Koncept Baltik-Jadran

U vrijeme kada svjedočimo progresivnom rastakanju doprinosa Hrvatske u konstituiranju baltičko-jadranske inicijative, a što se jasno nazire i kroz sve zornija reteriranja u vanjskopolitičkoj agendi službenog Pantovčaka, vrijedi usmjeriti pažnju na velike reformske potencijale koje je taj regionalni projekt unosio u perspektivu obogaćivanja nacionalnog identiteta u 21. stoljeću. Iznad svega, potrebno je naglasiti, inspirativnu i vrlo zanimljivu, suštinsku podudarnost tog svojevrsnog strateškog zaokreta, iniciranog upravo za mandata Kolinde Grabar Kitarović, s temeljnim počelima našega „bivanja Hrvatom“, ovdje i sada, na prostoru današnje Republike Hrvatske, smještenima u dalekom 9. stoljeću. O povlačenju paralele između dva naizgled raznolika i nepoveziva geopolitička procesa međusobno udaljena trinaest stoljeća, uz izuzetak feljtona Tihomira Rajčića u splitskoj Slobodnoj Dalmaciji, gotovo da i nije bilo traga u hrvatskim medijima.

Promoviranje baltičko-jadranske vertikale, uklopljeno u geopolitički nešto široj i višeslojnijoj Incijativi triju mora, predstavljalo je najkonstruktivniji prilog koji je Grabar-Kitarović, isprva kandidatkinja Karamarkovog HDZ-a, a potom i Predsjednica RH, unijela na hrvatsku političku scenu. Doduše, konkurencija u utrci za Pantovčak i nije pokazivala zamjetniji interes za polemiziranjem oko problematike te vrste. Ili je djelovala nedorečeno i ambivalentno, ili se ponijela skandalozno diletantski zagovarajući jednostrano napuštanje NATO saveza. Ili je, pak, s pozicija trenutne moći nastupila s jugosferaškom figom u džepu, držeći se utabanih staza.

U zemlji opterećenoj egzistencijalnim izazovima svakodnevice, jasno je da takvo držanje političara u potpunosti korespondira s manjkom interesa šire javnosti, budući da vanjskopolitička problematika nije odveć profitabilan marketinški materijal u promidžbenim kampanjama. Stoga se, slijedom toga, i pozicioniranje države u potpunosti prepušta utjecaju čimbenika neovisnih o izravnoj volji građana.Ta, rijetko tko će i zamjeriti, a još manje upamtiti po lošem. U takvim okolnostima, vizija jedne proaktivne Hrvatske u inovativnoj baltičko-jadranskoj platformi iz 2015. godine djelovala je kao osvježavajući dašak koji je, ujedno, predstavljao bacanje rukavice u lice dotadašnjoj prenaglašenoj, jalovoj i intertnoj zapadnobalkanskoj paradigmi. Na koncu, bez tog noviteta, Hrvatsku bi se i dalje portretiralo kao lokomotivu u eurointegracijskim procesima BiH, Srbije i Crne Gore, po kabinetskom receptu iz Bruxellesa. Drugim riječima, držalo ju imobiliziranu i zacementiranu uz disfunkcionalne „bolesnike na Balkanu“.

Tri mora1

Inicijativa Tri mora

Okcidentalni idealizam hrvatskog establišmenta na kakvom je od ranih 2000-ih počivala dominantna ideja postjugoslavenskog okupljanja razasute dječice bivše države, u formi civilizirajućeg ispravljanja posljedica „građanskog“ rata i „amalgama loših politika“ 90-ih, razbijao se o zid istočnoeuropske političke realnosti. Prije svega, na očigledan deficit stvarne reformske volje i euroatlantske orijentacije država tzv. zapadnog Balkana omahivalo se rukom i u Banskim dvorima i na Pantovčaku. Doći će na svoje, snatrilo se, treba vremena. S druge strane, potpuno se zanemarivala činjenica da je do trenutka javne afirmacije baltičko-jadranske inicijative, 2015.-2016. godine, Hrvatska već gotovo tri godine participirala u EU. I u tom razdoblju ništa vrijedno spomena nije učinjeno izvan zadanih okvira, u smjeru promicanja prisnije multilateralne suradnje s ostalim novim zemljama članicama – Mađarskom, Rumunjskom, Češkom, Poljskom, Slovačkom i pribaltičkim republikama. Čak niti u deklarativnom smislu, o čemu nam svjedoči aposlutna odlušenost MVEP-a pod ministarskim vodstvom Vesne Pusić na signale Višegradske skupine dok gungula s migrantima i „neliberalnim demokracijama“ još nije bila niti na vidiku.
U kazalištu sjenki, s glavnim ulogama podijeljenima među vrhuškama HDZ-a, SDP-a, HNS-a i pridruženih im satelita, ništa drugačije se nije ni moglo očekivati dokle god je službeni europski drang prema Balkanu puhao u isti rog s domaćim zagovornicima jugoslavenske kulturno-političke i ekonomske renesanse. Ostavštinu tog kursa održavanog kroz protekla dva desetljeća stalnog življenja u svijetloj budućnosti, koja nikako ne dolazi, danas ponajbolje ilustrira vapaj premijera Plenkovića upućen Uniji: zar će Hrvatska europski projekt upamtiti jedino po iseljavanju?

