Izvori i smisao posthumanizma

Konac dvadesetog i početak dvadeset prvog stoljeća obilježavaju sve dinamičnije mijene na svim područjima i na svim skalama života ljudske civilizacije. U našem radnom i životnom okružju neprestano se susrećemo s novinama ove ili one vrste koje zahtijevaju stalnu prilagodbu, promjenu ustaljenih navika, kontinuirano stjecanje novih znanja i vještina, razvoj novih sposobnosti, pa i promjene načina razmišljanja i ponašanje te odnosa prema vlastitoj okolini. Mijene u načinu funkcioniranja globaliziranog svijeta odvijaju se i znatno bržim tempom od mijena u načinu života pojedinca. Obično se ove mijene tumače kao rezultat ubrzanog tempa našeg znanstveno-tehnološkog razvoja koji uslovljava "tranziciju" prema novom, globalističkom poretku koji bi čovječanstvu trebao donijeti bolji život. U ovoj analizi, koja se može shvatiti kao nastavak članka o značenju i smislu fenomena tolerancije objavljenog 14.11. na ovome portalu, pokušat ćemo iznijeti vlastito viđenje ideja što stoje u osnovi današnje svjetsko-historijske dinamike, te argumentirati tezu kako se ova dinamika ne realizira sukladno logici utjecaja raznorodnih intelektualnih i duhovnih strujanja te uopće okolnostima društvenog života u aktualnom trenutku, nego da je u bitnim aspektima determinirana jednim jasno formuliranim idejnim projektom kojim se ne žele zacrtavati samo globalne smjernice razvoja ljudske civilizacije, nego se njime nastoji usmjeravati i život ljudske jedinke i to potpuno, u svim njegovim vidovima. Ovaj idejni projekt, koji je danas već prilično odmakao na putu svoje realizacije, možemo označiti terminom posthumanizam.

U prethodnom članku pod naslovom "Pojam tolerancije i uvod u pseudoetiku posthumanizma" Posthumanizampokušali smo ukazati na višeznačnost pojma tolerancije koji se danas koristi u svakodnevnom odnosno javnom govoru, kao i na stanovitu paradoksalnost onog značenja toga pojma koje se posebno potencira i propagira u medijima, a koje se na određeni način nameće i kroz obrazovni sustav, pa čak i kroz neka statutarna i zakonska rješenja. Također smo u okviru razmatranja raznih vidova prihvaćanja i usvajanja ideje tolerancije (u širem njezinom značenju) pokušali zaključiti nešto više o dinamici promjena kojima je podvrgnut aktualno važeći etički kodeks, u smislu sposobnosti razlučivanja dobra i zla i posljedičnog osjećaja za ispravno mišljenje i djelovanje koji dominira u kolektivnoj svijesti današnjeg društva. U tom smo članku uveli pojam pseudoetike posthumanizma za koju smo utvrdili da predstavlja vrijednosni konstrukt kojim se nastoji potisnuti tradicionalno shvaćanje ljudske moralnosti, odnosno etičnost što, postojeći "po sebi", svoje utemeljenje pronalazi u transcendenciji, te se, barem u našoj kulturi, konkretizira posredstvom interpretacije govora čovjekove savjesti koju omogućava (kršćanska) duhovnost. Pokušali smo naznačiti i motive koji dovode do nastanka ovog konstrukta te reći nešto više o posljedicama kojima rezultira primjena toga konstrukta u životu pojedinca i društva u cjelini.

Ono što je u prehodnom članku, po našem sudu, ostalo nedorečeno jest razmatranje samog posthumanizma, odnosno svega onoga što pod tim pojmom obuhvaćeno. Za potpunije razumijevanje naše teme pojam Robotizacijaposthumanizma treba, dakako, što egzaktnije odrediti te detaljnije analizirati načine na koje se sadržaj ovoga pojma reflektira na javno mnijenje, društveni život, te posebice hijerarhiju vrijednosti koje se usvajaju od strane pojedinca i društvene zajednice. Kao što se može vidjeti u literaturi, termin posthumanizam koristi se u više različitih značenje, s tim da se obično uzima u značenju idejnog projekta koji se referira na ono što bi čovječanstvu mogla donijeti budućnost obilježena ubrzanim znanstveno-tehnološkim napretkom, u prvom redu promjene vezane uz tehnologijom podržavanu evoluciju čovjeka samog (self-directed evolution) - koja bi u nastavku možda mogla prerasti u nešto što se naziva "transcendentalnom evolucijom". U ovakvom se značenju pojam posthumanizma obično identificira s pojmom transhumanizma. Mi ćemo u ovome tekstu, baš kako smo to činili i u prethodnom, pojam posthumanizma uzimati u mnogo širem značenju, koje većim dijelom obuhvaća i teren filozofskog posthumanizma, koncepcije koja zadaću ljudskog "evoluiranja" ili pak "transcendiranja" ne povjerava (bio)tehnologiji, već nadu polaže u neku vrstu socijalnog inženjeringa, premda je dakako i taj razvoj uvjetovan tehnologiziranom okolinom i kojemu se odvija. Pritom ovakvo značenje ne bi trebalo podrazumijevati, kako se to često podrazumijeva, da Robotiposthumanizam postoji u vidu projekcije, kao konceptualna razrada ideje o budućnosti ljudskog roda - što bi bilo nešto više od pukih futurističkih predviđanja, ali ipak manje od sveobuhvatne osnove za praktični zahvat u našu stvarnost. Naprotiv, prema našem mišljenju posthumanizam je ne samo zaokružena teorijska koncepcija, nego i projekt u realizaciji, kojim se stvara jedno novo idejno, ideološko pa i životno okružje, novi duhovni, a djelomice i tvarni ambijent u koji smo svi skupa već počeli useljavati, ali nismo uselili sasvim, jer je građevina još uvijek "u izgradnji". Sama doktrina posthumanizma u tom bi se smislu mogla promatrati kao idejni ili ideologijski okvir, na čijoj se osnovi utvrđuju Globalozacijasmjernice za dugoročno upravljanje razvojem ljudske civilizacije u globalnim razmjerima, uklopljen u širi kontekst neoliberalne paradigme.

