanskog sandžak-bega Hadum Jakub-paše na Krbavskom polju porazila hrvatsku vojsku kojom je zapovijedao ban Emerik Derenčin (1493.), pop glagoljaš Martinac u Grobniku MHje napisao da Turci „nalegoše na jazik hrvacki“, a to je značilo „narod hrvatski“. Povezanost hrvatskog naroda i njihova jezika oduvijek je bila velika, često i odlučujuća kada je riječ o hrvatskom narodnosnom identitetu.

Da bi se očuvala razina svijesti o važnosti očuvanja materinskog jezika, temelja hrvatskog nacionalnog identiteta, NeslavnoKada govorimo o Matici hrvatskoj i njezinu odnosu prema hrvatskom jeziku i hrvatskoj knjizi, možemo konstatirati da brojni primjeri u posljednjih nekoliko godina govore kako se radi o neslavnoj sadašnjosti nekada slavne hrvatske ustanove, čiji današnji čelnici i dalje tepaju Matici – dakako, sa znatno manjim pokrićem – da je „čuvarica hrvatskog nacionalnog i kulturnog identiteta“.Hrvatski je sabor 1997. godine utemeljio Dane hrvatskog jezika koji traju od 11. do 17. ožujka. Završetak i vrhunac Dana hrvatskog jezika je 17. ožujka, a to je datum objave „Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika“ iz 1967. godine. Slavna „Deklaracija“ nastala je u Matici hrvatskoj i potpisalo ju je osamnaest hrvatskih vodećih znanstvenih i kulturnih ustanova te brojni istaknuti pojedinci iz kulturnog života. Nešto više od mjesec dana nakon Dana hrvatskog jezika obilježava se Dan hrvatske knjige. Odlukom Hrvatskoga sabora od 1996. godine određeno je da to bude 22. travnja, kada je 1501. Marko Marulić, otac hrvatske književnosti, dovršio znameniti spjev ″Judita″.

Kada govorimo o Matici hrvatskoj i njezinu odnosu prema hrvatskom jeziku i hrvatskoj knjizi, možemo konstatirati da brojni primjeri u posljednjih nekoliko godina govore kako se radi o neslavnoj sadašnjosti nekada slavne hrvatske ustanove, čiji današnji čelnici i dalje tepaju Matici – dakako, sa znatno manjim pokrićem – da je „čuvarica hrvatskog nacionalnog i kulturnog identiteta“.

Počnimo s hrvatskim jezikom. U Beogradu je od 20. do 27. kolovoza 2018. održan 16. međunarodni slavistički kongres. Sudjelovali su i hrvatski slavisti, koje je predvodio prof. dr. Stipe Botica, nedavno izabrani predsjednik Matice hrvatske. Jedan od zapaženijih govora – a za nas Hrvate skandaloznijih – održao je Ivica Dačić, zvan „mali Sloba“, aktualni ministar vanjskih poslova i prvi potpredsjednik vlade Republike Srbije. On je u svome govoru negirao autohtonost i samosvojnost hrvatskoga jezika (također i jezika koji se danas zovu „bosanski“ i „crnogorski“). Hrvatski i drugi jezici izgrađeni na novoštokavskoj osnovici za Dačića su, na tragu Vuka Karadžića, samo „fragmenti srpskoga jezika“ jer su svi ti jezici navodno potekli iz srpskoga (čak je usporedio da je hrvatski prema srpskomu nešto kao američki i australski engleski prema britanskomu engleskom). Dačić je ponovno svojatao staru hrvatsku književnost u Dubrovniku nazivajući je „srbokatoličkom“ odnosno srpskom. Naš hrvatski slavist prof. dr. Stipe Botica, predsjednik Matice hrvatske, „čuvarice hrvatskog nacionalnog i kulturnog identiteta“, sve je to slušao ne oglasivši se ni jednom riječju.

Čini se da se za vrijeme Jugoslavije moglo u Beogradu bolje i djelotvornije braniti samosvojnost hrvatskoga jezika nego danas, kada je Hrvatska slobodna i suverena država, a hrvatski jezik međunarodno priznat kao samostalni jezik (učinilo je to 17. lipnja 2008. Međunarodno tijelo za norme ISO 639-2 Registration Authority u Washingtonu).