Doživljavajući se jurišnom prvoešalonskom operativom prosvjetiteljskog napora Unije prema Balkanu, hrvatska društvena elita razvila je pseudokolonijalnu provincijalnu političku kulturu u kojoj su planovi, rješenja i smjernice službenog Bruxellesa percipirani kao glas vrhunaravnog autoriteta i put bez alternative. S druge strane, svi oni Drugi, regresivni remetioci i nazadnjaci, automatski su dospijevali pred propagandno-medijski streljački vod. Cinici bi rekli kako čak ni interpretativne izjave nisu imale prolaz. Kritički osvrti na bespovijesnu osnovu i upitnu provedivosti politika nisu bili dobrodošli.

U dobrom dijelu „mainstreama“, ideja Baltik-Jadran predočena je kao nešto u potpunosti izvanjsko i nametnuto. Ispraćena podsmijehom i indignacijom, predstavljena je javnosti kao strano tijelo bez ikakvog uporišta u prošlosti i baštini hrvatske nacije. U diskreditaciji tog projekta često se išlo dovoljno daleko da ga se interpretiralo kroz neskriveno tendecioznu difamacijsku retoriku o udovoljavanju stranim imperijalnim interesima, gdje će Hrvati predvođeni „barbikom“ biti samo bezglav pijun u formi stereotipnog marionetskog „bečkog konjušara“. Antiglobalističko suprostavljanje Washingtonu i NATO-u našlo je zajednički jezik s očuvanjem neokrnjenosti apologetskog govora o povijesnoj nužnosti rekonstrukcije zapadnobalkanske cjelovitosti. S jedne strane, bilo kakvo identitetsko skretanje Hrvatske s balkanskog kolosjeka, a da nije u modernoj formi klasičnih kolonijalnih odnosa usmjereno ka sjedištu EU ili prema njemačkoj matici, u osnovi je predstavljalo negaciju ideje „jugsofere“, kojom se stara ideja južnoslavenskog zajedništva od Vardara do Triglava (točnije, do Žumberka i Sutle) prilagodila trajajućoj europskoj kontinentalnoj federalizaciji.

Čak ni usporavanje eurointegracijskog procesa BiH i Srbije, kao ni jačanje ruskog utjecaja u regiji nakon 2013. godine, nisu pokolebali optimističnu vjeru u ostvarenje ideala razmrvljenih onomad 1991-1992. godine, iako je uslijed gubitka zamaha u posljednje vrijeme spektar kontrargumentacije prigodno nadopunjen novim liberalističkim adutima u vidu nepristajanja Hrvatske uz nedemokratske režime u Poljskoj i Mađarskoj. Čak štoviše, zahvaljujući prominentnoj ulozi „reakcionarne“ Poljske, Inicijativu tri mora se povremeno dovodilo u vezu s arhaičnim Intermariumom, egzotičnim geopolitičkim projektom poljskog autokrata Josefa Pilsudskoga iz međuratnih godina prve polovice XX. stoljeća. Nadalje, zbog ranije povezanosti predsjednice s institucijama NATO saveza, protivnici ideje nisu se libili prionuti retorici o dijaboličnom planu američkih „jastrebova“ čija želja je instrumentalizacija „perifernih“ europskih naroda protiv Rusije. Upozoravalo se na provociranje gnjevnog ruskog medvjeda. Određeni američki upliv posredstvom Atlantskog vijeća je vjerojatan, o motivima možemo razglabati, ali je i legitiman ukoliko je kroz konzultantske usluge prihvaćen od strane demokratski izabranih vlasti država kojima su usluge namijenjene.
U nastaloj kakofoniji se teško mogla razviti argumentirana rasprava i uvažavanje oprečnih stavova kojima će se objektivno problematizirati navodna stranost i malignost baltičko-jadranskog projekta. Štoviše, veliki dio kreatora javnog mnijenja lamentirao je o baltičko-jadranskim „zastranjenjima“ upravo motiviran održavanjem žive vjere u potencijale oživljenja „europske Jugoslavije“ kao idejne sljednice jedinog povijesno iskušanog projekta na „ovim prostorima“ od 1918. do 1991. čiju organsku funkcionalnost i samoodrživost nikad nisu doveli u pitanje. A još manje su propitivali legitmitet njene uspostave i postojanja uopće. Sasvim iluzorno bi bilo očekivati da isti komentatori pokušaju odbaciti dvostruke kriterije i imalo konstruktivno prezentirati baltičko-jadransku incijativu kao legitiman doprinos razvoju nacionalnog identiteta Hrvata u europskoj zajednici naroda 21. stoljeća. Kao nešto što smo možda nekad ipak „imali“, a uslijed povijesnih okolnosti „izgubili“. Pristupiti mu, dakle, jednakim mjerilima kao u rekonstrukciji mitske Jugoslavije, u krajnjoj liniji.