U ovom ćemo tekstu pojam posthumanizma uglavnom uzimati u značenju upravo okarakteriziranog aktualnog zbivanja, premda ono što njime podrazumijevamo nije to samo i jedino. Odnos pojmova posthumanizma i transhumanizma nije striktno određen - premda se transhumanizam često interpretira kao posthumanizam "tranzicijske faze", konceptualna shema koja se odnosi na period prije potpune preobrazbe čovjeka i svijeta u jedno novo post-ljudsko i post-svjetsko stanje, mi ćemo ovim terminom imenovati vizionarske aspekte posthumanizma koji su uvjetovani "tehnološkom magijom", ne samo onom koja se odnosi na čovjekovu "evoluciju" nego i onom vezanom uz pojam evolucije uopće - kao ideološke kategorije koja kroz tehnološku implementaciju pronalazi svoje samoopravdanje. Inače, naše je mišljenje da posthumanizam (u smislu kakvim ga ovdje uzimamo) ne predstavlja novinu sam po sebi, niti da se može reći kako označava jedno novo povijesno razdoblje koje upravo započinje, tj. da se danas ne radi o osvitu "posthumanog doba" - kao što to obznanjuju neki adepti transhumanističkog pokreta. Ovo naše vrijeme može se s punim pravom smatrati dobom neoliberalizma, globalizacije ili globalne tranzicije u njihovom zenitu. Pritom treba primijetiti da se pojmovi neoliberalizma i posthumanizma ne mogu stavljati u istu kategorijalnu ravan - neoliberalizam se pokazuje kao širi pojmovni okvir u koji se posthumanizam može uklopiti tj. uklapa (kako ćemo kasnije vidjeti) veoma skladno. Značenjsko polje pojma posthumanizma mnogo je sličnije značenjskom polju koje zauzima pojam komunizma ili teokracije, premda su sadržaji koje ovi pojmovi reprezentiraju prilično različiti.

Eugenika kao izvorište ideje posthumanizma

Ideju posthumanizma uzetu generalno, možemo smatrati rezultatom interakcije postmodernog diskursa humanističke inteligencije te scijentizma kao svjetonazora tehnoloških radikala iz svijeta prirodnih znanosti i tehnike, pa se vrijeme njezinog pojavljivanja može locirati u sedamdesete ili osamdesete godine prošlog stoljeća. No njezini izvorišni tokovi mogu pratiti još od mitskih vremena kad su ljudi počeli tragati za eliksirom života ili zdencem mladosti. Često se kao izravniji nagovještaj ove ideje uzima roman "Frankenstein ili moderni Prometej" engleske književnice Mary Shelley iz 1818. godine, premda se čini da bi ispravnije bilo takvim nagovještajem smatrati Nietzcheovo naučavanje o Eugenikanadčovjeku. Ideja posthumanizma najizravnije se nadovezuje na eugeničku koncepcija usavršavanja čovjeka putem reguliranja ljudske reprodukcije, koju je utemeljio engleski statističar, sociolog, psiholog i antropolog Francis Galton, inače rođak Charlesa Darwina, čija je teorija evolucije predstavljala polazište Galtonovih razmatranja.