Naime, Srbi su 1987. godine obilježavali i slavili 200. obljetnicu rođenja Vuka Karadžića. Bilo je to nakon Memoranduma SANU, u predvečerje velikosrpske agresije. Velika srpska (i velikosrpska) manifestacija „Dva veka Vuka“ odvijala se na krilima dva gesla Vuka Stefanovića Karadžića: „Srbi svi i svuda“ i „Svi štokavci su Srbi“. Te godine je organiziran u Beogradu međunarodni znanstveni skup na kojemu je sudjelovao i isusovac prof. dr. Vladimir Horvat. Održao je referat „Vukov ʹSrpski rječnikʹ (1818) prema rječnicima isusovaca leksikografa“ prilikom čega je tumačio i povijesnim činjenicama potkrijepio da se Vuk Karadžić pri pisanju „Srpskoga rječnika“ obilato i prisvajački služio rječnicima isusovačkih leksikografa Bartola Kašića, Jakova Mikalje, Jurja Habdelića, Ardelija Della Belle i Andrije Jambrešića. Time je isusovac Horvat neuvijeno poručio da Hrvati nisu primili svoj današnji jezik od Srba, nego obrnuto, da je Vuk svoj rječnik napisao prepisujući jezično blago iz hrvatskih rječnika. Budući da se to nije uklapalo u BoticaDa bi prof. dr. Stipe Botica na takav ili tomu sličan način mogao proturječiti Srbima usred Beograda, trebao bi imati nešto više hrabrosti i karaktera, intelektualnog poštenja i spremnosti na neugodnost u svrhu zaštite istine. A time on, tvrde oni koji ga dobro poznaju, baš i ne obiluje. Mogao je na skandalozne Dačićeve tvrdnje reagirati barem jednom rečenicom i reći da je hrvatski međunarodno priznat jezik i da se hrvatski književni jezik razvijao autonomno u odnosu na srpski. Ali Botica je stručnjak za usmenu književnost i narodnu epiku i epigrafiku, a ona je bliža Vuku nego pisanoj hrvatskoj umjetničkoj književnosti renesanse i baroka, koja je u temeljima hrvatskoga jezika i književnosti.velikosrpski program, o tom su Horvatovu istupu govorili gotovo svi srbijanski mediji, gotovo u pravilu polemički i kritički intonirano. (Sve je opisano i dokumentirano u Horvatovoj knjizi „Bartol Kašić – otac hrvatskoga jezikoslovlja“, Hrvatski studiji, Zagreb 1999.)

Da bi prof. dr. Stipe Botica na takav ili tomu sličan način mogao proturječiti Srbima usred Beograda, trebao bi imati nešto više hrabrosti i karaktera, intelektualnog poštenja i spremnosti na neugodnost u svrhu zaštite istine. A time on, tvrde oni koji ga dobro poznaju, baš i ne obiluje. Mogao je na skandalozne Dačićeve tvrdnje reagirati barem jednom rečenicom i reći da je hrvatski međunarodno priznat jezik i da se hrvatski književni jezik razvijao autonomno u odnosu na srpski. Ali Botica je stručnjak za usmenu književnost i narodnu epiku i epigrafiku, a ona je bliža Vuku nego pisanoj hrvatskoj umjetničkoj književnosti renesanse i baroka, koja je u temeljima hrvatskoga jezika i književnosti. Stipe Botica je šutio jer je to oportuno, mnogo lagodnije i manje stresno. Zašto kvariti svečani objed i slavističko slavlje koje će nakon toga uslijediti. A hrvatski jezik i obrana njegove samosvojnosti? Ma pustite sad to.