KGK poljski

Osovina Poljska-Hrvatska je žila kucavica srednjeuropske samosvijesti i oživotvorenja „trećeg puta“ naspram Stare Europe i Rusije, sa zemljama Višegradske skupine kao jezgrom i pivotom u navezivanju crnomorskog i pribaltičkog kraka Inicijative

U načelu, svaki krupniji vanjskopolitički iskorak nije puki birokratsko-tehnički manevar čije se reprekusije zadržavaju u sferama diplomacije i visoke politike, već uvijek predstavlja i identitetsko pitanje države i naroda. Teoretski, njime otvaramo vlastitu budućnost onim vrijednosnim sustavima i obrascima ponašanja kakvi su usvojeni unutar sfere kojoj se želi gravitirati. Delikatno je to pitanje ukoliko se dubinskim integracijskim procesima zahvaćaju mehanizmi kojima se odvija život društva unutar države, iako su današnji globalizacijski utjecaji sveobuhvatni i nadilaze moć državnih politika, bez obzira na kurs kojim se demokratska država kreće u međunarodnim odnosima. Osobito kad se strateški zaokret javlja nakon stoljetnog usmjeravanja jedne nacije u nekom drugom pravcu, izdvajajući ju iz miljea sa znatno drugačijim kulturološkim predznakom. Može se reći da, na filozofijskoj ravni, bit strateškog vanjskopolitičkog pozicioniranja države izravno korenspodira s pitanjem: što smo i koji je smisao našeg življenja ovdje i sada? Ljudski um često iskazuje prirodnu sklonost da zamišljenim i neživim društvenim entitetima pripisuje osobine pojmljivog mu živog bića, poradi racionalizacije, smislenijeg spoznavanja zbilje i boljeg razumijevanja kompleksnosti svijeta kojim je okružen. S obzirom da čovjek čini osnovnu gradivnu jedinicu države, i da je smisao države u zadovoljavanju potreba čovjeka, legitimno je u definiranju vitalnih ciljeva i interesa demokratske, republikanski ustrojene, nacionalne države primjeniti eshatološki pristup svojstven tumačenju bitka čovjeka. Svaki taj neživi politički entitet na međunarodnoj sceni– nacionalna država, konkretno - subjekt je određen stanovitim „ljudskim“ odrednicama: prostorno-vremenskim kontekstom u kojem egzistira, životnim vijekom sa svojim početkom i krajem, ciljevima, ambicijama i potrebama, prijetnjama i rizicima s kojima se suočava.

Takvo antropomorfno viđenje ni u kojem slučaju nije fetišizacija države kao zasebnog i cjelovitog organizma, kakvu primjerice nalazimo u doktrinarnim postavkama fašizma – mada će na liberalnoj ljevici takav diskurs u pravilu biti okarakteriziran upravo fašističkim i protuindividualističkim - već je takvo poimanje nacije-države artikulirano u sadržaju temeljnih strateških dokumenata svih nacionalnih država na svijetu, nevezano uz njihovo društveno-političko uređenje i ideološke obrasce na kojima počivaju. Za površan uvid u to dovoljno je samo baciti pogled na diskurs sadržan u resornim nacionalnim strategijama, primjerice. Da bi se stvari posložile na drugačiji način, još je Vlatko Maček primijetio kako „raskopčani lajbek“ treba nanovo zakopčati, tj. u novom strukturiranju krenuti jedino i isključivo od nule. To vrijedi i za metafizičke fluidne fenomene poput nacionalnog identiteta.

Ukoliko je traganje za sadašnjim identitetom ujedno i potraga za korijenima, i ukoliko bivanje nacijom percipiramo kao svojevrsnu personificiranu životnu misiju sa svojim linearnim tijekom od „rađanja“ prema koncu smještenom u neizvjesnoj budućnosti, nužno je pri simboličkom zakopčavanju „otkopčanog lajbeka“ retrospektivno se vratiti u iskon etnogeneze Hrvata i početnu točku hrvatske egzistencije na ovim područjima skrivenu ispod debelih naslaga povijesnih iskustava – u same uzroke i svrhu pojave hrvatske državne tvorevine, i prva desetljeća po uspostavi hrvatske državnosti. I upravo u tim povijesnim motivima pronaći izvorna uporišta aktualnim pozicioniranjima i zauzimanju svog „mjesta pod suncem“ kakvo nudi balkansko-jadranska incijativa. Drugim riječima, moguće je ustanoviti kako, temeljem usporedivih i vrlo velikih geopolitičkih sličnosti, predviđena pozicija Hrvatske unutar projekta Baltik-Jadran leži u srži hrvatske nacije i državnosti, a samim time i u duši kulturnog bića i vjerske tradicije.

Legenda o „stoljeću sedmom“ kao potporanj jugoslavenskoj integraciji

Svako iole ambicioznije nastojanje oko usađivanja srednjoeuropske orijentacije u kolektivnoj svijesti Hrvata pred sobom ima krupan zalogaj u smislu prevladavanja zaostataka starih balkanofilnih političkih ideologija čija prodornost u društvu je sveobuhvatna i traje više od jednog stoljeća. Štoviše, ona danas preuzima i sasvim nadpolitičke manifestacijske oblike, no to je tema za sebe. Naime, kroz modernizacijske procese koji su u kasnom XIX. i kroz početak XX. stoljeća zahvaćali upravne i kulturne institucije oblikovao se nacionalno-identitetski image Hrvata podosta drugačiji od modela kakvog nakon osamostaljenja i Domovinskog rata zatičemo u svim društvenim slojevima hrvatskog društva, na koncu višestoljetnog procesa etnogeneze, a kojega povjesničar Višeslav Aralica definira kao model najsličniji državotvornom „frankovačkom“ poimanju arhetipa Hrvata, iz prvih desetljeća 20. stoljeća.