Pojam eugenike prvi put se pojavio u Galtonovoj knjizi "Analiza ljudske sposobnosti i njezinog razvoja" izdanoj 1883. Galtonovu motivaciju predstavljao je paradoks "socijalnog darvinizma", doktrine kojom se Darwinova teorija evolucije pokušala primijeniti na ljudsku vrstu u njezinom društvenom okružju - konkretno na slučaj britanskog društva toga vremena. Ovaj se paradoks sastojao u sljedećem: Prema teoriji evolucije, u borbi za opstanak dolazi do prirodne selekcije unutar određene vrste - najbolji (najbolje prilagođeni) primjerci vrste preživljavaju i dalje se reproduciraju, dok oni lošiji (slabije prilagođeni) propadaju ne ostavljajući potomstvo pa se zbog toga vrsta usavršava i napreduje. Bilo bi prema tome za očekivati da se imućniji slojevi stanovništva određene države, za koje se podrazumijeva da uključuju "sposobnije" pojedince, reproduciraju brže od siromašnijih slojeva, pa bi i im i brojnost trebala rasti brže. No u slučaju Britanije, a i drugih evropskih zemalja statistike su bilježile suprotan trend - brže je rasla brojnost pripadnika nižih slojeva stanovništva, a ne onih viših. Ovakve tendencije, koje su se objašnjavale napretkom medicine i višom razinom socijalne sigurnosti, što uplićući se u prirodnu selekciju omogućavaju preživljavanje fizički i psihički inferiornijih jedinki, Galton i njegovi istomišljenici smatrali su opasnošću za budućnost (britanskog) društva, pa su kao protumjeru, zagovarali uvođenje umjetne selekcije ljudskih bića. EugenikaEugenika se obično povezuju s Hitlerovim režimom i njegovim programom "rasne higijene" po kojemu je najprije u Njemačkoj bilo ubijeno stotinjak tisuća hendikepiranih osoba, dok ih je četiristotinjak tisuća nasilno bilo sterilizirano, da bi potom uslijedio genocid nad svim "nearijevskim narodima", osobito Židovima po cijeloj okupiranoj Europi. Međutim, eugeničke mjere (uglavnom sterilizacija) provodile su se tokom prve polovice prošlog stoljeća i u drugim zemljama zapada - Sjedinjenim Državama, Kanadi, Australiji, Norveškoj, Finskoj, Estoniji, Švicarskoj. Nakon Drugog svjetskog rata, pod dojmom strahota koje su su se dogodile u Njemačkoj, javno je mnijenje oštro osudilo eugeničku teoriju i praksu, pa su njezine pristalice morale odustati od "negativnih mjera" kojima se sprječava "degeneracije ljudske rase", kakve su likvidacija ili sterilizacija "nesposobnih" pojedinaca, te su pod nekim drugim nazivima propagirali "pozitivne eugeničke mjere".Program ovih mjera, kojima bi se trebala ostvariti državna kontrola nad životom i reproduktivnim pravima pojedinaca, Galton je nazvao eugenikom.

Eugenika se obično povezuju s Hitlerovim režimom i njegovim programom "rasne higijene" po kojemu je najprije u Njemačkoj bilo ubijeno stotinjak tisuća hendikepiranih osoba, dok ih je četiristotinjak tisuća nasilno bilo sterilizirano, da bi potom uslijedio genocid nad svim "nearijevskim narodima", osobito Židovima po cijeloj okupiranoj Europi. Međutim, eugeničke mjere (uglavnom sterilizacija) provodile su se tokom prve polovice prošlog stoljeća i u drugim zemljama zapada - Sjedinjenim Državama, Kanadi, Australiji, Norveškoj, Finskoj, Estoniji, Švicarskoj. Nakon Drugog svjetskog rata, pod dojmom strahota koje su su se dogodile u Njemačkoj, javno je mnijenje oštro osudilo eugeničku teoriju i praksu, pa su njezine pristalice morale odustati od "negativnih mjera" kojima se sprječava "degeneracije ljudske rase", kakve su likvidacija ili sterilizacija "nesposobnih" pojedinaca, te su pod nekim drugim nazivima propagirali "pozitivne eugeničke mjere". Najaktivniji zagovornik ovih mjera bio je engleski biolog Julian Huxley (1887. - 1975.), prvi predsjednik UNESCO-a, koji je posljeratnoj eugenici priskrbio mnogo moderniju formulaciju te joj pridijelio naziv "evolucijski humanizam". Huxley se zajedno sa svojim istomišljenicima zalagao za stvaranja društvenih standarda koji bi mogli pridonijeti unaprijeđenje ljudske rase u cjelini - poput osiguranja prikladnih standardiziranih uvjeta za razvoj sposobnosti svih članova društvene zajednice - kao i za primjenu najnovijih dostignuća s područja biologije i psihologije radi poboljšavanja fizičkog i duševnog zdravlja te obrazovanja mladih generacija. Nakon velikih otkrića na području molekularne biologije i genetike vezanih uz mehanizme nasljeđivanja sredinom prošlog stoljeća, iz ovih je krugova potekla ideja o ubrzanju ljudske evolucije pomoću genetskih manipulacija.