Ne samo da Dačiću nije replicirao u Beogradu, na licu mjesta, nego Botica na njegova negiranja hrvatskog jezika i svojatanja hrvatske književnosti (u Dubrovniku, Boki kotorskoj i drugdje) nije odgovorio ni kada se vratio u Zagreb. (Prisjetimo se da se Matica hrvatske nije oglasila ni kada je 2012. tadašnji predsjednik Republike Srbije Boris Tadić za našeg Ruđera Boškovića rekao da je „Srbin katoličke vjere“. Iz Matice hrvatske čula se samo gromoglasna šutnja. Bijedno i kukavno, nedostojno Matičine slavne tradicije.) A kada je riječ o već spominjanom slavističkom kongresu u Beogradu iz kolovoza 2018., u razgovoru za „Večernji list“ 22. rujna 2018. Botica je na novinarsko pitanje odgovorio:  „Prema tome, što su govorili Vučić i Dačić, nije nas bilo briga. S takvim filološkim neznalicama kao što je Dačić ne treba uopće razgovarati.“ (Hrvatskoj danas ne trebaju veliki, nego normalni Hrvati)

Je li to baš tako? Vučić i Dačić jesu neznalice, ali šutnja može značiti i gotovo u pravilu znači pristajanje. Na mnogim katedrama za slavistiku, osobito u Austriji i Njemačkoj, još je živ duh serbokroatistike i ona se i dalje poučava. Još uvijek ima slavista, kako u inozemstvu tako i u Hrvatskoj, koji drže da su srpski i hrvatski jedan jezik ili da je hrvatski potekao iz srpskoga. Toga naši slavisti odnosno kroatisti trebaju biti svjesni i zato se mora reagirati. Stipe Botica to nije učinio; iz straha, konformizma, čega li… Ali je u istom razgovoru za „Večernji list“ rekao:

„Kad bi to bitno utjecalo na ljepotu, snagu, značenje i položaj hrvatskoga jezika, tada bi Matica energično progovorila, kao što je prije pedeset godina žestoko progovorila Deklaracijom o nazivu i položaju hrvatskoga književnog jezika.“

To je vrhunac licemjerja koje je Botici ionako nije strano. Poziva se na Maticu hrvatsku od prije pedeset godina, a ova današnja bijedna Matica hrvatska nije joj ni do koljena; nedostojno je to uopće uspoređivati. Ovo je vrlo indikativno: Matica hrvatska je 2017. godine, o 50. obljetnici slavne „Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika“, postavila u dvorištu svoje zgrade na Strossmayerovu trgu spomen-ploču. Na otvaranju je, uz ostale, govorio i časni, nedavno preminuli akademik Marko Samardžija. Podsjetimo se da je iste te godine, 2017, potpisana tzv. „Deklaracija o zajedničkom jeziku“, znana i kao „Sarajevska deklaracija“. Evo imena nekih potpisnika. Među njima i ime izvanrednog profesora Tomislava Bogdana:

Svetislav Basara, pisac, Beograd
Almir Bašović, dramski pisac i docent na Filozofskom fakultetu u Sarajevu
Sandra Benčić, mirovna i ljudskopravaška aktivistkinja, Centar za mirovne studije, Zagreb, Hrvatska
Tomislav Bogdan, doktor znanosti, izv. prof. na Odsjeku za kroatistiku Filozofskog fakulteta u Zagrebu
Ermin Bravo, glumac, Akademija scenskih umjetnosti, Sarajevo
Balša Brković, pisac, nezavisni dnevnik Vijesti, Podgorica

Imena svih potpisnika te protuhrvatske deklaracije dostupna su na poveznici.

Zanimljivo je da je Tomislav Bogdan za potpisivanje te protuhrvatske deklaracije nagrađen tako da mu je Matica hrvatska objavila knjigu „Prva svitlos“.

Bogdan MH

Mogao bi netko reći da je ta knjiga objavljena prije nego je Bogdan potpisao „Deklaraciju o zajedničkom jeziku“, te da u Matici hrvatskoj nisu mogli znati kako će to potpisati i sl. – ali to nije istina. „Deklaracija“ je predstavljena u sarajevskom Media centru 30. ožujka 2017., a Matica hrvatska je knjigu „Prva svitlos“ Tomislava Bogdana objavila nakon toga, u drugoj polovici godine. Tomislav Bogdan je u Matici hrvatskoj godinu poslije, u ožujku 2018., imao svečano predstavljanje te svoje knjige. Pitam se zar nitko u Matici hrvatskoj nije smatrao da osvjedočenom protivniku hrvatskog jezika, negatoru njegove samosvojnosti – ako mu je knjiga već tiskana – ne treba u Matici hrvatskoj prirediti svečano predstavljanje, jer mu se tako daje na važnosti koju nikako ne zaslužuje. Sve je to maslo Zorislava Lukića i glavnoga urednika Matičina izdavaštva Luke Šeputa. Tada je predsjednik Matice hrvatske bio akademik Damjanović, u načelu dobar čovjek, ali bez čvrsta stajališta.

