Znači li jasenovački poziv za ugledanjem u Njemačku ujedno i podršku saborskoj komemoraciji komunističkim zločinima iz 1945?

S prve ovogodišnje komemoracije u Jasenovcu odaslan je niz prigodnih političkih poruka upućenih državnom vrhu. Doduše, u ovom slučaju taj nanovo prozvani i kritizirani državni vrh predstavljen je preko jednog od aktivnijih prozivatelja, Milorada Pupovca, člana vladajuće garniture i partnera HDZ-a. No tema je preosjetljiva, bolna i ozbiljna, da bi se zabavljali banalnostima hrvatske stranačko-političke stvarnosti, u trenutku prisjećanja na stvarnost jasenovačkog logora kao moralne mrlje na licu NDH, prema riječima katoličkog blaženika, kardinala Alojzija Stepinca. I povodom osvješćivanja činjenice o sudjelovanju dijela hrvatskog naroda u najvećem Jasenovacpaneuropskom činu genocidnog pogroma u modernoj povijesti – Holokaustu – kao opomeni što poltronstvo dominantim uvoznim ideologijama i generirana „banalnost zla“ može učiniti jednom društvu i zajednici.

Stradalnička sudbina Židova u NDH koja je između 1941. i 1945. u znatnoj mjeri inducirana u ime hrvatskog nacionalizma grijeh je koji vapi u nebo i uvijek iznova postavlja pitanje – zašto? – tim više što se radilo o integriranoj zajednici koja je doprinosila razvoju hrvatskog društva, čiji su pripadnici djelovali u prosvjetiteljskim i preporodnim nastojanjima poput splitskog knjižara Morpurga, ili čak oblikovali današnji koncept hrvatskog državotvornog nacionalizma čiji je glavni promotor i ideolog početkom XX. stoljeća bio upravo osječki Židov, starčevićanac i pravaš Josip Frank, potomak zapadno-ukrajinskih Židova koji nikad za života nije dobro usvojio baratanje hrvatskim jezikom, ali je prvi raskrinkao nepovoljne financijske uvjete hrvatsko-ugarske nagodbe. Upravo na njegovim ideološkim postavkama, da stvar bude apsurdnija, početkom 1930-ih godina formirat će se revolucionarni ustaški pokret, kojega će Pavelić u rujnu 1941. godine upregnuti u asistiranje Trećem Reichu na suzbijanju „židovske prijetnje“. Ali, vratimo se u sadašnjost.

Među medijski eksponiranijim porukama se nalazi i poruka gosp. Ognjena Krausa, predsjednika Židovske općine Zagreb: Ugledajmo se u Njemačku! Aludirajući na stajališta njemačkih vlasti prema nacizmu i tamošnju nultu toleranciju države prema nacističkoj simbolici, Krausova izjava upućena vlastima Republike Hrvatske neizravno je pozvala na akciju kakvu adresant u tom trenutku zasigurno nije imao na umu. A zacijelo ni nitko među prisutnim viđenijim akterima s lijevog krila političke i medijske scene.

Što bi značilo ugledanje na Njemačku

Načelno, ugledati se u Njemačku značilo bi preuzeti moralnu odgovornost za grijehe struktura koje su u okviru iste Hitlerdržavne cjeline prethodile sadašnjim vlastima, jer Hitlerova Njemačka i današnja Njemačka na koju se treba ugledati predstavljaju jedinstven državno-pravni kontinuitet. Ista je to država, iste državne institucije, reklo bi se, bez obzira na poratni denacifikacijski proces koji je u međuvremenu uklonio tekovine nacizma iz njemačke javnosti i apsolutnu ideološko-svjetonazorsku različitost između dva sustava odijeljena vremenskim jazom od osam desetljeća. Stoga, kada predstavnici njemačkih vlasti pale svijeću za ubijene u Holokaustu ili za žrtve gušenja varšavskog ustanka 1944. godine, oni to čine kao državni dužnosnici na čijem su se položaju prije 80 godina nalazili Hitler i nacistički glavari, izravni krivci i počinitelji tih zločina. Uostalom, terećenje poslijeratne demokratske Njemačke za isplatu ratnih odšteta govori dovoljno o tome u kakvom odnosu ona stoji prema onoj Njemačkoj koja je od 1939. do 1945. ratovala po Europi i promovirala nacistički pogled na svijet.