Transhumanizam

Godine 1957. Huxley je skovao termin transhumanizam koji je trebao označiti koncepciju čovjekovog nadilaženja (transcendiranja) vlastite prirode kroz "ostvarivanje novih mogućnosti" koje se otvaraju zahvaljujući sve bržem razvoju znanosti i tehnologije. Uz kontrolu evolucije ljudskog roda radi unaprijeđenja tjelesnih i kognitivnih sposobnosti čovjeka - koja bi uključivala, recimo, i obavezu pobačaja nerođene djece kojoj je utvrđen neki psihofizički nedostatak - repertoar transhumanizma se u kasnijim godinama širi na teme poput kiborgizacije čovjeka tj. povezivanja ljudskog tijela i stroja koju omogućuju dostignuća na području robotike, konstrukcije mehaničkih organa i proteza kao i uspjesi neurokirurgije i transplantacijske medicine, zatim razvoja umjetne inteligencije i njezine interakcije s onom ljudskom - posredstvom neuroimplantata ili transferiranjem (uploadom) ljudskog uma na superračunalo, eliminiranja bolesti, patnje i svakovrsnih ograničenja ljudskog tijela posredstvom biotehnologije, a u novije vrijeme i uz pomoć "konvergencije tehnologija" tj. kombiniranjem nano-, info-, bio- i kogno-tehnologije u integralnim projektima, te dostizanje ljudske besmrtnosti. Uz kolonizaciju svemira sve se ove stavke navode u "Transhumnanističkoj deklaraciji", dokumentu iz 1998. godine (revidirana verzija datira iz 2009.), u kojemu su predvodnici transhumanističkog pokreta obznanili svoje principe i ciljeve. Još jedna tema, koja se u deklaraciji ne spominje, no koja se pokazuje veoma bitnom možda ne toliko u transhumanoj teoriji koliko u posthumanoj praksi, jest kibernetizacija i virtualizacija stvarnosti vezana uz teoriju informacijskih sustava kojom se pokušava obuhvatiti ukupnost fenomena našega svijeta - od onih koji se odnose na "funkcioniranje" ljudskog bića do fenomena globaliziranog svijeta u cjelini. Bitan futuristički moment kojemu transhumanisti posvećuju posebnu pažnju predstavlja tzv. "tehnološki singularitet" što bi trebao biti trenutak "inovativne eksplozije" usljed nastanka umjetne inteligencije mnogo moćnije od one ljudske, zahvaljujući kojoj bi civilizacijski progres trebao dostići neusporedivo brži tempo razvoja od ovoga današnjeg i na taj način omogućiti prijelaz čovječanstva u jednu novu epohu svoga postojanja (epoha simbioze čovjeka i tehnologije). Neki istaknuti transhumanisti poput jednog od njihovih vodećih ideologa Raya Kurzweila, informatičkog stručnjaka i poduzetnika te autora većeg broja knjiga među kojima se ističe ona posvećena fenomenu tehnološkog singulariteta, očekuju da će se ovakav razvoj dogoditi već oko sredine ovoga stoljeća.

Zanimljivo je primijetiti da su perjanice transhumanizma uglavnom filozofi, a ne znanstvenici koji razvijaju nove tehnologije, po transhumanistima ključne za našu budućnost, vjerojatno zato što su znanstvenici nešto skeptičniji po pitanjima brzine, pa i smjera razvoja suvremene znanosti i tehnologije, a nemaju valjda niti vremena prepuštati se maštarenju. Uz već spomenute, danas pokojnog, FM-2030-a (Fereidouna M. Esfandiarya), te Raya Kurzweila, tu su još, filozof i "bioetičar" Nick Bostrom, osnivač i aktualni direktor Future of humanity instituta na Oxfordu koji se može smatrati intelektualnim predvodnikom transhumanističkog pokreta, zatim začetnik ekstropizma, posebnog smjera unutar transhumanizma koji naglasak stavlja na ljudsku besmrtnost, Max More (pravim imenom Max O'Connor), danas predsjednik uprave tvrtke Alcor Life Extension Foundation koja se bavi krioprezervacijom (cryopreservation - čuvanje ljudskih tijela na niskim temperaturama da bi naknadno mogla biti oživljena), Natasha Vita More (Nancie Clark), supruga Maxa Morea, autor i predavač na teme o radikalnom produženju života i budućnosti čovječanstva, David Pierce autor spisa posvećenih posthumanom "hedonističkom imperativu", zahtjevu da se tehnološkim sredstvima ukine patnja svih živih bića i omogući im se život u "stanju blaženstva", Tom Morrow (Tom Bell) suradnik Maxa Morea u zasnivanju ekstropizma i autor članaka na ovu temu itd. Primijetimo pomalo parodičan prizvuk promijenjenih imena nekih od navedenih ljudi, koji se možda referira na parodičnu prirodu njihovih doprinosa filozofskoj misli.

Premda su transhumanisti gotovo odreda veliki znanstvenotehnološki optimisti, neki od njih ipak upozoravaju kako civilizacijski progres sa sobom donosi i mnoge opasnosti s kojima bismo se uskoro mogli suočiti ili se s njima suočavamo već danas. Spomenuti Nick Bostrom, razvio je tako koncept "egzistencijalnog rizika" koji se odnosi na "štetne ishode našega napretka koji bi ili uništili postojeći inteligentni život na Zemlji ili trajno i smanjili njegov potencijal u drastičnoj mjeri", te je složio katalog po njegovom mišljenju najvjerojatnijih egzistencijalnih prijetnji. Uz nuklearni rat globalnih razmjera i ekološku kataklizmu koja bi život (ljudi) na Zemlji učinila nemogućim, Bostrom ovdje navodi zloupotrebu ili pogrešku pri upotrebi nanotehnologije, pri čemu bi samoreplicirajući nanoroboti "pojeli" (apsobrirali) biosferu, uzrokovali njezino trovanje ili konflagraciju ili bi pak blokiranjem prolaska sunčeve svjetlosti kroz atmosferu izazvali novo ledeno doba, zatim krivo isprogramiranu artificijelnu inteligenciju, daleko superiorniju onoj ljudskoj, koja bi nenamjerno ili namjerno mogla uništiti ljudsku vrstu ili ukupne resurse našega planeta, grešku pri genetskim modifikacijama virusa ili bakterija koja bi stvorila neizlječivu bolest koja ubija sva ljudska bića ili grešku pri genetskom inženjeringu samih ljudi koja bi bila fatalna za naš opstanak, egoizam uma transferiranog (uploadanog) iz biološkog mozga u superračunalo tj. na informatičku mrežu koji bi iskoristio svoju (sve)moć i uništio sve što nije on sam (kreacija apsolutnog ega), te još neke mnogo manje vjerojatne scenarije.