svitlost

Bogdan333

No, nitko od odgovornih u Matici hrvatskoj ne može reći da nije znao što se knjigom „Prva svitlos“ nastoji promovirati. I oni koji nisu imali vremena pozorno pročitati knjigu, mogli su vidjeti što je istaknuto na njezinim stražnjim koricama. Recenzent Davor Dukić između ostaloga piše da Tomislav Bogdan pokazuje kako „simpatije Hanibala Lucića za Dubrovnik nisu izraz protonacionalnog domoljublja, nego komunalnoga staleškoga konzervativizma“ te zatim Dukić kao komparativnu prednost Bogdanove knjige ističe „kritički otpor prema filološko-patriotskom oportunizmu“ (jezično-domoljubnoj prilagodljivosti, ako taj zamućeni izraz prevedemo na hrvatski). Dakle, očito je da Bogdanu – kojemu KapovicMatica hrvatska objavljuje i svečano predstavlja knjigu – smeta sve što je domoljubno, patriotsko. Prema svemu tomu pokazuje kritički otpor. Ali taj otpor nije utemeljen u činjenicama i stoga je najvećim dijelom neznanstven.

Kada je riječ o hvarskom vlastelinu Hanibalu Luciću, treba reći da na naslovnici njegova djela „Robinja“ (Venecija, 1638, Knjižnica HAZU u Zagrebu, R-320) jasno za Lucića stoji „HARVASCHOGA VLASTELINA“ (dakle hrvatskoga). Za razliku od toga, na naslovnici Lucićevih „Skladanja izvarsnih pisan razlicih“ (Venecija, 1556) piše „VLASTELINA HVARSCHOGA“. Iz toga se može zaključiti da se Hanibal Lucić smatrao i hvarskim i hrvatskim vlastelinom (što, naravno, jedno drugo ne isključuje). A kako bi se isključila svaka dvojba glede Lucićeve svijesti o svojoj narodnosnoj pripadnosti, dobro je citirati dio rečenice iz njegova teksta „Jeronimu Martinčiću pozdravljenje“: „… koju ja istu knjigu z latinske odiće svukši, u našu harvacku nikoliko jur vrimena bih priobukal…“ („Hrvatski petrarkisti“, uredila Marija Peakić-Žaja, za tisak priredio Rafo Bogišić, Mladost, Zagreb 1975, str. 99). Treba napomenuti da je Jeronim Martinčić bio splitski plemić. Njemu se Hvaranin Lucić obraća spominjući naš hrvatski jezik (metaforom da je „u našu harvacku odiću“ preobukao, preveo, latinsko djelo). Svojim Hrvatima smatrao je Hanibal Lucić, po istom kriteriju, i Dubrovčane. A Tomislav Bogdan se napreže dokazati da „simpatije Hanibala Lucića za Dubrovnik nisu izraz protonacionalnog domoljublja, nego komunalnoga staleškoga konzervativizma“. Od domoljubnog hrvatskog petrarkista, svjesnog svojeg KapovićJedan neizlječivi boljševik, lenjinist, staljinist i titoist – koji se krajnje vulgarno obrušava na najveću tragediju hrvatskoga naroda u povijesti, čija boljševička partija proziva i vrijeđa Hrvatski sabor i čitav državni vrh – nailazi u vodstvu Matice hrvatske na dobrodošlicu, na otvorena vrata objavljivanju svojih knjiga. Neovisno o znanstvenosti i stručnosti autora na području filologije – ne može netko tko vulgarno vrijeđa najveću žrtvu hrvatskoga naroda i demokratski izabrane institucija Republike Hrvatske objavljivati u Matici hrvatskoj, koja se još uvijek naziva „čuvaricom hrvatskog nacionalnog i kulturnog identiteta“.hrvatskog jezika i zanesenog ženskom ljepotom, Bogdan je nastojao napraviti nešto što bismo mogli nazvati „konzervativnim staleškim komunalcem“ (što god to značilo).