U svom romantičarskom izričaju, opterećena tadašnjim dezintegrativnim austrougarskim dualizmom i pretenzijama snažnijih partnera u Monarhiji, izgradnja hrvatskog identiteta bila je od početaka, tj. od polovice 19. stoljeća, usmjerena ka evociranju onih „slavnih vremena“ kada je Hrvatska imala vladare narodne krvi i uživala političku neovisnost spram Beča i Pešte. Mitologizacijsku instrumentalizaciju tih sličica iz davne povijesti poticala su i politička nastojanja ondašnje narodnjačke intelektualne elite da se, sukladno njihovim uvjerenjima, osnaživanjem slavenskog elementa u Monarhiji pospješi politička borba za očuvanje interesa Hrvatske. U krajnjoj perspektivi, to je uključivalo i realizaciju preporoditeljskih „ilirskih“ stremljenja usmjerenih ka teritorijalnom ujedinjenju svih Slavena na jugoistoku Europe, podrazumijevajući blisku suradnju sa postosmanskom Srbijom, Crnom Gorom, Bugarskom. Pod habsburškom krunom, ili izvan nje.

Pod mentorstvom idealista Josipa Jurja Strossmayera, taj će originalno hrvatski politički izum steći prepoznatljiv okvir i ime - jugoslavenstvo. Uporišna mitska točka protojugoslavenskog identiteta Hrvata pronađena je upravo u narativu koji je početke hrvatske opstojnosti i državnosti (lišene austrijskog ili ugarskog patronata!) na istočnoj obali Jadrana vezivao uz historijski silazak s Karpata na Jadran, smješten u legendarnom sedmom stoljeću. Stoljetna sustavna diseminacija tog narativa kroz obrazovni sustav, umjetnost, političku promidžbu i ceremonijalne prilike rezultirala je današnjom općom ukorijenjenošću „događaja“ u imaginariju hrvatskog nacionalizma, do razine činjenične neupitnosti. Možda za današnje prilike zvuči začuđujuće, no uspješnost njegove široke prihvaćenosti u narodu nije bila rezultat napora kojima se promoviralo ekskluzivno hrvatstvo, nacionalističkog suverenističkog tipa, već se uvelike ostvarila zahvaljujući primjenjivosti mita u afirmaciji jugoslavenske ideje, i činjenici da je do početka 1990-ih (sa zanemarivim diskontinuitetom u kratkotrajnoj NDH) spomenuti narativ populariziran „odozgo“ upravo kroz prizmu homogenizacije južnih Slavena.

Svima poznata pripovijest o doseljenju Hrvata ima svoje polazište u kratkoj kroničarskoj zabilješci iz djela De administrando imperio, nastalog iz pera bizantskog cara Konstantina VII Porfirogeneta u 10. st. Ukratko, prema DAI-u, karpatski Hrvati su došli na poziv cara Heraklija i uz njegovu dozvolu smjestili se u novoj domovini, u zaobalju bizantske Dalmacije, prethodno istjeravši Avare. Sadržajno je taj narativ nadograđivan i upotpunjen kroz literarna ostvarenja nastala u produkciji naših klasika povijesnih znanosti u drugoj polovici 19.st., na čiju političku orijentaciju nedvojbeno upućuje sam naziv krovne institucije koja je kroz navedeno razdoblje brinula o hrvatskoj nacionalnoj povjesnici – Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti (JAZU).

Mit je zadobio i konkretnu političku uporabnu vrijednost, budući da je stjecao konture u okviru spomenute intelektualne atmosfere kojom je dominirala ideja slavenske emancipacije i južnoslavenskog političkog jedinstva. Naime, poslužio je kao kamen temeljac kojim se „dokazivala“ iskonska pripadnost Hrvata ka slavenskoj istočnoeuropskoj matrici i – što je bitnije – strateška usmjerenost ka balkanskom kulturnom i političkom krugu, predstavljena kroz Porfirogenetovo naglašavanje ključne uloge grčko-ortodoksnog Bizanta u doseljenju i definiranju razvojnih smjernica hrvatske države. Ta vizija nacionalnog oslobođenja kroz stapanje s balkanskim Jugoistokom će tijekom 20. stoljeća biti materijalizirana u vidu Kraljevine SHS, odnosno Jugoslavije. Samim time, pouka o bizantskom pokroviteljstvu nad doseljavanjem i akulturacijom Hrvata u novoj postojbini je nakon 1918. godine posredno osnaživala legitimitet novouspostavljenog poretka.

Na mjesto simboličkog značaja Heraklijeva poziva došla je oslobodilačko-ujediniteljska pružena ruka kralja Petra I. Osloboditelja iz dinastije Karađorđevića, sljednika pravoslavne tradicije Heraklijeva Bizanta. Štoviše, ovako koncipiranom mitu o doseljenju sinergijski se pridruživao i aksiom o ćirilo-metodskoj kristijanizaciji Hrvata, čime su političke poveznice Hrvata s Istokom proširene i na vjerski aspekt. Jer, pojednostavljeno rečeno, čemu pogled ka latinskom Rimu ako ste „vi“, Hrvati, u kršćanski svijet uvedeni voljom basileusa i kroz kultivirajuće napore ortodoksnog Istoka? Kako se pred Prvi svjetski rat klatno liderstva u jugoslavenskoj integraciji u potpunosti prebacilo sa Strossmayerovog Zagreba odgojenog na austrijskoj rechtsstaat tradiciji na osnaženi i energičniji Beograd, u mnogočemu i voljom velikih sila (prvenstveno Velike Britanije) o čemu govori Vesna Drapac u izvrsnoj studiji „Constructing Yugoslavia: A Transnational History“ objavljenoj u izdanju ugledne kuće Palgrave Macmillan, tako je i narativ o počecima hrvatske državnosti do kraja ugrađen u novu, jugoslavensku stvarnost. Izražena indoktrinacijska i utilitarna funkcija povijesti, kakva je povijesnu struku zapadala kroz čitavo 20.stoljeće, takve je konstrukte od 1918. do 1991. godine servirala vlastodršcima kao instrumente tzv. meke moći u očuvanju državne opstojnosti Jugoslavije.