Ruski i sovjetski kozmizam

Osim koncepcije eugenike koja je izravno prethodila suvremenoj posthumanističkoj doktrini, znatan utjecaj na njezino oblikovanje nesumnjivo je imala futuristička koncepcija ruskog odnosno sovjetskog kozmizma čiji je začetnik ruski mistik, filozof i vizionar Nikolaj Fjodorov, pravim prezimenom Gagarin (1829.-1903.). Kozmizam je zanimljiv zbog originalnosti ideja od kojih je znatan broj postao sastavnim dijelom posthumanističkog programa (što se u literaturi rijetko spominje), kao i zbog uloge u pokušaju izgradnje jedne goleme industrijalizirane utopije - kakva je trebala biti AmbicijaDominantna ambicija današnjeg posthumanizma, kako ćemo vidjeti, nije usmjeravanje evolucije čovjeka, nego je, kao što je to bilo i u slučaju kozmizma, upravljanje razvojem čovječanstva - s tim da posthumanisti pojam razvoja čovjeka ne razlikuju mnogo od pojma razvoja čovječanstva, jer po njihovom mišljenju i u jednom i u drugom slučaju radi o "skupu povezanih informacijskih procesa" zbog čega "granice ljudske osobe" unutar društvenog konteksta nije moguće precizirati .ona sovjetska. Uloga posthumanizma u sličnom poduhvatu oblikovanju globaliziranog svijeta mogla bi biti - a u nekim aspektima već i jest - vrlo slična, pa se priča o kozmizmu pokazuje u ovom smislu prilično instruktivnom. Pritom treba naglasiti kako dominantna ambicija današnjeg posthumanizma, kako ćemo vidjeti, nije usmjeravanje evolucije čovjeka, nego je, kao što je to bilo i u slučaju kozmizma, upravljanje razvojem čovječanstva - s tim da posthumanisti pojam razvoja čovjeka ne razlikuju mnogo od pojma razvoja čovječanstva, jer po njihovom mišljenju i u jednom i u drugom slučaju radi o "skupu povezanih informacijskih procesa" zbog čega "granice ljudske osobe" unutar društvenog konteksta nije moguće precizirati .

Izvorni Fjodorovljev kozmizam polazi od etičkih i teoloških promišljanja vezanih u prvom redu uz problem ostvarenje ideala apsolutne pravde, koja se djelomice nastavljaju na slična razmatranja nekih ruskih mislilaca 19. stoljeća među kojima se izdvaja slavni ruski književnik Fjodor M. Dostojevski. Ono po čemu se ovaj idejni projekt razlikuje od ranijih utopističkih ili milenarističkih projekata, s kojima se po svojoj obuhvatnosti može uspoređivati, jesu konkretna znanstveno-tehnološka rješenja koja kozmisti predlažu radi ostvarenje svojih ciljeva. Mogli bismo reći da zbog toga kozmizam predstavlja neobičan spoj moderne znanosti i religioznog misticizma. Međutim, ovdje postoji bitno odstupanje od tradicionalnog religijskog naučavanja o ljudskoj naravi, kao i od kršćanske eshatologije - umjesto izvjesnosti kataklizmičnih događanja na kraju vremena, Fjordorov propovijeda ideju o "Uvjetovanoj Apokalipsi". Prema ovoj ideji ne samo da je moguće izbjeći propast ikoje individualne duše u Paklenom ognju (takva se propast ovdje pokazuje inkompatibilnom zahtjevu za apsolutnom pravdom), nego je moguće izbjeći i sam Sudnji Dan tj. propast svijeta, zajedno sa Posljednjim Sudom i svim prethodećim katastrofama koje se nagovjestio sv. Ivan Apostol u svom Otkrovenju - i to tako da ljudi u zajedničkom naporu, "silom kršćanske ljubavi i snagom znanosti i tehnike", sami uspostave konačnu "svjetsku harmoniju", odnosno "Ovostrani Raj", koji bi obuhvaćao ne samo Zemaljsku kuglu nego i svemirski prostor kojim bi čovječanstvo trebalo ovladati i produhoviti ga (ideja tzv. "spiritualizacije Univerzuma"). U tome bi raju bile prevladane sve patnje i nevolje ljudskog života, uključujući i čovjekovu konačnost odnosno smrtnost. Čak štoviše, zahtjev za apsolutnom pravdom, po Fjodorovu, nužno nameće imperativ da ova ultimativna harmonija uključi sve ljude koji su ikada živjeli na Zemaljskoj kugli, pa bi sva umrla ljudska bića trebala biti oživljena, odnosno "nanovo rođena", zahvaljujući naprednoj biotehnologiji (ovdje se ne bi radilo naprosto o kloniranju na osnovi sačuvanog genetskog materijala već bi svakoj jedinki trebala biti vraćena i samosvjest kakvu je imala za života).