Tomislav Bogdan se po tome pitanju potpuno razilazi s književnim povjesničarom prof. dr. Jakšom Ravlićem – koji je bio predsjednik Matice hrvatske od 1954. do 1968. Profesor Ravlić kaže da bi se u drami „Robinja“ smisao ženidbenog saveza između robinje i velikaša te petrarkističkog ljubovnika Derenčina (nije ga slučajno Lucić nazvao Derenčinom) mogao protumačiti kao prikrivena projekcija Lucićevih političkih zamisli o potrebi ujedinjenja svih hrvatskih krajeva, koja je težnja i inače bila uobičajena kod tadašnjih, tj. renesansnih hrvatskih književnika. (Jakša Ravlić o tome piše u članku „Hvar Hanibala Lucića“, Mogućnosti I, 8, 1954.) Iako je prof. dr. Jakša Ravlić bio donekle pod utjecajem marksističke književne kritike i premda je pisao za vrijeme Jugoslavije, možemo iz ovoga primjera vidjeti da su se za vrijeme Jugoslavije istaknuti Matičari često isticali teorijama koje su odisale hrvatskom samosviješću, a danas se, u doba samostalne Republike Hrvatske, u Matici objavljuju knjige s manje ili više prikrivenim jugoslavenskim jezično-unitarističkim idejama.

Tendencioznog krivotvorenja nije pošteđen ni Marko Marulić, koji je svoju „Juditu“, protuturski spjev, počeo pisati potaknut hrvatskom tragedijom na Krbavskom polju. Marulić svoj jezik već na naslovnici „Judite“ naziva hrvatskim napisavši da je „u versih harvacki složena“, a u jednoj bilješci na margina uz stihove Marulić objašnjava: „Cilicij harvacki se zove vrićišće“ (B447). Unatoč svetu tomu Tomislav Bogdan za Marulićev ep „Judita“ kaže da je napisan „na narodnom jeziku“, te zatim za „Juditu“ kaže da „nije zamišljena niti kao politička niti kao domoljubna alegorija“ i to „bez obzira na to što je Marulić vjerojatno računao s time da će njegovi čitatelji uz priču o betulijskoj udovici i opsadi njezina grada pomišljati i na tursku opasnost u okolici Splita“ (str. 16). To su proizvoljne, neutemeljene i unutar sebe protuslovne Bogdanove teze.

Pišući o drugim hrvatskim renesansnim piscima, Bogdan izbjegava i prešućuje sve što ukazuje na njihovo hrvatstvo. Na primjer, pišući o Zoranićevim „Planinama“ nigdje ne spominje da Zoranić opisuje kako mu se u snu javila Vila Hrvatica te mu uputila grdnju i opomenu riječima „Ah nepomnjo i nehaju jazika harvackoga!“ Nećemo u Bogdanovoj knjizi naći ni podatak da je Dubrovčanin Dominko Zlatarić preveo Sofoklovu „Elektru“ i druga klasična djela na hrvatski jezik. To je prešućeno, izostavljeno, iako je Zlatarić već na naslovnici knjige istaknuo: „Iz većje tuđijeh jezika u harvackij izložene“.

Možemo primijetiti da je pisac i miljenik Matice hrvatske Tomislav Bogdan „nalegao na jezik hrvatski“. Takvo rashrvaćivanje stare hrvatske književnosti negiranjem imena jezika na kojemu su napisana djela te književnosti ne treba čuditi od nekoga tko je potpisao protuhrvatsku deklaraciju o „zajedničkome jeziku“, ali treba nas čuditi i duboko zabrinuti sadašnje vodstvo Matice hrvatske koje – usuprot slavnoj domoljubnoj tradiciji ove ustanove – tiska ovakva protuhrvatska djela u kojim se niječe i odbacuje hrvatsko ime jezika.