Interpetacijski okvir kakav se perpetuirao kroz javno društveno znanje do 1941. godine, neznatno izmijenjen zadržao se i kroz cijelo razdoblje socijalističke Druge Jugoslavije. Tek slomom jugoslavenske paradigme kroz demokratsku disoluciju i ratove 1990-ih oživljeni su nacionalni partikularizami u društveno-političkom životu samostalnih republika nastalih na razvalinama stare tvorevine. Najednom je otvoren prostor afirmaciji drugih i drugačijih perspektiva, uz kritičko sagledavanje dotad monolitnih identitetskih uporišta Jugoslavije i Hrvatske u Jugoslaviji. Među inim, i mitologizirane pripovijesti o doseljenju, i bizantskog „božjeg prsta“ u stvaranju države i u prvim koracima ulaska Hrvata u zajednicu kršćanskih naroda.

Imperium Christianum Karla Velikoga umjesto Bizanta: zapadnoeuropski karolinški korijeni početaka hrvatske države u 9. stoljeću

Val liberalizacije i pluralizacije iz razdoblja 1990-1991. otvorio je vrata slobodnom preispitivanju nosećih potpornja jugoslavenske ideološke paradigme, bez bojazni da će zagovornici drugačijih viđenja doživjeti sudbinu sličnu sudbini Kerubina Šegvića, ovjerenu presudom narodnog suda iz kasnog proljeća 1945. Nesretnik je osuđen na smrt zbog širenja međunacionalne mržnje, kako su komunističke vlasti smiono protumačile njegove kontroverzne teze o gotskom podrijetlu Hrvata i nepodobne zaključke izvedene iz razmatranja germanskog upliva u ranoj hrvatskoj nacionalnoj povijesti.

S obzirom na univerzalnu neizbježnost reflektiranja „duha vremena“ na historiografske predodžbe prošle stvarnosti, sasvim logično i legitimno je da se osamostaljenjem Hrvatske i strateškim usmjeravanjem mlade države ka euroatlantskim integracijama stvarala pogodna društveno-politička klima u kojoj će se neometano i plodonosno razmatrati najstarija razdoblja hrvatske povijesti izvan dotad forsiranih okvira koji su ju vezivali licem okrenutu prema europskom jugoistoku i južnoslavenskom svijetu. Jedan od takvih znanstveno utemeljenih paradigmatskih okvira kakvim se dubinski pretresajuukorijenjene „istine“ nudi nam dr. Mladen Ančić kroz recentna istraživanja franačkih i langobardskih utjecaja u stvaranju hrvatske kneževine u razdoblju 9. stoljeća. Upravo takvi dosezi, kojima se počeci političkog života Hrvatske argumentirano i objektivno lociraju u sferi franačkog tj. karolinškog kulturnog areala, neizravno nude konkretnu znanstvenu podlogu nastojanjima da se aktualnom euroatlantskom baltičko-jadranskom usmjerenju dadepovijesnost i izvornost. I da se, eventualno, redefiniraju identitetske postavke nacije.

Utvrđivanje kontekstualne neodrživosti, nekonzistentnosti i faktografske labavosti opjevanog „stoljeća sedmog“ ne traje od jučer. Kritički osvrt na tu temu od ranije je predmet istraživačkog interesa u historiografskim i srodnim znanstvenim krugovima, i mit kakav je nasljeđen iz 19. st. do sada je u mnogočemu odbačen, premda se pri osluškivanju stava javnosti ne stječe dojam da u narodu postoji svijesti o postojanju više različitih interpretativnih okvira, što možemo pripisati manjku interesa za revidiranjem usvojenih shvaćanja povijesti. Zašto prijem novih teorija i obrazloženja prolazi bez šireg prihvaćanja, otvoreno je pitanje. Zacijelo i političke naravi. Od same (eventualne) nepodobnosti čeprkanja po zaglavnom kamenju nacionalne povjesnice, daleko veći problem danas predstavljaju eventualne negativne reperkusije tog „diranja u svetinje“ kakve bi se mogle javiti među Hrvatima. Iz neznanja i neinformiranosti, ili pak, s druge strane, pseudokozmopolitske malograđanske želje za odbacivanjem nacionalističkog „terora prošlošću“.