Kozmizam se očito može karakterizirati kao gnostičko naučavanje o spasenju čovječanstva (gnostička soteriologija) koje postavlja zahtjev da čovjek bude "produžena ruka Božja" (ili nešto Bogu još bliže), koja će usmjeravati eshatološka događanja. Ovakvo stajalište ujedno pretpostavlja da je konačni smisao čovjeka, čovječanstva, kao i postojanja uopće, egzoteričan i dostupan ne samo ljudskim umom nego i praktičnom djelatnoću, dakle da njegovo dosizanje ne zahtijeva direktnu Božju intervenciju, s tim da se težište pri ovom našem naporu ne treba stavljati, niti na izgradnju prikladnog društvenog uređenja, niti na razvijanje efikasnog ekonomskog sustava, nego na usavršavanje našeg moralnog osjećaja i ubrzavanje tehnološkog razvoja. Zanimljivo je s time u vezi primijetiti kako se Fjodorov može smatrati početnom karikom lanca "ruskih kozmističkih apostola" koji uključuje jednog od najboljih učenika njegove duhovne škole Konstantina Ciolkovskog (1857.-1935.), inače pionira ruske raketne tehnike, te oca sovjetskog svemirskog programa Sergeja Koroljova (1906.-1966.) koji je opet učio od Ciolkovskoga.

Kozmizam je, premda prožet specifično ruskim tradicionalizmom, ipak predstavljao dio šireg projekta modernizacije i hvatanja priključka sa Zapadom, te je kao takav imao velik broj pristalica u krugovima ruske inteligencije. Zbog toga je značajno utjecao na intelektualna gibanja u Rusiji, i u vremenu prije Oktobarske revolucije, ali i kasnije. Neki autori, poput slovenskog filozofa Slavoja Žižeka primjećuju kako je ovaj pokret u kasnijem razdoblju svoga postojanja - kojemu Žižek pridjeljuje naziv "biokozmizam", premda bi po našem mišljenju bolje bilo govoriti o sovjetskom kozmizmu - predstavljao "satelitsku ideologiju iz sjene ili neku vrstu okultnog nauka unutar sovjetskog marksizma", što potvrđuje recimo činjenica da su Ciolkovski i Koroljov, kao i neki drugi istaknuti kozmisti poput geologa, geokemičara i filozofa Vladimira Vernadskog ili matematičara, fizičara i teologa Pavela Florenskog bili veoma cijenjeni u krugovima sovjetskih rukovodilaca, premda treba reći kako su tridesete godine prošlog stoljeća u Sovjetskom Savezu bile obilježene zaokretom prema svojevrsnom socijalističkom tradicionalizmu, zbog čega su avangardističke tendencije u znanosti i umjetnosti bile anatemizirane, a neki su od kozmista posljedično i stradali u staljinističkim čistkama (Koroljov je primjerice više godina proveo u logoru, dok je Florenski bio strijeljan). No usprkos Staljinovim intervencijama, ideje kozmizma zadržale su svoj utjecaj u sovjetskoj ideologiji, ali i u javnom mnijenju, i taj je utjecaj jačao tokom posljeratne utrke u naoružanju, posebice u doba velikih sovjetskih uspjeha u osvajanju svemira.

Sovjetski kozmizam i neoliberalistički posthumanizam

Promatranje pozicije i uloge kozmističke doktrine unutar ambijenta sovjetskog marksizma zanimljivo je zbog paralela što se mogu povući s pozicijom posthumanizma u okvirima zacrtanim današnjom neoliberalnom paradigmom. S tim u vezi, onu bi spomenutu Žižekovu formulacija o "ideologiji iz sjene" trebalo precizirati - o sovjetskom kozmizmu bi se s jedne strane moglo govoriti kao o prikrivenom aspektu oficijelne sovjetske ideologije koja je usvojila određene segmente postojećeg kozmističkog naučavanja i prilagodivši ih marksističkom "frameworku" iskoristila u vlastitim modernizacijskim odnosno razvojnim strategijama - posebice strategijama razvoja vojnoindustrijskog kompleksa - otkuda je uglavnom i proistekla spomenuta prikrivenost ili tajnovitost (okultni moment koji spominje Žižek). S druge strane, kozmizam je dijelom zadržao i funkciju odrednice avangardne kulture, ali i znanstvenog diskursa, koja se odnosi na uvjetno rečeno futurističke teme.