Ali bilo bi dobro kada bi to bilo sve. Matica hrvatska je dr. sc. Mati Kapoviću s Filozofskog fakulteta u Zagrebu već objavila dva naslova: „Uvod u indoeuropsku lingvistiku“ (2008) i „Povijest hrvatske akcentuacije“ (2015). Dobro, u tome nema ništa sporno, jer je to bilo prije 13. svibnja 2017. kada je Mate Kapović na svome Facebook profilu napisao „Isprike na rječniku, al se*em vam se na Bleiburg…“ (Kapović je to napisao bez zvjezdice).

U svakom slučaju je riječ o nevjerojatnom govoru mržnje. Zbog tih i sličnih riječi bi u civiliziranim zemljama bio trenutačno izbačen s fakulteta, ne bi više mogao predavati studentima. Ali na Filozofskom fakultetu u Zagrebu nisu, uz časnu manjinu, u tome prepoznali ništa sablažnjivo. Bleiburg je nesumnjivo najveća tragedija u hrvatskoj povijesti – jer nakon Bleiburga je ubijeno najviše Hrvata i Hrvatica u razmjerno kratkom vremenu, nevinih ili bez dokazane krivnje (osim ako je krivnja već u tome što je netko pripadnik Hrvatske vojske ili civil koji se povlači pred najezdom partizansko-komunističkih krvnika). Reći da „vrši veliku nuždu“ (moram se poslužiti eufemizmom) na najveću tragediju hrvatskoga naroda – a komemoracija te tragedije je uz to pod visokim pokroviteljstvom Hrvatskog sabora – znači da se neizravno govori o vršenju velike nužde i na Hrvatski sabor koji službeno komemorira Bleiburg, tj. da „se*e“ na Hrvatski sabor koji je donio tu odluku. Nepojmljivo je što sve u Hrvatskoj može proći nekažnjeno, čak i ako je krajnje vulgarno i nekorektno, a sve zbog zahtjeva da se zadovolji politička korektnost.

Dr. sc. Mate Kapović je u vodstvu Radničke fronte, ekstremne ljevičarske političke organizacije, koja je na svojoj Facebook stranici 27. 10. 2016. napisala (uz ostalo): „Naime, ako je tako samorazumljivo da se čitava Hrvatska vlast ide klanjati ubijenim fašistima u Hudoj jami, što onda iz toga proizlazi? Hoće li se Angela Merkel ići klanjati SS-ovcima ubijenima u Francuskoj?“ Nevjerojatan govor mržnje. Je li civilna odjeća pronađena u Hudoj jami pripadala fašistima? Jesu li djevojačke pletenice u Hudoj Jami doista izrasle na glavama fašista, nacista, SS-ovaca?

Dakle, jedan neizlječivi boljševik, lenjinist, staljinist i titoist – koji se krajnje vulgarno obrušava na najveću tragediju hrvatskoga naroda u povijesti, čija boljševička partija proziva i vrijeđa Hrvatski sabor i čitav državni vrh – nailazi u vodstvu Matice hrvatske na dobrodošlicu, na otvorena vrata objavljivanju svojih knjiga. Neovisno o znanstvenosti i stručnosti autora na području filologije – ne može netko tko vulgarno vrijeđa najveću žrtvu hrvatskoga naroda i demokratski izabrane institucija Republike Hrvatske objavljivati u Matici hrvatskoj, koja se još uvijek naziva „čuvaricom hrvatskog nacionalnog i kulturnog identiteta“. Ali usprkos tomu zdravorazumskom i moralnom rasuđivanju ima onih koji ne nalaze ništa sporno u tome da Matica objavi novu Kapovićevu knjigu.