Naime, povijesna struka je već ranije ukazala na problematičnost zjapeće „rupe“ između najstarijih suvremenih spomena Hrvata i hrvatskog imena koji se datiraju u 9. st., i Porfirogenetova datiranja hrvatske prisutnosti na istočnojadranskoj obali u 7. st. Logično je upitati gdje su mitski Hrvati iz 7. st. koji se naseljavaju u rimskoj provinciji Dalmaciji ako o njihovu etničkom imenu nema nikakva glasa skoro dvije stotine godina? Pored toga, dr. Ančić nam svraća pažnju i na organizacijsku zahtjevnost upravljanih masovnih migracijskih procesa kojima bi se čitava populacija prebacila s Karpata na Jadran. Još manje je vjerojatno da bi za takvo pomjeranje, ili ikakvo, ratničke skupine trebale tražiti dopuštenje i vodstvo službenog Konstantinopola čija je sposobnost projekcije moći na Jadranu i u donjoj Panoniji bitno smanjena nakon avarsko-slavenskih upada kroz 6. stoljeće i dalje. U promatranom razdoblju, naime, bizantska vlast u Dalmaciji je ostala svedena na uzak priobalni pojas s uporištem u nekolicini preostalih urbanih centara, što znači da je njen utjecaj na mobilizacije prikarpatskih Slavena i vođenje opsežnih kampanja protiv Avara u Panoniji bio vrlo upitan. Štoviše, Avari će cijelo to 7. stoljeće, u koje Konstantin VII Porfirogenet smješta pobjedonosni put Hrvata s Karpata, suvereno i neometano vladati panonskom nizinom. Prema zapadnim izvorima, ostat će tamo cijelo sljedeće stoljeće, sve dok ne pokleknu pod kampanjom karolinškog lidera, franačkog kralja i cara Karla Velikoga, 796. godine. I upravo vremenski okvir franačkog uništenja avarske moći u Panoniji, slučajno ili ne, blisko korespondira s franačkim spomenom prvih slavenskih (u kasnijim vrelima imenovanih hrvatskima) plemenskih tvorevina na Jadranu!

Suprotno tradicionalnim „jugoslavenskim“ tumačenjima s Bizantom kao okidačem i upravljačem, Ančić argumentirano tvrdi kako su prvobitne državne institucije i oblici društvenog ponašanja, kakvi su nota beneznakoviti za franački svijet tog doba, preslikani na prostor hrvatskog državnog nukleusa (dalmatinsko zaobalje i zaleđe) iz obližnjeg snažnog političkog i kulturnog središta, s područja sjeverne Italije. Preciznije, s područja karolinške pogranične Furlanske markgrofovije, ustrojene 770-ih godina nakon franačkog zaposjedanja Langobardskog kraljevstva. Stoga bi se, sukladno vrlo postojanoj kulturnoj razmjeni na relaciji sjeverna Italija-prvobitna Hrvatska (sa zonom pograničnog kontakta na području sadašnje slovensko-hrvatske granice, te Istre i Kvarnera) motivi o doseljenju Hrvata na Jadran trebali tražiti upravo u sklopu karolinških planova glede uređenja vojno-političke situacije na istočnim rubovima franačkog imperija. A samo doseljenje Hrvata, slijedom toga, imajući u vidu urušavanje avarske dominacije kao temeljni preduvjet migraciji, valja pomaknuti na prijelaz 8./9. stoljeća.

jb more

Smjesti li se lokalni proces stasanja hrvatskih elita i formiranja zametka države u širi geopolitički kontekst tog vremena, stvar postaje puno jasnija i logičnija. Dugotrajni rat franačkog kralja Karla Velikoga protiv Avara na samom zalasku 8. stoljeća, okončan je pobjedom 799. godine. Rezultirao je nestankom avarske vlasti i teritorijalno-političkim vakuumom na području nekadašnjih rimskih provincija Donje Panonije i Dalmacije. Nastalu prazninu trebalo je ispuniti „nečim“, ponajprije radi sprječavanja preotimanja teritorija od strane regionalnih suparnika – Bizanta i Bugara. Urušavanje regionalne avarske dominacije, dakle, dovelo je na području istočnog Jadrana do utrke imperija u usisavanju tog prostora u vlastite interesne sfere. U okviru tih ekspanzivnih politika Franačke odvijalo se i pokretanje omanjih i ograničenih migracija slavenskog stanovništva iz njenog susjedstva, koje franačka carska administracija koristi u potiskivanju Avara, a kasnije pomaže ustrojiti u vazalne političke zajednice. Upravljane migracije arhaični su alat sigurnosne politike kakva je bila svojstvena velikim imperijalnim sustavima. Nešto slično odvijalo se za vladavine Osmanlija na području Hrvatske i BiH u 16. st. Postoji, stoga, velika vjerojatnost da je po sličnom obrascu došlo i do franačke inicijative u prebacivanju dijela tih mitskih srednjeuropskih Hrvata na infrastrukturno i upravno urušen južni rub carevine. Tim više što vojskovođu Vojnomira, kojemu se pripisuje vodstvo nad stanovitim Hrvatima, izvori doista i spominju kao saveznika franačkog vladara Karla Velikoga u spomenutom pobjedničkom pohodu protiv Avara.

jb more

Car Karlo Veliki – (pra)otac domovine?