Simplifikacije i dezinterpretacije prošlosti, kojih su izraz i mnoge politički obojene poruke s jasenovačke komemoracije, dopuštaju nam reagirati kroz dozu cinizma, koliko god se činilo ne baš primjerenim, pa stoga možemo konstatirati kako je dotični govornik – ni kriv, ni dužan, neizravno i bez namjere - Titopozvao državne vlasti Republike Hrvatske na potrebu odavanja pijeteta žrtvama ŽrtveUpravo je jedan od izraženijih argumenta koji se kao autoritativni adut povlači u prigodama osude ustaškog režima taj da je Republika Hrvatska nastala kao antipod NDH i s ustaškom državnom ne dijeli nikakve državno-pravne poveznice, već svoje temelje nalazi u jugoslavenskoj Federalnoj Državi Hrvatskoj (od veljače 1946. godine Narodnoj Republici Hrvatskoj). A žrtve te Hrvatske i te Jugoslavije su poznate, i ne treba ih pobliže definirati, niti imenovati državne pravosudne i sigurnosne strukture koje su ih smaknule iz ovog ili onog razloga, bez suda i presude, i često primjenom arhaičnog načela kolektivne osude. Dakle, sasvim je jasno čijim žrtvama bi Predsjednik vlade i Predsjednica bili po službenoj liniji dužni polagati svijeće ukoliko bi slijedili primjer Angele Merkel i Frank-Waltera Steinmeiera. Jasno, ničim ne umanjujući zločine NDH.komunističkog režima predvođenog Josipom Brozom Titom. Točnije, žrtvama hrvatskog ogranka Titove Partije i nove jugoslavenske države.

Naime, ukoliko se zazivanje njemačkog tretmana prošlosti uklopi u viziju Hrvatske kako ju dogmatski i odlučno interpretira deklarirani antifašistički tabor pozivajući se na antifašistička (čitaj: partizanska) izvorišta u Preambuli Ustava RH, tada na vidjelo izlazi sva paradoksalnost i apsurdnost stajališta ljevice u tumačenju povijesnog nasljeđa današnje Hrvatske. Dakle, analogijom njemačkog državno-pravnog kontinuiteta, na poziciji Hitlera i nacizma se u našem slučaju ne nalazi Pavelić i ustaški režim, već Titova „avnojska“ Jugoslavija i partijsko-partizansko vodstvo sa ZAVNOH-om kao vrhovnim zemaljskim predstavničkim i zakonodavnim tijelom. Upravo je jedan od izraženijih argumenta koji se kao autoritativni adut povlači u prigodama osude ustaškog režima taj da je Republika Hrvatska nastala kao antipod NDH i s ustaškom državnom ne dijeli nikakve državno-pravne poveznice, već svoje temelje nalazi u jugoslavenskoj Federalnoj Državi Hrvatskoj (od veljače 1946. godine Narodnoj Republici Hrvatskoj). A žrtve te Hrvatske i te Jugoslavije su poznate, i ne treba ih pobliže definirati, niti imenovati državne pravosudne i sigurnosne strukture koje su ih smaknule iz ovog ili onog razloga, bez suda i presude, i često primjenom arhaičnog načela kolektivne osude. Dakle, sasvim je jasno čijim žrtvama bi Predsjednik vlade i Predsjednica bili po službenoj liniji dužni polagati svijeće ukoliko bi slijedili primjer Angele Merkel i Frank-Waltera Steinmeiera. Jasno, ničim ne umanjujući zločine NDH.