Glavni odbor Matice hrvatske će uskoro odlučivati i o sudbini glavnog tajnika Zorislava Lukića. Časni sud Matice hrvatske je dana 27. veljače donio odluku o isključenju Zorislava Lukića iz članstva MH. Bila je to jednoglasna odluka (5/5). Predsjednica Časnoga suda Matice hrvatske je gospođa Mira Tecilazić-Bašić, koja je, treba to istaknuti, umirovljena sutkinja Županijskog suda u Zagrebu, nekadašnja voditeljica jednog odjela tog suda. Riječ je o profesionalki, vrlo časnoj osobi, a takvi su i svi članovi Matičina Časnog suda. Oni su na prijavu gospodina Andrije LukićLukić je želio kontrolirati situaciju u Matici hrvatskoj te u Predsjedništvo, Glavni odbor i na druga ključna mjesta dovesti svoje ljude, poslušnike kojima će vladati i tako imati glavnu riječ u Matici hrvatskoj. To čini već skoro 20 godina; ne vladaju predsjednici Matice hrvatske, oni dolaze i odlaze – uvijek zadnju riječ ima Zorislav Lukić. Ako se predsjednik Matice hrvatske (bilo koji u zadnjih 20 godina) i Zorislav Lukić u nečemu ne slažu – uvijek je bilo onako kako to hoće Zorislav Lukić. Stojića, predsjednika Ogranka MH u Čitluku – koji je Zorislava Lukića prijavio u ime toga Ogranka zbog namještanja izbora i krađe glasova na Glavnoj skupštini Matice hrvatske (izbornoj skupštini), koja je održana u Rijeci 16. lipnja 2018. – saslušali okrivljenika i tužitelja, također brojne svjedoke, razmotrili su zapisnike i druge dokumente. Ustanovili su da je Zorislav Lukić nedvojbeno kriv zbog lažiranja izborne skupštine, čime je dovedena u pitanje njezina regularnost.

Lukić je želio kontrolirati situaciju u Matici hrvatskoj te u Predsjedništvo, Glavni odbor i na druga ključna mjesta dovesti svoje ljude, poslušnike kojima će vladati i tako imati glavnu riječ u Matici hrvatskoj. To čini već skoro 20 godina; ne vladaju predsjednici Matice hrvatske, oni dolaze i odlaze – uvijek zadnju riječ ima Zorislav Lukić. Ako se predsjednik Matice hrvatske (bilo koji u zadnjih 20 godina) i Zorislav Lukić u nečemu ne slažu – uvijek je bilo onako kako to hoće Zorislav Lukić. Na izbornoj skupštini u Rijeci (16. lipnja 2018.) doveo je da glasuju koji uopće nisu Lukićčlanovi Matice hrvatske. Na suđenju Lukić se samo jednom ili dvaput pojavio pred Časnim sudom – na ostale se pozive (njih dva ili tri) oglušio, iako je u to vrijeme bio na radnom mjestu u Palači Matice Hrvatske na Strossmayerovu trgu, gdje se održavalo suđenje. Time je pokazao da ne poštuje Časni sud Matice hrvatske, Matičino važno tijelo. Nije to ništa drugo nego grubo nepoštivanje institucije, arogancija, bahatost i samovolja.

Za manje upućene treba objasniti: Časni sud je više od pola godine radio na slučaju, saslušao aktere i svjedoke, razmotrio zapisnike i druge dokumente i jednoglasnom odlukom je riješio da Lukić zbog svojih nečasnih i nezakonitih postupaka zaslužuje najstrožu kaznu isključenja iz MH. A članovi Glavnog odbora o slučaju znaju vrlo malo, rubno, i ne mogu donijeti odluku zasnovanu na svim činjenicama i dostupnim informacijama. Predsjednik Botica i neki članovi Predsjedništva pokušat će, i uvjereni su da će uspjeti, pridobiti, potkupiti, ucijeniti i sl. veći broj članova Glavnog odbora da glasuju protiv odluke Časnog suda

Slijedi borba za Maticu hrvatsku. Svi scenariji su mogući: bespoštedni interpersonalni okršaji, borbe za pozicije, nova izborna skupština, ili čak raskol u našoj najstarijoj ustanovi. Bude li kako žele Zorislav Lukić i Stipe Botica, tada za Maticu hrvatsku, nekada slavnu hrvatsku ustanovu, slijedi utonuće u sumrak lažiranja, neregularnosti i nezakonitosti te zatim u potpuni mrak društvene neprepoznatljivosti i beskorisnosti.

Andro Govorčin

 

Ned, 21-07-2019, 16:53:00

Najave

Pon Uto Sri Čet Pet Sub Ned
1
2
3
4
5
6
7
8
9
10
11
12
13
14
15
16
17
18
19
20
21
22
23
24
25
26
27
28
29
30
31

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)1/481-0047

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2019 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.