Na sličan način i pojam posthumanizma možemo interpretirati u dvostrukom značenju - prikrivenom i javnom, nevidljivom i vidljivom - kao projekt koji se, slijedeći misao-vodilju novih eugeničara o "nadilaženju ljudske prirode", ostvaruje kao dio šireg pothvata neoliberalne elite na afirmacije "novih realnosti" suvremenog svijeta - što uglavnom prolazi "ispod radara" šire kritičke javnosti, no istovremeno i kao tim istim "radarom" vrlo dobro uočljiv ideološki narativ kojim se zacrtava tok našeg budućeg znanstveno-tehnološkog razvoja, potpuno usklađen s projekcijama spomenutog pothvata, a koji se kroz aktivnosti transhumanističkog pokreta i njegovih simpatizera etablira i promovira na znanstvenoj i široj javnoj sceni. Ovo drugo uglavnom se poklapa s ranije navedenim određenjem pojma transhumanizma, pa transhumanizam možemo shvatiti i kao aktivno-utopijsku "nadgradnju" posthumanističke doktrine, a možda i kao "vrh ledenog bijega" posthumane stvarnosti.

Još jedna od paralela koju ovdje treba istaknuti, vezana je uz sklonost neoliberala prema idejama transhumanizma tj. posthumanizma koja je jednako kao i sklonost marksista prema idejama kozmizma rezultat kompatibilnih naravi ovih doktrina - što predstavlja bitan moment koji najčešće izmiče pogledu onih koji pokušavaju shvatiti bit posthumane ideje. Što se onog drugog slučaja tiče, ova se kompatibilnost objašnjava činjenicom da marksizam tj. "naučni socijalizam" i sam predstavlja jedan sveobuhvatni futuristički projekt koji za svoj cilj također ima stvaranje svojevrsnog (komunističkog) "raja na zemlji", pa s obzirom da mu je težište stavljeno na filozofska i ekonomska razmatranja, dok je aspekt znanstveno-tehnološkog razvoja ostao po strani, nije bilo teško prilagoditi jedan dio kozmističkog naučavanja i sretno ga uklopiti u marksističku teoriju kao dobrodošlu napdopunu - tim prije što se izvorno religijski aspekti kozmizma relativno lako mogu zamijeniti nekom vrstom znanstvenotehnološke mistike.

Pritom je zanimljivo primijetiti kako je za infiltraciju kozmističkih ideja u službenu sovjetsku ideologiju najzaslužnija tzv. bogostrojiteljska struja unutar ruskog marksizma, čiji je vođa, istaknuti boljševički intelektualac Anatolij Vasiljevič Lunačarski, kasnije dugogodišnji narodni komesar za prosvjetu i kulturu Sovjetskog Saveza, skupa sa svojim istomišljenicima, kritizirao Lenjinov militantni ateizam i propovijedao "novu religiju" koja se, slično prosvjetiteljskom "kultu razuma", ne temelji na religijskim dogmama nego na produbljenom razumijevanju humaniteta koje bi trebala omogućiti znanstvena saznanja i dostignuća te po kojoj bi mjesto što tradicionalno pripada Bogu trebao zauzeti svestrano razvijeni komunistički čovjek.

Motiv obogotvorenja (deifikacije) čovjeka nerijetko se pojavljuje i u radovima transhumanista. No dok su sovjetski bogostrojitelji čovjekovu deifikaciju tumačili u simboličkom smislu - novi komunistički čovjek bi i po fizičkim i po intelektualnim karakteristikama bio superioran onome kakvoga poznajemo danas, ali to bi biće još uvijek bilo čovjek ili nadčovjek - transhumanisti deifikaciju čovjeka uzimaju doslovno - prema njihovim izjavama, zahvaljujući munjevitom progresu znanosti i tehnike, novo post-humano biće uistinu će biti svemoguće i besmrtno (s tim da postoji i opcija stvaranja bića s istim tim karakteristikama koje bi bilo potpuno artificijelno tj. ne-ljudsko) - i ono će, prema nekim optimističnim prognozama, biti stvoreno već tokom našega stoljeća. Primjerice, spomenuti transhumanistički ideolog Ray Kurzweil, na pitanje - Ima li Boga? odgovara sa - Not yet.