Neutralizacija političke prijetnje kao završna faza preuzimanja vlasti

Pored toga, na ovogodišnjoj komemoraciji opet se čula konstatacija kako žrtve Jasenovca i žrtve Bleiburga, Maclja i Teznog nisu i ne mogu biti jedno te isto. Definiranje tog izrazito linearnog uzročno-posljedičnog slijeda, nesretno i nespretno patentiranog ex cathedra od strane Predsjednika RH Stjepana Mesića u prvoj polovici 2000-ih, po kojemu se Bleiburg, Macelj i mnoga druga stratišta valoriziraju isključivo kao posljedica Jasenovca također je izraz pojednostavljenog, jednostranog i selektivnog tumačenja prošlosti, i izdvajanja hrvatskog iskustva iz šireg konteksta ukupnog jugoslavenskog slučaja. Ono ima određenu faktografsku utemeljenost jer nije dvojbeno da se partijskim srpodmazdama nad zarobljenicima smjeralo, među ostalim, zadovoljiti osvetničke porive zbog neselektivnih ustaških protugerilskih odmazdi i političkog terora nad stvarnim, izmišljenim ili potencijalnim protivnicima totalitarne NDH. Čak i tada takva praksa predstavlja ratni zločin i ne može biti relativizirana kroz predmoderne arhaične principe „Vae victis“ pravde, zastarjele još tijekom XIX. stoljeća.

No, što ćemo s desetinama tisuća žrtava partijskog i TerorŠto ćemo s desetinama tisuća žrtava partijskog i partizanskog terora u Srbiji, Crnoj Gori ili Makedoniji, daleko od ustaša, Pavelića i Jasenovca? U jasenovačkoj komemorativnoj retrospektivi potpuno se gubi iz vida činjenica da se partizanska stratišta iz proljeća i ljeta 1945. godine mogu i moraju sagledavati u kontekstu ratne strategije Komunističke partije iz 1941. godine koja je sadržavala neutralizaciju političke prijetnje kao završne faze preuzimanja vlasti.partizanskog terora u Srbiji, Crnoj Gori ili Makedoniji, daleko od ustaša, Pavelića i Jasenovca? U jasenovačkoj komemorativnoj retrospektivi potpuno se gubi iz vida činjenica da se partizanska stratišta iz proljeća i ljeta 1945. godine mogu i moraju sagledavati u kontekstu ratne strategije Komunističke partije iz 1941. godine koja je sadržavala neutralizaciju političke prijetnje kao završne faze preuzimanja vlasti. Dakle, upravo kao operacionalizacija „revolucionarne pravde“ kroz masovne divlje i sudske čistke stvarnih, izmišljenih ili potencijalnih neprijatelja komunističke Jugoslavije, i to iz jednog jednostavnog razloga - jer takav ubilački odnos komunista prema protivnicima i neprijateljima nije nastao u svibnju 1945., već ga kao sustavnu pojavu, razmjernu mogućnostima institucija partizanskih vlasti i ovisno o stupnju pluralističkim Đilasantifašizmom kamufliranom taktiziranju prema nekomunistima, možemo pratiti od samih početaka uspostave prvih teritorija pod partizanskim nadzorom, tijekom jeseni 1941. u zapadnoj Srbiji, te zimi 1941. na 1942. u Crnoj Gori i jugoistočnoj BiH.