Sav taj proces preseljenja prema Dalmaciji i Panoniji odvijao se, dakle, na obodu ekspandiranog karolinškog imperija, što upućuje na zaključak da su migracije ratničkih skupina (pa i Hrvata) realizirane u okviru ustrojavanja graničarskog društva na području jadransko-panonske regije. Naime, Karlo Veliki je ustanovio sustav imperijalne obrane baziran na lancu markgrofovija, ili marki, o čemu danas svjedoče geografska imena poput Danmark (Danska), Steiermark (Štajerska), Ostmark (Austrija), upravnih tvorevina rasprostranjenih od Danske do Furlanije čija je temeljna funkcija bila sadržana u očuvanju vanjskih granica Carstva. One su ujedno osnovni elementi blokovske graničarske strategije prema nepokorenom istoku. Ono što je ispočetka zatečeno kao „ničija zemlja“ i mjesto preklapanja utjecaja dviju sila postupno je doseljavanjem franačkih saveznika, Hrvata, transformirano u zonu konfrontacije, s progresivnim tendencijom smanjenja bizantskog utjecaja u regiji. Kao što je rečeno, prostor u koji su naseljeni prvobitni Hrvati bio je već opustošen avarskim upadima, a ostaci antičke civilizacije svedeni na uzak pojas oko nekolicine preostalih dalmatinskih gradova, na fragmentirane ostatke ostataka. Utjecaj Bizanta na doseljene slavenske mase bio je preslabašan, a u srazu s Franačkom i hrvatskim joj saveznicima, i pod pritiskom.

Razgraničenje sfera utjecaja u Dalmaciji konačno je formalizirano mirom u Aachenu 814. godine. Bizantska uprava potvrđena je nad dalmatinskim gradovima i otocima, dok je zaleđe ostalo pod čvrstim franačkim utjecajem. U političkom smislu to je značilo legitimiranje političke neovisnosti Hrvata o Bizantu. U okviru stabilnog geopolitičkog poretka normiranog aachenskim dogovorom, dakle, bit će ispunjeni i osnovni preduvjeti za formiranje prvobitne hrvatske kneževine kao predstraže nad bizantskom Dalmacijom. I to je vrijeme kada se Hrvati, točnije, hrvatski lideri pod franačkim patronatom, po prvi puta i spominju kao čimbenik. Po prvi puta spominju se kao povijesni fakt u suvremenim vrelima!

aachen

Dvorska kapela Karla Velikoga u stolnom Aachenu – rodno mjesto hrvatske države?

Može se s priličnom sigurnošću ustvrditi ne samo da je uspostava države bila izraz volje Franačke, već se i uspon poglavara Hrvata odvijao pod izravnom prismotrom karolinškog carskog dvora. Migracijsko premještanje, zaposjedanje novog teritorija i obitavanje kroz prva desetljeća vodili su ka koncentraciji moći u rukama ratničkih vođa. S vremenom će se nad ostalim rodovskim i plemenskim liderima istaknuti onaj koji je nosio hrvatsko etničko ime, te sve ostale slavenske grupe gube svoju povijesnu individualnost integrirajući ili podvrgavajući se njegovim upravljačkim strukturama. Područje njegove vlasti se, naravski, u odnosu prema Franačkoj ponašalo kao svojevrsna satelitska država smještena na periferiji imperija. Razmatrajući izvanjske čimbenike u procesu, Ančić zaključuje „bilo kako bilo, nastajuća kneževina bila je od samih početaka dio franačkog Imperium Cristianum, uklopljena u sastav Kraljevine Italije“.

Pripadnost franačkom konceptu „Imperija“, koji nastaje kao iskaz državne ideologije Karla Velikoga usmjerene ka obnovi rimskog carstva, ilustrira nam činjenica da je carski dvor savezničkim i podređenim mu plemenskim vođama pridodao autoritet upravitelja rimskih provincija. To se najizravnije odražava u tituliranju najstarijih poglavara s hrvatskog etničkog prostora, Ljudevita i Borne. Borna kao dux Dalmatiae, a Ljudevit kao dux Panonia Inferiror. Drugim riječima, imperijalno sjedište ovlastilo je „kneževe“, Bornu i Ljudevita, da u ime Carstva konsolidiraju područje koje je potvrđeno u Aachenu 814. godine i na kojemu je nakon razbijanja avarske dominacije vladao kaos i institucionalno bezvlašće.

juzni bedem

Hrvatska kao južni bedem Christianum Imperium početkom 9. st. – integralne zemlje Franačkog carstva (zeleno) i zavisni saveznički entiteti (svijetlo zeleno), ustanovljeni na baltičko-jadranskoj osi

Sukob koji je 819. godine izbio između Borne i Ljudevita doprinio je produbljivanju veza Bornine, hrvatske kneževine s franačkom središnjicom i nadređenom mu Furlanskom markgrofovijom, dok je Ljudevita izlučio iz postojećeg poretka. Taj sukob označio je i finalizaciju patronata carstva nad tadašnjom Hrvatskom, s obzirom da se u kontekstu slamanja Ljudevitove pobune spominje aktivna vojna pomoć Franačke vjernom savezniku Borni. Kako navodi Ančić, poklonjena franačka ratna oprema (karolinški mačevi kao prvorazredni dokaz), nakit i oruđa imali su funkciju potvrđivanja društvenog autoriteta i dominacije ratne kaste predvođene Bornom nad pripadnicima zajednice. Borna sa svojim ratnicima oponaša karolinške uzore, ponajprije izravno nadređenog furlanskog markgrofa Kadaloha (799.-819.). Intenzivirana kulturna difuzija rezultira dubokim društvenim promjenama, te se vrlo brzo usvajaju „karolinški“ običaji u sferi pokopa pokojnika, organizacije kneževskog dvora, administracije, izrade isprava i dr. Postupno izrasta državni upravni i sigurnosni aparat onoga što će dvadesetak godina kasnije, za uprave kneza Trpimira, ući u povijest kao Hrvatska kneževina. Usput rečeno, zgodno je primjetiti kako je narativ kakav se gaji po tzv. školskoj povijesti portretirao furlanskog markgrofa (Kadaloha) kao agresora i krajnjeg negativca u podčinjavanju samostalnosti Ljudevitove Panonske Hrvatske. S druge strane, markgrofova saveznika Bornu, izravnog začetnika kneževine Hrvatske, neopravdano se marginaliziralo kao sufragana i izdajnika. S političkim konotacijama ili ne?