Suvremeno čovjekoboštvo i problem civilizacijskog napretka

Transhumaniste bismo dakle mogli smatrati bogostrojiteljima suvremenog doba, s tim da je njihov bog svemoguć i (po njihovom uvjerenju) veoma izgledan. Čini se da nije teško pokazati kako se motivi za suvremeno bogostrojiteljstvo - shvaćeno ne u smislu "konkretnog poduhvata 'konstruiranja boga' kao materijalnog ili kibernetičkog bića", nego u smislu idejnog koncepta koji postavlja zahtjev i opravdava potrebu da se stvori biće obdareno božanskim atributim - mnogo ne razlikuju od onih kojima su prije stotinjak i više godina bili vođeni boljševički bogostrojitelji. Lunačarski i njegovi istomišljenici nisu zagovarali uspostavljanje svoje "religije čovjekoboštva" iz uvjerenja da je religioznost zaista bitna za život društva, nego zato što su na taj način željeli istaknuti moć boljševičke teorije i prakse koja će, eto, komunističkog čovjeka približiti "predodžbi Boga", kakva se njegovala u "starom, prevladanom društvenom poretku", čime će se ujedno tradicionalna religija učiniti izlišnom. Radilo se dakle istovremeno o komunističkoj propagandi i religijskoj antipropagandi kojima se nastojalo parirati primitivnim metodama zatiranja religije kakve je Lenjin planirao, a nakon Oktobarske revolucije uistinu i provodio u djelo, jer su boljševički bogostrojitelji već unaprijed uviđali da one neće polučiti željene rezultate i da njihov krajnji cilj - uništenje ruskog pravoslavlja - neće biti postignut. Što se pak tiče današnjih transhumanističkih bogostrojitelja, potpuno je jasno da oni došašće svoga "boga" ne propagiraju zato što im Bog treba ili zato što ga je moguće stvoriti, nego zato da bi istaknuli moć vlastite ideje o tehnološkoj evoluciji čovjeka i svijeta, s tim da se možemo zapitati - Nije li razlog zbog kojega se fabulozne zamisli ove vrste populariziraju u medijima stvarajući znatan javni odjek, zapravo činjenica da je ignorancija i prijezir koji neoliberalna elita iskazuje prema, kako bi to oni rekli, "metafizičkom pogonu" toliko mizeran da sablažnjava velik dio javnosti, pa je potrebno promovirati neku pametniju priču kojom će se obesmisliti pojam Boga i bilo kakve transcendencije koja ne bi bila stvar naše vlastite volje. A retorika o "ubrzanom nastavku naše evolucije posredstvom suvremene tehnologije", koji će, eto, čovjeka pretvoriti u svemoguće i besmrtno biće - dakle u boga kojemu Bog ne treba, u tom smislu zvuči prilično uvjerljivo.

Vidjet ćemo da se ovdje ne radi naprosto o luksuzu izbora ove ili one "vrste boga" - jer samu suštinu transhumanističke, odnosno posthumanističke doktrine - slično kao što je to bilo u slučaju one komunističke (i to je valjda najvažnija njihova paralela) - predstavlja jedna antimetafizička pseudoduhovnost - koja, kako ćemo također vidjeti, njezinu koncepciju čini ideologijskom - a u nekim vidovima i "antiteistička religioznost", inspirirana "tehnološkom magijom", koja potpuno isključuje mogućnost bilo kakve duhovnosti ili religioznosti utemeljenih u metafizici jer nastaje upravo putem njihove "dijaboličke inverzije", tj. izokretanja smisla pri kojemu kategorije dobra i zla zamjenjuju svoja mjesta u ontološkom poretku svijeta - zlo ovdje više nije odsustvo dobra nego je dobro odsustvo zla (o inverzijama ove vrste već je bilo govora u prethodnom tekstu, a bit će više riječi i u nastavku). Nije stoga neobična isključivost posthumanističke doktrine u odnosu prema religiji i svakom obliku tradicionalizma, pa niti angažman transhumanističkog pokreta u borbi protiv tzv. "antimodernosti" (prvenstveno one "religijski intonirane"), doduše implicinoj, ali ne zbog toga manje zauzetoj i strastvenoj. Također nije neobično što se ova suprotstavljenost najjasnije očituje na etičkom području, premda se možda i bitniji antagonizam javlja na onom spoznajnoteorijskom. Upravo ova nesuglasja trebalo bi nam poslužiti da objasnimo izvore i bit pseudoetike posthumanizma o kojoj je bilo riječi u prethodnom tekstu, te pokažemo ne samo kako je posthumanizam "najopasnija ideja na svijetu" - kako bi to rekao Francis Fukuyama, nego da je to jedna specifična formulacija zamisli o "preobrazbi ljudi u bogove koji sami određuju što je dobro, a što zlo", zamisli čija se nit proteže kroz cijelu ljudsku povijest, sve od samog njezinog početka, usmjeravajući je gotovo u presudnoj mjeri, a koja postaje tim opasnija kako moć koju čovjek stječe zahvaljujući tehnici i tehnologiji postaje veća.

Nastavljajući ovim tragom, pokušat ćemo pokazati na koji je način ideja posthumanizma, uklopljena u okvire neoliberalne paradigme, kreirala vlastito shvaćanje ljudske etičnosti i susljedno formulirala "posthumanu pseudoetiku" čiji se poguban utjecaj najprije očitovao pri rješavanju značajnih praktičnih pitanja vezanih uz naš znanstveno-tehnološki razvoj. Vidjet ćemo kako je upravo ovaj utjecaj doveo do situacije da se bit onoga što se danas obično podrazumijeva pod pojmom "civilizacijskog napretka" suprotstavlja već i samoj ideji ispravnog moralnog djelovanja odnosno etike koju baštinimo po religijskoj objavi i predaji, a pokušat ćemo objasniti i kako do ovoga suprotstavljanja dolazi.

Zdenko Kremer

Čet, 21-11-2019, 19:42:21

Najave

Pon Uto Sri Čet Pet Sub Ned
1
2
3
4
5
6
7
8
12
13
15
19
20
21
22
23
24
25
26
27
30
31

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)1/481-0047

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2019 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.