Štoviše, još u razdoblju Jugoslavije su te prakse boljševičkog terora dobile skupni naziv „lijevih skretanja“, a pokojni Milovan Đilas ih je u dokumentarcu RTS-a „Jugoslavija u ratu 1941-1945“ imenovao puno preciznijim terminom – preventivne likvidacije. Macelj i Tezno nisu se dogodili u svibnju 1945. iz razloga što je trebalo proći četiri godine postojanja Jasenovca da bi se do tada nakupljala dovoljna doza gnjeva i osvete, te koja je tek tada prelila čašu i eskalirala u vidu ekscesnog nasilja, već iz razloga jer su tek tada tolike mase ljudi, prethodno označene kao osvjedočena prijetnja po stabilnost komunističke vlasti i etiketirane pojmom izdajnika Jugoslavije, došli u nemilost komunističke Partije i njenih planova izgradnje države. Jasenovac i ratni teror NDH, koji su za sobom ostavili more žrtava, tek su poslužili kao olakotna okolnost u učinkovitoj i temeljitoj eliminaciji sigurnosne prijetnje po Titove strukture vlasti, budući da tretman prema pripadnicima poražene vojske i civilima nikako ne može biti opravdan kroz frazu obračuna sa ratnim zločincima jer su savezničke smjernice definirane Moskovskom deklaracijom 1943. godine predviđale jasne i transparentne postupke prema osumnjičenicima i osuđenicima. Druga je stvar što se maršal, načelnik Vrhovnog štaba i ministar obrane Josip Broz Tito (kao i patron Staljin) tih smjernica držao u jednakoj mjeri kako je poštivao odredbe Deklaracije o pravima naroda i građana, proklamirane od strane njemu podređenog ZAVNOH-a u drugoj polovici 1943. godine – kao običnih i beznačajnih slova na papiru.

Mit o partizanskim strukturama kao ishodišnoj matrici RH

Na koncu, ukoliko se inkorporira u antifašistički utemeljiteljski mit o partizanskim strukturama kao ishodišnoj matrici današnje Republike Hrvatske, tada spomenuta i bezbroj puta ponovljena pouka o nužnosti diferencijacije Jasenovca i marševa smrti iz 1945. godine dobiva na punini smisla. Zaista, jasenovačke žrtve pale su od ruke pripadnika represivnog aparata totalitarne NDH, dok su od Bleiburga do Teznog i Maclja ubijali pripadnici Huda jamasigurnosnih i represivnih organa totalitarne državne tvorevine čija je formalno-pravna sljednica današnja Republika Hrvatske. S jedne strane počinitelji sa kontinuitetom, s druge strane počinitelji pod kapom diskontinuitetne NDH.

S obzirom na nesumnjivu svijesnost te činjenice među protagonistima lijeve političke i kulturne scene, a temeljem njene široke zastupljenosti u retorici i narativima koje isti perpetuiraju po medijima i političkim izjavama, zaista je nejasno odakle izvire motivacija i voljnost hrvatske ljevice u incijativi da se pokroviteljstvo Sabora Republike Hrvatske nad partizanskim žrtvama iz 1945. skine s dnevnog reda, kada je jasno da ga na to obvezuju isti oni moralni i etički standardi koji Angelu Merkel svake godine po službenom protokolu „tjeraju“ da se pokloni Hitlerovim žrtvama.

Čak dapače, zagovaranje takvog obrasca ponašanja bio bi čin iskonske katarze i dijaloga – bacanje rukavice političkim suparnicima na dijametralno suprotnom desnom polu političkoj spektra. Ili pak za Varivode i Grubore iz 1995. godine vrijede jedni, a za Tezno i Macelj iz 1945. godine drugi kriteriji? I u smislu interpretacije, i u smislu odavanja pijeteta. Kriteriji kojima je fluidnost jedina čvrsta karakteristika, i u kojima važnost proklamiranog državno-pravnog kontinuiteta Republike Hrvatske ovisi od situacije do situacije, kao u svim onim politikantskim prilikama kada je politički korisno naglasiti apsolutnu moralnu superiornost i neukaljanost partizanske Jugoslavije kako bi se dao moralni legitimitet sudjelovanju bioloških ili političkih očeva u strukturama Titove Jugoslavije, a vlastitoj političkoj opciji dao nekakav kompas uslijed manjka sadržaja, bezidejnosti ili dezorijentiranosti na suvremenom političkom sceni.

Tomislav Ražnjević

 

Sri, 11-12-2019, 06:01:44

Najave

Pon Uto Sri Čet Pet Sub Ned
1
2
3
4
5
6
7
8
9
10
11
12
13
14
15
16
17
18
19
20
21
22
23
24
25
26
27
28
29
30
31

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)1/481-0047

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2019 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.