Opća oslonjenost na karolinški sustav, točnije, na furlansku markgrofoviju, izravno se odražavala i kroz organizaciju vjerskog života u Hrvatskoj, koja je uvelike počivala na smjernicama misionara koji su se, kako tvrdi Ančić, „zacijelo držali iskustva i tradicija sredine iz koje su sami došli, a to praktično znači da su posezali za onim što je dolazilo iz nataloženog iskustva langobardske organizacije u sjevernoj Italiji“. Oni na kneževski dvor ujedno donose i sjevernotalijanske pravne tradicije, latinsku pismenost i crkveni nauk. Po svemu sudeći, s njima dolazi i praksa uklesivanja latinskih napisa u kamenom mediju kao oblik komunikacije vladara s javnošću. U kristijanizaciji i latinizaciji hrvatskog društva sredinom 9. stoljeća neizostavna je uloga ninskog biskupa, kojemu je pretpostavljeni franački patrijarh Akvileje (današnja Aquilea na rijeci Natisone, nedaleko ušća Soče) delegirao status carskog misionarskog biskupa (chorepiscopus) pri hrvatskom kneževskom dvoru. U prilog langobardskim utjecajima te vrste ide i postojanje tzv. milanskog svetačkog kulta (Ambrozije, Marcela i Anselmo) u današnjem Ninu, čije je fomiranje moguće datirati u razdoblje izrastanja hrvatskih kneževskih institucija u prvoj polovici 9. st. Isprepletenost političko-vjerskih veza Hrvatske s karolinškom Furlanijom, kao lokalni segment znatnog šireg fenomenafranačke supremacije nad graničnim zavisnim zemljama od Baltika do Jadrana, ogleda se i u činjenici da je knez Trpimir 840. godine pružio utočište jednom od najpoznatijih teologa svog vremena, redovniku Gottschalku, upravo po sugestiji furlanskog markgrofa Eberharda, a da se taj isti Trpimir s vlastitim potpisom javlja i kao jedan od uglednih hodočasnika u Čedadu, u Furlaniji, (današnji Cividale del Friuli) što je zabilježeno osobnim potpisom knezau tzv. Čedadskom evanđelistaru.

evan

Čedadsko evanđelje – svjedok povezanosti formativnog razdoblja hrvatske države s karolinškom kršćanskm kulturnim krugom

Na kraju ovog podužeg osvrta prepunog povijesti, ukoliko si dopustimo priličnu dozu slobode i imaginacije, moguće je preslikati karolinšku Hrvatsku u današnje geopolitičke prilike obilježene srazom euroatlantizma i suprostavljenih mu ideološko-vrijednosnih sustava na čije ekspoziture uz manje ili više napora nailazimo u zapadnobalkanskom susjedstvu. U takvoj misaonoj egzibiciji, nije pretjerano teško uočiti preklapanje ondašnje tampon-zone latinske Europe Karla Velikoga(čija baština danas živi u vidu nacionalnih imena Francuske, Italije i Njemačke) uspostavljene spram poganskim narodima i despotskom Bizantu, i današnjeg položaja Hrvatske kao graničara NATO i EU bloka prema malignim utjecajima suvremenih orijentalnih despotizama utjelovljenih u liku i djelu Putina i Erdogana.

Upravo konfrontiranje suprostavljenih nadregionalnih sustava iskristaliziralo je hrvatsku državu kao povijesnu činjenicu, a slijedom toga stvorilo trajniji okvir za etnogenzu Hrvata i naposlijetku formiranje političke nacije u 19. stoljeću. Bio je to zacijelo i prvi korak u oblikovanju identiteta, s obzirom da je političku izgradnju prvobitne državne zajednice Hrvata pratila odlučna i sveobuhvatna kulturna i svjetonazorska usmjerenost ka zapadu. S obzirom na poslovično ponavljanje povijesti i potrebu učenja iz proživljenih lekcija, današanja inačica predaachenskog franačko-bizantskog nadmetanja - utjelovljena u konfrontiranju NATO saveza, Rusije i Turske na našem kutku europskog(jugo)istoka - pruža nam jedinstvenu priliku za afirmiranje hrvatske nacije i nacionalnog identiteta u 21. stoljeću na sličan način kako je ona započela svoj milenijski hod prije 1300 godina. Prilika se ukazala u obličju baltičko-jadranske inicijative, svojevrsnog ekvivalenta ondašnjoj obrambenoj tampon-zoni lanca saveznih državica, skrojenoj po naumu Karla-Velikoga. Hoće li se opet ukazati i kada, otvoreno je pitanje. Na horizontu sve je manje obrisa Karla Velikoga, a još manje nekog novog Vojnomira, Borne i Trpimira.

Tomislav Ražnjević

Uto, 25-06-2019, 08:35:38

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)1/481-0047

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2019 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.